Hepatitis C je uzrokovan RNA virusom koji se često prenosi parenteralno. Uzrokuje tipične simptome hepatitisa, uključujući anoreksiju, slabost i žuticu, ali infekcija može biti i asimptomatska. Fulminantni hepatitis i smrtni ishod su rijetki. Kronični hepatitis se razvija u približno 75%, slučajeva, a može dovesti do ciroze jetre i hepatocelularnog karcinoma (rjeđe) . Dijagnoza se postavlja na temelju seroloških pretraga. Terapija je potporna. Djelotvorno cjepivo ne postoji.
(Vidi također Uzroci hepatitisa, Pregled akutnih virusnih hepatitisa i Kronični hepatitis C.)
U SAD-u se godišnje prijavi oko 2000 slučajeva akutne infekcije hepatitisom C. Međutim, budući da mnogi slučajevi nisu prepoznati ili prijavljeni, CDC procjenjuje da je stvarni broj novih infekcija blizu 30.000 godišnje (vidi CDC Hepatitis C FAQs).
Virus hepatitisa C (HCV) je jednolančani RNA flavivirus koji uzrokuje akutni virusni hepatitis te je čest uzrok kroničnog virusnog hepatitisa. Postoji šest glavnih HCV podvrsta s različitim aminokiselinskim sekvencama (genotipovi); ovi podtipovi razlikuju se po geografskoj rasprostranjenosti te virulenciji i odgovoru na terapiju. HCV s vremenom može u zaražene osobe mijenjati aminokiselinski slijed (nastaju kvazi–vrste).
HCV infekcija ponekad se može javiti istovremeno s određenim sustavnim poremećajima, uključujući sljedeće:
Mehanizmi su nejasni.
Osim toga, do 20% bolesnika s alkoholnom bolesti jetre nosioci su HCV-a. Razlozi ovako visoke povezanosti nisu jasni, jer je istodobna upotreba alkohola i droga odgovorna za samo mali dio slučajeva. U ovih bolesnika HCV i alkohol djeluju sinergistički što se tiče egzacerbacije jetrenog oštećenja.
Prijenos hepatitisa C
Infekcija se najčešće prenosi krvlju, primarno kad IV narkomani rabe jednu iglu, ali također i tetoviranjem ili body–piercingom.
Prijenos spolnim putem i vertikalni način prenošenja s majke na dijete su rijetki.
Prijenos putem transfuzija krvi je postao jako rijedak od uvođenja probirnih pretraga krvi davaoca.
Sporadični slučajevi zaraze se javljaju u bolesnika bez očiglednih rizičnih faktora.
Prevalencija HCV–a se razlikuje s obzirom na zemljopisne i ostale rizične faktore.
Simptomi i znakovi
HCV može biti asimptomatski tijekom akutne infekcije. Njegova težina varira, ponekad se javlja u obliku rekrudescentnog hepatitisa i visokih vrijednosti aminotransferaza koje opstaju godinama ili desetljećima. Fulminantni hepatitis je izuzetno rijedak.
HCV ima najveću stopu kroniciteta (~75%). Kada se razvije kronični hepatitis, obično je asimptomatski ili benigan, ali napreduje do ciroze u 20–30% bolesnika; često je potrebno više desetljeća za pojavu ciroze. Hepatocelularni karcinom može nastati iz ciroze izazvane HCV–om, ali rijetko i iz kronične infekcije bez ciroze (za razliku od HBV infekcije).
Dijagnoza
U početnoj dijagnozi akutnog hepatitisa, virusni hepatitis treba razlikovati od drugih poremećaja koji uzrokuju žuticu (vidi sliku Pojednostavljeni dijagnostički pristup mogućim uzrocima akutnog virusnog hepatitisa).
U bolesnika s nalazima koji ukazuju na virusni hepatitis izvode se slijedeća ispitivanja u svrhu probira na hepatitis A, B i C viruse:
-
IgM antitijela na hepatitis A virus (IgM anti-HAV)
-
Hepatitis B površinski antigen (HbsAg)
-
IgM antitijela na hepatitis B jezgreni antigen (IgM anti-HBc)
-
Antitijela na HCV (anti-HCV)
Ako je anti-HCV test pozitivan, mjeri se HCV-RNA za razlikovanje aktivne od pasivne hepatitis C infekcije (vidi tablicu Serologija hepatitisa C).
U hepatitisu C, serumski anti-HCV predstavlja kroničnu, prošlu ili akutnu infekciju; antitijela nisu zaštitna. U nejasnom slučaju, ili kada je sumnja na hepatitis C visoka, mjeri se HCV-RNA. Anti-HCV se obično javlja unutar 2 tj. od akutne infekcije, ali ponekad i kasnije; HCV-RNA postaje pozitivna ranije.
Serologija hepatitisa C
|
Marker
|
Akutna HCV infekcija
|
Kronična HCV infekcije
|
Prijašnja HCV infekcija *
|
|
* Pacijenti su imali HCV infekciju i spontano se oporavili ili se uspješno izliječili.
|
|
Anti-HCV = antitijela na HCV; HCV = hepatitis C virus.
|
|
Anti-HCV
|
+
|
+
|
+
|
|
HCV-RNA
|
+
|
+
|
−
|
Ostale pretrage
Ako prethodno nisu učinjeni, učine se testovi jetrene funkcije koji uključuju određivanje serumskog ALT-a, AST-a, alkalne fosfataze i bilirubina.
Ostale pretrage trebalo bi napraviti za procjenu ozbiljnosti bolesti; one uključuju određivanje serumskih albumina, broja trombocita i PV/INR.
Terapija
Postoji niz novih, visoko učinkovith antivirusnih lijekova s izravnim djelovanjem(DAAs) za hepatitis C, koji mogu smanjiti vjerojatnost razvoja kronične infekcije. Međutim, takva terapija je vrlo skupa i nije proučavan njen učinak u akutnoj infekciji. Trenutna preporuka je pratiti bolesnika 6 mjeseci kako bi se omogućio spontani oporavak te potom liječiti one s perzistentnom viremijom (tj. kroničnim hepatitisom C).
U određenim situacijama, liječnik može odlučiti da je prednosti ranog liječenja veća od preporuke za čekanje spontanog izlječenja HCV-a(1), primjerice u sljedećim slučajevima:
-
Kada je prevencija prijenosa HCV-a izrazito važna (npr. za kirurge, IV ovisnike ili u osoba s visokim rizikom za spolni prijenos infekcije).
-
Kada je rizik od kliničkih posljedica akutne HCV infekcije visok (npr. za bolesnike s cirozom).
-
Ako postoji mogućnost da će pacijent umrijeti tijekom perioda praćenja.
Alkohol treba izbjegavati jer povećava oštećenje jetre. Ograničenja u prehrani ili fizičkoj aktivnosti, uključujući i često preporučeno mirovanje, nemaju znanstvenu podlogu.
Kod kolestatskog hepatitisa, uzimanje kolestiramina u dozi od 8 g per os, jednom ili dvaput dnevno, može ublažiti svrbež.
Virusni hepatitis treba prijaviti lokalnim ili državnim javnozdravstvenim ustanovama.
Literatura
-
1. American Association for the Study of Liver Diseases (AASLD) and the Infectious Diseases Society of America (IDSA): HCV Guidance: Recommendations for testing, managing, and treating hepatitis C: Management of acute HCV infection. Accessed 10/11/16.
Prevencija
Bolesnike treba savjetovati da izbjegavaju rizično ponašanje (npr. dijeljenje igle, tetoviranje, piercing).
Krv i druge tjelesne tekućine (npr. slina, sjemena tekućina) smatraju se zaraznima. Rizik od infekcije nakon jednog uboda iglom iznosi oko 1,8%. Zaštita se preporuča, ali izolacija bolesnika nema značaja u prevenciji akutnog hepatitisa C.
Rizik za prijenos HCV-a od inficiranih medicinskih djelatnika je nizak, a nema preporuka od strane CDC-a za ograničavanje rada zdravstvenih djelatnika s hepatitis C infekcijom.
Posttransfuzijske infekcije su svedene na minimum izbjegavanjem nepotrebnih transfuzija i probirom svih darivatelja na HBsAg i anti-HCV. Probirno testiranje je smanjilo incidenciju posttransfuzijskog hepatitisa na 1/100.000 jedinica transfundiranih krvi.
Nema odgovarajuće imunoprofilakse za HCV. Sklonost HCV–a da mijenja genom priječi razvoj cjepiva.
Ključne poruke
-
Hepatitis C se najčešće prenosi parenteralno kontaminiranom krvlju; rijetko se javlja prijenos kontaktom sluznice s drugim tjelesnim tekućinama i perinatalni prijenos.
-
Oko 75% bolesnika s akutnim hepatitisom C razvije kronični hepatitis C, što dovodi do ciroze u 20 do 30% slučajeva; neki pacijenti s cirozom razviju hepatocelularni karcinom.
-
Dijagnoza se postavlja testiranjem protutijela na HCV i drugih seroloških biljega.
-
Terapija je suportivna.
-
Ne postoji cjepivo za hepatitis C.
Više informacija