Sredstva za kemijsko ratovanje (engl. Chemical warfare (CW)) su sredstva razvijena od strane vlade za upotrebu tijekom rata, a uključuju:

• Otrovna sredstva (koja mogu prouzročiti ozbiljne ozljede ili smrt)

• Sredstva za onesposobljavanje (koja uzrokuju privremene, a ne po život opasne posljedice)

Iako sredstva za onesposobljavanje najčešće nisu letalna, u visokim dozama ta sredstva mogu uzrokovati ozbiljne ozljede ili smrt.

Otrovne industrijske kemikalije (engl. Toxic industrial chemicals - (TICs)) su kemijski proizvodi za industrijsku upotrebu koja su u stanju izazvati masovne žrtve. Neke kemikalije (npr. klor, fosgen i cijanid spojevi) imaju industrijsku i kemijsku upotrebu pa su nazvana sredstvima za dvojnu namjenu.

Korisna internetska stranica na kojoj možete preuzeti članak o incidentima koji uključuju kemijska sredstva je Chemical Hazards Emergency Medical Management (CHEMM).

Pogledaj i članak o Događajima Nastalih Oružjem za Masovno Uništenje

Klasifikacija

Kemijska sredstva kao oružje podijeljena su u četiri glavne skupine:

• Plućna sredstva

• Sustavni zagušljivci (krvna sredstva)

• Vezikanti (izazivači vezikula i mjehura)

• Sredstva koja djeluju na živce

Plućna sredstva su sredstva koja prvenstveno utječu na gornji respiratorni trakt, a ne na plućni parenhim, stoga ih neki stručnjaci nazivaju "sredstvima s akutnim lokalnim učincima na dišne puteve." Budući da većina kemijskih sredstava koja mogu dovesti do stvaranja masovnih žrtava utječu na dišni sustav nazvani su plućnim kemijskim sredstvima.

Sustavni zagušljivci, posebno spojevi cijanida i sumporovodika, mogu ometati energetski mitohondrijski transport blokirajući stanično disanje. Oni se raspodijele u krvi (te se stoga u vojnoj literaturi nazivaju krvnim sredstvima) i tako mogu utjecati na većinu tkiva.

Vezikanti oštećuju dermoepidermalni spoj, što uzrokuje bol i izbijanje mjehura. Ako se udahnu imaju utjecaj na pluća.

Sredstva koja djeluju na živce inhibiraju enzim acetilkolinesterazu što uzrokuje višak kolinergičke stimulacije i kolinergičke krize (npr. proljev, mokrenje, mioza, bronhoreja, bronhokonstrikcija, povraćanje, suzenje, slinjenje).

Sredstva za onesposobljavanje mogu se podijeliti na:

• Antikolinergička sredstva

• Sredstva za kontrolu mase ljudi (često se pogrešno nazivaju suzavcima) su raspršene kao krute čestice u aerosolu ili kao otopine (Napomena: Američka vojska ne svrstava sredstva za kontrolu mase u kemijska sredstva).

• Opioidi, osobito potentni derivati fentanila

Opioide, kao što su potentni derivati fentanila, Rusija je koristila protiv terorista iz Čečenije 2002. godine, a smatraju se onesposobljavajućim sredstvima zbog toga što njihova upotreba obično nije bila namijenjena za izazivanje ozbiljnih ozljeda niti izazivala smrti. Ukoliko se se koriste kao MCW sredstvo mogu uzrokovati smrt zbog respiratorne depresije. ( vidi: Opioidna toksičnost i sustezanje.) U situacijama kada postoje masovne žrtve način izlaganja će najvjerojatnije biti inhaliranje aerosoliziranog sredstva; za derivate fentanila mogu biti potrebne veće doze naloksona od uobičajenih.

Osim kemijske oznake, većina CW sredstva također imaju jedan do tri slova Sjevernoatlantskog savez (NATO) koda.

Zapaljiva sredstva, koja su dizajnirana za stvaranje plamena i svjetla mogu također uzrokovati toplinske opekline u velikog broja žrtava. Vodikov fluorid (HF) može na isti način uzrokovati kemijske opekline. Neke od ovih opekotina zahtijevaju specifičan pristup za razliku od tipičnog pristupa opeklinama.

Plućna Kemijska Ratna Sredstva

Plućna sredstva uključuju tradicionalna CW "zagušljujuća" sredstva kao što su klor, fosgen, difosgen, kloropikrin i neki vezikanti kao što su sumporov otrov, luizit i fozgen oksim (koji također može utjecati na kožu), vojni plinovi, produkti izgaranja i mnoge druge otrovne industrijske kemikalije. Većina tih spojeva su plinovi ili visoko hlapljive tekućine.

Patofiziologija

Toksična CW sredstva koja utječu na respiratorni trakt se dijele na 2 vrste, ovisno koji dio trakta je pogođen (vidi tablicu):

• Sredstva tipa 1: pogađaju velike dišne puteve

• Sredstva tipa 2: imaju utjecaj na terminalne i respiratorne bronhiole, alveolarne duktuse i alveole

• Sredstva mješovitog učinka: utječu i na velike dišne puteve i na male dišne puteve i alveole

Sredstva tipa 1 su obično inhalacijske čestice (npr. dim) koja imaju tendenciju da se istalože prije nego se spuste u alveole ili su lako topive u vodi i / ili visoko reaktivne kemikalije koje se otapaju u gornjem dijelu dišnog sustava prije dolaska u alveole. Sredstva tipa 1 mogu uzrokovati nekrozu i ljuštenje dišnog epitela u velikim dišnim putovima što može uzrokovati djelomičnu ili potpunu opstrukciju dišnih puteva. Kao posljedica djelovanja sredstva tipa 1 i njihovog lokalnog oštećenja mogu se pojaviti kemijski pneumonitis i sekundarni bakterijski pneumonitis. Visoke doze sredstava tipa 2 mogu uzrokovati slične učinke kao sredstva tipa 1 (unutar velikih dišnih puteva) iako su učinci sredstava tipa 1 u većini slučajeva samo prolaznog karaktera.

Sredstva tipa 2 obično su niža topljiva i / ili manje reaktivna sredstva koja se spuste u alveole prije nego se istalože. Ta sredstva oštećuju plućni kapilarni endotel što uzrokuje curenje tekućine u međuprostor i alveole; to sve može dovesti do plućnog edema. S nekim sredstvima tipa 2(npr. oksidi dušika i HC plina [heksakloretan plus cinkov oksid]), akutni plućni edem može uslijediti danima i tjednima poslije i nastaviti se razvijati u progresivnu i potencijalno ireverzibilnu plućnu fibrozu. Mehanizam djelovanja je najvjerojatnije imunološki. Visoke doze sredstava tipa 1 mogu također dovesti do plućnog edema.

Sredstva mješovitog učinka uključuju kemikalije s akutnim lokalnim učincima na dišne puteve. Sredstva s miješanim mehanizmom djelovanja imaju prosječnu topljivost u vodi i kemijsku reaktivnost te imaju učinke sredstava i tipa 1 i tipa 2. Oni djeluju i u velikim dišnim putevima i u alveolama, ali obično prevladava efekt samo jednog sredstva osim u vrlo visokim dozama.

Simptomi i znakovi

Izlaganje sredstvima tipa 1 uzrokuje kihanje, kašljanje i laringospazam (može se dogoditi i iritacija očiju). Bolesnici s opstrukcijom dišnih putova prezentiraju se promuklošću, otežanim disanjem i inspiratornim stridorom. Uz visoke doze sredstava tipa 1 mogu se naknadno javiti stezanje u prsima ili nedostatak zraka kao znak plućnog edema.

Uz sredstva tipa 2, simptomi i znakovi se obično pojavljuju nekoliko sati poslije izlaganja. Pacijenti se u početku žale na stezanje u prsima ili nedostatak zraka. Fizikalni pregled može biti vrlo diskretan, mogu se pojaviti fokalne izdisajne krepitacije i muklina tijekom perkusije. Vrijeme latencije je kraće što su doze više; razvoj dispneje 4 sata poslije izlaganja ukazuje na potencijalno smrtonosnu dozu.

Dijagnoza

• Klinička procjena

• Česte re-evaluacija zbog mogućeg pogoršanja stanja

• Nekad se indiciraju bronhoskopija i rentgenska slika

Kliničkom dijagnozom se može prepoznati izloženost sredstvu i razlikovati vrsta oštećenja (ne možemo nužno precizno razlikovati i tip sredstva). Bolesnici s vrlo glasnim disanjem i istaknutim respiratornim simptomima vjerojatno su bili izloženi sredstvima tipa 1 (veliki dišni putevi). Odgođeni početak otežanog disanja uz relativno miran prsni koš sugerira da se radi o sredstvima tipa 2. Visoka doza sredstava tipa 2 u početku može uzrokovati kašljanje, kihanje i teško disanje te se ovi simptomi smanjuju tijekom vremena; a bolesnik se može onda javiti nakon progresivnog pogoršanja i otežanog disanja.

Rentgenska slika može biti u početku normalna. Kod kemijskih ili sekundarnih pneumonitisa zbog djelovanja sredstava tipa 1 mogu se pojaviti razbacana zamućenja. Kad plućni edem postaje radiološki vidljiv, mogu se vidjeti Kerley B linije i pahuljasti intersticijski infiltrati koji nastaju zbog djelovanja sredstava tipa 2.

Bronhoskopija može potvrditi oštećenje nastalo zbog djelovanja sredstava tipa 1, ali može propustiti oštećenje nastalo zbog djelovanja sredstava tipa 2.

Za početnu dijagnozu nije nužno laboratorijsko ispitivanje, ali pulsna oksimetrija ili plinska analiza arterijske krv mogu pomoći za praćenje pogoršanja kliničkog stanja.

Trijaža

Teški simptomi uzrokovani sredstvima tipa 1 (npr. teško disanje, inspiratorni stridor, čađa u nosu ili ustima zbog udisanja dima) trebaju smanjiti prag za rano intubiranje bolesnika. Kod sredstava tipa 2 je važno da se bolesnici često retrijažiraju. Asimptomatski bolesnici zahtijevaju konstantno praćenje stanja zbog mogućeg pogoršanja simptoma; čak i blagi simptomi su razlog za brz transport do medicinske ustanove jer se stanje takvih bolesnika često pogorša. Većini bolesnika s otežanim disanjem zbog početnog plućnog edema može se privremeno odgoditi liječenje; oni obično mogu tolerirati kratku odgodu liječenja zbog većeg broja neposrednih žrtava koji zahtijevaju liječenje. Međutim, takvi pacijenti trebaju imati visok prioritet (hitno) za evakuaciju jer oni mogu zahtijevati definitivno liječenje životno ugrožavajućeg stanja na plućnom odjelu intenzivne plućne njege.

Liječenje

• Potporno liječenje:

• Za sredstva tipa 1: Rana intubacija i bronhodilatatori, ponekad inhalacijski kortikosteroidi i antibiotici za dokazanu sekundarnu bakterijsku infekciju

• Za sredstva tipa 2: Kisik i pozitivan tlak tijekom ventilacije (kontinuirani pozitivni tlak dišnih putova kod bolesnika pri svijesti, pozitivan tlak pri ekspiriju u ventiliranih bolesnika), bronhodilatatori i rijetko kortikosteroidi

Važno je liječiti oštećenje respiratornog trakta bez obzira na sredstvo jer oba tipa imaju slične učinke čak i pri niskim dozama, a kod visokih doza će nastupiti obje vrste oštećenja. Dekontaminacija pare ili plinova nije indicirana, a ne postoje ni specifični antidoti za ta sredstva.

Za sredstva tipa 1, dati topao, ovlaženi 100% kisik preko maske. Bronhoskopija može biti i dijagnostička i terapijska, mogu se ukloniti nekrotični dijelovi iz velikih dišnih puteva. Rana intubacija i potpomognuta ventilacija mogu biti potrebne. Bronhodilatatori pomažu jer povećavaju promjer dišnih puteva. Inhalacijski kortikosteroidi mogu smanjiti upalu koja često prati oštećenje velikih dišnih puteva. Za liječenje inhalacije dima, vidi stranicu vidi: Udisanje dima.

Za sredstva tipa 2, bolesnici trebaju biti promatrani na odjelu intenzivne njege. Kisik treba dati putem kontinuiranog pozitivnog tlaka zraka (CPAP) kod bolesnika pri svijesti ili pozitivni tlak na kraju ekspirija (PEEP) u intubiranih bolesnika. Pozitivan tlak tijekom ventilacije može pomoći da se tekućina iz alveolarnih prostora vrati u plućne kapilare. Središnja linija pomaže u praćenju plućnih tlakova tako da oni mogu biti kontrolirani bez izazivanja hipovolemičnog šoka. Za smjernice bolničkog liječenja plućnog edema pogledati stranicu vidi: Liječenje. Iako se bronhodilatatori uglavnom navode za dilataciju velikih dišnih puteva kod djelovanja sredstava tipa 1,, nedavna istraživanja ukazuju na to da oni jednako dobro djeluju u liječenju od sredstava tipa 2. Kortikosteroidi ne olakšavaju plućni edem, ali oralni kortikosteroidi mogu biti djelotvorni ako se primjene dovoljno rano kod pacijenata koji su izloženi HC dimu ili dušikovim oksidima u nastojanju da se spriječi nastajanje plućne fibroze.

Preventivni antibiotici ne pomažu kod nijedne vrste ozljede. Antibiotike treba dati tek nakon dijagnoze bakterijske infekcije, nakon izolacije organizma i utvrđivanja antibiotske osjetljivosti.

Sustavni zagušljivci

Sustavni zagušljivci uključuju:

• Cijanidne spojeve

• Vodikov sulfid

Sistemski zagušljivci se također nazivaju krvnim sredstva jer se šire sistemski preko krvi. Međutim, njihovo mjesto djelovanja nije krv nego stanična razina cijelog tijela.

Cijanidne soli koriste se za ubojstvo prilikom uzimanja hrane,a masovni gubici bi nastali udisanjem vodikovog cijanida ili klorcijana koji su vrlo hlapljive tekućine ili plinovi na sobnoj temperaturi. Cijanidi su produkti izgaranja brojnih kućanskih i industrijskih sadržaja, a bolesnici mogu udisanjem tog dima dobiti trovanje cijanidom. Cijanid ima karakterističan gorko-bademasti miris, ali sposobnost otkrivanja ovog miris ima gena koji je odsutan u pola stanovništva.

Sumporovodik je plin na sobnoj temperaturi. Ekspozicija je zbog toga obično tijekom udisanja. Sumporovodik se može proizvesti miješanjem sumporovih kućnih kemikalija s kiselinama; ova kombinacija se koristi za samoubojstvo (zato je nazvan deterdžentom samoubojstva) te zaostali plin može djelovati dalje uzrokujući još više žrtava. Sumporovodik se proizvodi i tijekom razgradnje gnojiva. Velike jame za stajsko gorivo često sadrže smrtonosne količine plina koji može prouzročiti velike žrtve koje su podlegle bolesti jer nisu imale adekvatnu zaštitnu opremu. Sumporovodik ima karakterističan miris na trulo jaje, ali visoke koncentracije mogu oštetiti vlakna za miris tako da se ovaj miris ne osjeti u okolnostima s letalnim dozama.

Patofiziologija

Cijanidi i vodikovi sulfidi djeluju na mitohondrije gdje onemogućuju djelovanje citokrom oksidaze, enzima koji je potreban za oksidativnu fosforilaciju (stanično disanje). Suzbijanje oksidativne fosforilacije dovodi do stanične anoksije, manjka ATP-a i nemogućnosti da se kisik iz krvi dostavi tkivu i na kraju dovodi do mliječne acidoze koja nastaje zbog stvaranja energije neoksidativnim putem. Svi organi i tkiva su pogođeni, ali neuroni su osjetljiviji od mišića; središnja apneja je uobičajeni mehanizam smrti. Cijanidi, a pogotovo vodikov sulfid imaju dodatne mehanizme djelovanja koji još nisu u potpunosti razjašnjeni.

Simptomi i znakovi

Cijanidi u početku uzrokuju teško disanje, tahikardiju i hipertenziju. Gubitak svijesti i konvulzije mogu se pojaviti tijekom 30 sekundi. Mogu se pojaviti simptomi i znakovi nalik tetanusu uključujući trizmus (grč žvačnih mišića), risus sardonicus (fiksirani smiješak) i opistotonus (tonički grč velikog dijela mišića u tijelu). Koža može biti crvena, ali oko polovice žrtava je cijanotična. Apneja obično prethodi bradikardiji i hipotenziji, a prije smrti se može primijetiti dekortikacija.

Sumporovodik u visokim dozama uzrokuje nagli gubitak svijesti s grčevima. Može nastati izravno oštećenje miokarda. Nastavak izloženost subletalnim koncentracijama može izazvati iritaciju očiju s konjunktivitisom i ogrebotinama i ulceracijama rožnice (plinsko oko), iritaciju nosa i ždrijela sluznice, glavobolju, slabost, ataksiju, mučninu, povraćanje, stezanje u prsima, i hiperventilaciju. Neke od tih pojava se pojavljuju kao reakcija na miris spoja. Zelena boja kože ili tamne mrlje u obliku kovanica trebaju pobuditi sumnju na trovanje sumporovodikom.

Dijagnoza

• Klinička procjena

Dijagnoza je uglavnom klinička pa su teži slučajevi pacijenta liječeni i prije same mogućnosti testiranja. Laboratorijski nalazi ukazuju na smanjenu arteriovensku razliku kisika (venska koncentracija kisika veća je nego uobičajeno) i veći anionski procijep, acidozu s povećanim vrijednostima laktata.

Trijaža

Svi bolesnici bez svijesti, a s pulsom mogu se spasiti ako im se pruži hitno medicinsko liječenje. Budući da se bolesnici koji su bili izloženi inhalaciji obično ne pogoršaju nakon napuštanja zagađenog okoliša, bolesnici koji su pri svijesti, a simptomi se smanjuju mogu se tretirati odgođeno (tj. tretiraju se odgođeno zbog liječenja hitnijih slučajeva).

Liječenje

• Podrška respiratornom sustavu i 100% kisik

• Za cijanide specifični antidot

Pozornost treba posvetiti dišnim putevima, disanju i cirkulaciji. Voda sa ili bez sapuna dovoljna je za dekontaminaciju kože; bolesnici izloženi samo pari ili plinovima obično ne zahtijevaju dekontaminaciju.

Žrtve trovanja cijanidom zahtijevaju brzu antidotnu terapiju inhalacijskim amil nitritom 0.2 mL (1 ampula) svakih 30 sekundi u minuti; 3% Na nitrit 10 mL od 2.5 do 5 ml / min IV (u djece, 10 mg / kg), a zatim 25% Na tiosulfata 25 do 50 mL od 2.5 do 5 ml / min IV. Kao zamjena može se dati hidroksikobalamin 5-10 g IV. Antidoti mogu biti učinkoviti čak i u bolesnika s apnejom. Ako antidota nema, ventilacija i 100% kisik mogu spasiti život. Međutim, nezaštićena reanimacija usta-na-usta može izložiti spasioca cijanidu u pacijentovom izdahu. Žrtve trovanja cijanidom koja proizlaze iz udisanja dima mogu imati i trovanje ugljičnim monoksidom; precijenjena je zabrinutost oko davanja nitrita u ovoj situaciji. Nije dokazano da hiperbarična primjena kisika poboljšava ishod u bolesnika otrovanih cijanidom.

Vodik-sulfid tretira se potporno, uključujući davanje 100% kisika. Mogu se koristiti amil nitrit i natrijev nitrit, ali nema naznaka za natrijev tiosulfat ili hidroksikobalamin. Nije dokazana korist hiperbaričnom terapijom kisika.

Vezikanti

Vezikanti su sredstva koja izazivaju vezikule i mjehure, a uključuju:

• Otrove, uključujući i sumporov otrov i nitrogen otrov

• Luizit

• Fosgen oksim (tehnički sredstvo za izazivanje urtika i korozija, ali je klasificiran kao vezikant)

Ova sredstva također utječu na dišni sustav: otrovi uglavnom pripadaju sredstvima tipa 1, fosgen oksim pripada sredstvu tipa 2, a luizit je mješovito sredstvo.

Sumporov otrov je različito opisan, mirisom podsjeća na senf, češnjak, hren ili čak asfalt. Luizit može imati miris koji podsjeća na geranij, a fosgen oksim se opisuje jednostavno kao iritantan. Percepcija ovih mirisa je subjektivna tako da nisu pouzdani pokazatelji prisutnosti tih spojeva.

Patofiziologija

Sumporovi i nitrogenovi otrovi alkiliraju mnoge stanične komponente, uključujući i DNA te također oslobađaju upalne citokine. Oni imaju slične akutne lokalne učinke na kožu, oči i dišne putove; u letalnoj koncentraciji oni potiskuju koštanu srž. Oštećenje stanica bazalnog sloja rezultira odvajanjem epidermisa od dermisa, a u visokim dozama uzrokuju direktno nekrozu i ljuštenje epidermisa. Tekućina u mjehurićima ne sadrži aktivan otrov sumpora. Oštećenje tipa 1 uključuje ljuštenje sluznica pseudomembrana velikih dišnih puteva. Plućni edem (oštećenje tipa 2) može se pojaviti pri visokim dozama. Otrovi također mogu izazvati mučninu, vjerojatno putem kolinergičkog mehanizma. Supresija koštane srži može dovesti do sepse tjedan ili dva nakon izlaganja. Dugoročni učinci mogu uključivati očne promjene (primjerice, kronični keratitis) te rak kože i respiratornog trakta.

Luizit uzrokuje oštećenje kože slično kao sumporov otrov, iako je mehanizam oštećenja različit i on uključuje djelovanje na glutation i sulfhidrilnim skupinama enzima, kao i inhibiciju piruvat-dehidrogenaze. U respiratornom traktu, arsenski dio luizita uzrokuje istjecanje iz plućnih kapilara i posljedično tome plućni edem; a u visokim dozama, luizit može dovesti do sistemske hipotenzije. Za razliku od otrova, luizit ne uzrokuje imunosupresiju.

Fosgen oksim izaziva urtikariju i nekrozu tkiva mehanizmima koji su još uvijek nedovoljno razjašnjeni.

Simptomi i znakovi

Otrovni spojevi uzrokuju intenzivnu kožnu bol, eritem i stvaranje mjehurića nakon perioda latencije. Latentan period je obrnuto proporcionalna dozi, ali je najčešće nekoliko sati (može biti do 36 sati). Mjehurići nastali djelovanjem sumporovog otrova se ponekad stvaraju mjehuriću oko centralno nepromijenjen dijela kože; mjehurići uzrokovani dušikovim otrovom manje vjerojatno pokazuju ovaj obrazac pojavljivanja. Mjehurići mogu postati vrlo veliki i viseći kao na peteljci. Bolni kemijski konjunktivitis koji uzrokuje refleks zatvaranja kapka javlja se ranije nego simptomi kože, ali ipak nakon nekog vremena,odnosno sati. Rožnica se može zamutiti. Respiratorne manifestacije uključuju kašalj, laringospazam, promuklost, otežano disanje i inspiratorni stridor. Kod ponavljanih ekspozicija mogu su pojaviti pritisak u prsima i dispneja. Mučnina se može pojaviti nakon umjereno visokih doza.

Luizit uzrokuje bol unutar minute nakon izloženosti kože. Eritem je često vidljiv unutar 15 do 30 minuta, a žuljevi se mogu razviti nakon nekoliko sati. Mjehurići se obično stvaraju u središnjem eritematoznom području i širi se periferno. Bol obično nije tako teška kao kod otrova i smanjuje se kako se mjehurići formiraju. Iritacija mukozne membrane i velikih dišnih puteva javljaju se ubrzo nakon inhalacije otrova i dovodi do kašlja, kihanja i teškog disanja. Kasnije, nakon nekoliko sati, pojavljuju se simptomi tipa 2 (stezanje u prsima i otežano disanje).

Nakon dodira s kožom fosgenom oksim uzrokuje intenzivnu bol i izbljeđivanje u roku od 5 do 20 sekundi. Zahvaćena koža onda postane siva s eritematoznim rubovima. Između 5 do 30 min od izlaganja, edem može stvoriti zrnaste formacije (urtikarija). Tijekom sljedećih 7 dana, koža postaje tamno smeđa, a zatim crna pošto se događa nekroza kože, subkutisa i mišića. Ako nije kirurški izrezana, lezija može postojati i duže od 6 mjeseci. U respiratornom traktu, fosgen oksim uzrokuje plućni edem i pri nižim dozama.

Dijagnoza

• Klinička procjena

Bol koja se javlja tijekom ili neposredno nakon izloženosti sugerira da se radi o luizitu ili fosgenom oksimu; rani početak kožnih promjena ide u prilog fosgen oksimu. Odgođen početak boli (ponekad dan nakon izlaganja) sugerira da se radi o sumporovom otrovu. Klinička dijagnoza može se potvrditi laboratorijskim testovima, ali ti testovi su dostupni samo u specijaliziranim laboratorijima.

Pacijenti izloženi otrovima bi trebali imati redovite CBC (engl. complete blood count) s razmakom od 2 tjedna zbog praćenja limfopenije i neutropenije.

Trijaža

Sve žrtve s potencijalnom izloženosti kože ili očiju vezikantima trebali bi biti prioritet za hitnu dekontaminaciju. Dekontaminaciju kože je idealno učiniti u roku od 2 min, ali dekontaminacija do 15 ili 20 minuta nakon izlaganja može potencijalno smanjiti vjerojatnost stvaranja mjehurića. Međutim, čak i bolesnicima koji dolaze i nakon tog vremena treba i dalje učiniti dekontaminaciju što je prije moguće da se zaustavi kontinuirana apsorpcija, a time i nakupljanje smrtonosne doze koja je za otrove i luizit oko 3 do 7 g. Osim za bolesnike s predstojećom kompresijom dišnih puteva većini bolesnika koja je izložena vezikantima može se odgoditi liječenje, dok se većina neposrednih žrtava ne stabilizira.

Liječenje

• Dekontaminacija:

• Zbrinjavanje kožnih lezija koje su slične opeklinama

• Podrška dišnim putevima po potrebi

Dekontaminaciju kože i očiju bi trebalo učiniti što prije, po mogućnosti koristeći losion za dekontaminaciju kože (engl. Reactive Skin dekontaminaciju losion (RSDL®)). 0.5% otopina natrijevog hipoklorita je manje učinkovita, ali ipak korisna ako RSDL® nije dostupan. Može se pokušati s fizičkom ili mehaničkom dekontaminacijom, sapunom i vodom, a voda s niskim tlakom i visokim protokom može biti korisna u brzoj dekontaminaciji masovnih žrtava. Oči i rane treba isprati sterilnom fiziološkom otopinom.

Lezije kože se tretiraju kao opekline ( vidi: Početna njega rana). Međutim, budući da je gubitak tekućine u bolesnika izloženih vezikantima niži nego u bolesnika s opeklinama, treba koristiti manje tekućine nego se koristi u Brooke ili Parkland formuli. Savjesna higijena je presudna za sprečavanje sekundarne infekcije. Antibiotsku mast treba primijeniti na rubove kapka kako bi se spriječilo njihovo prianjanje.

Potporno respiratorna skrb, uključujući skrb dišnih puteva i disanja, indicirana je za bolesnike s respiratornim manifestacijama (vidi stranicu). Zato što je mučnina kolinergičnog porijekla, može se tretirati atropinom (npr 0,1 do 1,3 mg IV q 1 do 2 h PRN).

Supresija koštane srži zahtjeva izolaciju i liječenje s faktorima za stimulaciju kolonija stanica koštane srži.

Sredstva koja Djeluju na Živce

Postoje dvije sredstava koji djeluju na živce:

• Sredstva G-serije

• Sredstva V-serije

Sredstva G-serije ili G sredstva uključuju GA (tabun), HR (Sarin), GD (soman) i GF (ciklosarin) koje su razvijene od strane nacističke Njemačke prije i za vrijeme Drugog svjetskog rata. V-serija sredstva uključuje VX spojeve; oni su sintetizirani nakon Drugog svjetskog rata. Sva živčana sredstva su organofosforni esteri kao npr. organofosfatni pesticidi (OP). Međutim, živčana sredstva su mnogo potentnija; LD₅₀ (Letalna doza potrebna da uzrokuje smrt kod polovice osoba koja prime tu dozu) od VX spojeva je 3 mg.

Na sobnoj temperaturi G sredstva su tekućine sklone lakom isparavanju, a prenose se kožnim kontaktom i predstavljaju inhalacijsku opasnost. VX je tekućina konzistencije motornog ulja i isparava relativno sporo. Nijedno od ovih sredstava nema izraženi miris niti izaziva lokalnu iritaciju kože.

Patofiziologija

Živčana sredstva inhibiraju enzim acetilkolinesterazu (AChE) koja hidrolizira neurotransmitere acetilkolina (ACh) nakon što se aktiviraju receptori u neuronima, mišićima i žlijezdama. ACH receptori su prisutni u CNS-u, autonomnim ganglijima skeletnih mišićnih vlakana, vlaknima glatkih mišića i egzokrinim žlijezdama.

Vezanje živčanog sredstava na receptore neurona je ireverzibilno bez liječenja; liječenje oksimom može regenerirati enzim sve dok se veza dodatno ne stabilizira (postupak nazvan starenje) tijekom vremena. Proces starenja za većinu živčanih sredstva kao što su OP insekticidi može potrajati nekoliko sati, a za GD (soman) može potrajati u 10 minuta od vezanja. Inhibicija enzima acetilkolinesteraze dovodi do viška acetilkolina na svim njegovim receptorima (kolinergička kriza) i najprije uzrokuje povećanu aktivnost u tkivu, a zatim dovodi do zamora i zatajenja funkcioniranja tikva u SŽS-u i skeletnim mišićima. Dugotrajni neurološki i neurobihevioralni učinci uzrokuju sindrom koji se naziva kronično organofosfatno-inducirani neuropsihijatrijski poremećaj (engl. chronic organophosphate-induced neuropsychiatric disorder (COPIND)),a u novije vrijeme kroničnu neuropatiju izazvanu organofosfornim esterom(engl. organophosphorus-ester-induced chronic neuropathy (OPICN)).

Simptomi i Znakovi

Kliničke manifestacije ovise o stanju sredstva, putu izlaganja i dozi. Izlaganje lica pari izaziva lokalne učinke kao što su mioza, curenje nosa, bronhokonstrikciju unutar nekoliko sekundi, a dovodi do cijelog niza sistemskih manifestacija zbog kolinergičkog viška. Međutim, ako se para inhalira kolaps se može dogoditi unutar nekoliko sekundi. Ako se koža izloži tekućini najprije izaziva lokalne učinke (lokalni trzajevi, fascikulacije, znojenje). Sistemski učinci pojavljuju se nakon perioda latencije koje može biti do 18 sati nakon izlaganja vrlo maloj kapljici; čak i letalne doze uzrokuju simptome od 20 do 30 minuta nakon izlaganja i onda uključuje iznenadni kolaps i konvulzije bez upozorenja.

Pacijenti pokazuju djelomično ili u cijelosti kolinergički toksidrom ( vidi: Česti toksični sindromi (toksidromi) i vidi: Simptomi i liječenje specifičnih otrovanja). Pretjerana stimulacija i eventualni umor CNS-a dovodi do uznemirenosti, zbunjenosti, nesvjestice i napadaja, a napreduje do zatajenja dišnog centra u meduli. Pretjerana stimulacija i eventualni umor skeletnih mišića uzrokuje trzanje i fascikulacije koji napreduju sve do slabosti i paralize. Prekomjerna stimulacija kolinergički aktiviranih glatkih mišića dovodi do mioze, bronhospazma, hiperperistaltike(mučnina, povraćanje i grčevi) a prekomjerna stimulacija egzokrinih žlijezda uzrokuje prekomjerno suzenje, bronhalnu sekreciju, salivaciju, sekreciju unutar probavnog sustava i znojenje. Smrt nastaje obično zbog središnje apneje, ali i izravna paraliza dijafragme, bronhospazam i bronhoreja također mogu doprinijeti nastanku apneje.

Dijagnoza

• Klinička procjena

Dijagnoza je uglavnom klinička iako laboratorijske analize eritrocitne kolinesteraze ili plazmine kolinesteraze kao i specijalizirani laboratorijski testovi mogu potvrditi izloženost živčanim sredstvima.

Trijaža

Svi ljudi sa sumnjivom ekspozicijom tekućini na njihovoj koži trebaju biti prioritet za hitnu dekontaminaciju zahvaćenog područja. Pacijenti se onda mogu trijažirati radi liječenja na temelju simptoma i znakova. Svi pacijenti izloženi živčanim sredstvima koji imaju značajno otežano disanje ili sistemske učinke trebaju biti prioritet za hitno liječenje.

Liječenje

• Antikolinergici (atropin, 2-PAM)

• Benzodiazepini

• Podrška dišnom sustavu po potrebi

Na prvom mjestu pozornosti je zbrinjavanje prema protokolu Airway, Breathing, Circulation, Decontamination i Drugs (a ABCDDs). Bronhokonstrikcija može biti toliko ozbiljna da je ventilacija nemoguća dok se ne primjeni atropin( vidi: Simptomi i liječenje specifičnih otrovanja).

Dva lijeka su mogu dati: atropin i 2-piridin aldoksim metil klorid (2-PAM također nazvan i pralidoksim). Atropin blokira djelovanje ACh. 2-PAM reaktivira enzime koji su fosforilirani živčanim sredstvima (ili OP insekticidi), ali pod uvjetom da još nije počeo proces starenja. 2-PAM smanjuje učinke perifernih živčanih sredstava poput paralize dišnih mišića, ali ima manje izraženije učinke na centralni živčani sustav (npr. respiratorna depresija) i na glatke mišiće te se uvijek daje uz atropin.

Prethospitalno, 2 autoinjektora se koriste za intramuskularnu primjenu, jedan koji sadrži 2.0 ili 2.1 mg atropina i drugi koji sadrži 600 mg 2-PAM. Nikad se ne kombiniraju oba lijeka tijekom jednog autoinjektiranja. Lijekovi se daju u bedreni mišić prije nego se uspostavi intravenski put. Jednom kada se uspostavi intravenski put, naknadne doze se daju u venu.

Stariji bolesnici sa značajno otežanim disanjem ili sa sistemskim učincima trebaju odmah dobiti tri doze 2,0 mg ili 2,1 mg atropina i tri doze 600-miligram 2-PAM odmah nakon 2 do 4 mg diazepama (također dostupan kao autoinjektor od 2 mg) ili 1 do 2 mg midazolama (koji se bolje apsorbira intramuskularno od diazepama). Bolesnicima s manje teškim znakovima i simptomima može se dati jedan samoubrizgavač koji se ponavlja 3 do 5 minuta, a ako se simptomi nisu riješili; benzodiazepin se ne daje automatski osim u slučaju ako se 3 autoinjekcije moraju dati odjednom. Dodatne doze 2 mg atropina se daju svake 2 do 3 min dok se ne riješe muskarinski učinci (otpora u dišnim putovima, izlučevine). Dodatnih 600 mg 2-PAM-a se može dati po satu koliko je potrebno za kontrolu učinka skeletnih mišića (trzanje, fascikulacija, slabost, paraliza). Dodatne doze benzodiazepina se daju po potrebi za napadaje. Treba imati na umu da bolesnici mogu imati konvulzije koje nisu vidljive. Intravenski put se treba otvoriti prvom prilikom. Doze se podešavaju na manje za djecu.

Treba dezinficirati sve sumnjive tekućine na koži što je prije moguće pomoću losiona za dekontaminaciju (RSDL®); također se može upotrijebiti 0,5% -tna otopina hipoklorita, također i sapun. Inficirane rane zahtijevaju pregled, uklanjaju se svi ostaci i obilno se ispiru vodom ili fiziološkom otopinom. Teški simptomi i smrt se mogu pojaviti nakon dekontaminacije kože jer dekontaminacija ne može u potpunosti ukloniti živčana sredstva koja prolaze kroz kožu.

Antikolinergični Spojevi

Antikolinergici se koriste kao sredstva za onesposobljavanje, dizajnirani su tako da ne uzrokuju ozbiljne ozljede ili smrt već da izazovu dezorijentaciju vojnog osoblja kako bi ih se spriječilo u obavljanju njihove misije. Jedno antikolinergično CW sredstvo je 3-kinuklidinil benzilat, NATO-kod je BZ.

BZ je kruta tvar koja se može širiti topničkim stvaranjem topline bez da bude inaktivirana. Može postojati u okolišu 3 do 4 tjedna. Do stvaranja masovnih žrtava zbog izlaganja BZ sredstvu vjerojatno bi došlo udisanjem aerosola BZ, iako se spoj može otopiti u otapalu i iz okoliša se može apsorbirati kroz kožu.

Patofiziologija

BZ se veže na muskarinske kolinergičke receptore u središnjem živčanom sustavu, glatkim mišićima i na egzokrinim žlijezdama i blokira djelovanje acetilkolina (ACh) na tim mjestima. Smanjenje kolinergičke stimulacije stvara antikolinergični toksidrom ( vidi: Česti toksični sindromi (toksidromi)).

Simptomi i Znakovi

Bolesnici imaju suha usta i suhu kožu, proširene zjenice, (to uzrokuje zamućenje vida)tahikardiju i može se razviti hipertermija. Kolinergička blokada u CNS uzrokuje letargiju i onda karakterističnu antikolinergičnu iluziju i halucinacije; halucinacije mogu biti vizualne ili slušne i obično se lako opisuju (npr. glasovi poznatih kontakata, izmišljenih televizijskih programa, dijeljenje imaginarnih cigareta, čudni oblici) za razliku od apstraktne,teško opisive prirodne psihodelične halucinacije. Antikolinergične vizualne halucinacije mogu biti kao smanjenje veličine (tj. halucinacije u kojoj se smanjuje veličina tijekom vremena npr. krava se pretvara u psa, a zatim u miša ili leptira). Govor može biti nerazgovijetan, a bolesnici pokazuju stereotipne pokrete ili pokrete prebiranja po prstima (odlutaju mislima) i mogu razgovarati sami sa sobom. Stupor i koma mogu trajati nekoliko sati ili dana, uz postupni oporavak.

Dijagnoza

• Klinička procjena

• Ponekad dijagnostički izazov s fizostigminom

Dijagnoza se vrši prepoznavanjem tipičnog antikolinergičnog toksidroma. Nema zajedničkog laboratorijskog ispitivanja izloženosti BZ. Iako mnogi lijekovi i biljke imaju antikolinergične učinke ( vidi: Česti toksični sindromi (toksidromi))istovremena pojava antikolinergičkog toksidroma u mnogih pojedinaca koji nisu bili izloženi antikolinergičnom lijeku ili biljkama sugerira namjernu ili nenamjernu CW izloženost. Fizostigmin, kolinergični lijek, može se koristiti kao dijagnostički test; smanjenje antikolinergičnih manifestacija nakon primjene fizostigmina sugerira da se radi o antikolinergičnom spoju.

Trijaža

Većina pacijenata koji su izloženi BZ mogu se odgoditi tijekom trijaže.

Liječenje

• Suportivna skrb, uključujući i hlađenje po potrebi

• Rijetko fizostigmin

Pacijenti su obično tihi, ali mogu postati destruktivni i mogu biti ometeni u nekim slučajevima ili ostati suzdržani. Bolesnici s povećanom tjelesnom temperaturom zahtijevaju hlađenje ( vidi: Tehnike hlađenja). Većina bolesnika ne zahtijeva liječenje lijekovima, ali oni koji su ometeni ili oni koji su izrazito uznemireni zbog halucinacija mogu imati koristi od toga da se fizostigmin daje polako; doza je 0.5 do 20 mg IV u odraslih i 0,02 mg / kg IV, kod djece ( vidi: Simptomi i liječenje specifičnih otrovanja) prekoračenje preporučene doze može uzrokovati kolinergičke nuspojave, uključujući napadaje.

Zapaljive Tvari i Vodikov Fluorid

Vojna zapaljiva sredstva su dizajnirana za osvjetljavanje na bojištu, za nastanak požara, stvaranje dima kako bi se zamaglio teren i osoblje ili kombinaciju tih učinaka. Sredstva uključuju zgusnuti benzin (napalm), termit (TH), bijeli fosfor (VP) i magnezij.

Fluoridna kiselina koristi se u industriji i u drugim prilikama, često se miješa s kloridnom kiselinom; iz tog razloga, preporučuje se da se koristi naziv vodikov florid. Bilo koji od ovih spojeva može stvoriti masovne žrtve.

Napalm ima konzistenciju kao žele; ostala sredstva se obično koriste kao krutine u prahu. Vodikov florid može postojati na sobnoj temperaturi kao tekućina ili para. Najčešći načini izloženosti su preko kože, očiju i inhalacijski.

Patofiziologija

Zapaljiva sredstva uzrokuju toplinske opekline. Neki od njih se mogu koristiti kao eksplozivni projektili i tako nastaje šrapnel koji može prodrijeti u tkivo. Bijeli fosfor može gorjeti na koži ili odjeći sve dok postoji pristup zraku, a magnezij pošto može gorjeti pod vodom može nastaviti gorjeti unutar tkiva. Bijeli fosfor je toksičan i može uzrokovati sustavne učinke zbog odvajanja oksidativne fosforilacije u hepatocitima, hiperfosfatemije, hipokalcemije ( nastaje zbog vezivanja kalcija na fosfor), ozljeda bubrega i hiperkalijemije (nastaje zbog hipokalcemije kod oštećenja bubrega).

Vodikov florid prodire duboko i brzo u izloženom tkivu, ali stvara vodikove ione relativno sporo. Fluorid se oslobađa disocijacijom iz fluorovodika te se veže snažno na kalcij i magnezij što može dovesti do sistemskih učinka zbog hipokalcemije, hipomagneziemije i hiperkalijemije; mogu se pojaviti koagulopatije i smrtonosne srčane aritmije.

Simptomi i znakovi

Opekline zbog zapaljivih sredstava imaju manifestacije slične drugim opeklinama.

Bol nakon izlaganja vodikovom fluoridu ovisi o njegovoj koncentraciji ;bol se može pojaviti u roku od sat vremena, ali obično se javlja nakon 2 do 3 sata. Kad se pojavi bol, ona je često duboka i intenzivna. Koža je obično eritematozna,ali ne toliko jako koliko bi očekivali obzirom na intenzivnu bol.

Dijagnoza

• Klinička procjena

Većina opekotina je odmah vidljiva. Međutim, opekline mogu naoko zbog niskih koncentracija izgledati bezazleno, a visoki indeks sumnje može ukazati na duboke ozljede tkiva i sistemsku toksičnost. WP opekline mogu čak sjajiti ili dimiti kada su izložene zraku.

Trijaža

Trijaža opeklina nastalih zapaljivim sredstvima bi se trebala odvijati identično kao i za termalne opekline.

Bolesnike s opeklinama vodikovim fluoridom treba riješi što hitnije bez obzira na to što se klinički ne prezentiraju toliko hitno; bolesnici s velikim područjem zahvaćenosti treba riješiti što prije zbog opasnosti od sistemne toksičnosti.

Liječenje

• Tretirati identično kao i termalne opekline

• Za vodikov fluorid, lokalno i ponekad sistemski kalcij

vidi: Opekline za generalno zbrinjavanje opeklina.

Kod opeklina WP sredstvom rane treba ispirati vodom i zamotati ih te izbjegavati izloženost zraku. Čestice WP sredstva se mogu ukloniti mehanički (često adheriraju na površinu kože) i isprati vodom. Područja prekrivena dimom mogu biti dobri pokazatelji položaja malih čestica. Otopina bikarbonata može se koristiti za opekline te tako pripomoći pri vlažnom cijeljenju rane, a bakrov sulfat pentahidrat (CuSO₄) se više ne preporučuje za opekline.

Magnezij reagira s vodom te nastaje visoko zapaljivi plin koji reagira dalje s ugljičnim dioksidom te se dobiju magnezij oksid i ugljik. Čestice magnezija koje se nalaze na koži ili subkutisu treba ukloniti što je prije moguće. Ako se sve čestice ne mogu ukloniti istovremeno (npr. zbog velikog broja rana), privremeno se može koristiti ulje za pokrivanje rana dok se ne bude moglo postići daljnje uklanjanje.

Bolesnici koji su izloženi vodikovom fluoridu zahtijevaju brzu dekontaminaciju obilatim ispiranjem s vodom; aktualan topički kožni proizvod za dekontaminaciju (RSDL®) nije ispitan u bolesnika koji su bili izloženi vodikovom fluoridu. Međutim, budući da vodikov fluorid prodire brzo, značajni lokalni i sistemski učinci se mogu pojaviti čak i nakon temeljite dekontaminacije. Kalcijev glukonat ili kalcijev karbonat se primjenjuju za lokalne opekline. Ponekad za također lokalno daje 10% kalcijev glukonat; neki liječnici daju kalcijev glukonat intraarterijski. Bolesnici koji su dugotrajno izloženi kalcijevom kloridu ili kalcijevom glukonatu moraju biti hospitalizirani i biti na monitoringu srčane akcije ( vidi: Simptomi i liječenje specifičnih otrovanja).

Sredstva za Kontrolu Mase Ljudi

Sredstva za kontrolu mase ljudi su u početku razvijena za kontrolu velike mase ljudi, ali su također korišteni i u vojnim sukobima. Također se nazivaju uznemirujućim sredstvima, suzavcima ili lakrimatorima, ali oni ne postoje u obliku plina ili pare. Umjesto toga, oni su krutine koje se mogu raspršiti u tekućem sredstvu (otapanjem krute tvari nastaje otopina, a potom se otopina raspršuje) ili kao aerosoli (male čestice koje se oslobađaju eksplozivom ili u obliku dima). Kao antikolinergična sredstva oni su namijenjeni za onesposobljavanje, a ne stvaranje teških ozljeda ili smrti, iako je bilo slučajeva smrti zbog plućnog edema (akutne bolesti pluća).

Vojne verzije ovih sredstava uključuju kloroacetofon (CN, također poznat kao Mace®), klorobenziliden malononitril (CS), dibenzoksazepin (CR) i difenilaminoarsin (adamsit, ili DM, tzv. sredstvo za povraćanje). Kapsaicin (OC, sprej za papar) je razvijen u novije vrijeme kao sredstvo koje se koristi prvenstveno za provedbu zakona i osobnu zaštitu. Kloropikrin (PS) je spoj koji se koristio tijekom Prvog svjetskog rata,a smatra se sredstvom za kontrolu mase ljudi iako je klasificiran kao plućno sredstvo.

Patofiziologija

Enzimi CN i CS alkilata su nalik mliječnoj dehidrogenazi; taj mehanizam može biti odgovoran za prolaznu ozljedu tkiva koja se rješava brzom zamjenom inaktiviranih enzima. Oslobađanje citokina kao što je bradikin doprinosi boli koja je uzrokovana tim spojevima kao i stvaranje klorovodične kiseline u visokim dozama. CR ima sličan mehanizam djelovanja. DM pokazuje svoje učinke djelomično putem oksidacije arsena(III) u arsen(V) i posljedično tome otpuštanje klora. OC uzrokuje bol vezivanjem na vaniloidne potencijalne prolazne receptore (TRPV1) u neuronima koji su potom stimulirani da otpuste neurokinin A, kalcitonin-genomom vezane peptide i tvar P. Ovi spojevi uzrokuju neurogenu upalu koja je povezana s boli, kapilarno istjecanje i stvaranje edema, proizvodnju sluzi i bronhokonstrikciju.

Simptomi i Znakovi

Iako postoje manje razlike između spojeva, većina sredstava za kontrolu mase ljudi mogu izazvati gotovo trenutačnu iritaciju i bol uključujući oči, sluznicu i kožu, koja također može postati kratko eritematozna. Kod oštećenja tipa 1 respiratorni simptomi nakon udisanja mogu biti očiti (npr, kašalj, kihanje i teško disanje), kod oštećenja tipa 2 (otežano disanje nakon početne akutne plućne ozljede) simptomi se manifestiraju tijekom izlaganja visokim dozama. Smrt nastaje obično zbog plućnog edema zbog visokih doza u zatvorenim prostorima. DM opsoletna sredstva mogu uzrokovati neposrednu ili odgođenu iritaciju uz povraćanje.

Učinci svih sredstava za kontrolu mase ljudi obično nastaju u roku od pola sata, a ako sredstva ostanu na koži mogu uzrokovati plikove. Sindrom disfunkcije reaktivnih dišnih puteva (engl. Reactive airways dysfunction syndrome (RADS)) može se pojaviti nakon dužeg razdoblja od izloženosti i trajati neodređeno vrijeme iako je nemoguće predvidjeti koji bolesnici će razviti ovu komplikaciju.

Dijagnoza

• Klinička procjena

Dijagnoza se postavlja na temelju anamneze, fizikalnog pregleda (suzenje, blefarospazam, eritem, respiratorni znakovi sredstava tipa 1) i simptoma (prolazne iritacije i boli kod visokih doza, dispneje ili stezanja u prsima). RTG je obično jasan i nisu potrebni osim ako bolesnici razviju dispneju što upućuje na plućni edem. Laboratorijska istraživanja ne doprinose dijagnozi.

Trijaža

Žrtve je obično potrebno odmah ukloniti, ali se žrtve mogu zbrinuti odgođeno, a učinci su samoograničavajući osim kod visokih doza. Dokazi o početnom plućnom edemu trebali bi potaknuti na hitnu evakuaciju na odjelu jedinice intenzivnog liječenja.

Liječenje

• Prestanak izloženosti

• Lokalna dekontaminacija

• Ako bol u oku ne prolazi spontano učiniti dekontaminaciju očiju

• Hladni oblozi i analgetici zbog boli po potrebi

Na prvi znak izloženosti ili potencijalne izloženost maske se primjenjuju ako su dostupne. Ako je to moguće ljude treba ukloniti iz zahvaćenog područja.

Dekontaminacija je fizičko ili mehaničko (četkanje, pranje, ispiranje) uklanjanje čvrstih ili tekućih sredstava. Voda može prolazno pogoršati bolove uzrokovane CS i OC sredstvom, ali je i dalje učinkovita, iako uljna sredstva koja sadrže masnoću ili sapuni mogu biti učinkovitiji protiv OC. Oči se dekontaminiraju obilnim ispiranjem sa sterilnom vodom, slanom otopinom ili (uz OC) izlaganjem otvorenih očiju vjetru iz ventilatora. Upućivanje oftalmologu je potrebno ako se lampom pokažu depoziti krutih čestica.

Većina učinaka sredstava za kontrolu mase ljudi su prolazni i ne zahtijevaju liječenje osim dekontaminacije, a većina bolesnika ne treba promatranje nakon 4 sata. Međutim, bolesnike treba uputiti da se vrate ako se razviju plikovi ili otežano disanje.

Činjenice iznesene u ovom članku su stavovi autora i ne odražavaju službene stavove Zavoda za vojsku, Ministarstva obrane, odnosno Vlade SAD-a.