Sindrom miofascijalne boli, poznat kao miofascijalna bol i sindrom disfunkcije (MPDS ili MFPDS), može se javiti kod pacijenata s normalnim TMZ-om. Uzrokuje ga napetost mišića, umor ili, rijetko, grč u žvačnim mišićima. Simptomi su bruksizam, bol i osjetljivost žvačnih mišića ili bol koja se širi u druga područja glave i vrata te često poremećaj pokretljivosti čeljusti. Dijagnoza se temelji na anamnezi i fizikalnom pregledu. Konzervativno liječenje uključuje analgetike, miorelaksanse, promjenu žvačnih navika i relaksacijske udlage.
(Vidjeti također Pregled temporomandibularnih poremećaja.)
Ovaj je sindrom najčešći poremećaj koji zahvaća temporomandibularno područje. Češći je kod žena i ima bimodalnu dobnu raspodjelu, u ranim 20-ima i oko menopauze.
U zahvaćenom mišiću i bol i okidačke točke, koje uzrokuju prenesenu bol, mogu biti rezultat parafunkcionalnog ponašanja kao što je bruksizam, odnosno stiskanje ili škrgutanje zubima, koji se promatra kao dva različita entiteta: bruksizam u snu i bruksizam u budnom stanju, s različitim etiologijama.
Sindrom miofascijalne boli nije ograničen na žvačne mišiće. Može se javiti bilo gdje u tijelu, najčešće zahvaćajući mišiće vrata i leđa.
Simptomi i znakovi
Simptomi su bol i osjetljivost žvačnih mišića te često bol i ograničeno pomicanje čeljusti. I bruksizam u snu i poremećaji disanja u snu, kao što su opstruktivna apneja u snu i sindrom povećanog otpora gornjih dišnih putova, povezani su s glavoboljom koja je jača pri buđenju i postupno se smanjuje tijekom dana. Ovu bol nužno je razlikovati od gigantocelularnog arteritisa. Dnevni simptomi uključuju zamor žvačnih mišića, bol u čeljusti i glavobolju, a simptomi se mogu pogoršavati tijekom dana ako se škrgutanje događa cijeli dan.
Čeljust devijira pri otvaranju usta, ali obično ne tako naglo niti uvijek na istoj točki otvaranja kao kod unutarnjeg poremećaja temporomandibularnog zgloba. Primjenjujući blagi pritisak, liječnik može dodatno otvoriti pacijentova usta za 1 do 3 mm od maksimalne točke otvaranja.
Dijagnoza
-
Klinička procjena
-
Ponekad polisomnografija
Jednostavan test može pomoći u dijagnozi: 2 ili 3 drvene špatule za jezik postavljaju se između najstražnjih molara sa svake strane, a pacijenta se zamoli da nježno zatvori usta (1, 2). Rastezanje zglobne čahure može ublažiti simptome. RTG snimke u pravilu ne pomažu, osim kako bi se isključio artritis. Pri sumnji na temporalni arteritis određuje se sedimentacija eritrocita.
Preporučuje se učiniti polisomnografiju kada se sumnja na poremećaj disanja u snu.
Literatura
-
1. Schiffman E, Ohrbach R, Truelove E, et al: Diagnostic criteria for temporomandibular disorders (DC/TMD) for clinical and research applications: Recommendations of the International RDC/TMD Consortium Network and Orofacial Pain Special Interest Group. J Oral Facial Pain Headache 28(1):6-27, 2014. doi: 10.11607/jop.1151
-
2. Peck C, Goulet J-P, Lobbezoo F, et al: Expanding the taxonomy of the diagnostic criteria for temporomandibular disorders. J Oral Rehabil 41(1):2-23, 2014. doi: 10.1111/joor.12132
Liječenje
Udlaga koju izradi doktor dentalne medicine može spriječiti dodir među zubima i daljnja oštećenja uzrokovana bruksizmom. U brojnim trgovinama sportskom opremom i ljekarnama mogu se kupiti udobni štitnici koji se oblikuju toplinom; međutim, ovakve udlage nisu predviđene za dugotrajno nošenje. Budući da ovi štitnici za zube mogu uzrokovati neželjeno pomicanje zuba ili stvoriti paradoksalno povećanje mišićne aktivnosti, idealno bi bilo da oralne aparate izradi, postavi i prilagodi stomatolog.
Niske doze benzodiazepina prije spavanja često su učinkovite za akutne egzacerbacije i privremeno ublažavanje simptoma. Ciklobenzaprin se može koristiti za opuštanje mišića. Kod akutnih egzacerbacija i za ublažavanje simptoma učinkovite su male doze benzodiazepina prije spavanja; međutim, kod pacijenata koji imaju poremećaje spavanja, kao što je apneja u snu, anksiolitici i miorelaksansi moraju se oprezno koristiti jer mogu pogoršati navedeno stanje. Indicirani su i blagi analgetici, npr. NSAID ili paracetamol. Budući da je poremećaj kroničan, ne smiju se primjenjivati opioidi, osim možda vrlo kratko tijekom akutnih egzacerbacija. U takvim slučajevima antidepresivi se ordiniraju pod nadzorom liječnika.
Bolesnici moraju naučiti prestati stiskati zube i škrgutati. Potrebno je izbjegavati tvrdu hranu i žvakaće gume. Nekim bolesnicima mogu pomoći fizikalna terapija, poticanje na opuštanje i savjetovanje.
Fizikalne metode obuhvaćaju transkutanu električnu stimulaciju živaca (TENS) te metodu „spreja i rastezanja”, kod koje se čeljust širom otvara nakon što se koža iznad bolnog područja ohladi ledom ili raspršenim rashlađivačem, poput etil klorida.
Većina pacijenata, čak i ako se ne liječe, obično ima smanjenje ili prestanak značajnih simptoma unutar 6 do 12 mjeseci.
Ključne poruke
-
Sindrom miofascijalne boli češći je poremećaj nego poremećaji temporomandibularnog zgloba.
-
Napetost, zamor i spazam žvačnih mišića posljedica su bruksizma.
-
Pacijenti se žale na bol i osjetljivost žvačnih mišića, bolno ograničeno otvaranje usta i glavobolje.
-
Korištenje oralnih aparata, benzodiazepina ili mišićnih relaksansa tijekom spavanja može pomoći, zajedno s neopioidnim analgeticima; bihevioralne metode i fizikalna terapija ponekad su prikladne.