Nedostatak hormona rasta (GH) je najčešći nedostatak hormona hipofize u djece i može biti izolirani ili popraćen s nedostatkom drugih hormona hipofize. Nedostatak hormona rasta dovodi do jakog usporenja rasta i posljedičnog niskog rasta s urednim proporcijama. Dijagnoza uključuje mjerenje razine hormona hipofize i CT ili MR radi detekcije strukturalnih anomalija hipofize ili tumora mozga. Liječenje obično uključuje specifičnu zamjenu hormona i uklanjanje eventualnog tumora.

Pacijenti s deficijencijom hormona rasta povezanog s generaliziranim hipopituitarizmom (panhipopituitarizam) također će imati nedostatak jednog ili više hormona hipofize (npr. folikul-stimulirajućeg hormona [FSH], luteinizirajućeg hormona [LH] adrenokortikotropnog hormona [ACTH], tireo-stimulirajućeg hormona [TSH] antidiuretskog hormona [ADH]). Hipopituitarizam može biti primaran (poremećaj hipofize) ili sekundaran zbog interferencije lučenja oslobađajućih hormona hipotalamusa koji kontroliraju hormone prednjeg režnja hipofize (HR, FSH, LH, ACTH, TSH).

Izolirani nedostatak HR procjenjuje se da se javlja u 1/4.000 do 1/10.000 djece. Većinom je uzrok idiopatski, oko 25% bolesnika ima poznatu etiologiju. Kongenitalni uzroci uključuju abnormalnosti oslobađajućeg HR receptora te GH1 gena i određene malformacije SŽS. Stečen uzroci uključuju terapijsko zračenje SŽS (visoke doze zračenja mogu izazvati generalizirani hipopituitarizam), meningitis, histiocitozu i ozljede mozga. Zračenje kralježnice, profilaktičko ili terapijsko, dodatno usporava rast kralježaka i očekivan prirast na visini.

Generalizirani hipopituitarizam može biti genetski uzrokovan nasljednim ili sporadičnim mutacije koje utječu na stanice hipofize. Manjak hipotalamičkih ili hipofiznih hormona, kao i izolirani nedostatak HR, javlja se i u bolesnika s defektima središnje crte (rascjep nepca, septo–optičkom displazijom s aplazijom septum pellucidum, atrofija vidnog živca i hipopituitarizam). Panhipopituitarizam može biti posljedica različitih tipova lezija koje utječu na hipotalamus (poremećaj izlučivanja rilizing hormona) ili hipofizu; primjerice: tumori (npr. najčešće kraniofaringeom), infekcije (npr. TB, toksoplazmoza, meningitis) i inflitrativni poremećaji. Kombinacija litičkih promjena kosti lubanje i dijabetesa insipidusa ukazuje na histiocitozu Langerhansovih stanica.

Razine IGF-1 variraju prema dobi i trebaju se interpretirati u odnosu na koštanu dob, a ne prema kronološki dobi. Kako su razine IGF–1 normalno niske u dojenčadi i ranom djetinjstvu, te se u toj dobi normalne od subnormalnih vrijednosti ne mogu pouzdano razlikovati. Međutim, razina IGFBP-3, za razliku od IGF-1, je manje pogođena pothranjenošću i pomažu u razlikovanju između normalnih i subnormalih vrijednosti u mlađe djece. U pubertetu, razine IGF-1 rastu i normalne vrijednosti pomažu u isključivanju nedostatka HR. Niske vrijednosti IGF-1 u starije djece ukazuju na nedostatak HR; međutim, razine IGF-1 mogu biti niske u drugim stanjima (npr. psihosocijalna deprivacija, pothranjenost, celijakija, hipotireoza) te zbog toga ti poremećaji moraju biti isključeni.

U djece s niskim vrijednostima IGF–1 i IGFBP–3 manjak HR se potvrđuje mjerenjem njegovih razina. Kako su bazalne vrijednosti HR mahom niske ili nemjerljive (osim nakon početka spavanja), poželjno je provesti stimulirajuće testove. Međutim, stimulirajući testovi nisu fiziološki, skloni laboratorijskim pogreškama i slabo ponovljivi. Također, definicija normalnog odgovora varira ovisno o dobi, spolu i centru testiranja, a temelji se na ograničenim dokazima.

Ako je rast usporen, koštana dob se dogovorno određuje radiogramom lijeve šake. Kod nedostatka HR skeletno sazrijevanje obično je usporeno kao i brzina rasta. Indicirano je CT ili MR snimanje hipofize i selarne regije radi isključivanja kalcifikata, tumora ili strukturalnih anomalija.

Laboratorijski testovi radi probira na druge moguće uzorke usporenog rasta uključuju:

• Hipotireozu (npr. tireo-stimulirajući hormon, tiroksin)

• Bolesti bubrega (elektroliti, razina kreatinina)

• Upalna i imunološka stanja (npr. transglutaminaza tkivna antitijela, SE)

• Hematološke poremećaje (npr. KKS s diferencijalom krvnom slikom)

Genetičko testiranje za određene sindrome (npr. Turnerov sindrom) mogu biti indicirani na temelju fizičkog statusa ili ako se obrazac rasta značajno razlikuje od obiteljskog. Ako se sumnja na nedostatak HR, treba procijeniti ostalu funkciju hipofize (npr. ACTH, razinu serumskog kortizola u 8 ujutro, LH, FSH i razinu prolaktina).

Test tolerancije na inzulin je najbolji stimulirajući test za oslobađanje GH, ali se danas rijetko provodi. Ostali provokativni testovi su manje opasni, ali i manje pouzdani. Oni uključuju ispitivanja pomoću arginin infuzije (500 mg/kg IV kroz 30 min), klonidina (0,15 mg/m² do [maksimalno 0,25 mg]), levodope (10 mg/kg za djecu, 500 mg za odrasle) i glukagona (0,03 mg/kg IV [maksimalno 1 mg]). Razine HR se mjere u različitim periodima nakon primjene ovisno o lijeku.

Kako ni jedan od njih nije 100% uspješan u postizanju oslobađanja GH, nakon prvog abnormalnog nalaza treba sve ponoviti s alternativnim testom. Vršne razine HR dosižu se obično 30–90 minuta nakon primjene inzulina ili početka infuzije arginina, 30–120 minuta nakon levodope, 60–120 minuta nakon početka sna ili primjene klonidina te 20 minuta nakon naporne tjelovježbe. Odgovor HR koji se smatra normalnim donekle je proizvoljan. Općenito, bilo koji stimulirajuća razina HR > 10 ng/mL je dovoljna kako bi se isključili nedostatak HR. Nedostatak HR može se potvrditi kad je razina HR <10 ng/ml (neki centri koriste niže granične vrijednosti, npr. 7 ng/ml) kod dva različita stimulacijska testa, ali rezultati se moraju tumačiti u kontekstu brzine rasta. Zbog toga što razine HR rastu tijekom puberteta, mnoga djeca koji nemaju uredan stimulacijski test prije puberteta mogu imati normalne rezultate nakon puberteta ili nakon prajminga s spolnim hormima.

Stimulacijsko testiranje ne može otkriti suptilne greške u regulaciji oslobađanja HR. Na primjer, u djece s niskim rastom uzrokovano sekrecijskom disfunkcijom HR, rezultati stimulacijskih testiranja su obično normalni. Međutim, serijska mjerenja razine HR više od 12 do 24 sati pokazuju neuobičajeno niske 12 ili 24 satne prosječne vrijednosti HR. Međutim, ovaj test je skup i neugodan pa nije test izbora za procjenu nedostatka HR.

Nakon što se utvrdi smanjeno lučenje HR treba procijeniti i sekreciju drugih hormona hipofize, kao i ciljnih perifernih žlijezda ako se utvrde nepravilnosti.

Nuspojave HR nisu česte, ali uključuju idiopatsku intrakranijsku hipertenziju (pseudotumor cerebri), iskliznuće epifize glave femura i blage prolazne edeme. Prije pojave rekombinantnog HR, korišten je HR dobiven ekstrakcijom iz hipofiza. Taj je pripravak ponekad uzrokovao Creutzfeldt–Jakobovu bolest 20 do 40 godina nakon primjene. Hipofizni ekstrakt GH je posljednji put primijenjen u 80–im godinama prošlog stoljeća.

Prijeporno je treba li djeci s kliničkom slikom manjka GH, ali s normalnim lučenjem ovog hormona i urednim razinama IGF–1, dodavati GH. Mnogi eksperti predlažu pokusnu primjenu GH kroz 6 do 12 mjeseci, koje se nastavlja samo ako se postigne udvostručenje brzine rasta ili bar povećanje za 3 cm/godišnje prema brzini rasta prije terapije. Drugi kritiziraju takav pristup jer je vrlo skup, eksperimentalan, opterećen nuspojavama, mnogu zdravu djecu proglašava bolesnom, a potiče i etička te psihosocijalna pitanja sklonosti “altizmu” tj. težnji ka što višem stasu.

Kada nedostaci drugih hormona hipofize prate nedostatak HR, potrebna je supstitucija i drugih hormona. Kortizol i hormone štitnjače treba nadoknađivati u djetinjstvu, adolescenciji i odrasloj dobi ako su razine tih hormona u krvotoku niske. Dijabetes insipidus obično zahtijeva doživotno liječenje s dezmopresinom u obliku tableta ili intranazalno ( vidi: Liječenje). Ako ne nastupi normalan pubertet indicirano je liječenje spolnim steroidima ( vidi: Zakasnjeli pubertet).

Terapija HR u djece s niskim rastom zbog terapijskog zračenja hipofize zbog karcinoma nosi teoretski rizik od ponovnog nastanka karcinoma. Međutim, istraživanja nisu pokazala veće pojave novih vrsta karcinoma ili veću stopu ponavljanja. Ipak, ispitivanja nisu pokazala veću stopu recidiva, pa se nakon 1 godine od uspješnog završetka onkološkog liječenja može otpočeti indicirana primjena HR bez opasnosti.