Mnogi oblici ponašanja koja iskazuju djeca ili adolescenti zabrinjavaju roditelje ili druge odrasle osobe. Različita ponašanja ili obrasci ponašanja postaju klinički značajni ako su učestali, trajni ili loše utječu na adaptaciju (npr. ometaju emocionalno sazrijevanje ili društveno i kognitivno funkcioniranje). Teške poteškoće u ponašanju se mogu svrstati u duševne poremećaje (npr. poremećaj s protivljenjem i prkosom ili poremećaj ponašanja). Prevalencija varira ovisno o tome kako se problemi ponašanja definiraju i mjere.
Procjena
Dijagnoza problema u ponašanju se sastoji od višestupanjske procjene ponašanja. Problemi kod dojenčadi i male djece obično uključuju tjelesne funkcije (npr. hranjenje, izvođenje nužde, spavanje), dok u starije djece i adolescenata prevladavaju tegobe vezane za interpersonalne oblike ponašanja (npr. razina aktivnosti, neposluh, agresija).
Identifikacija problema
Problem u ponašanju se može očitovati alamantno i naglo u vidu pojedinačnog ispada (npr. podmetanja vatre, tučnjave u školi). Češće se problemi očituju postupno i za njihovo identificiranje je potrebno prikupljanje podataka tijekom vremena. Ponašanje je najbolje ocijeniti u kontekstu djetetova
-
Tjelesnog i mentalnog razvoja
-
Općeg zdravlja
-
Temperamenta (npr. težak, opušten)
-
Odnosa sa roditeljima ili skrbnicima
Neposredno promatranje odnosa između roditelja i djeteta tijekom posjeta pruža vrijedne podatke, uključujući i reakciju roditelja na ponašanje. Kad je god to moguće ono što je zapaženo promatranjem se dopunjuje podacima dobivenim od drugih osoba, uključujući rodbinu, učitelje i školsko osoblje.
Razgovor s roditeljima ili skrbnicima pruža uvid u redoslijed djetetovih aktivnosti tijekom tipičnog dana. Roditelje se zamoli da iznesu primjere događaja koji prethode i slijede specifičnom ponašanju. Roditelje se također pita za njihovo tumačenje
-
Tipičnih ponašanja povezanih s dobi
-
Očekivanja vezanih uz dijete
-
Njihovog roditeljskog stila
-
Podrške (npr socijalna, emocionalna, financijska) u ispunjavanju njihove roditeljske uloge
-
Djetetova odnosa s ostatkom obitelji
Tumačenje problema
Djetetova anamneza može uključivati čimbenike za koje se smatra da povećavaju vjerojatnost razvoja problema u ponašanju, poput izloženosti toksinima, komplikacija tijekom trudnoće ili pojave teške bolesti ili smrti u obitelji.
Neki problemi mogu uključivati odnos roditelj-dijete i mogu se tumačiti na više načina:
-
Nerealna roditeljska očekivanja: Na primjer, neki roditelji mogu očekivati da će 2 godišnje dijete pokupiti igračke bez pomoći. Roditelji mogu krivo tumačiti druga normalna, s dobi povezana ponašanja, poput prkosnog ponašanja (npr. neposluh djeteta od 2 godine) kao zabrinjavajuća.
-
Loša kvaliteta interakcije roditelj-dijete: Na primjer, djeca manje pažljivih roditelja mogu imati probleme u ponašanju.
-
Dobronamjerne roditeljske reakcije na poteškoću mogu ju i pogoršati (npr. pretjerano zaštitničko ponašanje prema bojažljivom, ovisnom djetetu ili popuštanje manipulativnom djetetu).
-
U male djece, neke poteškoće predstavljaju kružni obrazac ponašanja kod kojeg negativna roditeljska reakcija na djetetovo ponašanje uzrokuje nepovoljni odgovor u djeteta, što zauzvrat vodi do negativne roditeljske reakcije. Kod kružnih obrazaca ponašanja, djeca često odgovaraju na stres i emocionalnu nelagodu tvrdoglavošću, proturječenjem, agresivnošću i ispadima bijesa rađe nego plakanjem. Roditelj često reagira na agresivno i otporno dijete prijekorima, vikanjem i udaranjem po stražnjici; dijete onda eskalira ponašanja koja su dovela do početne reakcije roditelja, a roditelj reagira još snažnije.
U starije djece i adolescenata problemi u ponašanju mogu proizići iz potrage za neovisnošću od roditeljskih pravila i nadzora. Takve probleme treba razlikovati od povremenih pogrješaka u procjeni.
Liječenje
Kad se problem u ponašanju jednom utvrdi, a njegova etiologija istraži, poželjna je što ranija intervencija jer se problematično ponašanje s vremenom produbljuje.
Kliničar treba objasniti roditeljima da je dijete tjelesno zdravo (npr. kako takvo ponašanje djeteta nije znak tjelesne bolesti). Utvrđivanjem roditeljskih frustracija i naglašavanjem prevalencije problema u ponašanju, kliničar može često ublažiti roditeljski osjećaj krivnje i olakšati ispitivanje mogućih izvora i liječenja problema. Kod jednostavnih problema često je dovoljna edukacija roditelja, razuvjeravanje i nekoliko specifičnih prijedloga. Roditelje treba podsjetiti na važnost provođenja ugodne aktivnosti sa djetetom najmanje 15 do 20 minuta dnevno i skretanje pozornosti na poželjna ponašanja, kada ih dijete pokazuje ( "uhvatiti dijete kada je dobro"). Roditelje također treba ohrabrivati da redovito provode vrijeme bez djeteta.
Međutim, kod nekih problema roditelji imaju koristi od dodatnih strategija za discipliniranje djece i prilagođavanje njihovog ponašanja.
-
Roditelji trebaju identificirati okidače za ponašanje djeteta i čimbenike (npr. dodatnu pozornost) koji ga mogu nehotice ojačati.
-
Poželjna i nepoželjna ponašanja se moraju jasno definirati.
-
Treba uspostaviti dosljedna pravila i ograničenja.
-
Roditelji trebaju neprekidno pratiti suradljivost i reagirati odgovarajućom nagradom za uspjeh i negativnom posljedicom za neodgovarajuće ponašanje.
-
Roditelji bi tijekom provođenja pravila trebali pokušati umanjiti svoju ljutnju i pojačati pozitivan kontakt s djetetom.
Pomaganje roditeljima da shvate da "disciplina" podrazumijeva strukturu, a ne samo kaznu omogućuje im da pruže strukturu i jasna očekivanja što djeca trebaju. Neučinkovita disciplina može dovesti do neodgovarajućeg ponašanja. Prekoravanje ili tjelesno kažnjavanje mogu nakratko obuzdati djetetovo ponašanje, no u konačnici mogu smanjiti djetetov osjećaj sigurnosti i samopouzdanja. Prijetnje djetetu da će ga se ostaviti ili poslati od kuće imaju štetan učinak. Prekoravanje, prijetnje i tjelesno kažnjavanje također uče dijete da su ove sankcije odgovarajući odgovor na situacije koje dijete ne voli.
Postupak “time-out ili vrijeme isključenja”, kod kojeg dijete samo mora sjediti na dosadnom mjestu (kut sobe koja nije njegova soba, bez televizije ili igračaka, a koji nije mračan i zastrašujući) tijekom kratkog vremenskog razdoblja je dobar pristup u promjeni neprihvatljivog ponašanja. Privremena isključenja predstavljaju za dijete proces učenja i najbolji su ako ih se koristi za pojedinačno neprihvatljivo ponašanje ili samo nekoliko njih istodobno. Fizičko ograničenje treba izbjegavati. Za djecu koja eskaliraju u intenzitetu svoje reakcije kada se stave u time-out, roditelji mogu preferirati brže preusmjeravanje nakon što prepoznaju da su djeca shvatila opomenu zbog neprimjerenog ponašanja.
Vrijeme isključenja (Time-out tehnika)
|
Ovu disciplinsku tehniku je najbolje koristiti kada su djeca svjesna da su njihove akcije pogrešne ili neprihvatljive i kada doživljavaju zadržavanje pažnje kao kaznu. Obično to nije slučaj do 2 godine starosti. Treba biti oprezan prilikom izvođenja ove tehnike u grupnim okolnostima kao što je vrtić, jer to može dovesti do štetnog poniženja.
Tehnika se može primijeniti kada se dijete ponaša loše i na način za koji je poznato da će rezultirati time-outom. Obično treba prethodit verbalni ukor i podsjetnik na mogućnost time-outa.
-
Djetetu se objasni pogrešno ponašanje, kaže mu se da sjedne na sjedalicu za time-out ili ga se odvede tamo ako je potrebno.
-
Dijete bi trebalo sjediti u stolici 1 min za svaku godinu starosti (maksimalno 5 min).
-
Dijete koje ustaje sa stolice prije određenog vremena se vraća na stolicu, a time-out se pokreće iz početka. Razgovor i kontakt očima treba izbjegavati.
-
Kada je vrijeme da dijete ustane, skrbnik traži od djeteta da ponovi razlog za time-out, bez ljutnje i prigovaranja. Dijete koje se ne može prisjetiti točnog razloga se kratko podsjeti. Dijete ne treba izraziti kajanje za neprimjereno ponašanje dok god je jasno da dijete razumije razlog za time-out.
Nakon time-outa, skrbnik treba nagraditi djetetovo dobro ponašanje što je prije moguće. Takvo ponašanje se može lakše dogoditi ako je dijete preusmjereno u novu aktivnost, daleko od scene neprimjerenog ponašanja.
|
Kružni obrazac ponašanja se može prekinuti ako roditelji ignoriraju ponašanje koje ne smeta drugima (npr. odbijanje hrane) te primijene odvraćanje pažnje ili privremenu izolaciju kako bi ograničili ponašanja koja se ne mogu zanemariti (ispade u javnosti).
Problem u ponašanju koji se ne promijeni za 3 do 4 mjeseca bi trebalo ponovno procijeniti i po potrebi konzutlirati stručnjaka za mentalno zdravlje.