Bolesnik koji se žali na slabost može se zapravo žaliti na umor, nespretnost ili na pravu slabost mišića. Stoga ispitivač treba definirati točan karakter simptoma, uključujući lokalizaciju i vrijeme javljanja simptoma, kao i faktore koji ih potiču te umanjuju. Uz to treba definirati i pridružene simptome i znakove.

Na udovima treba tražiti znakove slabosti (oslabljeni ud u ekstenziji pada prema dolje), tremora te ostalih nevoljnih pokreta. Snaga određene skupine mišića se ispituje protivno otporu te se uspoređuje jedna strana s drugom. Naravno, bol može onemogućavati izvođenje maksimalno jakog pokreta za vrijeme testiranja snage.

Kod slabosti uzrokovane histerijom ili lažne slabosti, otpor pokretu može u početku biti normalan, a potom dolazi do iznenadnog popuštanja, ili pacijenti ne koriste prikladno potporne mišiće. Na primjer, pacijenti s istinskom slabošću deltoidnog mišića koriste pomoćne mišiće koji pomiču trup i vrat na suprotnu stranu od slabog deltoidnog mišića, jer žele spriječiti ispitivača da nadvlada njihovu slabost. Za razliku od toga, kod bolesnika s lažnom slabošću deltoidnog mišića (npr, zbog simuliranja), rame i glava se pomiču prema slabom deltoidnom mišiću prilikom ispitivačevog savladavanja otpora, što ukazuje na njihov nedostatak nastojanja da se izvrši pokret.

Diskretna slabost može se detektirati u slučajevima kad pacijent ima smanjene sukretnje rukom prilikom hoda, ako ispružena ruka pronira, kad je smanjena spontana upotreba određenog uda, ako je noga u vanjskoj rotaciji, ako su usporeni brzi naizmjenični pokreti ili kod gubitka fine spretnosti (npr. sposobnost zakopčavanja dugmeta, otvaranja sigurnosne igle ili vađenja šibice iz kutije).

Mišićnu snagu bi trebalo stupnjevati. Sljedeća ocjenska ljestvica, izvorno razvijena od strane Medical Research Council Ujedinjenog Kraljevstva, sada je općeprihvaćena:

• 0: Nema vidljive kontrakcije mišića

• 1: Vidljiva mišićna kontrakcija, ali bez pokreta ili je prisutna samo naznaka pokreta.

• 2: Pokret uda je moguć, ali ne i protiv gravitacije.

• 3: Pokret protiv gravitacije, ali ne i otpora.

• 4: Pokret protiv barem djelomičnog otpora kojeg pruža ispitivač.

• 5: Primjerena snaga.

Nedostatak ove i sličnih ljestvica je što je moguć veliki raspon snage između 4. i 5. stupnja.

Snagu distalnih dijelova možemo mjeriti semikvantitativno ergometrom koji mjeri stisak šake ili manšetom za tlakomjer koju bolesnik treba stisnuti.

Funkcijsko testiranje često bolje pokazuje odnos između snage i nesposobnosti. Dok pacijent izvodi određene pokrete tako se, što je bolje moguće, registriraju i kvantificiraju nedostaci (npr. broj učinjenih čučnjeva ili broj prijeđenih stepenica). Podizanjem iz čučnja ili zakorakom na stolac ispituje se snaga proksimalnog dijela nogu; hodanjem na petama i prstima ispituje se snaga distalnog dijela. Odizanje uz pomoć ruku prilikom podizanja iz stolca ukazuje na slabost kvadricepsa. Ljuljanje cijelog tijela kako bi se pomaknula ruka ukazuje na slabost mišića ramenog obruča. Podizanje iz ležećeg položaja u uspravni tako da se prvo okrene na trbuh, zatim klekne te rukama penjući se po bedrima uspravi (Gowersov znak) govori u prilog slabosti mišića zdjelice.