Premda se ponekad smatra kako su djetinjstvo i adolescencija razdoblje bezbrižnog uživanja, čak do 20% djece i adolescenata ima jedan ili više duševnih poremećaja koji se mogu dijagnosticirati. Mnogi od ovih poremećaja se mogu promatrati kao pretjerana ili iskrivljena normalna ponašanja i osjećaji.
Djeca i adolescenti se, kao i odrasli, razlikuju po temperamentu; neki su sramežljivi i povučeni; drugi su društveno veseli. Neki su metodični i oprezni; drugi su impulzivni i neoprezni. Da li se dijete ponaša kao tipično dijete ili ima poremećaj definirano je prisutnošću oštećenja i stupnjem uznemirenosti povezanim sa simptomima. Na primjer, djevojčica stara 12 godina se može uplašiti analize lektire pred svojim razredom. Taj bi se strah mogao promatrati kao poremećaj socijalne anksioznosti samo ako su njezini strahovi dovoljno ozbiljni da uzrokuju značajan stres i izbjegavanje.
Postoji puno preklapanja između simptoma mnogih poremećaja i ometajućih ponašanja i emocija kod normalne djece. Stoga se mnoge strategije korisne za rješavanje problema u ponašanju djece mogu koristiti i kod djece s mentalnim poremećajima. Nadalje, prikladno upravljanje problemima u ponašanju u djetinjstvu može smanjiti rizik od razvoja temperamentno osjetljive djece koja će razviti potpuni poremećaj. Također, učinkovito liječenje nekih poremećaja (npr. anksioznosti) tijekom djetinjstva može smanjiti rizik od poremećaja raspoloženja kasnije u životu.
Najčešći mentalni poremećaji djetinjstva i adolescencije spadaju u sljedeće kategorije:
Shizofrenija i srodni poremećaji su mnogo rjeđi.
Međutim, djeca i adolescenti često imaju simptome i poteškoće koji prelaze preko različitih dijagnostičkih granica. Na primjer, više od 25% djece s ADHD-om imaju anksiozni poremećaj, a 25% zadovoljava kriterije za poremećaj raspoloženja.
Procjena
Procjena duševnih tegoba ili simptoma u djece i adolescenata se razlikuje od procjene u odraslih u 3 važna pogleda.
-
Razvojni kontekst u djece je neobično važan. Ponašanja koja su u male djece normalna mogu u starijoj dobi biti pokazateljem ozbiljne duševne bolesti.
-
Djeca postoje u kontekstu obiteljskog sustava, taj sustav ima dubok utjecaj na dječje simptome i ponašanja; za normalnu djecu koja žive u obitelji uzdrmanoj obiteljskim nasiljem i zlouporabom tvari može se površno činiti da ona sama imaju jedan ili više mentalnih poremećaja.
-
Djeca često nemaju spoznajnu i jezičnu profinjenost potrebnu za točno opisivanje svojih simptoma. Zbog toga se kliničar mora jako osloniti na vlastito neposredno opažanje, poduprto opažanjima drugih, kao što su roditelji i nastavnici.
U mnogim slučajevima, razvojne i ponašajne probleme (primjerice, slab akademski napredak, kašnjenja u usvajanju jezika, deficiti u socijalnim vještinama) je teško razlikovati od onih uzrokovanih mentalnim poremećajima. U takvim slučajevima razvojno i neuropsihološko testiranje mora biti dio obrade.
Zbog ovih čimbenika obrada djeteta s mentalnim poremećajem je tipično složenija od iste takve obrade odrasle osobe. Na sreću, mnogi slučajevi nisu teški i može ih na kompetentan način riješiti liječnik primarne zdravstvene zaštite. Međutim, u teškim slučajevima je najbolje postupati uz savjetovanje sa specijalistom dječje i adolescentne psihijatrije.