Poremećaj komunikacije u djece može nastati zbog problema s glasom, sluhom, govorom, jezikom ili njihovom kombinacijom. Dijagnoza uključuje procjenu svake od ovih komponenti.

Više od 10% djece ima neki poremećaj komunikacije, a poremećaj u jednoj komponenti može utjecati na drugu. Na primjer, oštećenja sluha narušava formiranje glasa što može dovesti do poremećaja govora. Gubitak sluha zbog upale srednjeg uha može ometati razvoj govora. Svi poremećaji komunikacije, uključujući i poremećaji glasa, mogu narušiti uspjeh u školi i socijalizaciju.

Više od 6% djece školske dobi ima problema s glasom, najčešće promuklost. Uzrok je često kronično prekomjerno korištenje glasa i / ili preglasan govor. Najčešći anatomski korelat su noduli na glasnicama. Ostale lezije grkljana ili endokrinološki poremećaji također mogu uključivati i promuklost. Gubitak sluha može doprinijeti lošoj sposobnosti procjene glasnoće zvuka i tako utjecati na snagu glasa. Noduli obično nestaju s logopedskom terapijom, a iznimno rijetko je potrebna operacija.

Za raspravu o poremećajima sluha, vidi: Oštećenje sluha u djece.

Oko 5% djece koja kreću u prvi razred imaju poremećaj govora. Kod poremećaja govora najčešće je prisutan problem u izgovoru. Poremećaji govora uključuju sljedeće:

• Hipernazalnost u govoru: hipernazalni govor je obično uzrokovan rascjepom nepca ili drugim strukturalnim abnormalnostima koje sprečavaju normalno zatvaranje mekog nepca sa stražnjim zidom ždrijela (velofaringealna insuficijencija).

• Mucanje: razvojno mucanje, uobičajeni oblik mucanja, obično počinje u dobi između druge i pete godine i češći je kod dječaka. Etiologija mucanja je nepoznata, no često se javlja u više članova obitelji. Neurološki poremećaji (npr. moždani udar, traumatska ozljeda mozga) također mogu uzrokovati mucanje.

• Poremećaji artikulacije: većina djece s poremećajima artikulacije nemaju prepoznatljiv fizički uzrok. Sekundarna dizartrija može biti posljedica neuroloških poremećaja koji narušavaju inervaciju ili koordinaciju govornih mišića. S obzirom na to da su često zahvaćeni i bulbarni mišići, disfagija se može manifestirati i prije same dizartrije. Poremećaji sluha i anatomski poremećaji (npr. jezika, usana ili nepca) također mogu poremetiti artikulaciju.

Govorna terapija je korisna u mnogim primarnim govornim poremećajima. Općenito djeca koja imaju velofaringealnu insuficijenciju zahtijevaju operaciju kao i govornu terapiju.

Oko 5% inače zdrave djece imaju poteškoća s jezičnim razumijevanjem ili izražavanjem (tzv. specifično jezično oštećenje). Dječaci su češće pogođeni, a razvoju vjerojatno doprinose i genetski čimbenici. U drugom slučaju, jezični problemi mogu nastati sekundarno kao posljedica nekog drugog poremećaja (npr, traumatična ozljeda mozga, intelektualne poteškoće, gubitak sluha, zanemarivanje ili zlostavljanje, autizam, poremećaj pažnje/ hiperaktivnost).

Djeca mogu imati koristi od jezične terapije. Neka djeca s određenim jezičnim oštećenjem mogu se oporaviti i spontano.

Dijagnoza

Roditelji se potiču da potraže liječničku pomoć ako dijete ima poremećaj u komunikaciji (npr. nisu sposobna reći barem dvije riječi do kraja prvog rođendana). Procjena treba uključivati neurološki i ORL pregled. Procjenjuju se sluh i govor.

Laringoskopija se izvodi ukoliko postoje poremećaji glasa poput promuklosti ili slabosti u govoru.

Ključne točke

• Problemi s glasom, sluhom, govorom i / ili jezikom (poremećaji komunikacije) su česti i imaju akademske i socijalne posljedice.

• Potrebna je obrada kod djece koja kasne u razvoju komunikacijskih vještina (npr. koja nisu sposobna reći barem 2 riječi do prvog rođendana).

• Potrebno je procjeniti razvoj sluha i govora te razmisliti o laringoskopiji kod djece s poremećajima komunikacije