Mansoneloza se odnosi na bolesti uzrokovane filarijskim nematodama Mansonella perstans, M. ozzardi, i M. streptocerca. Prenosi se ugrizom mušica ili crnih mušica. Infekcije su često asimptomatske, ali simptomi se mogu pojaviti. Dijagnoza M. perstans i M. ozzardi potvrđuje se utvrđivanjem mikrofilarija u razmazima krvi; niti jedna vrsta ne pokazuje značajnu periodičnost tako da se krv može izvaditi bilo kada. Dijagnoza M. streptocerca temelji se na identificiranju mikrofilarija u izrezima kože ili biopsijama. Treatment depends on the infecting Mansonella species.

(Vidi također Pristup parazitarnim infekcijama i Pregled filarijskih nematodnih infekcija.)

Tri vrste Mansonella uzrokuju većinu ljudskih bolesti. Kao i kod drugih filarijskih bolesti, njihov životni ciklus je složen (vidi DPDx - Laboratory Identification of Parasites of Public Health Concern: Mansonellosis).

Mansonella perstans

Mansonella perstans prenosi se ugrizom mušica (Culicoides) u podsaharskoj Africi iu Americi od Paname do Argentine. Procjenjuje se da je zaraženo oko 604-795 milijuna ljudi diljem svijeta. Odrasli crvi borave u pleuralnoj, perikardijalnoj i peritonealnoj šupljini te u retroperitoneumu i mezenteriju. Mikrofilarije bez omotača nalaze se u krvotoku. Mušice ih dobiju kada uzmu krv od zaraženog čovjeka.

Većina infekcija je asimptomatska ili blaga. Migrirajući odrasli crvi mogu uzrokovati prolazne potkožne otekline slične onima kod Loa loa (Kalabarske otekline), upala perikarda ili pleure, konjunktivalni noduli, oštećenje retine i periokularna upala. Nespecifični simptomi uključujući svrbež, urtikariju, artralgije i malaksalost. Pripisuju se neuropsihijatrijske manifestacije, meningoencefalitis i hepatitis M. perstans u rijetkim prilikama.

Dijagnoza M. perstans izrađuje se identificiranjem neobloženih mikrofilarija u krvnom razmazu. Mikrofilarije se mogu identificirati u krvi i danju i noću. Eozinofilija je često prisutna.

M. perstans je relativno otporan na lijekove, uključujući dietilkarbamazin, koji se koristi za liječenje drugih filarijskih bolesti. Ciljanje na endosimbiotski Wolbachia bakterije kod odraslih M. perstanss doksiciklinom (200 mg dnevno tijekom 4 do 6 tjedana) za koji se pretpostavlja da prekida reprodukciju odraslih crva može biti ljekovit. Wolbachia demonstrirano je u M. perstans iz Malija, Kameruna, Gane i Gabona. Postoje različita izvješća o prisutnosti Wolbachia u Ugandi, vjerojatno zbog metodoloških ograničenja ili prisutnosti više sojeva M. perstans. Doksiciklin se pokazao učinkovitim u Maliju i Gani, ali korisnost doksiciklina za liječenje infekcija u regijama gdje Wolbachia odsutni nije sustavno proučavan. U slučajevima kada je doksiciklin neučinkovit, kombinirana terapija dietilkarbamazinom i mebendazolom tijekom 3 tjedna poboljšala je aktivnost u odnosu na monoterapiju.

Mansonella ozzardi

Mansonella ozzardi endemična je u Srednjoj i Južnoj Americi i na nizu karipskih otoka. Ljudi su glavni rezervoar zaraze. M. ozzardi prenose mušice (Culicoides) i mušice (Simulium amazonicum). Životni ciklus sličan je ciklusu M. perstans osim odraslih crva borave u limfnim žilama, kao iu torakalnoj i peritonealnoj šupljini. Mikrofilarije mogu biti prisutne i u krvi i u koži.  

Većina pojedinaca sa M. ozzardi infekcije su asimptomatske, ali neke imaju kožni osip, limfadenopatiju, artralgije, vrućicu, glavobolju ili plućne simptome. M. ozzardi keratitis izazvan mikrofilaremijom prijavljen je u regiji Amazone u Brazilu.

Dijagnoza M. ozzardi potvrđuje se pronalaskom mikrofilarija u krvi ili koži uzorka. Krv se može izvaditi u bilo kojem trenutku. Eozinofilija je uobičajena. Serološki testovi također mogu biti korisni u prepoznavanju infekcije, ali nisu specifični.

Liječi se ivermektinom. Prije započinjanja liječenja ivermektinom, bolesnike treba evaluirati zaLoa loa koinfekciju ukoliko su boravili u dijelovima središnje Afrike zbog toga što liječenje ivermektinom može dovesti do teške reakcije u bolesnika koinficiranih s težom Loa loa. Endosimbiotski Wolbachia prisutni su u M. ozzardi, ali učinkovitost doksiciklina u terapiji nije procijenjena.

Mansonella streptocerca

M. streptocerca prenosi se u tropskim kišnim šumama u zapadnoj i središnjoj Africi i Ugandi. Prevalencija M. streptocerca nije poznata. Primati koji nisu ljudi povremeno su zaraženi, ali nisu glavni rezervoari zaraze. Životni ciklus M. streptocerca sličan je onome od M. perstans osim što odrasli crvi borave u dermisu gornjeg dijela trupa i ramena. Mikrofilarije se nalaze u koži. Većina ljudi sa M. streptocerca su asimptomatski. Mogu se uočiti zadebljanje dermisa, hipopigmentirane makule i bilateralna aksilarna ili ingvinalna limfadenopatija. Za razliku od O. volvulus, odrasla osoba M. streptocerca ne stvaraju potkožne čvorove.

Dijagnoza M. streptocercaizrađuje se identificiranjem mikrofilarija u izrezima kože ili biopsijama. Eozinofilija je uobičajena. Serologija također može biti korisna u identifikaciji filarijske infekcije, ali nije specifična.

Dietillkarbamazin (DEC) 2 mg/kg po 3 puta dnevno kroz 12 dana za liječenje M. streptocerca. DEC ubija i mikrofilarije i odrasle crve. Međutim, može pogoršati kožne i sistemske simptome zbog otpuštanja antigena iz umirućih mikrofilarija. DEC se ne smije davati bolesnicima s istodobnim O. volvulus ili težak Loa loa infekcije zbog mogućnosti ozbiljnih nuspojava.

Ivermektin (150 mcg/kg kao pojedinačna doza) može smanjiti mikrofilarijalno opterećenje M. streptocerca, ali je neizvjestan njegov utjecaj na tijek infekcije. Prije početka liječenja ivermektinom, bolesnike treba evaluirati na Loa loa koinfekciju ukoliko su boravili u dijelovima središnje Afrike zbog toga što ivermektin može uzrokovati teške reakcije u bolesnika s teškom Loa loa koinfekcijom. Ne zna se da li M. streptocerca lukama Wolbachia ili doksiciklin ima ulogu u liječenju.