Postoje četiri glavna oblika karcinoma štitnjače. Karcinom štitnjače se većinom manifestira kao asimptomatski čvor. Rijetko, prvi znaci karcinoma štitnjače mogu biti metastaze u limfne čvorove, pluća ili kosti. Dijagnoza se uglavnom postavlja iglenom biopsijom, a nekad su potrebne i druge pretrage. Liječe se kirurškim uklanjanjem, na koje se obič-no nadovezuje ablacija zaostalog tkiva radiojodom.

(Vidi također Pregled funkcije štitnjače.)

Postoje četiri glavna oblika karcinoma štitnjače:

• papilarni

• folikularni

• medularni

• anaplastični

Papilarni i folikularni karcinom nazivaju se diferenciranima zbog histološke sličnosti s normalnim tkivom štitnjače i očuvanja nekih funkcija (npr. lučenje tioreoglobulina).

Osim anaplastičnog i medularnog oblika, karcinomi štitnjače uglavnom nemaju veliki maligni potencijal i rijetko su fatalni.

Karcinom štitnjače se većinom manifestira kao asimptomatski čvor. Rijetko, prvi znaci karcinoma štitnjače mogu biti metastaze u limfne čvorove, pluća ili kosti. Dijagnoza se uglavnom postavlja iglenom biopsijom, a nekad su potrebne i druge pretrage.

Liječe se kirurškim uklanjanjem, na koje se obič-no nadovezuje ablacija zaostalog tkiva radiojodom.

Na papilarni karcinom otpada 80–90% svih maligniteta štitnjače. Češći je u žena s omjerom 3:1. Do 5% oboljelih ima pozitivnu obiteljsku anamnezu. Većinom se javlja između 30. i 60. god.; u starijih je obično agresivniji. Mnogi papilarni karcinomi sadrže folikularne elemente . Jedna varijanta se zove neinvazivna folikularna novotvorina štitnjače s osobinama jezgre sličnim papilarnom karcinomu (ranije poznat kao neinvazivna inkapsulirana folikularna varijanta papilarnog karcinoma štitnjače [1]).

U 1/3 bolesnika karcinom se limfnim putem širi do regionalnih limfnih čvorova i može metastazirati u pluća. Bolesnici <55 god. s malim tumorom ograničenim na štitnjaču imaju izvrsnu prognozu.

Prošireni tumori i oni promjera > 4 cm obično nalažu totalnu ili suptotalnu tireoidektomiju s poslijeoperacijskom ablacijom zaostalog tkiva štitnjače dovoljno visokim dozama ¹³¹I koji se daje kad bolesnik postane hipotireotičan ili nakon primjene rekombinantnog TSH. Davanje radiojoda se može ponavljati svakih 6–12 mjeseci kako bi se uništilo svo preostalo tkivo štitnjače. Nakon intervencije daje se levotiroksin u dozama koje suprimiraju TSH , a praćenjem razine serumskog tireoglobulina otkriva se perzistencija ili relaps bolesti. Ultrazvukom vrata može se otkriti zahvaćenost limfnih čvorova. Oko 20–30% bolesnika, većinom starijih, ima rekurentnu ili perzistentnu bolest.

Začahurene novotvorine, promjera <4 cm, smještene u jednom režnju obično se liječe suptotalnom tireoidektomijom, premda neki stručnjaci preporučuju samo lobektomiju i istmektomiju. Operativno liječenje skoro uvijek dovodi do izlječenja. Nakon toga se daje levotiroksin u dozama koje suprimiraju TSH da bi se smanjila vjerojatnost eventualnog recidiva i postiglo povlačenje mogućih mikroskopskih zaostataka papilarnog karcinoma.

Na folikularni karcinom otpada oko 10% maligniteta štitnjače. Češći je u starijih te u predjelima s manjkom joda. Zloćudniji je od papilarnog karcinoma, širi se hematogeno i stvara udaljene metastaze.

Liječi se suptotalnom tireoidektomijom s naknadnom ablacijom ostatnog tkiva štitnjače pomoću radiojoda, kao i za papilarni karcinom. Metastaze folikularnog karcinoma odgovaraju bolje na radiojodnu terapiju od papilarnog. Nakon zahvata daje se levotiroksin u dozama koje suprimiraju TSH . Trebalo bi pratiti tireoglobulin u serumu i ultrazvučno kontrolirati vrat radi otkrivanja rekurentne ili perzistentne bolesti.

Na medularni karcinom otpada oko 4% maligniteta štitnjače. Sastoji se od parafolikularnih stanica (C stanice) koje stvaraju kalcitonin. Može biti sporadičan (obično jednostran), no često je nasljedan zbog mutacije ret proto-onkogena. calcitonin. It may be sporadic (usually unilateral); however, it is often familial, caused by a mutation of the ret Obiteljski oblik može biti izdvojen ili u sklopu sindroma multiple endokrine neoplazije (MEN) tipa 2A i MEN 2B. Iako kalcitonin može sniziti serumske razine kalcija i fosfora, kalcemija ostaje uredna jer visoke koncentracije kalcitonina nishodno podešavaju svoje receptore. Nalaze se i karakteristični depoziti amiloida koji primaju Kongo crvenilo.

Metastaze se šire u vratne i medijastinalne limfne čvorove, a ponekad i u jetru, pluća i kosti.

Tipični bolesnik dolazi radi asimptomatskog čvora u štitnjači, iako se danas otkriva i prije jasnih promjena zahvaljujući rutinskom probiru obitelji s MEN 2A ili 2B.

Udružen s ektopičnim stvaranjem drugih hormona i peptida (npr. ACTH, VIP, prostaglandini, kalikreini, serotonin), medularni karcinom može pokazivati dramatične biokemijske otklone.

Najpouzdanija pretraga je određivanje kalcitonina u serumu, koji bude izrazito povišen. Podražaj kalcijem (15 mg/kg IV tijekom 4 sata) izaziva pojačano lučenje kalcitonina.

Radiogram zna pokazati guste, homogene nakupine ovapnjenja u štitnjači.

Kod svih bolesnika s medularnim karcinomom treba provesti genetsko testiranje, kao i kod njihovih rođaka, uz određivanje bazalnih i stimuliranih razina kalcitonina.

Indicirana je totalna tireoidektomija, čak i kad je tumor jednostran. Ide se i na disekciju limfnih čvorova. Kod pratećeg hiperparatireoidizma treba ukloniti hiperplastične ili adenomatozne doštitne žlijezde.

Ako postoji i feokromocitom, onda je obično obostran. Feokromocitome treba dokazati i ukloniti prije tireoidektomije zbog opasnosti od izazivanja hipertenzivne krize tijekom zahvata. Bolesnici s medularnim karcinomom u sklopu MEN 2A imaju dobru prognozu; > 2/3 ih je živo nakon 10 god. Sporadični oblik medularnog karcinoma i onaj u sklopu MEN 2B imaju lošiju prognozu.

Rođaci s povišenim razinama kalcitonina trebaju se podvrgnuti tireoidektomiji čak i kad nemaju palpabilnih promjena jer je u tom slučaju vjerojatnost izlječenja vrlo visoka. Neki stručnjaci preporučuju kirurški zahvat i rođacima koji imaju uredne bazalne i stimulirane vrijednosti kalcitonina, ali im je nađena mutacija ret proto-onkogena. calcitonin level without a palpable thyroid abnormality should undergo thyroidectomy because there is a greater chance of cure at this stage. Some experts recommend surgery in relatives who have normal basal and stimulated serum calcitonin levels but who have the ret proto-onkogena mutacija.

Riječ je o nediferenciranom karcinomu, na koji otpada oko 2% maligniteta štitnjače. Javlja se većinom u starijih osoba, nešto više u žena. Svojstven mu je brz i bolan rast. Naglo uvećanje štitnjače može ukazati i na limfom štitnjače, posebno uz Hashimotov tireoiditis.

Nema djelotvornog liječenja i bolest je skoro uvijek fatalna. Oko 80% bolesnika umire unutar godine dana od postavljanja dijagnoze. U nekoliko bolesnika s malim tumorima postignuto je ipak izlječenje tireoidektomijom i radioterapijom. Kemoterapija je uglavnom u fazi istraživanja.

Novotvorine štitnjače se javljaju u osoba izloženih intenzivnom zračenju, npr. nakon eksplozije atomske bombe, nakon kvarova nuklearnih reaktora ili nakon usputnog zahvaćanja štitnjače pri radioterapiji drugih promjena. Tumori se javljaju i 10 godina nakon ekspozicije, ali povećani rizik ostaje i 30–40 godina. Takve su novotvorine većinom benigne, međutim, oko 10% su papilarni karcinomi. Neoplazme su često multicentrične ili difuzne.

Pacijenti s ozračenom štitnjačom se svake godine trebaju podvrgnuti palpaciji i ultrazvučnom pregledu štitnjače. Scintigram štitnjače ne otkriva uvijek zahvaćena područja.

Ako se ultrazvukom detektira čvor, ide se na aspiracijsku biopsiju tankom iglom. Ako se ne nađu promjene sumnjive na malignitet, mnogi liječnici savjetuju trajno uzimanje levotiroksina u dozama koje suprimiraju TSH i tako možda smanje izglede za razvoj tumora štitnjače.

Kirurški zahvat je indiciran ako iglena biopsija otkrije malignitet. Tada izbor pada na suptotalnu ili totalnu tireoidektomiju, nakon čega slijedi ablacija radioaktivnim jodom preostalog tkiva štitnjače (ovisno o veličini, histologiji i invazivnosti novotvorine).