Gljivične infekcije najčešće dijelimo na
Oportunističke infekcije najčešće se javljaju kod imunokompromitiranih domaćina, dok se primarne mogu javiti i u imunokompetentnih.
Gljivične infekcije mogu biti
Lokalne gljivične infekcije najčešće zahvaćaju kožu (vidi str vidi: Dermatofitoze), usnu šupljinu (stomatitis) i/ili rodnicu (vaginalna kandidijaza), a mogu se javiti i kod imunokompromitiranog i kod imunokompetentnog domaćina.
(Vidi Antimikotici i Gljivične infekcije kože.)
Oportunističke gljivične infekcije
Mnoge gljive obično nisu patogene, no u imunokompromitiranog domaćina mogu uzrokovati oportunističke infekcije. Do imunokompromitiranog stanja mogu dovesti HIV bolest, azotemija, šećerna bolest, opekline, terapija kortikosteroidima, imunosupresivima ili antimetabolitima te limfomi, leukemija i ostali hematološki maligniteti. Pacijenti koji provedu više od nekoliko dana u jedinici intenzivnog liječenja mogu biti imunokompromitirani uslijed raznih medicinskih postupaka, poremećaja u podlozi bolesti i/ili pothranjenosti.
Tipične oportunističke sustavne gljivične infekcije (mikoze) uključuju
Sistemske mikoze koje zahvaćaju teško imunokompromitirane bolesnike često su akutne i manifestiraju se kao brzonapredujuća pneumonija, fungemija ili ekstrapulmonalni rasap.
Primarne gljivične infekcije
Primarne gljivične infekcije obično se pojavljuju nakon udisanja spora gljiva, što može dovesti do lokalizirane upale plućog parenhima kao primarne manifestacije infekcije.
U imunokompetentnih domaćina sistemske mikoze obično imaju kronični tijek - diseminirane mikoze sa pneumonijom i sepsom su rijetke, a u slučaju zahvaćanja plućnog parenhima bolest obično ima sporiji tijek. Mjeseci mogu proći prije nego bolesnik zatraži pomoć liječnika tj. do postavljanja dijagnoze. Kod takvih kroničnih mikoza simptomi su rijetko intezivni, no mogu se pojaviti vrućica, zimica, noćno znojenje, anoreksija, gubitak tjelesne mase, malaksalost i depresija. Različiti organi mogu biti zahvaćeni, uzrokujući simptome i disfunkciju.
Primarne gljivične infekcije mogu imati karakterističnu geografsku raspodjelu, što se osobito odnosi na endemske mikoze uzrokovane određenim dimorfnim gljivama. Na primjer,
-
Kokcidioidomikoza je prvenstveno zastupljena na jugozapadu SAD–a, u Washingtonu, sjevernom Meksiku te u Srednjoj i Južnoj Americi
-
Histoplazmoza se prvenstveno javlja u istočnom i srednjezapadnom SAD–u te dijelovima Srednje i Južne Amerike, Afrike, Azije i Australije
-
Blastomikoza je ograničena na Sjevernu Ameriku i Afriku
-
Parakokcidioidomikoza (ranije nazivana južnoameričkom blastomikozom) je ograničena na Južnu Ameriku
Međutim, putnici mogu oboliti svaki put nakon povratka iz endemskih područja.
Diseminacija gljiva iz primarnog plućnog žarišta može biti popraćena karakterističnim manifestacijama, npr.:
-
Kriptokokoza: najčešće, kronični meningitis;
-
Progresivna diseminirana histoplazmoza: generalizirano zahvaćanje retikuloendotelnog sustava (jetra, slezena, koštana srž)
-
Blastomikoza: solitarne/multiple kožne lezije ili zahvaćanje prostate
-
Kokcidioidomikoza: infekcija kosti i zglobova, kožne lezije i meningitis.
Dijagnoza
-
Kulture i razmazi
-
Histopatologija
-
Serološki testovi (uglavnom za Aspergillus, Blastomyces, Candida, Coccidioides, Cryptococcus, i Histoplasma)
Ako liječnici sumnjaju na akutnu ili kroničnu primarnu gljivičnu infekciju, trebali bi uzeti detaljnu epidemiološku anamnezu kako bi se utvrdilo je li bolesnik mogao biti izložen određenim endemičnim mikozama, moguće i prije više godina.
Gljivične infekcije pluća moraju se razlučiti od neoplazmi i kroničnih pneumonija uzrokovanih negljivičnim patogenima poput mikobakterija (uključujući i TBC). Uzorci se uzimaju za kulture na gljive i mikobakterije te za patohistološki pregled. Uzorci sputuma mogu biti adekvatni, ali katkad treba uraditi bronhoalveolarno ispiranje, transtorakalnu iglenu biopsiju ili čak kirurški zahvat da bi se dobili odgovarajući uzorci.
Gljive koje uzrokuju primarne sustavne infekcije lako se prepoznaju po svojom patohistološkom izgledu. Međutim, identifikacija specifičnog uzročnika može biti teška i obično zahtijeva kulture na gljive. Klinički značaj pozitivnih kultura sputuma može biti nejasan ako se izoliraju komenzalni organizmi (npr. Candida albicans) ili gljive ubikvitarne u okolini (npr. Aspergillus spp). Zbog navedenog, ostali dokazi infekcije (npr. rizični čimbenici domaćina kao što su imunosupresija, serološki dokaz, invazija tkiva) nerijetko su potrebni za postavjanje dijagnoze.
Serološki testovi mogu se koristiti kod dijagnostike mnogih sistemskih mikoza u slučajevima kada kultura i patohistologija nisu dostupne tj. kad njihov rezultat nije jednoznačan, iako malo njih otkriva definitivnu dijagnozu. Posebno korisni testovi uključuju:
-
Mjerenje antigena koji su specifični mikroorganizmu, osobito kod sljedećih patogena: Cryptococcus neoformans, Histoplasma capsulatum, i Aspergillus spp (povremena križna reaktivnost s drugim gljivama se javlja kod svakog takvog serološkog testa);
-
Serumski beta-glukan često je pozitivan kod invazivne kandidijaze i infekcija uzrokovanih Pneumocystis jirovecii
-
Testovi fiksacije komplementa i noviji imunoenzimski testovi za antikokcidiodalna protutijela koji su dovoljno specifični i ne zahtjevaju dokaz rasta titra (visoki titar potvrđuje dijagnozu i ukazuje na visoku mogućnost ekstrapumonalne diseminacije)
Većina drugih testova antifungalnih protutijela ima nisku osjetljivost i/ili specifičnost i nisu korisni za određivanje inicijalne terapije, budući da je potrebno mjerenje i akutnih i konvalescentnih titrova.