Izrazi adherencija ili poštivanje odredbi liječnika (engl. compliance) označavaju razinu provođenja terapijskih uputa od strane pacijenta. Adherencija u farmakoterapiji zahtijeva da se propisani lijek odmah pribavi, da se uzima kako je propisano vezano za dozu, interval doziranja i trajanje liječenja. Također je bitno pridržavati se svih dodatnih uputa vezanih uz lijek koji se uzima (npr. uzimanje lijeka bez hrane). Eventualne promjene ili prekid uzimanja lijeka pacijenti trebaju priopćiti svom liječniku, što se rijetko radi.
Samo polovica pacijenata uzima propisani lijek prema uputi. Najčešći razlozi loše suradljivosti su:
Postoji još niz razloga nesuradljivosti (vidi tablicu).
Uzroci terapijske nesuradljivosti
|
Izvor
|
Razlog
|
|
Pacijent
|
Apatija
Strah od lijekova (npr. nuspojave, ovisnost)
Negiranje bolesti
Financijski problemi
Zaboravljivost
Krivo shvaćanje preskripcije
Nepostojanje povjerenja u djelotvornost lijeka
Fizičke smetnje (npr. gutanja, otvaranja bočica, podizanja recepta)
Smanjenje, fluktuacija ili nestanak simptoma
|
|
Lijek
|
Štetni učinci (stvarni ili zamišljeni)
Složene sheme (npr. učestalo doziranje, puno lijekova)
Neprikladna ili restriktivna upozorenja (npr. izbjegavati alkohol ili sir)
Sličan izgled lijekova
Neugodan okus ili miris
|
Djeca pokazuju slabiju suradljivost pri uzimanju lijekova od odraslih. Ipak, terapijska je suradljivost najlošija u kroničnim stanjima koja zahtijevaju složeno i dugotrajno liječenje (npr. juvenilni dijabetes, astma). Roditelji nerijetko ne razumiju jasno terapijske upute, a nakon 15 minuta zaborave oko polovice informacija koje im je pružio liječnik.
Starije osobe se pridržavaju terapijskih uputa kao i druge odrasle osobe. Ipak, među starijim osobama su češće prisutni čimbenici koji smanjuju suradljivost (npr. nedovoljna novčana sredstva, politerapija, složene sheme doziranja)( vidi: Problemi vezani uz lijekove u starijih osoba). Kognitivna oštećenja mogu dodatno pogoršati provođenje terapijskih uputa. Propisivač tu treba biti domišljat, npr. izborom pripravka koji se lakše uzima, iako možda nije lijek prvog izbora. Na primjer, klonidin naljepak koji će jednom tjedno primijeniti patronažna sestra ili član obitelji može se propisati za liječenje arterijske hipertenzije kod pacijenata koji se ne mogu pridržavati inače poželjnijeg, dnevnog rasporeda oralnog uzimanja lijekova.
Najočitija posljedica terapijske nesuradljivosti je nedjelotvornost ordiniranog lijeka u liječenju ili ublažavanju poremećaja. Procjenjuje se da terapijska nesuradljivost godišnje uzrokuje 125,000 smrti od srčanožilnih bolesti u SAD-u. Kad bi pacijenti uzimali lijekove točno kako je propisano, moglo bi se izbjeći do: 23 % smještaja u izvanbolničke stacionare, 10% hospitalizacija, brojne liječničke posjete, kao i brojne dijagnostičke pretrage te nepotrebna liječenja. U nekim slučajevima, terapijska nesuradljivost zapravo može dovesti do pogoršanja bolesti. Na primjer, propuštena doza ili raniji prestanak antibiotske ili antivirusne terapije može dovesti do razvoja rezistentnih uzročnika.
Ljekarnici i medicinske sestre mogu otkriti ove probleme i pomoći u njihovom rješavanju. Tako ljekarnik može primijetiti da bolesnik nije došao po novu dozu lijeka ili da s druge strane prečesto dolazi po novu dozu lijeka. Savjetujući pacijenta o primjeni lijeka, ljekarnik ili medicinska sestra mogu uočiti pacijentovo nerazumijevanje primjene lijeka ili određeni strah te takve probleme ublažiti. Liječnik može promijeniti složeno ili učestalo doziranje ili jedan lijek zamijeniti drugim, koji je siguran, djelotvoran i jeftiniji. Važna je komunikacija između svih zdravstvenih djelatnika koji skrbe o pacijentu.