Izlaganje teškim metalima i drugim toksinima može dovesti do tubulointersticijskih poremećaja.
(Vidi Pregled tubulointersticijskih bolesti.)
Teški metali (npr, olovo, kadmij, bakar) i drugi toksini mogu uzrokovati kronični intersticijski nefritis.
Nefropatija izazvana olovom
Kronični tubulintersticijski nefritis nastaje nakupljanjem olova u stanicama proksimalnih tubula.
Kratkoročno izlaganje olovu izaziva disfunkciju proksimalnih tubula, sa smanjenim izlučivanjem urata i hiperuricemijom (urati su podloga gihtu), aminoacidurijom i bubrežnom glikozurijom.
Kronično izlaganje olovu (tj, 5 do ≥ 30 godina) uzrokuje progresivnu tubularnu atrofiju i intersticijsku fibrozu, s bubrežnom insuficicjencijom, hipertenzijom i gihtom. Kronično izlaganje niskim koncentracijama može dovesti do bubrežne insuficijencije i hipertenzije neovisne u tubulointersticijskim promjenama. Sljedeće grupe su u najvećem riziku:
Izložena djeca mogu razviti nefropatiju u odrasloj dobi.
Uobičajeni rezultati uključuju blagi poremećaj sedimenta urina i hiperuricemiju nesrazmjernu sa stupnem bubrežne insuficijencije:
-
Serumski urati > 9 mg/dL (534.4 micromol/L) i serumski kreatinin < 1,5 mg/dL (132.6 micromol/L)
-
Serumski urati > 10 mg/dL (594.9 micromol/L) i serumski kreatinin 1,5 do 2 mg/dL (132.6 micromol/L do 176.8 micromol/L)
-
serumski urati > 12 mg/dL (713.8 micromol/L) i serumski kreatinin> 2 mg/dL (176.8 micromol/L)
Dijagnoza se većinom postavlja mjerenjem koncentracije olova u punoj krvi. Alternativno dolazi u obzir radiološka fluorescencija ne bi li se pokazao povećan sadržaj olova u kostima kao odraz visoke kumulativne ekspozicije.
Liječenje kelatorima stabilizira bubrežnu funkciju, ali oporavak zna biti nepotpun.
Nefropatija uzrokovana kadmijem
Kadmij iz zagađene vode, hrane, duhana ili izloženost na radnom mjestu može izazvati nefropatiju. Također može uzrokovati glomerulopatiju koja je obično asimptomatska.
Rane manifestacije nefropatije uzrkovane kadmijem uzrkovane su zbog disfunkcije tubula, uključujući proteinuriju proteina niske molekulske mase (npr. β2–mikroglobulin), aminoaciduriju i bubrežnu glikozuriju. Kada nastanu simptomi i znakovi pripisive su kroničnoj bubrežnoj bolesti. Bolest bubrega slijedi krivulju doze i odgovora.
Dijagnoza nefropatije uzrkovane kadmijem vjerovatna je s sljedećim:
-
Anamnestički podatak o profesionalnoj izloženosti kadmijem
-
Povećana razina beta2-mikroglobulina u urinu (ne može se detektirati test trakicom ali se detektira radioimunotestom).
-
Povećanje kadmija u urinu (> 7 mcg/g kreatinina)
Liječenje je uklanjanje izloženosti kadmiju; imajte na umu da kelairanja s etilendiamintetraoctenom kiselinom (EDTA) može pogoršati bubrežnu toksičnost kod akutnih otrovanja kadmijem, ali se uspješno koristi u slučajevima kroničnog izlaganja kadmiju. Tubularna proteinurija je većinom ireverzibilna.
Ostale nefropatije uzrokovane teškim metalima
Ostali teški metali koji su nefrotoksični uključuju
-
Bakar
-
Zlato
-
Uranij
-
Arsen
-
Željezo
-
Živa
-
Bizmut
-
Krom
Svi uzrokuju oštećenje i disfunkciju tubula (npr. tubularna proteinurija, aminoacidurija) uz moguću tubularnu nekrozu, no uz neke metale (živa, zlato) prevladava glomerulopatija.
Liječenje uključuje prestanak daljnjem izlaganju pacijenta i jedno ili oboje od navedenog:
-
Kelirajuća sredstva (bakar, arsen, bizmut)
-
Dijaliza (krom, arsen, bizmut), često se koristi kada kelacija ne uspije ili istovremeno s kelacijom za teška trovanja arsenom