Nadražujući plinovi su oni koji se pri udisanju otapaju u sekretu sluznice dišnih putova i izazivaju upalni odgovor, obično zbog oslobađanja kiselih ili alkalnih radikala. Izlaganje nadražujućim plinovima uglavnom utječe na dišne putove, uzrokujući traheitis, bronhitis i bronhiolitis. Drugi inhalacijski agensi mogu biti izravno toksični (npr. cijanid, ugljični monoksid) ili prouzročiti štetu jednostavnim istiskivanjem kisika i izazivanjem asfiksije (npr. metan, ugljični dioksid).

Učinak udisanja toksičnih plinova ovisi o jačini i trajanju izloženosti specifičnim nadražajnim sredstvima.

Klor, fozgen, sumporni dioksid, klorovodik, sumporvodik, dušični dioksid, ozon i amonijak su najznačajniji nadražljivci. Sumporovodik je također jaki stanični toksin, koji blokira sustav citokroma i inhibira stanično disanje. Ekspozicija se često događa prilikom miješanja amonijaka u domaćinstvu sa sredstvima za čišćenje koja sadrže izbjeljivač; oslobađa se nadražujući plin kloramin.

(Vidi također Plućni otrovi za kemijsko ratovanje i Pregled plućnih bolesti uzrokovanih vanjskim čimbenicima.)

Oštećenje dišnog sustava ovisi o koncentraciji i topivosti plina u vodi te o trajanju ekspozicije.

Plinovi lakše topivi u vodi (npr. klor, amonijak, sumporni dioksid, klorovodik) odmah nadraže sluznice jer se otapaju u gornjim dišnim putovima, što upozorava žrtve da moraju izbjeći daljnju ekspoziciju. Ako žrtva nije uspjela izbjeći nadražljivac, nastaju trajna oštećenja u gornjim i donjim dišnim putovima i plućnom parenhimu.

Slabije topivi plinovi (npr. dušični dioksid, fozgen, ozon) ne mogu se otopiti dok ne uđu duboko u dišne putove, a često dopiru do donjih dišnih putova. Ova sredstva ne izazivaju rane upozoravajuće znakove (fozgen u niskim koncentracijama ima ugodan miris) pa vjerojatno zato češće uzrokuju teški bronhiolitis, a često može proći čak i ≥ 12 sati prije nego se pojave simptomi plućnog edema.

Najozbiljnija neposredna komplikacija je sindrom akutnog respiratornog distresa (engl. acute respiratory distress syndrome = ARDS), koji se obično javlja akutno, ali se može javiti i do 24 sata kasnije. Kod bolesnika sa značajnim oštećenjima u donjim dišnim putovima može se razviti bakterijska infekcija.

Deset do 14 dana nakon akutne ekspozicije nekim agensima (npr. amonijak, dušični oksidi, sumporni dioksid, živa) kod nekih se ljudi razvije bronhiolitis obliterans koji može prijeći u ARDS. Bronhiolitis obliterans s organiziranom pneumonijom (BOOP) može nastati kada se granulacijsko tkivo nakuplja u terminalnim dišnim putovima i alveolarnim duktusima dok traje reparativni proces. Kod manjeg dijela ovih bolesnika razvije se kasna plućna fibroza.

Bolesnici u kojih se razvije ARDS imaju sve jaču dispneju i sve veću potrebu za kisikom.

Inhalacijska ozljeda može nastati bilo gdje duž dišnih putova i može se klasificirati na temelju primarnog područja ozljede kao što su gornji dišni putovi, traheobronhalni sustav ili plućni parenhim. Dijagnoza se može potvrditi izravnom vizualizacijom dišnih putova. Abbreviated Injury Score je skraćena bodovna ljestvica za određivanje kliničke težine ozljeda (1):

• 0. Nema ozljeda—nema naslaga ugljika, eritema, edema, bronhoreje ili opstrukcije

• 1. Blaga ozljeda—manja ili mrljasta područja eritema, naslage ugljika u proksimalnim ili distalnim bronhima

• 2. Umjerena ozljeda—umjereni stupanj eritema, naslaga ugljika, bronhoreje ili bronhoopstrukcije

• 3. Teška ozljeda—teška upala s fragilnošću, obilnim naslagama ugljika, bronhorejom ili bronhoopstrukcijom

• 4. Masivna ozljeda—ljuštenje sluznice, nekroza, endoluminalna obliteracija

• osobu treba ukloniti od izvora trovanja (prekinuti ekspoziciju) i opservirati 24 sata

• bronhodilatatori i oksigenoterapija

• ponekad inhalacija optički neaktivnog (racemičnog) adrenalina, endotrahealna intubacija i strojna ventilacija

• ponekad kortikosteroidi, ovisno o ekspoziciji specifičnim kemikalijama

Uz nekoliko iznimaka, liječenje ovisi o simptomima, a ne o specifičnom inhalacijskom nadražljivcu. Ako je moguće, žrtvu koja je bila izložena štetnim plinovima odmah treba iznijeti na svježi zrak i dati joj kisik. Cilj liječenja je očuvati odgovarajuću izmjenu plinova osiguranjem oksigenacije i alveolarne ventilacije.

Bronhodilatatori i oksigenoterapija mogu biti dovoljni u slučajevima koji nisu toliko teški.

Teška bronhoopstrukcija liječi se inhalacijom racemičnog (optički neaktivnog) adrenalina, endotrahealnom intubacijom ili traheotomijom i strojnom ventilacijom.

Zbog opasnosti od ARDS-a, svakog bolesnika s respiratornim simptomima nastalim nakon udisanja toksičnog aerosola ili plinova treba opservirati 24 sata. Visoke doze kortikosteroida ne smiju se rutinski koristiti za ARDS izazvan inhalacijskim ozljedama; međutim, neki slučajevi ukazuju na djelotvornost kod teškog ARDS-a nastalog nakon udisanja dima koji sadrži cinkov klorid.

Nakon liječenja akutne faze, liječnik mora pratiti zdravstveno stanje bolesnika kako se ne bi razvio sindrom reaktivne disfunkcije dišnih putova, bronhiolitis obliterans sa ili bez obliteracijske pneumonije, plućna fibroza i kasni ARDS.