(Vidi također Kako postaviti nazogastričnu sondu.)

Nazogastrična ili intestinalna intubacija se koristi za dekompresiju želuca. Koristi za liječenje želučane atonije, ileusa ili opstrukcija; uklanjanje progutanih toksina, davanje antidota (npr. aktivni ugljen), ili oboje; dobivanje uzorka želučanog sadržaja za analizu (volumen, kiselog sadržaja, krvi); i opskrbu hranjivim tvarima.

Kontraindikacije za nazogastričnu intubaciju uključuju

• Opstrukcija nasofarinksa ili jednjaka

• Teška maksilofacijalna trauma

• Neispravljeni poremećaji koagulacije

Varikoziteti jednjaka su se ranije smatrali kontraindikacijom, ali nema podataka o štetnim učincima postupka u takvim slučajevima.

Na raspolaganju nam je nekoliko tipova sondi. Levinova i Salemova sabirna sonda se koriste za dekompresiju želuca ili analizu i rijetko za kratkotrajno hranjenje. Različite duge, tanke, intestinalne cijevi se koriste za dugoročno enteralno hranjenje.

Prilikom uvođenja sonde bolesnik sjedi ili, ako to nije moguće, leži u lijevoj lateralnoj dekubitalnoj poziciji. Lokalni anestetski aerosol se aplicira u nos i farinks da se smanji nelagoda prilikom uvođenja. Uz lagano flektiranu glavu bolesnika prema naprijed, podmazana sonda se uvodi kroz nos i njome se ulazi prema natrag i dolje prateći nazofarinks. Kad vrh dosegne stražnju stijenku farinksa, bolesnik bi trebao progutati malo vode kroz slamku kako bi se olakšao ulazak. Snažan kašalj s prolaskom zraka kroz sondu tijekom disanja pokazuje da je sonda krivo postavljena u traheju. Pravilan položaj u želucu se potvrdi aspiracijom želučanog sadržaja. Pozicija većih sondi može se potvrditi ubrizgavanjem 20-30 ml zraka i auskultacijom prolaska zraka stetoskopom u lijevom hipohondriju.

Neke manje i fleksibilnije sonde za intestinalno hranjenje zahtijevaju uporabu stileta. Ove sonde obično zahtijevaju pomoć fluoroskopije ili endoskopije za prolazak kroz pilorus.

Komplikacije postavljanja sonde su rijetke i uključuju traumu nazofarinksa sa ili bez krvarenja, sinusitis i grlobolju, pulmonalnu aspiraciju, traumatsko krvarenje iz jednjaka ili želuca ili perforaciju, i (vrlo rijetko), intrakranijalnu ili medijastinalnu penetraciju.