Procjena starijih osoba obično traje duže i zahtijeva više dijagnostičkih testova, jer mnogi bolesnici starije životne dobi nemaju jasne ili tipične simptome i znakove poremećaja ( vidi: Netipične kliničke prezentacije bolesti u starijih osoba). Na primjer, IM se manifestira kao bol u prsima u < 50% pacijenata koji imaju > 80 god. Umjesto toga, stariji bolesnici se mogu žaliti da se općenito osjećaju slabo ili jednostavno se ne osjećaju da su svoji.

Faktori koji nisu očigledni (npr polipragmazija, nuspojave lijekova) mogu utjecati na prezentaciju starijeg pacijenta. Na primjer, pad može biti posljedica zlostavljanja starijih, štetnog učinka lijeka (npr hipersedacija), opasnosti u kući, fizičkih problema (npr slabovidnosti), depresije, ili kroničnog alkoholizma. Nuspojave lijekova čine najmanje 5% hospitalizacija starijih osoba.

Oko 30 do 40% starijih pacijenata koji dolaze u OBHP su kognitivno oslabljeni, ali nemaju dijagnozu demencije; u 10%, s evidentnim slabljenjem kognitivnih funkcija, narušene kognitivne sposobnosti uz delirij ostaju neprepoznati. Kada je indicirano (npr, ako stariji pacijent ima problema s orijentacijom prema osobama, mjestu ili vremenu), standardizirani testovi za kognitivnu procjenu bi trebali biti učinjeni u OBHP-u. Nadalje, , standardizirana kognitivna procjena je prikladna za sve starije pacijente koji se jave u OBHP. Kognitivne smetnje utječu na pouzdanost povijesti bolesti, kao i dijagnozu, povećavaju rizik od delirija tijekom boravka u bolnici, a treba ih uzeti u obzir kada se planira premještaj pacijenta. Utvrđivanje neposrednosti početka kognitivnih smetnji pomaže u odlučivanju treba li u OBHP-u napraviti potpunu kognitivnu procjenu.. Kognitivne smetnje novije pojave mogu ukazivati na sepsu, okultno subduralno krvarenje ili nuspojavu lijeka..

Rizik za samoubojstvo, rizik od pada, inkontinencija, prehrambeni i imunizacijski status treba ocijeniti u OBHP-u, tako da daljnja skrb može biti isplanirana.

• Procjena funkcionalnog stanja

• Strategije za upravljanje problemima (primjerice, depresija, alkoholizam, oslabljeno funkcionalno stanje) koji su identificirani tijekom obrade u hitnom prijemu.

• utvrđivanje mogu li pacijenti nabavljati i uzimati lijekove prema uputama i može dobiti potrebnu skrb praćenja

• Procjena sposobnosti njegovatelja (primjerice, jesu li potrebne usluge za predah)

Mnogi stariji bolesnici se hospitaliziraju nakon što su obrađeni u hitnom prijemu.

Povremeno, stariji pacijenti su dovedeni do hitnog prijema od njegovatelja koji odbija da ih vrati kući ili koji ih ostavi, ostavljajući ih u bolnici.

Gotovo polovica odraslih koji zauzimaju bolničke krevete≥ 65 god; očekuje se da će taj postotak rasti kako stanovništvo stari. Bolničko liječenje košta Medicare oko about > 100 milijardi $ / god, što predstavlja 30% od potrošnje za zdravstvo za bolničku skrb u SAD-u (1).

Hospitalizacija može povećati starenjem uvjetovane fiziološke promjene I morbiditet.

Samo teško bolesni stariji bolesnici koji ne mogu biti odgovarajuće zbrinuti drugdje trebaju biti hospitalizirani. Hospitalizacija sama po sebe predstavlja rizik za starije pacijente ugrožava svojim ograničenjima, imobilizacijom, dijagnostičkim pretragama i terapijskim zahvatima (uključujući i davanje lijekova). Kad se bolesnici primaju ili otpuštaju iz bolnice, zna doći do promjena u propisivanju lijekova, što povećava rizik od nuspojava. Liječenje u bolnici može biti dehumanizirajuće i neindividualizirano.. Akutno bolničko liječenje treba trajati samo onoliko dugo kako bi se omogućio uspješan prijelaz na kućnu njegu, ustanovu s prilagođenom skrbi, ili programom izvanbolničke rehabilitacije.

Ishod hospitalizacije,čini se lošiji s povećanjem dobi, iako je fiziološka starost važniji prediktor ishoda nego što je kronološka dob. Ishod je bolji za pacijente hospitalizirane zbog elektivnih postupaka (npr zamjene zgloba) nego za one u bolnici zbog ozbiljnih poremećaja (npr multisistemska zatajenja organa).

Oko 75% bolesnika koji su ≥ 75 i funkcionalno su neovisno na prijemu nisu funkcionalno neovisni kada su otpušteni; 15% bolesnika ≥ 75 se otpuštaju na skrb prilagođenim ustanovama. Trend skraćenja akutnog boravka u bolnici ostaje vezan uz subakutnu njegu i rehabilitaciju u stručnom staračkom objektu i može objasniti zašto ti postotci visoki. Međutim, čak i kada se poremećaj može se liječiti ili se čini jednostavan, pacijenti se možda neće vratiti na prethospitalni funkcionalni status.

• Gerijatrijski interdisciplinarni tim:: kako bi se prepoznale i zadovoljile kompleksne potrebe starijih osoba, pratili i spriječili problemi koji su česti među starijim osobama i koji se mogu razviti ili pogoršati tijekom boravka u bolnici

• Medicinska sestra primarne zdravstvene zaštite (Jedna medicinska sestra s cjelovitom odgovornosti za određenog pacijenta): Za primjenu timskog plana skrbi, promatranje odgovora na skrb i zdravstvenu skrb, te da uče i savjetuju bolesnika, osoblje i članove obitelji

• Promjene u bolničkom okruženju, često od strane medicinske sestre: Npr, da presele nemirnog pacijenta u hodnik pored sobe za sestre ili mijenjaju cimera za pacijenta

• Rooming-in program za člana obitelji: Kako bi osigurala bolja jedan-na-jedan njega, za olakšavanje osoblju u nekim zadacima, ublažavanje anksioznosti bolesnika (osobito ako pacijenti imaju delirij ili demenciju), te kako bi se omogućilu člana obitelji da aktivno sudjeluju u oporavku pacijenta

• Dobra komunikacija među liječnicima: Da biste spriječili greške u i dupliciranje dijagnostičkih postupaka i liječenja (osobito lijekova)

• Dokumentacija režima lijekova: Navesti naznaku za svaki novi lijek, dnevna lista lijekova propisanih i primljenih, kako bi se na taj način izbjeglo korištenje nepotrebnih lijekova i spriječile interakcije lijekova

• Oporučne odluke: Dokumentirati pacijentov izbor zdravstvene zaštite i zdravstvene odluke.

• Rana mobilizacija i sudjelovanje u funkcionalnoj aktivnosti: Kako bi spriječili fizičko propadanje zbog smanjene aktivnosti tijekom bolesti i hospitalizacije

• Planiranje otpusta: Kako bi se osiguralo da se odgovarajuća skrb nastavlja

• Jedinice za akutnu skrb starijih (ACE): Kako bi se osigurala učinkovita skrb za starije osobe hospitalizirane pomoću većine iznad navedenih strategija

Oporučne odluke, ako su već pripremljene, treba donijeti u bolnicu u najkraćem mogućem roku. Liječnici bi trebali provoditi ove odluke tijekom akutne hospitalizacije. Ako odluke nisu dokumentirane, liječnici bi trebali učiniti svaki napor kako bi utvrdilili želje pacijenta.

Česti problemi među starijim osobama zahtijevaju posebnu pažnju tijekom boravka u bolnici, osobito nakon operacije; mnogi od njih mogu biti zapamćen pomoću akronima ELDERSS. U bolnici, stariji bolesnici često doživljavaju noćnu konfuziju (sundowning), frakture kostiju bez identificirane traume, pad, ili postanu nesposobni hodati. Hospitalizacija može se potaknuti ili pogoršati pothranjenost, dekubitus, urinarnu inkontinenciju, fekalnu impakciju i zadržavanje mokraće. Takvi problemi mogu produžiti oporavak.

• polipragmaziju

• Povećani rizik je posljedica promjena u farmakokinetici i farmakodinamici, a eksponencijalno raste s brojem uzetih lijekova, što je dijelom posljedica polimorbiditeta koji pogoduje nuspojavama i interakcijama.

• Promjene u lijekovima (namjerne i nenamjerne) tijekom hospitalizacije i pri otpustu ( vidi: Problemi vezani uz lijekove u starijih osoba)

Određene lijekove ili kategorije lijekova treba izbjegavati kod starijih osoba ( vidi: Potencijalno neprikladni lijekovi u starijoj populaciji (na temelju adaptiranih Beers kriterija iz 2015.g Američkog gerijatrijskog društva)). Upotrebu hipnotičkih lijekova treba svesti na minimum, jer se tahifilaksija može pojaviti i rizik od padova i delirija je povećan; mjere za poboljšanje higijene spavanja treba probati prije medikamentozne terapije. Ako su potrebni lijekovi, kratko-djelujući benzodiazepini su obično najbolji izbor. Antihistaminici imaju antikolinergičke učinke, i ne smiju se koristiti za sedaciju.

Smetenost može biti zbog specifičnog poremećaja ( vidi: Uzroci delirija). Međutim, može se razviti ili se pogoršati, jer bolničko okruženje pogoršava učinke akutne bolesti i starenjem uvjetovane promjene kognitivnih sposobnosti. Na primjer, stariji pacjenti koji nemaju svoje naočale i slušna pomagala mogu postati dezorijentirani u mirnoj, slabo osvijetljenoj bolničkoj sobi. Pacijenti također mogu postati smeteni zbog bolničkog liječenja, rasporeda (npr česta buđenja u nepoznatom okruženju i sobama), učinka psihoaktivnih lijekova, i stresa zbog operacije ili bolesti U jednici intenzivne njege, stalna svjetlost i buka može dovesti do uznemirenosti, paranoidnih ideja i mentalne i fizičke iscrpljenosti.

Dekubitalni vrijedovi često se razvijaju kod starijih hospitaliziranih pacijenata zbog starnjem uvjetovanih promjena na koži. Izravan pritisak može izazvati i nekrozu kože i unutar 2 sata ,ako je tlak veći od tlaka kapilarne perfuzije 32 mm Hg. Tijekom uobičajene posjete hitnom prijemu rane od dekubitusa se mogu početi razvijati, dok stariji bolesnici leže na tvrdim nosilima, čekajući pregled. Nakon kratkog perioda imobilizacije, sakralni pritisci dolaze i do do 70 mm Hg, a tlak bez potpornja pod petama iznosi 45 mm Hg. Sile savijanja rezultat su kada pacijenti sjede u invalidskim kolicima ili naslonjeni u krevetima skliznu prema dolje. Inkontinencija, loša prehrana i kronične bolesti mogu doprinijeti nastanku dekubitalnih vrijedova.

Protokol za sprječavanje i liječenje dekubitalnih vrijedova treba započeti odmah, na prijemu. Pacijentovi njegovatelji ga trebaju svakodnevno provoditi uz redoviti nadzor nterdisciplinarnog tima. Dekubitalni vrijedovi mou biti jedini razlog zašto su pacijenti otpušteni u starački dom. a ne u zajednicu.

U bolničkim uvjetima, stariji bolesnici brzo mogu postati pothranjeni, ili su pothranjeni pri prijemu. Dugotrajna hospitalizacija pogoršava već postojeće probleme i često rezultira značajnim nutritivnim gubitkom. Pothranjenost je osobito ozbiljna za hospitalizirane pacijente, jer ih čini manje sposobnima da se bore protiv infekcija, narušeno je održavanje integriteta kože, te sudjelovanje u rehabilitaciji; kirurške rane ne cijele dobro.

Hospitalizacija doprinosi pothranjenosti na nekoliko načina:

• Strogi raspored obroka, uporaba lijekova, i promjene u okruženju mogu utjecati na apetit i nutritivni unos.

• Bolnička hrana i terapijske prehrane (npr prehrana s niskim udjelom soli) su nepoznati, a često i neukusan.

• Jedenje u bolničkom krevetu s pladnjem je teško, osobito kada krevet ima ogradu i ograničenja onemogućavaju kretanje.

• Stariji bolesnici mogu trebati pomoć pri hranjenju; pomoć može sporo doći, što je rezultira hladnom, pa čak i manje ukusnom hranom.

• Starije osobe ponekad ne piju dovoljno vode, jer njihova percepcija žeđi smanjena, teško je doseći vodu, ili oboje; teška dehidracija može se razviti (ponekad vodeći do stupora i smetenosti).

• Proteza za zube može ostati kod kuće ili se izgubiti, što čini žvakanje teškim; označavanje zubnih proteza može pomoći kako bi se spriječilo da se izgube ili budu bačene uz hranu.