Funkcionalni neurološki poremećaj, poznat kao konverzivni poremećaj čine nesvjesni i nevoljni neurološki simptomi ili deficiti te obično uključuje izmijenjene motoričke ili osjetilne funkcije. Manifestacije su nespojive s poznatim patofiziološkim mehanizmima ili anatomskim putevima. Početak i trajanje konverzivnih simptoma se u pravilu pripisuje psihičkim čimbenicima, kao što je stres ili trauma. Dijagnoza se temelji na anamnezi, nakon što se tjelesni poremećaji isključe kao uzrok. Liječenje započinje uspostavljanjem čvrstog, suportivnog terapijskog saveza; psihoterapija i hipnoza su isto od pomoći.

(Vidi također Pregled somatizacija.)

Konverzivni poremećaj je oblik somatizacije - izražavanje psihičkih fenomena u vidu tjelesnih (somatskih) simptoma.

Konverzivni poremećaj se obično razvija tijekom kasnog djetinjstva do rane odrasle dobi, međutim moguć je u bilo kojoj životnoj dobi. Češći je u žena.

Simptomi i znakovi

Simptomi se razvijaju obično naglo, a početak se obično povezuje sa stresnim zbivanjem. Simptomi uključuju očit deficit u voljnoj motornoj ili senzornoj funkciji, a ponekad i drhtanje udova i suženu svijest (što sugerira na epi napade) te abnormalni položaj ekstremiteta (sugerirajući druge neurološke ili tjelesne poremećaje). Na primjer, kod pacijenata se prezentira oštećenje koordinacije ili ravnoteže, slabost, paraliza ruke ili noge, gubitak osjeta u dijelu tijela, epi napadaji, nereaktibilnost, sljepoća, dvoslike, gluhoća, afonija, teškoće gutanja, osjećaj knedle u grlu ili urinarnu retenciju.

Pacijent može imati jedan napad ili sporadično ponavljanje napada; a simptomi se mogu kronificirati. Napadi su tipično kratki.

Dijagnoza

• Klinička procjena

O dijagnozi konverzivnog poremećaja se razmišlja tek nakon opsežne medicinske obrade usmjerene isključenju neurološkog ili drugog tjelesnog poremećaja koji bi objasnio simptome i njihove posljedice. Važna karakteristika je neusklađenost simptoma i znakova s neurološkim bolestima. Na primjer, ne slijede anatomsku distribuciju (primjerice, deficit osjeta koji uključuje dijelove više korijena živaca) ili neujednačenost dobivenih rezultata nastalih provođenjem različitih ispitivanja ili ako ih se sagledava na drukčiji način, kao sljedeće:

• Pacijent oslabljene plantarne fleksije ispitane u krevetu, normalno hoda na prstima.

• U ležećem položaju pacijenta, ruka ispitivača pod petom "paralizirane" noge osjeća pritisak prema dolje u trenutku kada pacijent podiže i pruža otpor zdravom nogom (Hooverov znak).

• Tremor se mijenja ili nestaje kada je pažnja pacijenta ometena (npr. dok imitira ritmičke kretnje zdravom rukom).

• Otpor otvaranju očiju je prisutani tijekom očitog epi napadaja.

• Tubularan ispad vidnog polja (tunel vizija).

Simptomi svojim intezitetom ometaju društveno, profesionalno i druga važna područja funkcioniranja.

Liječenje

• Ponekad hipnozom ili kognitivno-bihevioralnom terapijom

Osnova terapijskog djelovanja je povjerljiv i podržavajuć odnos liječnika i pacijenta. Suradni tretman koji uključuje psihijatra i liječnike drugih područja (primjerice, neurolog, internist) postiže najbolje uspjehe. Nakon što liječnik isključi tjelesnu bolest i uvjeri pacijenta da simptomi ne ukazuju na tešku osnovnu bolest, pacijent se može osjećati bolje, a simptomi mogu slabiti.

U liječenju je korisno znati:

• Hipnozom se omogućuje kontrola posljedica stresa i psihičkog stanja na tjelesne funkcije.

• Narkoanaliza je rijetka metoda, slična hipnozi, osim što se stanje polusna inducira sedativima.

• Psihoterapija, uključujući kognitivno-bihevioralne terapije, je učinkovita kod pojedinih ljudi.

• Fizikalna terapija može također pomoći.

Potrebno je liječenje popratnih psihijatrijskih poremećaja (npr.depresija).