Poremećaji ličnosti općenito su sveprožimajući, duboko ukorijenjeni obrasci percepcije, reagiranja i uspostavljanja odnosa koji uzrokuju značajnu patnju ili funkcionalno oštećenje. Poremećaji ličnosti značajno se razlikuju u svojim manifestacijama, a vjeruje se da su uzrokovani kombinacijom genetičkih i okolišnih čimbenika. Većina se postupno ublažava s godinama, ali određene osobine ličnosti mogu perzistirati u određenom stupnju i nakon povlačenja akutnih simptoma nužnih za dijagnozu poremećaja. Dijagnoza se postavlja klinički. Liječe se psihoterapijski, a ponekad i farmakoterapijski.

Crte ličnosti čine obrasci mišljenja, shvaćanja, reagiranja i uspostavljanja odnosa koji su relativno stabilni tijekom vremena.

Poremećaji ličnosti prisutni su kad te osobine postaju tako naglašene, rigidne i maladaptacijske da ometaju radno i/ili međuljudsko funkcioniranje. Ove društvene neprilagođenosti mogu uzrokovati značajni distres u osoba s poremećajima ličnosti i na one u njihovoj okolini. Kod osoba s poremećajem ličnosti (za razliku od mnogih drugih koji traže savjetovanje), upravo je distres uzrokovan posljedicama njihova socijalno neprilagođenog ponašanja glavni razlog da potraže pomoć, a ne bilo kakva nelagoda sa svojim mislima i osjećajima. Dakle, liječnici moraju najprije pomoći pacijentima uvidjeti da su njihove osobine ličnosti korijen problema.

Poremećaji ličnosti obično se manifestiraju tijekom kasne adolescencije ili u ranoj odrasloj dobi, premda su ponekad znakovi vidljivi i ranije (tijekom djetinjstva). Osobine i simptomi se znatno razlikuju po tome koliko dugo traju; a većina se razriješi protekom vremena.

Dijagnostički i statistički priručnik za duševne poremećaje (eng. Diagnostic and Statistical Manual of Mental Disorders), peto izdanje (DSM-5) navodi 10 različitih tipova poremećaja ličnosti, iako većina pacijenata koji ispunjavaju kriterije za jedan poremećaj ličnosti, zadovoljavaju kriterije i za drugi poremećaj. Neki tipovi (npr, antisocijalni, granični) imaju tendenciju ublažavanja sa starenjem dok je kod drugih (npr, opsesivno kompulzivni, shizotipni) to manje vjerojatno.

Oko 10 % opće populacije i do polovice psihijatrijskih bolesnika u bolnicama imaju poremećaj ličnosti. Sve u svemu, ne postoje jasne razlike u pogledu spola, socioekonomskog statusa i rase. Međutim, kod antisocijalnog poremećaja ličnosti, muškarci su brojniji u odnosu na žene u omjeru 6:1. Kod graničnog poremećaja ličnosti, žene nadmašuju muškarce u omjeru 3: 1 (ali samo u kliničkim uvjetima, a ne u općoj populaciji).

Za većinu poremećaja ličnosti, razina nasljeđivanja je oko 50 %, što je slično ili više od mnogih drugih glavnih psihijatrijskih poremećaja. Ovaj stupanj nasljeđivanja govori protiv uobičajene pretpostavke da su poremećaji ličnosti karakterne mane prvenstveno oblikovane nepovoljnim čimbenicima okoliša.

Izravni troškovi zdravstvene zaštite i neizravni troškovi gubitka produktivnosti povezani s poremećajima ličnosti, posebno kod graničnog i opsesivno-kompulzivnog poremećaja ličnosti, znatno su viši od sličnih troškova povezanih s velikim depresivnim poremećajem ili generaliziranim anksioznim poremećajem.

Tipovi poremećaja ličnosti

DSM-5 svrstava 10 tipova poremećaja ličnosti u 3 grupe ili klastera (A, B i C), na temelju sličnih karakteristika. Međutim, klinička uporabljivost ovih klastera nije ustanovljena.

Klaster A obuhvaća čudnu ili ekscentričnu grupu. Uključuje slijedeće poremećaje ličnosti sa svojim posebnostima:

• paranoidni: nepovjerenje i sumnja

• shizoidni: nezainteresiranost za druge

• shizotipni: ekscentrične ideje i ponašanje

Klaster B obuhvaća dramatičnu, emocionalnu ili nestabilnu grupu. Uključuje slijedeće poremećaje ličnosti sa svojim posebnostima:

• antisocijalni: ovakvi bolesnici su socijalno neodgovorni, ne poštuju druge, obmanjuju te manipuliraju drugim osobama kako bi ostvarili osobnu korist

• granični: karakteriziran unutarnjom prazninom, nestabilnim vezama i emocionalnom disregulacijom

• histrionski: karakteriziran traženjem pažnje i pretjeranom emocionalnosti.

• Narcistični: samoveličanje, potreba za divljenjem i manjak empatije.

Klaster C je karakteriziran tjeskobom i ustrašenošću. Uključuje sljedeće poremećaje ličnosti sa svojim posebnostima:

• izbjegavajući: izbjegavanje međuljudskih kontakata zbog preosjetljivosti na odbacivanje

• ovisni: podčinjenost i potreba da se netko drugi brine o njima

• opsesivno kompulzivni: perfekcionizam, rigidnost i tvrdoglavost

Simptomi i znakovi

Prema DSM-5, poremećaji ličnosti prvenstveno imaju poteškoća s

• vlastitim identitetom

• međuljudskim funkcioniranjem

Problemi vlastitog identiteta mogu se manifestirati kao nestabilna slika o samom sebi (npr, osobe fluktuiraju u viđenju sebe od ljubaznog do okrutnog) ili kao nedosljednosti u poimanju vrijednosti, ciljeva i izgled (primjerice, osobe su duboko religiozne kad su u crkvi, ali grješni i bez poštovanja negdje drugdje).

Problemi u međuljudskom funkcioniranju obično se očituju u nemogućnosti zadržavanja bliske veze i/ili kao neosjetljivost prema drugima (npr. nemogućnost empatije).

Osobe s poremećajima ličnosti su često nekonstantni, zbunjujući, frustrirajući za osobe iz svoje okoline (uključujući i liječnike). Ove osobe mogu imati poteškoća u postavljanju granica između sebe i drugih. Njihovo samopoštovanje može biti neprimjereno visoko ili nisko. Njihovo roditeljstvo može biti nedosljedno s emocionalnom udaljenošću ili s burnim emocijama, zlostavljajuće ili neodgovorno, što može dovesti do tjelesnih i psihičkih tegoba u njihovog bračnog partnera ili kod njihove djece.

Osobe s poremećajem ličnosti često ne prepoznaju da imaju problema.

Dijagnoza

• Klinički kriteriji (DSM-5)

Poremećaji ličnosti nedovoljno su dijagnosticirani. Kada osobe s poremećajem ličnosti traže liječenje, njihove glavne pritužbe često su depresija ili tjeskoba, a ne manifestacije njihovog poremećaja ličnosti. Kada liječnici posumnjaju u poremećaj ličnosti, evaluiraju kognitivne, afektivne, interpersonalne i bihevioralne tendencije pomoću posebnih dijagnostičkih kriterija. Sofisticiraniji i empirijski rigorozniji dijagnostički alati su dostupni za više specijalizirane i akademske kliničare.

Za dijagnozu poremećaja ličnosti potrebno je slijedeće:

• Trajni, nefleksibilni, prožimajući obrazac neprikladnih osobina koje uključuju ≥ 2 od sljedećeg: mišljenje (načini doživljavanja i tumačenja samoga sebe, drugih i događaja), afektivnost, međuljudsko funkcioniranje i kontrolu impulsa

• Značajni distres ili narušeno funkcioniranje kao posljedica neprikladna obrasca

• Relativna stabilnost i rani početak obrasca (tijekom adolescencije ili u ranoj odrasloj dobi)

Također, drugi mogući uzroci simptoma (npr., drugi psihički poremećaji uporaba psihoaktivnih tvari, ozljede glave) moraju biti isključeni.

Za postavljanje dijagnoze poremećaja ličnosti u bolesnika <18 god, jasni obrazac mora biti prisutan ≥ 1 god, osim za antisocijalni poremećaj ličnosti, koji ne može biti dijagnosticiran kod pacijenata <18 god.

Budući da mnogi bolesnici s poremećajem ličnosti imaju manjkav uvid spram svog stanja, kliničari često moraju uzeti iscrpnu anamnezu povijest od kliničara koji su liječili te bolesnike prije, od drugih stručnjaka, od članova obitelji, prijatelja ili drugih koji imaju kontakt s njima.

Liječenje

• Psihoterapija

Zlatni standard liječenja poremećaja ličnosti je psihoterapija. Individualna i grupna psihoterapija učinkovite su za mnoge od tih poremećaja, ako pacijent zatraži tretman i motiviran je za promjenu.

Tipično, poremećaji ličnosti slabije reagiraju na psihofarmakoterapiju, iako neki lijekovi mogu učinkovito ciljati određene simptome (npr. depresiju, anksioznost).

Poremećaji koji često koegzistiraju s poremećajima ličnosti (npr, depresivni poremećaj, anksioznost, poremećaji povezani sa zloporabom psihoaktivnih tvari , poremećaji sa somatskim simptomima i poremećaji hranjenja) mogu otežati liječenje, produžiti period do remisije, povećati rizik relapsa i smanjiti odgovor na inače učinkoviti tretman. Za preporuke za liječenje pojedinog poremećaja ličnosti, vidi tablicu Liječenje poremećaja ličnosti.