Hiperkalijemija je serumska razina kalija > 5.5 mEq/L, najčešće kao rezultat smanjenog bubrežnog izlučivanja kalija ili abnormalnog kretanja kalija iz stanica. Obično postoji nekoliko čimbenika koji istodobno doprinose, uključujući povećani unos kalija, lijekove koji ometaju bubrežno izlučivanje kalija te akutnu ozljedu bubrega ili kroničnu bolest bubrega. Hiperkalijemija se također može pojaviti u metaboličkoj acidozi ili dijabetičkoj ketoacidozi. Glavni klinički znaci su neuromuskularni u smislu slabosti i kardiotoksičnosti, koja može degenerirati u fibrilaciju ventrikla i asistoliju. Dijagnosticira se određivanjem kalija u serumu. Liječi se samnjenim unosom kalija, korekcijom terapije, davanjem kationskih izmjenjivačkih smola, a u hitnim stanjima se daje kalcij glukonat, inzulin ili se provodi hemodijaliza.

(Pogledaj Pregled poremećaja koncentracije kalija.)

Zdravi bubrezi izlučuju kalij, tako da održana hiperkalijemija obično podrazumijeva smanjeno bubrežno izlučivanje kalija. Međutim, drugi čimbenici također pridonose. Oni mogu uključivati povećani unos kalija, pojačano oslobađanje kalija iz stanica ili oboje (vidi tablicu). Kada se dovoljno kalijevog klorida brzo unese ili primi parenteralno, može doći do teške hiperkalijemija čak i kad je bubrežna funkcija uredna, no tada je hiperkalijemija obično privremena

Potrebno je snimiti EKG kod bolesnika sa hiperkalijemijom. Promjene u EKG-u ( vidi: EKG u hipokalijemiji i hiperkalijemiji) su ćesto prisutne kada je serumski kalij > 5.5 mEq/L. Početne EKG promjene su produljenje PR intervala i skraćenje QT intervala. Visoki, simetrični i ušiljeni T valovi. Kod kalija > 6.5 mEq/L dolazi do izazivanja nodalne ili ventrikulske aritmije, širenje QRS kompleksa, produženje PQ intervala i nestanak P valova. Konačno QRS kompleksi degeneriraju u sinusoidu i nastupa fibrilacija klijetki ili asistolija.

EKG u hipokalijemiji i hiperkalijemiji

(Serumski kalij izražen je u mEq/L.)

• Liječenje uzroka

• Za blagu hiperkalijemiju,natrijev polistiren sulfonat

• Za umjerenu ili tešku hiperkalijemiju, IV inzulin i glukoza, IV otopina kalcija, moguće i inhalacijski beta 2-agonist i obično hemodijaliza.

U bolesnika s ponavljajućom hiperkalijemijom, izbjegavanje lijekova koji mogu inducirati hiperkalijemiju (vidi tablicu) najčešće je sve što je potrebno. Kod bolesnika koji se liječe ACE inhibitorima i lijekovima koji blokiraju receptore angiotenzina (npr. pacijenti s kroničnim zatajenjem srca ili dijabetička nefropatija), patiromer polimerne smole može se uzimati svakodnevno kako bi se smanjila apsorpcija kalija u crijevima i spriječila hiperkalijemija.

Ukoliko je serumski kalij > 6.5 mEq/L, nužno je agresivnije liječenje. Primejna regularnog inzulina, 5–10 j IV, uz ili odmah nakon čega ide brza infuzija 50 ml 50% glukoze. Nakon toga se nastavlja s infundiranjem 10% glukoze brzinom 50 ml/h da se spriječi hipoglikemija. Učinak na kalijemiju je najveći nakon 1 h i traje nekoliko sati.

Ukoliko EKG promjene prikazuju gubitak P vala ili širenje QRS kompleksa, započeti davanje 10–20 ml 10% kalcij glukonata (ili 5–10 ml 22% Ca gluceptata) IV kroz 5–10 min. Ako je EKG degenerirao u sinusoidu ili u asistoliju, kalcij glukonat treba davati brže (5–10 ml IV u 2 min). Kalcij antagonizira učinke hiperkalijemije na ekscitabilnost miokarda. Potreban je oprez pri davanju kalcija bolesnicima koji primaju digitalis zbog opasnosti izazivanja hipokalijemijskih aritmija. Može se dati i kalcij klorid koji može uzrokovati iritaciju perifernih vena i nekrozu okolnog tkiva. Kalcijev klorid stoga treba davati samo kroz pravilno postavljen centralni venski kateter.

Učinak kalcija nastupa unutar nekoliko minuta ali traje svega 20 do 30 minuta Infuzija kalcija je svakako privremena mjera u očekivanju efekta drugih intervencija ili početka hemodijalize, a može se po potrebi ponoviti.

Visoka doza jednog β 2–agonista, npr. albuterola, 10–20 mg inhaliranog kroz 10 min (otopina 5 mg/ml) može pouzdano sniziti kalij u serumu za 0,5–1 mmol/L i predstavlja korisnu nadopunu prvim mjerama. Vršni se učinak postiže kroz 90 min. Uz napomenu da su beta 2-agonisti kontraindicirani u bolesnika s nestabilnom anginom ili akutnim infarktom miokarda.

Davanje natrijevog bikarbonata IV (NaHCO₃) je prijeporno. Tako se može sniziti serumski kalij kroz nekoliko sati. Sniženje se postiže zahvaljujući alkaliziranju plazme ili visokoj koncentraciji natrija u pripravku. Hipertonični natrij je međutim opasan za dijalizirane bolesnike koji znadu biti i volumno ekspandirani. Druga moguća komplikacija primjene IV natrijevog bikarbonata je ta da on djeluje na snažno snižavanje koncentracije ioniziranog kalcija, što dodatno pogoršava kardiotoksičnost hiperkalemije. Obično se daju 3 amp 7,5% NaHCO3 u 1 L 5% glukoze u infuziji kroz 2 do 4 sata. Samo davanje bikarbonata od male je koristi kod uremičara ako hiperkalijemiju ne prati acidemija.

Navedenim mjerama preusmjeravanja kalija u stanice već u početku liječenja treba dodati mjere uklanjanja suviška kalija iz organizma. Kalij se može ukloniti preko GI trakta primjenom natrij polistiren sulfonata, ali s obzirom da je brzina uklanjanja kalija nepredvidiva, potrebno je pažljivo praćenje.

Patiromer se ne preporučuje koristiti u hitnim stanjima za akutno snižavanje kalija zbog njegovog odgođenog početka djelovanja.

Hemodijalizu treba započeti odmah ako se hitnim mjerama nije postigao željeni učinak ili je u pitanju uremični bolesnik. Dijalizu treba rano započeti kod bolesnika sa terminalnom bubrežnom bolesti i hiperkalijemijom jer je kod njih povećan rizik od napredovanja do težih hiperkalemija i ozbiljnih srčanih aritmija. Peritonealna dijaliza je u tom smislu daleko manje djelotvorna.

• Uobičajeni uzroci hiperkalijemije uključuju lijekove koji zadržavaju kalij, bubrežnu insuficijenciju, nadbubrežnu insuficijenciju i poremećaje koji uključuju raspad stanica (npr. Rabdomiolizu, opekline, krvarenje u mekom tkivu ili GI traktu).

• Iako neki bolesnici osjećaju slabost hiperkalijemija je najčešće asimptomatska sve dok se ne razvije kardiotoksičnost.

• Početne EKG promjene su produljenje PR intervala i skraćenje QT intervala te visoki, simetrični i ušiljeni T valovi. Razine > 6.5 mEq/L, izazivaju nodalne ili ventrikulske aritmije, širenje QRS kompleksa, produženje PQ intervala i nestanak P valova. Konačno QRS kompleksi degeneriraju u sinusoidu i nastupa fibrilacija klijetki ili asistolija.

• Natrijev polisterin sulfonat za blagu hiperkalijemiju.

• IV inzulin, glukoza, kalcij a moguće i inhalacije beta 2-agonistom za umjerene do teške hiperkalijemije.

• Hemodijaliza za bolesnike sa kroničnom bubrežnom bolesti i bolesnike sa značajnim EKG promjenama.