Zastoj disanja i zastoj srca su zasebni entiteti, ali neizbježno vode jedan u drugi ako se ne liječe. (Vidi također Insuficijencija disanja , Dispneja, i Hipoksija.)
Prestanak izmjene plinova u plućima u trajanju >5 min može nepovratno oštetiti vitalne organe, navlastito mozak. Gotovo uvijek slijedi i zastoj srca, osim u slučaju brze uspostave dišne funkcije. Međutim, agresivna ventilacija također može imati negativne hemodinamske posljedice, osobito u periarestnom periodu i u drugim stanjima u kojima je nizak srčani minutni volumen. U većini slučajeva, krajnji cilj je ponovno uspostaviti adekvatnu ventilaciju i oksigenaciju bez daljnjeg ugrožavanja narušenog kardiovaskularnog stanja.
Etiologija
Zastoj disanja (i oslabljeno disanje koje može progredirati do zastoja disanja) može biti uzrokovan:
Opstrukcija dišnih putova:
Opstrukcija može uključivati
-
Gornje dišne putove
-
Donje dišne putove
Opstrukcija gornjih dišnih putova može se javiti u dojenčadi <3 mjeseca starosti kao posljedica začepljenog nosa budući da ona u toj dobi najčešće dišu na nos. Gubitak mišićnog tonusa uz poremećaj stanja svijesti može u svim uzrastima izazvati opstrukciju gornjih dišnih putova budući da stražnji dio jezika zapada u orofarinks. Ostali uzroci opstrukcije gornjih dišnih putova obuhvaćaju krv, sluz, izbljuvak ili strano tijelo; spazam ili edem glasnica; faringolaringealna upala dušnika (npr. epiglotitis, krup), tumor ili ozljede. Bolesnici s urođenim razvojnim poremećajima često imaju abnormalnosti gornjih dišnih putova koji su skloniji začepljenju.
Opstrukcija donjih dišnih putova može biti posljedica aspiracije, bronhospazma, poremećaja ventilacije (npr. upala pluća, plućni edem, krvarenje u pluća) ili utapanja).
Smanjeni respiracijski napor
Smanjeni respiracijski napor odraz je disfunkcije SŽS zbog jednog od sljedećeg:
Poremećaji SŽS koji zahvaćaju moždano deblo (npr. moždani udar, infekcija, tumor) mogu uzrokovati hipoventilaciju. Poremećaji koji povećavaju intrakranijalni tlak obično inicijalno uzrokuju hiperventilaciju, ali može se razviti hipoventilacija ako dođe do kompresije moždanog debla.
Lijekovi koji smanjuju respiracijski napor uključuju opioide i sedative-hipnotike (npr. barbiturate, alkohol, te rjeđe, benzodiazepine). Kombinacije ovih lijekova dodatno povećavaju rizik od depresije disanja. Obično je riječ o predoziranju (ijatrogenom, namjernom ili nenamjernom), iako i niža doza može smanjiti disajni nagon u bolesnika koji su osjetljiviji na učinke navedenih lijekova (npr. starije osobe, dekondicionirani bolesnici, bolesnici s kroničnom respiratornom insuficijencijom).
Depresija SŽS uslijed teške hipoglikemije ili hipotenzije u konačnici kompromitira respiracijski napor.
Slabost dišnih mišića
Slabost može biti uzrokovana
Neuromuskularni uzroci uključuju ozljede kralježnične moždine, neuromišićne bolesti (npr. miastenija gravis, botulizam, poliomijelitis, Guillain–Barréov sindrom) i neuromuskularnu blokadu lijekovima.
Zamor dišne muskulature može se dogoditi ako bolesnici dulje vrijeme dišu minutnom ventilacijom koja prelazi 70% njihove maksimalne voljne ventilacije (npr. uslijed teške metaboličke acidoze ili hipoksemije)
Simptomi i znakovi
Bolesnici sa zastojem disanja su ili bez svijesti ili će uskoro izgubiti svijest.
Bolesnici s hipoksemijom mogu biti cijanotični, ali cijanoza može biti maskirana anemijom, otrovanjem ugljičnim monoksidom ili cijanidom. Bolesnici liječeni visokoprotočnim kisikom ne moraju biti hipoksemični, stoga niti cijanotični niti desaturirani, čak i do nekoliko minuta nakon prestanka disanja. S druge strane, bolesnici s kroničnim bolestima pluća i policitemijom mogu biti cijanotični i u odsustvu zastoja disanja. Ako se zastoj disanja ne liječi, srčani zastoj slijedi nekoliko minuta nakon nastupa hipoksemije, hiperkarbije, ili obojega.
Prijeteći zastoj disanja
Prije potpunog zastoja disanja, bolesnici s očuvanim neurološkim funkcijama mogu biti nemirni, smeteni i otežano disati. Prisutni su tahikardija i pojačano znojenje. Može biti prisutno interkostalno i sternoklavikularno uvlačenje. U bolesnika s oštećenjem CNS–a ili slabošću disanja opažaju se površni, trzajni, nepravilni ili paradoksalni respiratorni pokreti. Bolesnici sa stranim tijelom u dišnim putovima mogu se gušiti i pokazivati na vrat, imati inspiratorni stridor ili ne moraju imati ništa od navedenog. Praćenjem ETCO2 može se pravodobno reagirati na prijeteći zastoj disanja kod nestabilnih bolesnika.
Dojenčad, posebice <3 mjeseca, mogu razviti akutnu apneju bez upozoravajućih znakova, kao posljedicu teških infekcija, metaboličkih poremećaja ili zamora dišne muskulature. Bolesnici s astmom ili drugim kroničnim plućnim bolestima mogu razviti hiperkarbiju i zamor muskulature nakon produljenih perioda respiratornog distresa te iznenada razviti poremećaj svijesti i apneju unatoč adekvatnoj saturaciji kisikom.
Dijagnoza
Zastoj disanja obično je klinički očit; liječenje započinje istovremeno s postavljenom dijagnozom. Prva zadaća je isključiti opstrukciju dišnog puta stranim tijelom; ako je prisutno strano tijelo, izražen je otpor prilikom "mouth-to-mask" ili "bag-valve-mask" ventilacije. Strano se tijelo može otkriti prilikom laringoskopije radi endotrahealne intubacije (o odstranjivanju vidi Čišćenje i otvaranje gornjeg dišnog puta).
Liječenje
-
Oslobađanje dišnog puta
-
Mehanička ventilacija
Liječenje se temelji na čišćenju dišnog puta, na uspostavljanju alternativnog dišnog puta i na provođenju mehaničke ventilacije .