Neerozivni gastritis se odnosi na niz histoloških promjena koje su uglavnom posljedica infekcije s Helicobacter pylori. Većina je bolesnika bez simptoma. Dijagnoza se postavlja endoskopski. Liječi se eradikacijom H. pylori, a ponekad i supresijom lučenja kiseline.
(Vidi također Lučenje kiseline i Gastritis.)
Patologija
Površinski gastritis
U upalnom infiltratu prevladavaju limfociti i plazma stanice pomiješane s neutrofilima. Upala je površinska i zahvaća antrum, korpus ili oboje. Obično nema popratne atrofije ili metaplazije. Prevalencija raste s dobi.
Duboki gastritis
Češće je simptomatski (npr. blaga dispepsija). Mononuklearne stanice i neutrofili infiltriraju čitavu sluznicu, sve do njenog mišićnog sloja, dok eksudat i kriptalni apscesi nastaju rijetko, što bi se moglo očekivati kod takve infiltracije. Promjene mogu biti opsežne i mjestimične. Moguć je površinski gastritis, kao i djelomična atrofija žlijezda i metaplazija.
Atrofija želuca
Atrofija želučanih žlijezda može nastati nakon različitih oštećenja, poglavito gastritisa, najčešće sekundarno nakon dugotrajnog antralnog gastritisa (tip B). Neki pacijenti s atrofijom želuca imaju autoantitijela na parijetalne stanice, obično zajedno s gastritisom korpusa (tip A) i pernicioznom anemijom.
Atrofija može nastati i bez specifičnih simptoma. Endoskopski sluznica može izgledati normalno sve dok atrofija ne uznapreduje i submukozne krvne žile postanu vidljive. Kod potpune atrofije lučenje kiseline i pepsina se smanjuje, unutarnji čimbenik nestaje što dovodi do malapsorpcije vitamina B12.
Metaplazija
Kod kroničnog neerozivnog gastritisa česta su dva tipa metaplazije:
-
mukozne žlijezde
-
intestinalni
Atrofija mukoznih žlijezda (pseudopilorička metaplazija) nastaje u stanjima teške atrofije želučanih žlijezda, koje postupno zamjenjuju mukozne žlijezde (antralna sluznica), poglavito duž male želučane krivine. Želučani vrijedovi nastaju najčešće na spoju sluznice antruma i korpusa želuca, ali nije jasno je li antrifikacija (metaplazija) njihov uzrok ili posljedica.
Intestinalna metaplazija uobičajeno počinje u antrumu kao odgovor na kronično oštećenje sluznice i može se proširiti na korpus želuca. Stanice želučane sluznice mijenjaju se i podsjećaju na sluznicu crijeva—s vrčastim stanicama, endokrinim (enterokromafinim ili enterokromafinu sličnim) stanicama i rudimentarnim resicama—i mogu čak preuzeti funkcijske (apsorpcijske) karakteristike.
Intestinalna metaplazija histološki se klasificira kao potpuna (najčešće) ili nepotpuna. U slučaju potpune metaplazije, želučana sluznica u potpunosti je promijenjena u sluznicu tankog crijeva, i histološki i funkcijski, pa ima sposobnost apsorpcije hranjivih tvari i lučenja peptida. Kod nepotpune metaplazije, epitel histološki postaje sličniji epitelu debelog crijeva i češće pokazuje displaziju. Intestinalna metaplazija je povezana s nastankom karcinoma želuca.
Simptomi i znakovi
Većina bolesnika s gastritisom prouzročenim s H. pylori nema simptoma, premda neki od njih mogu imati blagu dispepsiju ili druge neodređene simptome.
Dijagnoza
Ovo se stanje često otkrije prilikom endoskopije napravljene zbog drugih razloga. Testiranje asimptomatskih bolesnika nije indicirano. Ukoliko se dijagnosticira gastritis, potrebno je bolesnika testirati na H. pylori.
Liječenje
Liječenje kroničnog neerozivnog gastritisa usmjereno je na eradikaciju H. pylori. Liječenje asimptomatskih bolesnika donekle je sporno s obzirom na visoku prevalenciju površinskog gastritisa u osoba inficiranih s H. pylori i relativno nisku pojavnost kliničkih simptoma (npr. peptičkog vrijeda). Međutim, H. pylori je karcinogen 1 klase, pa eradikacija uklanja rizik.
Kod bolesnika negativnih na H. pylori primjenjuju se lijekovi koji smanjuju lučenje kiseline (npr. H2-blokatori, inhibitori protonske pumpe) ili antacidi.