Najčešći uzroci gubitka sluha su genetski poremećaji kod novorođenčadi i upale uha te cerumen kod djece. Mnogi slučajevi se otkrivaju probirnim testovima, ali na gubitak sluha treba posumnjati ako djeca ne reagiraju na zvukove ili imaju poremećaj razvoja govora. Dijagnoza se najčešće postavlja elektrodijagnostičkim ispitivanjima (evocirano ispitivanje otoakustičke emisije i odgovor moždanog debla za sluh) u novorođenčadi i na temelju kliničke slike te timpanometrije kod djece. Terapija nepovratnog gubitka sluha može uključivati slušno pomagalo ili kohlearni implantat.

( vidi: Gubitak sluha.)

U SAD-u, trajni gubitak sluha otkrije se u 1,1 / 1000 djece kod koje je napravljen novorođenački probir. U prosjeku 1,9% djece prijavi "problem sa sluhom." Oštećenje sluha je nešto češće kod dječaka nego kod djevojčica; prosječan omjer prema spolu muško:žensko je 1,24: 1.

• nakupljanje cerumena

• izljevi u srednjem uhu, uključujući upalu srednjeg uha s izljevom

Drugi uzroci kod starije djece uključuju ozljede glave, glasne zvukove (uključujući i glasnu glazbu), upotrebu ototoksičnih lijekova (npr. aminoglikozidi, tiazidi), virusne infekcije (npr. zaušnjaci), tumore ili ozljede slušnog živca, strana tijela u uhu, i rijetko, autoimune poremećaje.

Rizični čimbenici za gubitak sluha kod novorođenčadi su:

• niska porođajna masa (primjerice <1,5 kg)

• Apgar ocjena <5 (1 min) ili 7 (5)

• hipoksija ili napadaji koji su posledica komplikacija prilikom poroda

• prirođene infekcije (rubeola, sifilis, herpes simplex, citomegalovirus ili toksoplazmoza

• kraniofacijalne anomalije, posebno one koje uključuju vanjski uho

• hiperbilirubinemija

• sepsa ili meningitis

• ovisnost o strojnom prodisavanju

• upotreba ototoksičnih lijekova

• podatak o ranom gubitku sluha u obitelji

Rizični čimbenici za razvoj gubitak sluha kod djece su isti kao i za nedonoščad plus sljedeće:

• fraktura lubanje ili traumatski gubitak svijesti

• kolesteatom

• neurodegenerativni poremećaji, uključujući neurofibromatozu

• izloženost buci

• perforacija membrane bubnjića

Probir sluha je preporučen, a u većini država i zakonski obavezan, za svu dojenčad prije 3 mjeseca života(1). Početni probirni test je test otoakustičke emisije koji se radi pritiskom prsta na odgovarajućem aparatu. Ako su rezultati patološki ili dvosmisleni, testira se odgovor slušnog dijela moždanog debla na evocirane potencijale koji se može obaviti u snu; patološki rezultati bi se trebali potvrditi ponovnim ispitivanjem za mjesec dana.

U djece, mogu se koristiti i druge metode. Govor i ukupni razvoj procjenjuju se klinički. Učini se pregled ušiju, a za ispitivanje izljeva u srednjem uhu prate se kretnje membrane timpani s obzirom na različite frekvencije. Djeci od 6 mjeseci do 2 godine testiramo odgovor na zvučni podražaj. Djeci > 2 god. možemo ispitati sposobnost da slijede jednostavne slušne naredbe kao npr. odgovor na zvučni podražaj putem slušalica. Procjena središnjeg živčanog slušnog puta može se napraviti kod djece > 7 god, a koja su bez neurokognitivnog deficita, za koje se doima da čuju, ali ne razumiju.

Slikovne pretrage su često indicirane kako bi se otkrio uzrok i sama prognoza. U većini slučajeva, uključujući one kad postoje odstupanja u neurološkom pregledu, loše prepoznavanje riječi i / ili asimetričan gubitak sluha, preporučeno je učiniti gadolinij-pojačan MR. Ako se sumnja na abnormalnosti kosti, potrebno je učiniti CT.

Liječe se reverzibilni uzroci. Ako je gubitak sluha je nepovratan, obično se može koristiti slušno pomagalo. Dostupni su za dojenčad, kao i za djecu. Ako je nagluhost blaga ili umjerena, ili je samo na jedno uho, može se koristiti slušno pomagalo ili slušalice. U razredu, može se koristiti FM slušni trener. Uz FM slušni trener, nastavnik govori u mikrofon koji šalje signale u slušno pomagalo nezahvaćenog uha.

Ako je gubitak sluha toliko jak da se ne može pomoći slušnim pomagalima, možda će biti potreban kohlearni implantat. Djeca također mogu zahtijevati potpornu terapiju za jezični razvoj, kao što je učenje znakovnog jezika.