Respiratorni distres sindrom je posljedica manjka plućnog surfaktanta u plućima novorođenčadi, većinom u one rođene s <37 tj. gestacije. Rizik se povećava sa stupnjem nedonošenosti. Simptomi i znakovi su disanje uz čujno stenjanje, korištenje pomoćne muskulature i širenje nosnica ubrzo nakon rođenja. Dijagnoza je klinička; prenatalni rizik se može procijeniti testiranjem zrelosti fetalnih pluća. Liječi se primjenom surfaktanta i potpornim mjerama.

Vidi Pregled poremećaja disanja u perinatalnom razdoblju

Značajne fiziološke promjene prate proces rađanja, ponekad razotkrivajući stanja koja ne predstavljaju problem tijekom intrauterinog života. Zbog toga osoba sa znanjem neonatalne reanimacije mora biti nazočna pri svakom porodu. Gestacijska dob i parametri rasta mogu pomoći u prepoznavanju novorođenačke patologije.

Surfaktant se ne proizvodi u dovoljnim količinama do relativno kasno u trudnoći (34 do 36 tjedana); zbog toga rizik od respiratornog distres sindroma (RDS) raste sa stupnjem nedonošenosti. Ostali čimbenici rizika su višeplodna trudnoća, dijabetes majke kao i muški spol.

Opasnost se smanjuje sa zastojem u rastu, uz preeklampsiju ili eklampsiju, hipertenziju majke, dugotrajno puknuće plodovih ovoja i primjenu kortikosteroida u majke.

Rijetki su slučajevi nasljedni, uzrokovani mutacijama gena za bjelančevine surfaktanta (SP– B i SP–C) i ATP–vežućeg prijenosnika A3 (ABCA3).

Plućni surfaktant je mješavina fosfolipida i lipoproteina koju luče pneumociti tipa II (vidi Plućna funkcija u novorođenčeta); on smanjuje površinsku napetost tekućeg sloja koji oblaže alveole, smanjujući na taj način sklonost alveola kolapsu i rad potreban za njihovo otvaranje.

S nedostatkom surfaktanta potreban je veći tlak za otvaranje alveola. U nedostatku dovoljnog tlaka u dišnim putovima, pluća postaju difuzno atelektatična, potičući upalu i razvoj edema pluća. Budući da krv koja prolazi kroz atelektatična područja pluća nije oksigenirana (pa stvara desno–lijevi intrapulmonalni šant), dijete postaje hipoksemično. Rastezljivost pluća je smanjena, pojačavajući napor (rad) prilikom disanja. U teškim slučajevima, dolazi do zamora ošita i međurebrenih mišića, nakupljanja CO₂ i razvoja respiratorne acidoze.

Komplikacije RDS–a su intraventrikularno krvarenje, oštećenje periventrikularne bijele tvari, tenzijski pneumotoraks, bronhopulmonalna displazija, sepsa i novorođenačka smrt. Intrakranijalne komplikacije povezane su s hipoksemijom, hiperkapnijom, hipotenzijom, promjenama arterijskog krvnog tlaka i slabom cerebralnom perfuzijom. ( vidi: Intrakranijalna krvarenja).

• Pneumoniju i sepsu uzrokovanu streptokokom grupe B

• Prolaznu tahipneju novorođenčadi

• Trajnu plućnu hipertenziju

• Aspiraciju

• Plućni edem

• Prirođene kardiopulmonalne anomalije

Kod novorođenčeta se obično uzima hemokultura, kultura likvora i eventualno trahealnog aspirata. Klinički je teško razlikovati pneumoniju uzrokovanu streptokokom grupe B od RDS-a; zbog toga, za vrijeme čekanja nalaza kulture treba započeti s primjenom antibiotika.

Opasnost od RDS–a je mala kad je omjer lecitina/sfingomijelin >2, kad je prisutan fosfatidil glicerol, indeks stabilnosti pjene = 47 i/ili je omjer surfaktant/albumin >55 mg/g.

Specifično liječenje je intratrahealna primjena surfaktanta; za to je potrebna endotrahealna intubacija, koja može također biti potrebna za postizanje odgovarajuće ventilacije i oksigenacije. Donošenija djeca (ona >1 kg) i ona s manjim potrebama za O2 (frakcija 02 u udahnutom zraku [Fio₂] < 40 do 50%) mogu dobro odgovoriti samo na nadoknadu O2 ili na liječenje nosnim kontinuiranim pozitivnim tlakom u dišnim putovima. Strategija liječenja u kojoj se rano (u roku od 20 do 30 minuta nakon rođenja) primjenjuje surfaktant povezana je sa značajnim smanjenjem trajanja mehaničke ventilacije, manjom učestalosti sindroma istjecanja zraka i manjom incidencijom bronhpulmonalne displazije.

Surfaktant ubrzava oporavak i smanjuje rizik od pneumotoraksa, intersticijskog emfizema, intraventrikularnog krvarenja, bronhpulmonalne displazije i novorođenačke smrtnosti u bolnici i u dobi od 1 god. Međutim, novorođenčad koja primi surfaktant zbog razvijenog RDS–a je u povećanoj opasnosti od apneje nedonoščadi. Mogućnosti nadoknade surfaktanta uključuju

• Beractant

• Poractant alfa

• Calfactant

• Lucinactant

Beractant je lipidni ekstrakt kravljih pluća nadopunjen proteinima B i C, kolfosceril palmitatom, palmitinskom kiselinom i tripalmitinom; u dozi od 100 mg/kg svakih 6 h, kad je nužno do 4 doze.

Poractant alfa je prilagođeni usitnjeni ekstrakt pluća svinjskog podrijetla koji sadrži fosfolipide, neutralne lipide, masne kiseline i proteine surfaktanta B i C) u dozi od 200 mg/kg nakon čega slijede do 2 doze od 100 mg/kg u razmaku od 12 h kad je nužno.

Calfactant je ekstrakt telećih pluća koji sadrži fosfolipide, neutralne lipide, masne kiseline i proteine surfaktanta B i C; doza je 105 mg/kg svakih 12 h sve do 3 doze kad je nužno.

Lucinactant je sintetski surfaktant s analogom proteina B plućnog surfaktanta, peptidom sinapultidom (KL4), fosfolipidima i masnim kiselinama; doza je 175 mg / kg svakih 6 h do 4 doze.

Nakon primjene se rastezljivost pluća može naglo poboljšati; Ponekad je potrebno smanjiti vršni inspiratorni tlak pri ventilaciji kako bi se smanjila opasnost od istjecanja zraka iz pluća. Ponekad je potrebno smanjiti i druge parametre ventilacije (npr. Fio₂, brzina).

Kad se fetus mora poroditi između 24 i 34 tj., majci se daju 2 doze betametazona od 12 mg u razmaku od 24 h ili 4 doze deksametazona od 6 mg IV ili IM svakih 12 h, barem 48 h prije poroda, čime se potiče stvaranje fetalnog surfaktanta i smanjuje rizik od RDS–a ili smanjuje njegova težina. ( vidi: Prijevremeni porođaj.)

Pokazalo se da profilaktička intratrahealna primjena surfaktanta u novorođenčadi koja ima veliki rizik za razvoj RDS-a (novorođenčad < 30 tjedana dovršene gestacije posebno ako prenatalno nisu bila izložena kortikosteroidima) smanjuje rizik od novorođenačke smrti i nekih oblika plućnih bolesti (npr pneumotoraksa).

• Respiratorni distres sindrom (RDS) je posljedica nedostatka plućnog surfaktanta koji se obično javlja samo u novorođenčadi rođene u < 37 tjedana gestacije; nedostatak je izraženiji što je stupanj nedonošenosti veći.

• Kod manjka surfaktanta, alveole se zatvaraju ili se ne mogu otvoriti a pluća postaju difuzno atelektatična, potičući razvoj upale i edema.

• Osim što uzrokuje respiratornu insuficijenciju, RDS povećava rizik od intraventrikularnog krvarenja, tenzijskog pneumotoraksa, bronhopulmonalne displazije, sepse i smrtnog ishoda.

• Dijagnoza se postavlja kliničkim pregledom i rendgenom prsnog koša; upalu pluća i sepsa isključuju se odgovarajućim kulturama.

• Ako se očekuje prijevremeni porođaj, potrebno je procijeniti zrelost pluća testiranjem amnionske tekućine na omjer lecitina/sfingomijelina, stabilnost pjene, ili omjer surfaktanta / albumina.

• Liječi se intratrahealnom primjenom surfaktanta i respiratornom potporom po potrebi.

• Majci se daje nekoliko doza parenteralnog kortikosteroida (betametazon, deksametazon), ukoliko se očekuje porod između 24 i 34 tjedana trudnoće; kortikosteroidi potiču proizvodnju fetalnog surfaktanta i smanjuju rizik i/ili težinu RDS-a.