Akutni bakterijski meningitis brzo je progresivna bakterijska infekcija moždanih ovojnica i subarahnoidalnog prostora. Simptomi obično uključuju glavobolju, vrućicu i zakočenost šije. Dijagnoza se postavlja analizom cerebrospinalnog likvora (CSL-a). Liječi se antibioticima i kortikosteroidima koji se primjenjuju što je prije moguće.

(Vidi također Pregled meningitisa i Neonatalni bakterijski meningitis.)

Patofiziologija

Patofiziologija akutnog bakterijskog meningitisa

Najčešće, bakterije dospiju u subarahnoidni prostor i moždane ovojnice hematogenim širenjem. Bakterije također mogu doći do moždanih ovojnica iz okolnih inficiranih struktura ili putem kongenitalnog ili stečenog defekta lubanje ili kralježnice (vidi Putevi ulaza).

Zbog toga što bijelih krvnih stanica, imunoglobulina i komplementa inače nema u likvoru (CSL-u), ili ih ima u malom broju, bakterije se u početku razmnožavaju bez izazivanja upale. Kasnije, bakterije otpuštaju endotoksine, teihoičnu kiselinu i druge tvari koje aktiviraju upalni odgovor putem posrednika kao što su bijele krvne stanice i tumorski faktor nekroze (TNF). Obično u CSL-u, razine proteina porastu, a zbog toga što bakterije troše glukozu i jer se manje glukoze transportira u CSL, razina glukoze se smanjuje. Kod akutnog bakterijskog meningitisa tipično je zahvaćen moždani parenhim.

Upala u subarahnoidalnom prostoru praćena je kortikalnim encefalitisom i ventrikulitisom.

Komplikacije su bakterijskog meningitisa česte i mogu uključivati:

• Hidrocefalus (kod nekih bolesnika)

• Arterijske ili venske infarkte zbog upale i tromboze arterija i vena na površini, a ponekad i u dubokim dijelovima mozga

• Kliničku sliku lezije abducensa zbog upale 6. moždanog živca

• Gluhoću zbog upale 8. kranijalnog živca ili struktura u srednjem uhu

• Subduralni empijem

• Povišenje intrakranijalnog tlaka (ICP) zbog moždanog edema

• Apsces mozga (ako infekcija prodre u moždani parenhim)

• Hernijaciju mozga (najčešći uzrok smrti tijekom akutnih faza)

• Sustavne komplikacije (koje su ponekad fatalne), poput septičkog šoka, diseminirane intravaskularne koagulacije (DIK), ili hiponatremije zbog sindroma neprimjerenog izlučivanja antidiuretskog hormona (SIADH)

Etiologija

Etiologija akutnog bakterijskog meningitis

Vjerojatni uzroci bakterijskog meningitisa ovise o:

• Dobi bolesnika

• Putu ulaska

• Imunološkom statusu pacijenta

Dob

Kod novorođenčadi i mlađe dojenčadi najčešći su uzroci bakterijskog meningitisa

• Streptokoki skupine B, osobito Streptococcus agalactiae

• Escherichia (E.) coli i druge gram-negativne bakterije

• Listeria monocytogenes

Kod starije dojenčadi, djece i mlađih odraslih osoba, najčešći su uzroci bakterijskog meningitisa:

• Neisseria meningitidis

• Streptococcus pneumoniae

Meningitis uzrokovan N. meningitidis ponekad dovodi do smrtnog ishoda unutar nekoliko sati. Sepsa uzrokovana N. meningitidis ponekad rezultira koagulopatijom i bilateralnim hemoragijskim infarktima nadbubrežnih žlijezda (Waterhouse-Friderichsenov sindrom).

Haemophilus influenzae tip B, ranije najčešći uzrok meningitisa kod djece < 6 godina i općenito, sad je rijedak u SAD-u i Zapadnoj Europi, gdje se cjepivo protiv H. influenzae široko primjenjuje. Međutim, u područjima gdje cjepivo nije u širokoj primjeni, H. influenzae i dalje je čest uzrok, osobito kod djece u dobi od 2 mjeseca do 6 godina.

Kod odraslih u srednjoj i starijoj životnoj dobi , najčešći uzročnik bakterijskog meningitisa je:

• S. pneumoniae

Rjeđe, N. meningitidis uzrokuje meningitis kod odraslih u srednjoj i starijoj životnoj dobi. Kako s dobi opadaju obrambeni mehanizmi domaćina, osobe mogu razviti meningitis u čijoj je su podlozi L. monocytogenes ili gram-negativne bakterije.

Kod osoba svih dobnih skupina, Staphylococcus aureus povremeno uzrokuje meningitis.

Put ulaska infekcije

Putevi ulaska uključuju navedeno:

• Hematogeno širenje (najčešći put ulaska)

• Putem zaraženih struktura u ili oko glave (npr. sinusi, srednje uho, mastoidni nastavak), ponekad povezanih s istjecanjem likvora

• Kroz penetrantne ozljede glave

• Nakon neurokirurških postupaka (primjerice, ako dođe do infekcije ventrikularnog shunta)

• Kroz prirođene ili stečene defekte u lubanji ili kralježnici

Postojanje bilo kojeg od gore navedenih stanja povećava rizik od razvoja meningitisa.

Imunološki status

Ukupno gledajući, najčešći uzroci bakterijskog meningitisa u imunokompromitiranih bolesnika su:

• S. pneumoniae

• L. monocytogenes

• Pseudomonas aeruginosa

• Mycobacterium tuberculosis

• N. meningitidis

• Gram-negativne bakterije

No, najvjerojatniji bakterijski uzročnik ovisi o vrsti imunodeficijencije:

• Poremećaji stanično posredovane imunosti (npr. kod AIDS-a, Hodgkinovog limfoma ili imunosupresije uzrokovane lijekovima): L. monocytogenes ili mikobakterije

• Poremećaji humoralne imunosti ili splenektomija: S. pneumoniae ili, manje često, N. meningitidis (oboje može uzrokovati fulminantni oblik meningitisa)

• Neutropenija: P. aeruginosa ili gram-negativne enterobakterije

U vrlo male dojenčadi (posebno nedonoščadi) i starijih osoba, T-stanična imunost može biti oslabljena; stoga su ove dobne skupine pod rizikom od meningitisa uzrokovanog L. monocytogenes.

Simptomi i znakovi

Simptomi i znakovi akutnog bakterijskog meningitisa

U većini slučajeva, bakterijski meningitis počinje podmuklim, progresivnim, nespecifičnim simptomima koji traju 3-5 dana, a koji uključuju slabost, visoku temperaturu, razdražljivost i povraćanje. Međutim, meningitis može nastati brzo te biti fulminantnog tijeka, čineći bakterijski meningitis jednom od rijetkih bolesti u kojoj prethodno zdrava mlada osoba može otići na spavanje s blagim simptomima i potom se više ne probuditi.

Najčešći simptomi i znakovi meningitisa uključuju

• Vrućicu

• Tahikardiju

• Glavobolju

• Fotofobiju

• Promjene u mentalnom statusu (npr. letargičnost, smušenost)

• Zakočenost šije (iako ne mora biti prisutna kod svih bolesnika)

• Bol u leđima (manje intenzivna i prikrivena od glavobolje)

Međutim, vrućica, glavobolja i nuhalna rigidnost mogu biti odsutni kod novorođenčadi i dojenčadi (vidi Novorođenački bakterijski meningitis). Takozvana paradoksalna razdražljivost, u kojoj maženje i tješenje od strane roditelja iritira, umjesto da umiruje novorođenče, sugerira mogućnost bakterijskog meningitisa.

Konvulzije se javljaju rano u do 40% djece s akutnim bakterijskim meningitisom i mogu se javiti kod odraslih. Do 12% bolesnika prezentira se komom.

Teški meningitis povećava intrakranijalni tlak (ICP) i obično uzrokuje edem papile, ali edem papile može izostati u ranoj fazi ili biti oslabljen zbog čimbenika povezanih s dobi ili drugih čimbenika.

Prateća sustavna infekcija u organizmu može uzrokovati:

• Osip, petehije ili purpuru (što ukazuje na meningokokcemiju)

• Plućne konsolidacije (često kod meningitisa uzrokovanog S. pneumoniae)

• Šumove na srcu (koji sugeriraju endokarditis - npr. često uzrokovan S. aureusom ili S. pneumoniae)

Atipične prezentacije u odraslih

Visoka temperatura i kočenje šije mogu biti odsutni ili blagi kod imunokompromitiranih ili starijih pacijenata i alkoholičara. Često, u starijih pacijenata, jedini znak je zbunjenost kod onih koji su bili prethodno uredno orijentirani, ili izmijenjeno reagiranje kod onih koji imaju demenciju. Kod takvih pacijenata, kao i kod novorođenčadi, prag za izvođenje lumbalne punkcije trebao bi biti nizak. Snimanje mozga (MRI ili, manje optimalno, CT) treba učiniti ako su prisutni žarišni neurološki ispadi ili se sumnja na povećan intrakranijski tlak.

Ako se bakterijski meningitis razvije nakon neurokirurškog zahvata, simptomima je često potrebno nekoliko dana da se razviju.

Dijagnoza

Dijagnoza akutnog bakterijskog meningitisa

• Analiza cerebrospinalnog likvora (CSL-a)

Čim se postavi sumnja na akutni bakterijski meningitis, potrebno je uzeti hemokulture i učiniti lumbalnu punkciju (ukoliko nema kontraindikacije) radi analize CSL-a. Prilikom lumbalne punkcije potrebno je analizirati krv kako bi se razine glukoze u krvi mogle usporediti s razinama glukoze u likvoru. Terapiju treba započeti na sljedeći način:

• Ako se sumnja na bakterijski meningitis, a pacijent ima teške simptome, antibiotici i kortikosteroidi se daju odmah, čak i prije lumbalne punkcije.

• Ako se sumnja na bakterijski meningitis, a lumbalna punkcija je odgođena zbog CT-a ili MR-a, s primjenom antibiotika i kortikosteroida treba započeti odmah nakon uzimanja hemokultura, a prije neuroslikovnih pretraga; potvrda dijagnoze ne bi trebala odgoditi liječenje.

Kliničari trebaju posumnjati na bakterijski meningitis kod bolesnika s tipičnim simptomima i znakovima, obično je prisutna visoka temperatura, promjene u mentalnom statusu i kočenje šije. Međutim, kliničari moraju biti svjesni da su simptomi i znakovi različiti u novorođenčadi i dojenčadi te da mogu biti odsutni ili incijalno blagi kod starijih osoba, alkoholičara i imunokompromitiranih pacijenata. Postavljanje dijagnoze može biti izazovno kod sljedećih pacijenata:

• Onih koji su imali neurokirurški postupak jer i takvi postupci mogu uzrokovati promjene u mentalnom statusu i ukočenost vrata

• Starijih osoba i alkoholičara jer promjene u mentalnom statusu mogu biti uzrokovane metaboličkom encefalopatijom (koja može imati više uzroka) ili padovima i subduralnim hematomima

Žarišni napadaji ili žarišni neurološki ispad može ukazivati na žarišnu leziju kao što je moždani apsces.

Budući da je neliječeni bakterijski meningitis smrtonosan, pretrage treba učiniti čak ako postoji mala šansa za meningitis. Testiranje je posebno korisno kod dojenčadi, starijih osoba, alkoholičara, imunokompromitiranih bolesnika i bolesnika koji su imali neurokirurški postupak jer simptomi mogu biti atipični.

Ako rezultati ukazuju na akutni bakterijski meningitis, rutinski nalazi uključuju:

• Analizu CSL-a

• Kompletnu i diferencijalnu krvnu sliku

• Metabolički panel

• Hemokulture plus lančanu reakciju polimerazom (PCR), ukoliko je dostupan

Lumbalna punkcija

Ukoliko nije kontraindicirana, lumbalna punkcija vrši se odmah za analizu CSL-a, što je temelj dijagnoze.

Kontraindikacije za neposrednu lumbalnu punkciju su znakovi koji ukazuju na značajno povećanje ICP-a ili tzv. intrakranijski "mass efect" (npr. zbog edema, krvarenja ili tumora); tipično, ovi znakovi uključuju:

• Žarišne neurološke deficite

• Edem papile optičkog živca

• Pogoršanje kvantitativnog stanja svijesti

• Konvulzije (unutar prvog tjedna od prezentacije)

• Imunokompromitiranost

• Anamnezu bolesti središnjeg živčanog sustava (npr. tumor, moždani udar ili žarišna infekciju)

U takvim slučajevima, lumbalna punkcija može izazvati moždanu hernijaciju zbog čega se odgađa dok se ne učini neuroradiološka obrada (obično CT ili MR). Ukoliko je lumbalna punkcija odgođena, liječenje je najbolje započeti odmah (nakon uzorkovanja krvi za kulturu i prije neuroslikovne obrade). Nakon što se snizi intrakranijski tlak (ako je bio povišen) i ne detektira se intrakranijski proces ili opstruktivni hidrocefalus, lumbalna punkcija može se učiniti.

CSL treba poslati na analizu: određivanje broja stanica, razine proteina i glukoze, Gram bojanje, kulture, PCR i ostali testovi koji su klinički indicirani. Novi multipleks film-array PCR panel može osigurati brzi probir za više bakterija i virusa plus Cryptococcus neoformans u uzorku likvora. Ovaj se test, koji nije uvijek dostupan, koristi kao nadopuna, a ne kao zamjena, za kulturu i tradicionalne testove. Istovremeno, potrebno je uzeti i poslati uzorak krvi kako bi se odredio omjer glukoze u krvi i likvoru. Broj stanica u CSL-u treba utvrditi što je prije moguće jer bijele krvne stanice mogu prionuti uz stijenke epruvete, što rezultira lažno niskim brojem stanica; u iznimno gnojnim likvorima, može doći do raspada bijelih krvnih stanica.

Tipičan nalaz CSL-a kod bakterijskog meningitisa uključuje sljedeće (vidi tablicu Nalazi CSL-a kod meningitisa):

• Povišeni tlak

• Tekućina koja je često zamućena

• Visok broj leukocita (uz predominantnu zastupljenost polimorfonuklearnih neutrofila)

• Povišena razina proteina

• Nizak omjer razine glukoze u likvoru i krvi

Omjer glukoze u CSL-u i krvi < 50% ukazuje na mogući meningitis. Razina glukoze u CSL-u ≤ 18 mg / dL ili omjer glukoze CSL: krv < 0,23 snažno upućuju na bakterijski meningitis. Međutim, promjene u razini glukoze u likvoru mogu zaostajati 30 do 120 minuta za promjenom razine glukoze u krvi. U akutnom bakterijskom meningitisu, povišena razina proteina (obično 100 do 500 mg / dl) ukazuje na narušenost krvno-moždane barijere.

Broj stanica u likvoru, kao i razina proteina i glukoze u likvoru kod bolesnika s akutnim bakterijskim meningitisom nisu uvijek tipični. Atipični nalazi CSL-a mogu uključivati:

• Normalan nalaz u ranim fazama, izuzev prisutnosti bakterija

• Predominacija limfocita u oko 14% bolesnika, osobito u novorođenčadi s gram-negativnim meningitisom, kod bolesnika s meningitisom čiji je uzročnik L. monocytogenes i kod nekih pacijenata s djelomično liječenim bakterijskim meningitisom

• Normalna razina glukoze u oko 9% bolesnika

• Normalan broj bijelih krvnih stanica kod teško imunosuprimiranih bolesnika

Kada su početni nalazi likvora dvosmisleni, ponovljena lumbalna punkcija 12 do 24 sata kasnije ponekad može razjasniti u kojem smjeru se promjene u likvorau kreću i je li postojala laboratorijska pogreška.

Identifikacija uzročne bakterije u CSL-u uključuje Gram bojenje, kulturu i, kada je dostupan, PCR. Gram bojanje pruža informacije brzo, ali je informacija koju pruža ograničena. Kako bi se bakterije pouzdano detektirale bojenjem po Gramu, mora biti prisutno oko 10⁵ bakterija / mL. Rezultati mogu biti lažno negativni ako se dogodi nešto od navedenog:

• S likvorom se postupa nemarno.

• Bakterije se ne resuspendiraju na odgovarajući način nakon što se likvor slegne.

• Pojavljuju se pogreške u dekolorizaciji ili očitanju predmetnog stakalca.

Ukoliko kliničari sumnjaju na anaerobnu infekciju ili druge neuobičajene bakterije, trebali bi obavijestiti laboratorij prije nego što se posade kulture. Prethodna antibiotska terapija može smanjiti količinu bakterija vidljivu Gram bojanjem i kulturom. PCR, ako je dostupan, i lateks aglutinacijski testovi za detektiranje bakterijskih antigena mogu biti korisne pomoćne metode, osobito u bolesnika koji su već primili antibiotike.

Određivanje osjetljivosti bakterija na antibiotike zahtijeva bakterijske kulture.

Dok se uzrok meningitisa ne potvrdi, mogu se učiniti drugi testovi iz uzorka likvora ili krvi kako bi se provjerili drugi uzroci meningitisa, kao što su virusi (osobito herpes simpleks), gljivice i karcinomske stanice.

Ostale pretrage

Potrebno je uzeti uzorke za kulturu iz drugih mjesta za koje se sumnja da su inficirana (npr. urinarni ili dišni sustav).

Prognoza

Prognoza akutnog bakterijskog meningitisa

S antibiotskom terapijom, za djecu < 19 godina, stopa smrtnosti može biti niska, i do 3%, međutim, nerijetko je veća; preživjeli često mogu ostati gluhi i neuropsihološki oštećeni. Smrtnost, čak i uz antibiotsku terapiju, iznosi oko 17% za odrasle < 60 godina, a čak i do 37% kod osoba > 60 godina. Vanbolnički meningitis zbog S. aureusa ima stopu smrtnosti od 43%.

Općenito, stopa smrtnosti korelira sa stupnjem poremećaja svijesti ili kome. Čimbenici koji su povezani s lošom prognozom uključuju:

• Životna dob > 60 godina

• Onesposobljavajući komorbiditeti

• Niska ocjena Glasgowske ljestvice kome pri prijemu (vidi tablice Glasgowska ljestvica kome i Modificirana Glasgow koma skala)

• Žarišni neurološki deficiti

• Nizak broj stanica u CSL-u

• Povećani tlak CSL-a (osobito)

Konvulzije i nizak omjer CSL: serum glukoze također može ukazivati na lošu prognozu.

Glasgowska ljestvica kome

Liječenje

Liječenje akutnog bakterijskog meningitisa

• Antibiotici

• Kortikosteroidi za smanjenje upale i edema mozga

Antibiotici su osnova liječenja kod akutnog bakterijskog meningitisa. Osim antibiotika, liječenje uključuje mjere za smanjenje upale mozga i kranijalnih živaca te povišenog intrakranijskog tlaka.

Većina bolesnika se prima u jedinicu intenzivnog liječenja (JIL).

Antibiotici

Antibiotici moraju djelovati na uzročne bakterije i moraju moći prodirati kroz krvno-moždanu barijeru.

Ukoliko pacijenti djeluju teško bolesno i ukoliko nalazi ukazuju na meningitis, terapiju antibioticima (vidi tablicu Inicijalna antibiotska terapija za akutni bakterijski meningitis) i kortikosteroidima treba započeti čim se izvade hemokulture, čak i prije lumbalne punkcije. Isto tako, ako je lumbalna punkcija odgođena dok ne pristignu rezultati neuroslikovne obrade, antibiotska i kortikosteroidna terapija započinje se prije neuroslikovne obrade.

Prikladna empirijska antibiotska terapija ovisi o dobi pacijenta, imunosnom statusu i putu ulaska infekcije (Vidi tablicu Inicijalna antibiotska terapija za akutni bakterijski meningitis). Općenito, kliničari bi trebali koristiti antibiotike koji su učinkoviti protiv S. pneumoniae, N. meningitidis i S. aureusa. U trudnica, novorođenčadi, starijih pacijenata i pacijenata oslabljenog imuniteta, moguć je Listeriajski meningitis; on zahtijeva specifično antibiotsko liječenje, obično ampicilinom. Herpes simplex encefalitis može klinički oponašati rani bakterijski meningitis; stoga se dodaje aciklovir. Antibiotska terapija se treba modificirati na temelju rezultata kulture i testiranja osjetljivosti.

Najčešće korišteni antibiotici su:

• 3. generacija cefalosporina za S. pneumoniae i N. meningitidis

• Ampicilin za L. monocytogenes

• Vankomicin za penicilin rezistentne sojeve S. pneumoniae i S. aureus

Kortikosteroidi

Deksametazon se koristi za smanjenje edema i upale mozga i kranijskih živaca; treba ga dati pri započinjanju terapije. Odraslima se daje 10 mg i.v.; djeca dobivaju 0,15 mg/kg i.v. Deksametazon se daje neposredno prije ili zajedno s početnom dozom antibiotika i svakih 6 sati tijekom 4 dana.

Primjena deksametazona najbolje je ispitana kod bolesnika s pneumokoknim meningitisom.

Ostale mjere

Učinkovitost je drugih mjera manje dobro dokazana.

Kod bolesnika koji se prezentiraju edemom papile ili znakovima prijeteće hernijacije mozga liječi se povišeni intrakranijski tlak:

• Podizanjem uzglavlja na 30°

• Hiperventilacijom do postizanja pCO2 od 27 do 30 mmHg kako bi se postigla intrakranijska vazokonstrikcija

• Osmotskom diurezom intravenskim manitolom

Obično se odraslima daje manitol u bolusu u dozi od 1 g/kg i.v., tijekom 30 minuta te ponovno prema potrebi svaka 3 do 4 sata ili 0,25 g/kg svaka 2 do 3 sata, a djeci se daje 0,5 do 2,0 g/kg tijekom 30 minuta te se ponavlja prema potrebi.

Dodatne mjere mogu uključivati:

• Intravenske otopine

• Antiepileptike

• Liječenje popratnih infekcija

• Liječenje specifičnih komplikacija (npr. kortikosteroidi za Waterhouse-Friderichsenov sindrom, kirurška drenaža kod subduralnog empijema)

Prevencija

Prevencija akutnog bakterijskog meningitisa

Korištenjem cjepiva za H. influenzae tip B i, u manjoj mjeri, za N. meningitidis i S. pneumoniae smanjena je incidencija bakterijskog meningitisa.

Fizikalne mjere

Držanje pacijenta u respiratornoj izolaciji (prevencija kapljičnog širenja) u prva 24 sata liječenja može spriječiti širenje meningitisa. Koriste se rukavice, maske i jednokratni ogrtači.

Cijepljenje

Cijepljenje može spriječiti određene vrste bakterijskog meningitisa.

Konjugirano pneumokokno cjepivo djelotvorno protiv 13 serotipova, uključujući > 80% organizama koji uzrokuju meningitis, preporuča se za svu djecu (vidi tablicu Preporučeni kalendar cijepljenja od 0-6 godina).

Rutinsko cijepljenje protiv H. influenzae tipa b visoko je učinkovito i počinje u dobi od 2 mjeseca.

Četverovalentno cjepivo protiv meningokoka daje se:

• Djeci u dobi od 2 do 10 godina ako imaju imunodeficijenciju ili funkcionalnu aspleniju

• Sva djeca trebaju primiti cjepivo u dobi od 11 do 12 god s "booster" dozom u dobi od 16 godina

• Starija djeca, studenti koji žive u domovima i vojnici koji nisu prethodno cijepljeni

• Putnici ili stanovnici endemskih područja

• Laboratorijsko osoblje koje redovito rukuje s meningokoknim uzorcima

Tijekom epidemije meningitisa, rizične skupine (npr. studenti, mali grad) moraju biti identificirane, a njihova veličina mora se odrediti prije početka masovnog cijepljenja. Pothvat je skup i zahtijeva javnu edukaciju i podršku, ali spašava živote i smanjuje morbiditet.

Meningokokno cjepivo ne štiti od meningokoknog meningitisa serotipa B; navedeno treba imati na umu kada se cijepljeni pacijent prezentira simptomima meningitisa.

Kemoprofilaksa

Svatko tko je imao prolongirani kontakt licem u lice s pacijentom koji ima meningitis (npr. kontakti u kućanstvu ili vrtiću, medicinsko osoblje i druge osobe koje su izložene pacijentovim oralnim sekretima) treba primiti postekspozicijsku kemoprofilaksu.

Za meningokokni meningitis, kemoprofilaksa se sastoji od jedne od navedenih terapija:

• Rifampicin 600 mg (za djecu > 1mjeseca, 10 mg/kg; za djecu < 1 mjeseca 5 mg/kg) per os svakih 12h, ukupno 4 doze

• Ceftriakson 250 mg (za djecu < 15 god, 125 mg) i.m. jednokratno

• Za odrasle, fluorokinolon (ciprofloksacin ili levofloksacin 500 mg ili ofloksacin 400 mg) per os jednokratno

Za meningitis uzrokovan H. influenzae tip b kemoprofilaksa je rifampicin 20 mg/kg peroralno jednom na dan (maksimum: 600 mg/dnevno) tijekom 4 dana. Ne postoji suglasje o tome je li djeci <2 godine potrebna profilaksa za ekspoziciju u vrtiću.

Kemoprofilaksa obično nije potrebna za kontakte s oboljelima od ostalih tipova bakterijskog meningitisa.

Ključne točke

• Najčešći uzroci akutnog bakterijskog meningitisa uključuju N. meningitidis i S. pneumoniae kod djece i odraslih osoba te Listeria spp u dojenčadi i starijih osoba; S. aureus povremeno uzrokuje meningitis kod svih dobnih skupina.

• Tipične karakteristike mogu biti odsutne ili suptilne u djece, alkoholičara, starijih osoba, imunokompromitiranih bolesnika i bolesnika koji razviju meningitis nakon neurokirurškog zahvata.

• Ako pacijenti imaju žarišne neurološke deficite, smetenost, konvulzije ili edem papile (što sugerira povišen intrakranijski tlak ili intrakranijski ''mass efekt''), potrebno je odgoditi lumbalnu punkciju dok ne pristignu rezultati neuroslikovne obrade.

• Liječite akutni bakterijski meningitis u najkraćem mogućem roku, čak i prije nego je dijagnoza potvrđena.

• Uobičajena empirijska antibiotska terapija često uključuje 3. generaciju cefalosporina (za S. pneumoniae i N. meningitidis), ampicilin (za L. monocytogenes) i vankomicin (za penicilin rezistentne sojeve S. pneumoniae i S. aureus).

• Rutinsko cijepljenje protiv H. influenzae, S. pneumoniae i N. meningitidis kao i kemoprofilaksa protiv N. meningitidis pomažu u prevenciji meningitisa.

Više informacija

Navedeni su pojedini izvori na engleskom jeziku koji mogu biti korisni: Imajte na umu da PRIRUČNIK nije odgovoran za sadržaj ovih izvora.

• Practice Guidelines for the Management of Bacterial Meningitis: Ovaj članak daje pregled preporuka za dijagnozu i liječenje bakterijskog meningitisa, uključujući početni pristup, indikacije za CT prije lumbalne punkcije, testove za razlikovanje virusnog od bakterijskog meningitisa, specifične testove za identifikaciju uzročnih bakterija, vrijeme primjene antimikrobnih lijekova kod sumnje na meningitis, specifične lijekove koji se koriste za liječenje suspektnog ili potvrđenog bakterijskog meningitisa, kao i ulogu primjene deksametazona.

• 2017 Infectious Diseases Society of America’s Clinical Practice Guidelines for Healthcare-Associated Ventriculitis and Meningitis: Ovaj članak daje pregled literature, procjenjuje dokaze i predstavlja preporuke. Posebno raspravlja o pristupu infekcijama povezanim sa cerebrospinalnom šantovima, cerebrospinalnim drenovima, intratekalnim lijekovima (npr. baklofen), uređajima za duboku moždanu stimulaciju, neurokirurškim zahvatima i traumom glave.