Netuberkulozne mikobakterijske infekcije

Autori: Dylan Tierney, MD, MPH
Edward A. Nardell, MD
Urednici sekcije: prof. dr. sc. Adriana Vince, dr. med. i dr. sc. Neven Papić, dr. med.
Prijevod: Andrea Kalaba, dr. med.

I druge mikobakterije osim bacila tuberkuloze mogu uzrokovati infekciju u ljudi. Obično se nalaze u tlu i vodi te su manje virulentne od M. tuberculosis. Infekcije tim mikroorganizmima nazivaju se atipične, okolišne ili netuberkulozne mikobakterijske infekcije.

Uglavnom izloženost ili infekcija ovim mikroorganizmima ne dovodi do bolesti, što obično zahtijeva defekt lokalne ili sistemske obrane domaćina. Starije osobe i imunokompromitirani ljudi su u najvećoj opasnosti. M. aviumM. avium kompleks (MAC) čine blisko srodne vrste M. avium i M. intracellulare-koji je odgovoran za većinu bolesti. Ostali uzročnici bolesti su M. kansasii, M. xenopi, M. marinum, M. ulcerans i M. fortuitum kompleks (M. fortuitum, M. abscessus, i M. chelonae). Nije opisan prijenos s čovjeka na čovjeka.

Pluća su najčešće sijelo bolesti. Većina plućnih infekcija uključuje MAC, ali može biti i posljedica infekcije s M. kansasii, M. xenopi, ili M. abscessus. Ponekad su zahvaćeni limfni čvorovi, kosti, zglobovi, koža i rane. Međutim, incidencija diseminirane bolesti uzrokovane MAC–om sve je veća u bolesnika zaraženih HIV–om, a uzročnici su u pravilu otporni na antituberkulotike (osim M. kansasii i M. xenopi).

Dijagnoza infkecije netuberkuloznim mikobakterijama obično se postavlja bojenjem po Ziehl- Neelsenu i uzgojem u kulturi.

Liječenje i dijagnozu infekcija netubekruloznim mikobakterijama najbolje je prepustiti specijalsti za te bolesti. The American Thoracic Society objavljuje ažurirane dijagnostičke i terapijske smjernice o dijagnostici i upravljanju tim izazovnim infekcijama.

Plućna bolest

Tipičan pacijent je sredovječna ili starija žena s bronhiektazijama, skoliozom, ljevkastim prsima ili prolapsom mitralne valvule, ali bez predisponirajućih bolesti pluća. Također, tipičan bolesnik je bijelac srednjih ili starijih godina s prethodnim plućnim tegobama poput kroničnog bronhitisa, emfizema, zacijeljene TBC, bronhiektazija ili silikoze. Nije sasvim jasno uzrokuje li MAC bronhiektazije ili bronhiektazije pogoduju razvoju MAC infekcije. U starijih, mršavih žena s kroničnim neproduktivnim kašljem, ovaj se sindrom često naziva sindromom Lady Windermere - čini se da se javlja sve češće, a razlog tomu nije poznat.

Kašalj i iskašljavanje su uobičajeni, često praćeni umorom, gubitkom težine te subfebrilitetom. Bolest može sporo napredovati ili mirovati dugo vremena. Može se razviti respiratorna insuficijencija i tvrdokorne hemoptize. RTG nalazi su slični onima kod plućne TBC iako su kaverne obično tanke stijenke, a pleuralni izljev je rijedak. Takozvani "stablo i pupoljak" infiltrati, koji se vide na CT-u toraksa, karakteristični su za MAC bolest.

Pregled sputuma i kultura provode se radi dijagnosticiranja MAC-a i razlikovanja MAC infekcije od tuberkuloze.

Određivanje osjetljivosti na lijekove može biti korisno kod određivanja lijeka za pojedini mikroorganizam, ali se može napraviti samo u visokospecijaliziranim laboratorijima. Za MAC, osjetljivost na klaritromicin je prediktor terapijskog odgovora.

U bolesnika s umjereno izraženim simptomima MAC bolesti, pozitivnim razmazom i kulturama sputuma, treba primijeniti klaritromicin 500 mg p.o. dvaput/dan ili azitromicin 600 mg p.o. jednom /dan ili rifampicin (RIF) 600 mg p.o. jednom/dan i etambutol (EMB) 15 do 25 mg/kg p.o. jednom/dan tijekom 12 do 18 mjeseci ili dok kulture ne budu negativne tijekom 12 mjeseci.

U progresivnim slučajevima koji ne odgovaraju na uobičajenu terapiju, opravdana je primjena kombinacije 4 do 6 lijekova koja obuhvaća: klaritromicin 500 mg p.o. dvaput dnevno, azitromicin 600 mg p.o. jednom dnevno, rifabutin 300 mg p.o. jednom dnevno, ciprofloksacin 250 do 500 mg p.o. ili IV dvaput dnevno, klofazimin 100 do 200 mg p.o. jednom dnevno i amikacin 10 do 15 mg/kg IV jednom dnevno.

Kirurška resekcija se preporučuje u izvanrednim slučajevima kod dobro ograničene bolesti u mladih, inače zdravih, bolesnika.

M. kansasii i M. xenopi infekcije reagiraju na izonijazid, rifabutin i etambutol, sa ili bez streptomicina ili klaritromicina, koji se daju kroz 18 do 24 mjeseca. M. abscessus infekcija se liječe sa 3 lijeka: amikacinom, cefoksitinom ili imipenemom, i oralnim makrolidom.

Sve netuberkulozne mikobakterije su otporne na pirazinamid.

Limfadenitis

U djece dobi 1 do 5 godina, kronični submaksilarni i submandibularni vratni limfadenitis često je uzrokovan s MAC ili M. scrofulaceum. Do infekcije najvjerojatnije dolazi ingestijom zaraženog tla.

Za postavljanje dijagnoze obično je potrebna biopsija.

Najčešće je sama ekscizija adekvatan tretman i kemoterapija nije potrebna.

Kožna bolest

Bazenski granulom je dugotrajna, ali samo-ograničavajuća površinska, granulomatozna, ulcerirajuća bolest najčešće uzrokovana M. marinum koja se akvirira kupanjem u zagađenim bazenima ili čišćenjem kućnih akvarija. M. ulcerans i M. kansasii povremeno izazivaju bolest. Promjene koje su crvenkaste izbočine koje se povećavaju i postaju ljubičaste, najčešće nastaju na gornjim ekstremitetima ili na koljenima. Do zacjeljenja može doći spontano, no minociklin ili doksiciklin 100 do 200 mg p.o. 1x dnevno, klaritromicin 500 mg 2x dnevno ili rifampin plus etambutol kroz 3-6 mj. su učinkoviti protiv M. marinum.

Burulijev ulkus, uzrokovan s M. ulcerans, javlja u ruralnim područjima u više od 30 tropskih i suptropskih zemalja. Najviše slučajeva zabilježeno je u zapadnoj i centralnoj Africi. Počinje kao bezbolna potkožna kvržica, veliki bezbolni indurat ili difuzno bezbolno oticanje nogu, ruku ili lica. Kako se infekcija razvija, nastaju opsežna oštećenja kože i mekih tkiva. Veliki ulkusi se mogu formirati na nogama ili rukama. Cijeljenje može dovesti do teških kontraktura, ožiljaka i deformiteta. Za dijagnozu je potrebno napraviti PCR. WHO preporučuje 8 tjedana jednom dnevno kombinirane terapije rifampicinom 10 mg/kg p.o. uz ili streptomicin 15 mg/kg IM, klaritromicin 7,5 mg/kg p.o. (poželjan za vrijeme trudnoće) ili moksifloksacin 400 mg p.o.

Infekcije rana i stranih tijela

Netuberkulozne mikobakterije iz biofilma mogu preživjeti u vodenim sustavima u stambenim, uredskim i zdravstvenim ustanovama. Teško ih je iskorijeniti uobičajenim postupcima dekontaminacije (npr. upotrebom klora, organskih spojeva ili alkalnog glutaraldehida).

Brzo rastuće netuberkulozne mikobakterije (M. fortuitum kompleks, M. chelonae, M. abscessus kompleks) mogu uzrokovati nozokomijalne infekcije, obično zbog ubrizgavanja kontaminiranih otopina, kontaminacije rane nesterilnom vodom, uporabe kontaminiranih instrumenata ili implantacije kontaminiranih uređaja. Ove se infekcije mogu razviti i nakon estetskih zahvata, akupunkture ili tetoviranja. M. fortuitum kompleks je uzrokovao teške infekcije ubodnih rana očiju i kože (osobito stopala) u bolesnika kojima je ugrađen zagađeni materijal (svinjski srčani zalisci, implantati u dojkama, koštani vosak).

U SAD-u, epidemije infekcijom M. abscessus izbile su u Gorigiji (2015.) i Kaliforniji (2016.). Bolest se javila u djece kod koje je voda kontaminirana s M. abscessus korištena prilikom stomatološkog zahvata ispiranja zubne pulpe tijekom čišćenja zubnog kanalića). Bolest je bila kompliciranog tijeka.

Za liječenje je najčešće potrebno kirurško odstranjenje nekrotičnog i stranog materijala. Terapija uključuje:

Preporuča se kombinirana terapija s najmanje 2 lijeka koji aktivni in vitro. Trajanje terapije iznosi prosječno 24 mjeseca i može biti dulje ako inficirano strano tijelo ostane u tijelu. Amikacin se obično uključuje tijekom prvih 3 do 6 mjeseci terapije. Infekcije s M. abscessus i M. chelonae su otporne na većinu antibiotika i pokazalo se da ih je izrazito teško ili nemoguće izliječiti te je bolesnike potrebno uputiti iskusnom specijalistu.

Diseminirana bolest

MAC često uzrokuje diseminiranu bolest u bolesnika s uznapredovalim AIDS–om, a ponekad i u onih s drugim uzrocima imunokompromitiranosti, poput transplantacije ili leukemije vlasastih stanica. Kod AIDS–a, diseminirani MAC se obično razvija kasno (za razliku od TBC–a gdje se razvija rano), istodobno s drugim oportunističkim infekcijama.

Diseminirana bolest uzrokovana MAC– om izaziva vrućicu, anemiju, trombocitopeniju, proljev i bol u trbuhu—osobine slične Whippleovoj bolesti.

Dijagnoza se može potvrditi kulturama krvi ili koštane srži ili biopsijom (npr. perkutana biopsija jetre ili nekrotičnog limfnog čvora). Uzročnici se mogu otkriti u stolici i uzrocima iz dišnih putova, no, uzročnici iz tih uzoraka mogu predstavljati zagađenje, a ne prave uzročnike bolesti.

Kombinirana terapija za rješavanje bakterijemije i ublažavanje simptoma obično zahtijeva 2 ili 3 lijeka. Prvi je klaritromicin 500 mg dvaput/dan PO ili azitromicin 600 mg po jednom/dan uz etambutol 15 do 25 mg/kg jednom/dan. Ponekad se daje i rifabutin 300 mg jednom dnevno. Nakon uspješnog liječenja, kronična supresija klaritromicinom ili azitromicinom uz etambutol potrebna je radi sprječavanja relapsa.

Ukoliko je diseminirani oblik MAC-a prva menifestacija novootkrivene HIV infekcije, nakon antimikobakterijskog liječenja treba proći minimalno dva tjedna do započinjanja antiretrovirusne terapije kako bi se smanjio rizik razvoja upalnog sindroma imunološke rekonstitucije (IRIS).

HIV-zaraženi pacijenti s brojem CD4<100/ul trebaju primati profilaksu za diseminirani MAC s azitromicinom 1,2 g p.o. jednom tjedno ili klaritromicinom 500 mg p.o. dvaput dnevno.

Više informacija

  • The American Thoracic Society: Službeni ATS / IDSA izjava: Dijagnoza, liječenje i prevencija netuberkuloznih mikobakterijskih bolesti