Hipomagnezemija je koncentracija magnezija u serumu < 1.8 mg/dL (< 0.70 mmol/L). Uzroci uključuju nedovoljan unos magnezija ili povećano izlučivanje zbog hiperkalcemije ili uslijed primjene lijekova kao što je furosemid. Klinička obilježja su često posljedica prateće hipokalijemije i hipokalcemije i uključuju letargiju, tremor, tetaniju, konvulzije i aritmije. Liječenje se sastoji u nadoknadi magnezija. Liječenje se sastoji u nadoknadi magnezija.

(See also Overview of Disorders of Magnesium Concentration.)

Koncenracija magnezija u serumu, čak i slobodnog ionskog oblika, može biti normalna čak kod smanjenih unutarstaničnih i koštanih zaliha.

Manjak magnezija obično je rezultat nedovoljnog unosa uz poremećaje u crijevnoj apsorpciji i bubrežnoj reapsorpciji. Mogući su brojni uzroci klinički značajnog manjka magnezija (vidi tablicu). Hipo magnezemija je učestala među hospitaliziranim pacijentima i često se javlja s drugim elektrolitskim poremećajima, uključujući hipokalemiju i hipokalcijemiju. Kod pacijenata s malnutricijom ili kroničnim alkoholizmom, hipomagnezemija je povezana sa smanjenim unosom, odnosno apsorpcijom. Smanjeni oralni unos često je udružen s povećanom diurezom uslijed primjene diuretika, što povećava i izlučivanje magnezija mokraćom.

Pojedini lijekovi mogu uzrokovati hipomagnezemiju. Primjeri uključuju kroničnu (> 1 god) primjenu inhibitora protonske pumpe, uz istovremenu primjenu diuretika. Amfotericin B može uzrokovati hipomagnezemiju, hipokalijemiju i akutno bubrežno zatajenje. Rizik za svako nvedeno stanje povećava se s trajanjem terapije amfotericinom B, odnosno s istovremenim uzimanjem nekog drugog nefrtoksičnog lijeka. Liposomalni amfotericin B manje često uzrokuje bubrežno zatajenje ili hipomagnezemiju. Hipomagnezemija se obično riješi ukidanjem terapije.

Cisplatin može uzrokovati povećani gubitak magnezija bubrezima, kao i generalizirano pogoršanje bubrežne funkcije. Gubitak magnezija može biti težak i perzistirati usprkos ukidanju cisplatina iz terapije. Ukidanje cisplatina također se preporučuje u slučaju pojavljivanja znakova bubrežne toksičnosti tijekom terapije. Magnesium loses can be severe and persist despite discontinuation of cisplatin. Discontinuation of cisplatin is still recommended if signs of renal toxicity occur during therapy.

• Razmotriti kod pacijenata s prisutnim faktorima rizika i s neobjašnjivom hipokalcemijom ili hipokalijemijom

• Koncentracija serumskog magnezija < 1.8 mg/dL (< 0.70 mmol/L)

Dijagnoza hipomagnezemije se postavlja mjerenjem serumskih koncentracija magnezija. O teškoj hipomagnezemiji govorimo kad je koncentracija serumskog magnezija < 1.25 mg/dL (< 0.50 mmol/L). Često istodobno nalazimo hipokalcemiju i hipokalcijuriju. Hipokalijemija s povišenim bubrežnim izlučivanjem kalija i metaboličkom alkalozom također može biti prisutna.

Na manjak magnezija treba posumnjati čak i kod urednih serumskih koncentracija magnezija, ukoliko postoji neobjašnjiva hipokalcemija ili refraktorna hipokalijemija. Na nedostatak magnezija također valja pomisliti kod alkoholičara s neobjašnjivim neurološkim simptomima, kod kroničnih proljeva ili nakon primjene ciklosporina, kemoterapije cisplatinom, ili produženog liječenja amfotericinom B ili aminoglikozidima.

Liječenje solima magnezija je indicirano kod simptomatskog manjka magnezija, ili kad je koncentracija magnezija konstantno < 1.25 mg/dL (< 0.50 mmol/L) Alkoholičari se liječe empirijski. Kod takvih pacijenata moguć je manjak magnezija od 12 do 24 mg/kg.

Kod pacijenata s očuvanom bubrežnom funkcijom daje se otprilike dvostruka doza procijenjenog manjka magnezija, obzirom da se oko 50% izlučuje mokraćom. Oralne soli magnezija (npr. magnezijev glukonat 500 do 1000 mg 2x dnevno) daje se kroz 3 do 4 dana. Oralna primjena limitirana je pojavom proljeva.

Parenteralna primjena rezervirana je za pacijente s teškom, simptomatskom hipomagnezemijom koji ne podnose oralne lijekove. Ponekad se kod alkoholičara primijeni jednokratna injekcija, zbog nedostatka suradnje po pitanju oralne terapije. Za parenteralnu primjenu dostupne su 10%-tna otopina (1g/10ml) magnezijevog sulfata za intravensku primjenu i 50%-tna otopina (1g/2ml) za intramuskularnu primjenu. Serumsku koncentraciju magnezija treba često pratiti tijekom terapije, pogotovo kod pacijenata s bubrežnim zatajenjem ili kod višekratnih parenteralnih primjena. Kod tih pacijenata liječenje se nastavlja do postizanja normalne serumske koncentracije magnezija.

Kod teške simptomatske hipomagnezemije (npr. magnezij < 1.25 mg/dL [< 0.5 mmol/L] s konvulzijama ili drugim teškim simptomima), daje se 2 do 4 g magnezijevog sulfata intravenski kroz 5 do 10 minuta. Kada konvulzije perzistiraju, doza se može ponavnljati sve do ukupne doze od 10g u idućih 6 sati. Nakon suzbijanja konvulzija, daje se 10g magnezijevog sulfata u 1000 ml 5% glukoze u sporoj infuziji kroz 24h, a nako toga 2.5 g kroz 12h, da bi se nadoknadio manjak u spremištima i spriječio ponovni pad serumske koncentracije magnezija.

Kad je koncentracija magnezija u serumu ≤ 1.25 mg/dL (< 0.5 mmol/L) ali uz manje izražene simptome, može se dati magnezijev sulfat intravenski u 5% glukozi u sporoj infuziji 1g/h kroz 10 sati. Kod manje teških hipomagnezemija dovoljna je postupna nadoknada manjim parenteralnim dozama kroz 3 do 5 dana, dok se ne postigne normalna kncentracija serumskog magnezija.

Istovremeno postojanje hipokalijemije i hipokalcemije treba također liječiti. Ove elektrolitske poremećaje je teško korigirati dok se magnezij ne nadoknadi. Dodatno, hipokalcemija se može pogoršati ukoliko se liječi samo hipomagnezemija intravenskom primjenom magnezijevog sulfata, obzirom da sulfat veže ionski kalcij.

• Hipomagnezemija se pojavljuje u alkoholičara, pacijenata s nekontroliranim dijabetesom, hiperkalcemijom ili kod upotrebe diuretika Henleove petlje.

• Simptomi uključuju anoreksiju, mučninu, povraćanje, letargiju, slabost, promjenu osobnosti, tetaniju (npr. pozitivni Trousseau-ov ili Chvostek-ov znak, karpopedalni spazam, hiperrefleksija), tremor i mišićne fascikulacije.

• Liječiti magnezijevim solima kod postojanja simptoma ili kad je manjak magnezija konstantno < 1.25 mg/dL (< 0.50 mmol/L).

• Primijeniti oralne magnezijeve soli, a u slučaju konvulzija ili drugih teških simptoma treba dati 2 do 4 g magnezijevog sulfata intravenski kroz 5 do 10 minuta