Azbestoza je oblik intersticijske plućne fibroze izazvan izloženošću azbestu. Dijagnoza se temelji na radnoj anamnezi (ekspozicija azbestnoj prašini) i nalazu RTG snimke pluća ili CT-a toraksa. Terapija je simptomatska.

(Vidi također Prikaz bolesti izazvanih azbestom i prikaz plućnih bolesti izazvanih vanjskim čimbenicima.)

Azbest je prirodni (magnezij–aluminijev) silikat koji slabo prenosi toplinu i zbog svojih strukturnih svojstava široko se primjenjuje za termičku izolaciju u građevinskoj i brodograđevnoj industriji, u proizvodnji automobilskih kočnica kao i u nekim dijelovima tekstilne industriji. Krizotil (vlakna bijelog ili spiralnog azbesta), krociodolit i amozit (amfibolna ili ravna vlakna) su tri osnovne vrste azbesta koje uzrokuju bolest.

Azbestoza je mnogo češća posljedica izloženosti azbestu nego rak. Radnici u brodogradnji, građevinari, radnici u industriji traktora, u elektrotehnici, motornoj i tekstilnoj industriji, na preuređenju kuća, na odstranjenju azbesta, kao i rudari izloženi azbestnim vlaknima, spadaju u skupinu radnika kojima prijeti azbestoza. Sekundarna ekspozicija azbestu moguća je kod članova obitelji radnika koji rade s azbestom kao i onih koji žive u blizini rudnika azbesta.

Azbestoza je u početku asimptomatska, ali može izazvati progresivnu dispneju, neproduktivan kašalj i umor. Bolest napreduje kod > 10% pacijenata čak i nakon prestanka ekspozicije azbestnoj prašini. Uznapredovala azbestoza može dovesti do pojave batićastih prstiju, dok se nad bazalnim dijelovima pluća čuju suhi pukoti, a u težim slučajevima razvijaju se simptomi i znakovi zatajenja desne klijetke (cor pulmonale).

Dijagnoza se temelji na radnoj anamnezi (ekspozicija azbestnoj prašini) i nalazu RTG snimke pluća ili CT-a toraksa visoke rezolucije. Na RTG-u pluća u početku se vidi deformiran retikularni crtež koji upućuje na fibrozu, s rijetkim mikronodularnim sjenama u perifernim dijelovima donjih režnjeva. Promjene su obično bilateralne, a često se nalaze i po pleuri ( vidi: Azbestoza pleure), dok su pleuralni plakovi praktički patognomonični za raniju ekspoziciju azbestu. Pojava saćastih pluća ukazuje na odmaklu azbestozu, koja je zahvatila srednja i donja plućna polja. Kao i kod silikoze, radiološka evolucija promjena u plućima klasificira se prema Međunarodnoj ženevskoj ILO (International Labour Organization) ljestvici iz 1980. godine (International Classification of Radiographs of Pneumoconioses), na osnovu veličine, oblika, lokalizacije i obima sjena. Za razliku od silikoze, za azbestozu su karakteristične retikularne sjene pretežno lokalizirane u donjim plućnim režnjevima i kardiodijafragmalnim kutovima. Hilarna i medijastinalna adenopatija i nodularne sjene su nekarakterističan nalaz i sugeriraju drugu dijagnozu. Nalaz RTG-a pluća nema dijagnostičku vrijednost; CT toraksa visoke rezolucije (tanki slojevi) je koristan kada se vjerojatno radi o azbestozi. CT je također bolji u odnosu na klasični RTG snimak pluća što se tiče otkrivanja promjena na pleuri.

Testovi za ispitivanje plućne funkcije mogu pokazati smanjene plućne volumene i difuzijski kapacitet za ugljični monoksid (DLco), ali nisu specifični, iako s vremenom otkrivaju promjene plućne funkcije nakon što je azbestoza dijagnosticirana. Pulsna oksimetrija u mirovanju i u naporu je nespecifična, ali je senzitivna za otkrivanje oštećenja izazvanih azbestom.

Bronhoalveolarna lavaža ili biopsija pluća je indicirana samo kad neinvazivne pretrage nisu dale konačnu dijagnozu. Nalaz azbestnih vlakana ukazuje na azbestozu kod ljudi s plućnom fibrozom, mada se takva vlakna katkad mogu naći u plućima zdravih osoba koje su bile izložene azbestu, dok se ne moraju naći u uzorcima ljudi s azbestozom. Prema tome, pronalazak azbestnih vlakana bi mogao biti od pomoći, ali nije nužan za dijagnozu.

Karcinom pluća (nemalih stanica) razvija se kod pacijenata sa azbestozom 8 do 10 puta češće nego u ljudi koji nemaju azbestozu, a posebno je čest kod radnika izloženih amfibolnim vlaknima azbesta, iako svi oblici inhaliranih azbestnih vlakana nose visoki rizik za karcinom. Azbest i pušenje djeluju sinergistički na rizik za rak pluća.

Najrizičnija zanimanja što se tiče ekspozicije azbestu su: zavarivač, automehaničar, postavljač pločica (keramičar) i proizvođač kotlova, mornaričko osoblje, radnici u brodogradilištu, trgovci u marinama, limari, zidari, građevinski inspektori, stolari, krovopokrivači, vodoinstalateri, gipsari, radnici u rafineriji, monteri, ličioci, radnici koji vrše rušenja, radnici na suhozidu, električari, postavljači podnih obloga, radnici na peći, staklari, mlinari, izolateri, radnici u željezari, radnici na postrojenjima za piljenje vermikulita, lučki radnici, radnici na održavanju.

Specifična terapija za azbestozu ne postoji. Rano otkrivanje hipoksemije i zatajenja desne klijetke zahtijeva oksigenoterapiju i liječenje kardijalne dekompenzacije. Plućna rehabilitacija može biti od pomoći bolesnicima s pogoršanjem.

Najvažnija preventivna mjera je prekid ekspozicije azbestnoj prašini, napuštanje rada sa azbestom u neprofesionalnim okolnostima, prestanak pušenja te imunizacija pneumokoknim cjepivom i cjepivom protiv gripe. Prestanak pušenja je posebno važan u svjetlu višestrukog rizika za karcinom pluća u osoba koje su eksponirane azbestnoj prašini i duhanskom dimu. Treba razmotriti godišnji probir (skrining) na rak pluća za bolesnike u dobi od 55 do 80 godina koji u radnoj anamnezi imaju podatak o ekspoziciji azbestu i pušački staž ≥ 30 kutija cigareta godišnje, i dalje su pušači ili su prestali pušiti unutar zadnjih 15 godina.