Poremećaji prilagodbe uključuju izrazito uznemirujuće i ometajuće emocionalne i/ili ponašajne simptome kao odgovor na prepoznatljivi stresor.
(Vidi Poremećaje vezane uz traumu i stresor.)
Prilikom doživljavanja neugodnih događaja ljudi mogu postati tužni, ljuti ili uznemireni. Takve se reakcije ne smatraju poremećajem, osim ako su intenzivnije nego što se kulturološki očekuje ili ako je funkcioniranje osobe značajno narušeno.
Stresor može biti pojedinačni, diskretni događaji (npr. gubitak posla), višestruki događaji (npr. financijske poteškoće udružene s problemima u emocionalnoj vezi) ili kontinuirane teškoće (npr. briga o članu obitelji sa značajnim invaliditetom). Stresori ne moraju biti preplavljujući traumatični događaji kao kod posttraumatskog stresnog poremećaja.
Smrt voljene osobe može potaknuti nastanak poremećaja prilagodbe. Međutim, kliničari moraju uzeti u obzir širok raspon reakcija tuge koje se smatraju tipičnim kod različitih kultura te dijagnosticirati poremećaj samo ako je žalovanje iznad od očekivanog.
Poremećaji prilagodbe su česti, procjenjuje se da su prisutni kod 5 do 20 % pacijenata u ambulantnom liječenju.
Simptomi i znakovi
Simptomi i znakovi podliježećeg poremećaja
Simptomi poremećaja prilagodbe obično počinju ubrzo nakon stresnog događaja i ne traju dulje od 6 mjeseci nakon što je stresor uklonjen.
Postoje mnoge manifestacije poremećaja prilagodbe, česte uključuju
Depresivno raspoloženje
Anksioznost
Smetnje ophođenja
Pacijenti mogu imati više manifestacija.
Također postoji povećan rizik za pokušaje suicida i suicid (vidi Suicidalno ponašanje).
Dijagnoza
Poremećaji prilagodbe
Dijagnoza se zasniva na kriterijima preporučenim u Diagnostic and Statistical Manual of Mental Disorders, peto izdanje (DSM-5).
Pacijenti moraju imati
Simptomi moraju biti klinički značajni i uključivati ≥ 1 od sljedećeg:
PTSP i akutni stresni poremećaj su dio diferencijalne dijagnoze, no ti poremećaji imaju različite vremenske okvire i specifičnije intenzitete stresora te pacijentovog odgovora. Pacijenti koji imaju oštećenja funkcioniranja ili naznačen distres nakon traumatskog događaja, no koji ne zadovoljavaju kriterije za PTSP ili akutnu reakciju na stres, mogu biti dijagnosticirani kao poremećaj prilagodbe.
Liječenje
Liječenje pratećih psihijatrijskih poremećaja
- Briga za samoga sebe
Psihoterapija
Adjustment disorders are distressing and can be associated with elevated rates of suicidality. Zahtijevaju temeljitu procjenu i adekvatan plan liječenja. U isto vrijeme, postoje ograničeni dokazi o učinkovitosti pojedinog specifičnog tretmana za poremećaje prilagodbe. Kliničari su uspješni u primjeni širokog raspona individualnih i grupnih psihoterapija, uključujući kratku psihoterapiju, kognitivno bihevioralnu terapiju i suportivnu psihoterapiju. Drugi su kliničari razvili psihološke intervencije koje su usmjerene na specifične stavke, kao što je tuga.
Nedostaju dokazi o farmakološkom liječenju poremećaja prilagodbe. Benzodiazepini se često koriste u liječenju simptoma kao što su nesanica i anksioznost, ali oni mogu i pogoršati tijek akutne reakcije na stres i PTSP-a. Propisivanjem antidepresiva poput SIPPS-a može se liječiti subsindromalna depresija i anksioznost, no i za ovaj pristup nedostaje dokaza.
Briga za samoga sebe
Briga o sebi ključna je tijekom i nakon krize ili traume. Briga o sebi može se podijeliti u 3 komponente:
Osobnu higijenu
Fizičko zdravlje
pomnost
Osobna sigurnost je temeljna. Nakon jedne traumatične epizode, ljudi su sposobniji obraditi iskustvo kada znaju da su oni i njihovi voljeni sigurni. Međutim, može biti teško postići potpunu sigurnost tijekom tekućih kriza kao što su zlostavljanje u obitelji, rat ili zarazna pandemija. Tijekom takvih stalnih poteškoća, ljudi bi trebali potražiti savjet stručnjaka o tome kako oni i njihovi voljeni mogu biti što sigurniji.
Fizičko zdravlje mogu biti izloženi riziku tijekom i nakon traumatskih iskustava. Koliko god je to moguće, rizična osoba trebala bi nastojati održati zdrav raspored prehrane, spavanja i tjelovježbe. Lijekove koji umiruju i opijaju (npr. alkohol) treba koristiti umjereno, ako uopće.
A svjestan pristup brizi o sebi ima za cilj smanjiti stres, dosadu, ljutnju, tugu i izolaciju koje traumatizirane osobe inače doživljavaju. Ako to okolnosti dopuštaju, rizične osobe trebaju napraviti i pridržavati se normalnog dnevnog rasporeda, na primjer, ustati, istuširati se, obući se, izaći van i prošetati, pripremiti i jesti redovite obroke.
Uključivanje zajednice može biti ključno, čak i ako je održavanje ljudske veze teško tijekom krize.
Korisno je prakticirati poznate hobije kao i aktivnosti koje zvuče zabavno i ometajuće: crtanje, gledanje filma, kuhanje.
Istezanje i vježbanje su sjajni, ali može biti jednako korisno mirno sjediti i brojati vlastite udisaje ili pažljivo osluškivati okolne zvukove. Ljudi mogu postati zaokupljeni traumom ili krizom, pa je korisno izabrati razmišljati o drugim stvarima: čitati roman ili se baviti slagalicom. Neugodne emocije obično se mogu činiti "zamrznutima" tijekom i nakon traume, a može biti olakšanje pronaći aktivnosti koje mijenjaju stanje osjećaja: smijte se, gledajte zabavan film, radite nešto glupo, crtajte bojicama.
Pod stresom ljudi mogu postati kratkotrajni, čak i prema ljudima do kojih im je stalo. Spontana ljubaznost može biti dobitno rješenje za sve: poslati lijepu poruku, napraviti nekome kolačiće i ponuditi osmijeh ne samo da može biti lijepo iznenađenje za primatelja, već takvi postupci mogu smanjiti beznađe i pasivnost koji su skloni biti dio pošiljateljevog iskustva traume.