Posttraumatski stresni poremećaj (PTSP) predstavlja ponavljajuća i nametljiva sjećanja na teški traumatični događaj; simptomi su prisutni >1 mjesec i počinju unutar 6 mjeseci od događaja. Patofiziologija poremećaja nije u potpunosti razjašnjena. Simptomi uključuju i izbjegavanje podražaja povezanih s traumatičnim događajem, noćne more i bljeskove sjećanja ('flashback' epizode). Dijagnoza se temelji na anamnezi. Liječenje se sastoji od terapije izlaganjem i farmakoterapije.
(Vidi Poremećaje vezane uz traumu i stresor.)
Kada nastupe užasavajući događaji mnogi ljudi ostanu trajno pogođeni; kod pojedinaca učinci su toliko dugotrajni, teški i oslabljujući da nastupi poremećaj. Događaji koji mogu potaknuti razvoj PTSP-a su oni koji izazivaju osjećaj straha, bespomoćnosti ili užasa. Oni mogu biti izravno doživljeni (npr. teške ozljede, prijetnja smrću) ili neizravno (npr. svjedočenje teškom ozljeđivanju drugih, ubojstvu, prijetnje smrću, saznanje o događajima koji su se dogodili užim članovima obitelji ili prijateljima). Najčešći uzroci PTSP-a su rat, seksualni napad i prirodne katastrofe ili katastrofe nastale kao posljedica djelovanja čovjeka.
Životna prevalencija je blizu 9%, s godišnjom prevalencijom od oko 4%.
Simptomi i znakovi
Simptomi PTSP-a se mogu podijeliti u kategorije: simptomi nametanja, simptomi izbjegavanja, negativne promjene kognicije i raspoloženja, promjene u pobuđenosti i reaktivnosti. Najčešće pacijenti imaju česta i neželjena sjećanja traumatičnog događaja. Česte su i noćne more vezane uz traumu.
Rjeđa su prolazna budna disocijativna stanja kod kojih se zbivanja ponovno proživljavaju kao da se sada događaju (bljeskovi sjećanja), a koja ponekad uzrokuju reakcije pacijenata nalik onima u originalnoj situaciji (npr. kod glasnih zvukova poput vatrometa osoba može tražiti zaklon ili se baciti na zemlju kako bi se zaštitila).
Pacijenti izbjegavaju podražaje vezane uz traumu te se često osjećaju emocionalno zatupljeno i nezainteresirano za dnevne aktivnosti.
Simptomi mogu predstavljati nastavak akutnog stresnog poremećaja ili se mogu javiti zasebno, u razdoblju od početka do 6 mjeseci nakon traume. Ponekad je potpuni razvoj simptoma odgođen, zbivajući se nakon više mjeseci ili čak godina nakon traumatičnog iskustva.
Depresija, drugi anksiozni poremećaji i ovisnosti su česti u osoba s kroničnim PTSP-om.
Osim anksioznosti vezane uz traumu, pacijenti mogu osjećati krivnju za svoja postupanja tijekom traumatskog događaja ili zato što su preživjeli, a drugi nisu.
Dijagnoza
Dijagnoza se zasniva na kriterijima prema Diagnostic and Statistical Manual of Mental Disorders, peto izdanje (DSM-5).
Kako bi zadovoljili kriterije za dijagnozu, potrebno je da su pacijenti bili direktno ili indirektno izloženi traumatskom događaju te da imaju simptome iz svake od sljedećih kategorija u trajanju ≥ 1 mjesec.
Simptomi nametanja (≥ 1 od sljedećeg):
-
Ponavljajuća, neželjena, nametljiva i uznemirujuća sjećanja
-
Ponavljajući uznemirujući snovi (npr. noćne more) vezani uz događaj
-
Ponašanje ili osjećanje kao da se trauma ponovno događa, u rasponu od bljeskova sjećanja do potpunog gubitka svjesnosti o trenutnom okruženju
-
Osjećaji intenzivnog psihičkog distresa ili intenzivne fiziološke reakcije pri podsjećanju na događaj (npr. godišnjice, zvukovi nalik na one koji su bili prisutni prilikom traumatskog događaja)
Simptomi izbjegavanja (≥ 1 od sljedećeg):
-
Izbjegavanje misli, osjećaja ili sjećanja povezanih s događajem
-
Izbjegavanje aktivnosti, mjesta, razgovora ili osoba koje podsjećaju na događaj
Negativne promjene kognicije i raspoloženja (≥ 2 od sljedećeg):
-
Nemogućnost prisjećanja važnih aspekata traumatskog događaja (disocijativna amnezija)
-
Ustrajna i pretjerano negativna uvjerenja ili očekivanja od sebe, drugih ili okoline
-
Ustrajne iskrivljene misli o uzroku ili posljedicama traume koje vode do samookrivljavanja ili do okrivljavanja drugih
-
Dugotrajna negativna emocionalna stanja (npr. strah, užas, bijes, krivnja, sram)
-
Primjetno smanjen interes ili sudjelovanje u aktivnostima od značaja
-
Osjećaj odvojenosti ili otuđenja od drugih
-
Trajna nemogućnost doživljavanja pozitivnih emocija (npr. sreće, zadovoljstva, ljubavi)
Promjene u pobuđenosti i reaktivnosti (≥ 2 od sljedećeg):
-
Smetnje spavanja
-
Razdražljivost ili ispadi bijesa
-
Nesmotreno ili autodestruktivno ponašanje
-
Teškoće koncentracije
-
Pretjerana reakcija na iznenadni podražaj
-
Hipervigilnost
Osim toga, smetnje moraju uzrokovati klinički značajnu patnju ili oštećenje u socijalnom, radnom ili drugim važnim područjima funkcioniranja te se ne mogu pripisati fiziološkim učincima neke psihoaktivne tvari ili nekom drugom zdravstvenom stanju.
Liječenje
U liječenju PTSP-a uspješno se koristi širok raspon psihoterapija. Često se koriste SIPPS-i ili neki drugi lijekovi.
Ako se ne liječi kronični PTSP progredira u dugotrajni poremećaj blažih simptoma, no pojedini pacijenti ostanu teže onesposobljeni.
Primarni oblik psihoterapije koji se primjenjuje, terapija izlaganjem, obuhvaća izlaganje situacijama koje osoba izbjegava s ciljem sprječavanja sjećanja na traumu. Nakon početne pojačane nelagode, već samo ponavljano izlaganje traumatizirajućem događaju u mašti obično s vremenom ublažava patnju.
EMDR ('eye movement desensitization and reprocessing') je oblik terapije izlaganja. U ovoj terapiji od pacijenata se traži da pogledom prate prst terapeuta koji je u pokretu i da istovremeno zamišljaju da su izloženi traumi.
Određena ritualna ponašanja se mogu javiti iza traume (razvoj pretjeranog pranja s ciljem postizanja osjećaja čistoće nakon seksualnog napada); zaustavljanje takvih rituala je također od koristi.
SIPPS-i mogu smanjiti anksioznost i/ili depresiju. Prazosin pomaže kod redukcije noćnih mora. Ponekad se propisuju stabilizatori raspoloženja i atipični antipsihotici, ali su dokazi za njihovu učinkovitost oskudni.
Suportivna psihoterapija ima važnu ulogu u smanjenju prisutne često intenzivne anksioznosti. Terapeuti trebaju biti suosjećajni, imati sposobnost prepoznavanja i priznavanja pacijentove psihičke boli i stvarnosti traumatičnog događaja. U ranoj fazi liječenja pacijente treba naučiti kako se opustiti i kontrolirati anksioznost (npr. meditacijom usmjerene svjesnosti, vježbama disanja, jogom), a zatim mogu biti sposobni tolerirati izlaganje koje je u središtu liječenja PTSP-a.
Kod pacijenata koji osjećaju krivnju jer su preživjeli, psihoterapija usmjerena na razumijevanje i promjenu samokritičnih i kažnjavajućih stavova može biti od pomoći.