Kongenitalna rubeola virusna je infekcija stečena za vrijeme trudnoće od zaražene majke koja može dovesti do višestrukih prirođenih anomalija ali i smrti ploda. Dijagnoza se postavlja serološki i uzgojem virusa u kulturi. Nema specifičnog liječenja. Prevencija se provodi rutinskim cijepljenjem.
vidi: Rubeola
Pregled neonatalnih infekcija
Prirođena rubeola nastaje uslijed primarne infekcije majke. Danas je vrlo rijetka bolest zbog uspješnih programa cijepljenja.
Smatra se kako rubeola ulazi kroz gornji dišni sustav, potom nastaje viremija i rasap virusa na udaljena mjesta uključujući posteljicu. Najveći rizik od razvojnih anomalija je tijekom prvih 16 tj. gestacije, osobito u prvih 8 do 10 tjedana. Smatra se kako u ranom stadiju gestacije virus izaziva kroničnu intrauterinu infekciju. Učinci uključuju oštećenje endotela krvnih žila, neposrednu citolizu stanica i prekid stanične mitoze.
Simptomi i znakovi
Rubeola kod trudnica može biti asimptomatska bolest ili se javljaju simptomi od strane gornjeg dišnog sustava, vrućica, limfadenopatija (osobito subokcipitalno i retroaurikularno) te makulopapulozni osip. Mogu uslijediti simptomi od strane zglobova.
Kod fetusa zaražene majke široki raspon posljedica je moguć, od zdravog novorođenčeta, višestrukih anomalija koje se skupno nazivaju sindrom kongenitalne rubeole do fetalne smrti. Najčešći poremećaji uključuju:
Ostale manje česte posljedice uključuju trombocitopeniju s purpurom, dermalnu eritropoezu koja dovodi do plavkasto–crvenih kožnih promjena, adenopatiju, hemolitičku anemiju i intersticijsku pneumoniju. Potrebne su daljnje kontrole radi pravovremenog otkrivanje naknadnog gubitka sluha, mentalne retardacije, poremećaja ponašanja, endokrinopatija ili rijetkog progresivnog encefalitisa. Dojenčad s kongenitalnom rubeolom mogu razviti imunodeficijencije kao što je hipogamaglobulinemija.
Dijagnoza
-
Titar antitijela rubeole u majčinom serumu.
-
Izolacija kulturom i/ili dokazivanje virusa PCR metodom u amnionskoj tekućini, nosu, grlu (poželjno), urinu, likvoru ili uzorku krvi kod majke.
-
Titar antitijela mjeren serijski i detekcija virusa već spomenutim metodama.
Trudnicama se rano tijekom trudnoće rutinski određuje IgG titar na rubeolu. Titar se ponavlja seronegativnim majkama ukoliko razviju simptome ili znakove bolesti a dijagnoza se postavlja pozitivnim IgM protutijelom, IgG serokonverzijom ili ≥ 4-strukim porastom akutnog i konvalescentnog IgG titra. Virus je teško kultivirati, ali moguće iz obrisaka nazofarinksa. PCR metoda koristi se za potvrdu rezultata kulture, otkrivanje virusne RNK izravno u uzorcima bolesnika, određivanje genotipa i epidemiološkog praćenja divljeg soja rubeola virusa.
Kod novorođenčadi sa sumnjom na sindrom kongenitalne rubeole potrebno je odrediti titar protutijela i uzesti uzorke za otkrivanje virusa. Perzistiranje rubeola specifičnog IgG titra kod djeteta nakon 6 do 12 mj. ukazuje na prirođenu infekciju. Detekcija rubeola specifičnih IgM protutijela također ukazuje na rubeola infekciju, ali mogući su i lažno pozitivni IgM rezultati. Kod djece s kongenitalnom rubeolom biološki uzorci krvi, urina, likvora, nazofarinksa i spojnice često sadrže virus. Uzorak iz nazofarinksa ima najbolju osjetljivost za izradu kulture, laboratorij je potrebno prethodno obavijesti na sumnju rubeola infekcije. U rijetkim centrima moguća je prenatalna dijagnoza izolacijom virusa iz plodove vode, otkrivanjem IgM specifičnih protutijela, dokaz virusa PCR metodom iz fetalne krvi ili uzorku biopsije korionskih resica.
Ostale pretrage obuhvaćaju kompletnu i diferencijalnu krvnu sliku, analizu likvora i rentgen kostiju koji detektira karakteristična prosvjetljenja. Također je koristan oftalmološki i kardiološki pregled.
Liječenje
Ne postoji specifična terapija rubeole za inficiranu majku ili prirođenu infekciju novorođenčeta.
Potrebno je informirati majku izloženu rubeoli u ranoj trudnoći o mogućim rizicima za plod.
Neki stručnjaci preporučuju primjenu nespecifičnog imunoglobulina (0,55 mL/kg IM) nakon izlaganja rubeoli u ranoj trudnoći majkama koje odluče nastaviti trudnoću unatoč riziku multiplih malformacija ploda. Imunoglobulin ne jamči prevenciju.
Prevencija
Rubeola se može spriječiti cijepljenjem. Koristi se kombinirano cjepivo MOPARU protiv ospica, zaušnjaka i rubeole ospice, zaušnjaci i rubeola. Prva doza se primjenjuje u dobi od 12 do 15 mjeseci, a druga doza u dobi od 4 do 6 godina Tablica kalendar cijepljenja za uzrast od 0 do 6 god. Nakon puberteta potrebno je cijepiti žene generativne dobi koje nisu imune na rubeolu. Upozorenje: Cijepljenje protiv rubeole je kontraindicirano kod imunodeficijentnihm osoba i trudnica. Od cijepljenja do trudnoće treba proći barem 28 dana.
Napor je potrebno uložiti u traganje za neimunim visokorizičnim skupinama poput zaposlenica bolnica i vrtića, imigrantica i studentica te procijepiti ih. Žene za koje se utvrdi da nisu imune tijekom prenatalnog probira potrebno je cijepiti nakon poroda a prije otpusta iz bolnice. Teoretski, cijepljenje neimunih u roku od 3 dana nakon izlaganja rubeoli može spriječiti infekciju, ipak ovaj postupak se nije dokazao vrijednim.
Osobe koje imaju dokumentaciju o cijepljenju s najmanje jednom dozom cjepiva koje sadrži oslabljen virus rubeole nakon prve godine ili imaju serološki dokaz imuniteta smatraju se imunim na rubeolu.
Ključne točke
-
Infekcija rubeolom trudnice, osobito tijekom prvog trimestra, može izazvati ozbiljne razvojne anomalije.
-
Sindrom kongenitalne rubeole je rijedak s obzirom na učinkovito cijepljenje i visoku procijepljenost.
-
Oboljele trudnice ili neimune majke izložene rubeoli potrebno je informirati o potencijalnim rizicima za plod. Cijepljenje je kontraindicirano u trudnoći.