Poremečaj spolne želje/zanimanja je odsutnost ili smanjenje spolnog zanimanja, želje, misli i maštanja te odsutnost odgovora željom.
Poticaji za spolno nadraživanje su oskudni ili ih nema. Smanjenje je izraženije od onoga koje bi se moglo očekivati s obzirom na dob žene, životne okolnosti i trajanje veze.
Uzroci često uključuju prvenstveno psihičke čimbenike (npr depresija, anksioznost, stres, probleme u odnosima) i / ili nezahvalna iskustva (primjerice, zbog nedostatka seksualnih vještina ili loša komunikacija o potrebama). Upotreba određenih lijekova, kao što su SSRI (posebno), neki antikonvulzivi i beta-blokatora, može smanjiti seksualnu želju, kao i konzumiranje prekomjerne količine alkohola. Fluktuacije i promjene u razini hormona (npr u menopauzi, za vrijeme trudnoće, tijekom menstrualnog ciklusa) može utjecati na seksualnu želju. Na primjer, atrofični vaginitis i hiperprolaktinemija mogu doprinijeti.
Žene s poremećajem seksualne želje/zanimanja češće su anksiozne, imaju loše mišljenje o sebi i nestalnog su raspoloženja čak i u odsutnosti klinički izraženog poremećaja raspoloženja.
Dijagnoza se postavlja klinički.
Liječenje
-
Edukacija
-
Psihološka terapija
-
Hormonsko liječenje
Ukoliko su uzrok čimbenici koji ograničavaju povjerenje, poštovanje, privlačnost i emocionalnu bliskost između partnera, paru treba naglasiti kako je emocionalna bliskost normalna pretpostavka za spolni odgovor u žena te ju treba razviti uz stručnu pomoć ili bez nje. Od pomoći može biti podučavanje o odgovarajućim i dovoljnim podražajima; žene će možda morati podsjetiti partnera na svoju potrebu za netjelesnim, tjelesnim, negenitalnim i sa spolnim odnosom nevezanim podraživanjem. Preporuke o jačim erotskim podražajima i maštanjima mogu pomoći prilikom uklanjanja rastresenosti; praktični savjeti prilikom poboljšanja privatnosti i osjećanja sigurnosti mogu pomoći kad nadražaj ometa strah od otkrivanja, trudnoće ili spolno prenosivih bolesti.
Bolesnici može biti potrebna psihoterapija kod specifičnih psiholoških čimbenika, premda jednostavna svijest o tim čimbenicima može pomoći ženi da promijeni način razmišljanja i ponašanje. Kognitivna terapija temeljena na osvještenosti (MBCT-), obično korištena u malim skupinama žena, može poboljšati uzbuđenje, orgazam, a kasnije želju i motivaciju.
Hormonalni uzroci zahtijevaju ciljano liječenje - npr. lokalna primjena estrogena za atrofični vaginitis ili bromokriptin za hiperprolaktinemiju.
Sistemska terapija estrogenom
Sistemska terapija estrogenom ( vidi: Hormonsko liječenje) započeta u menopauzi ili u roku od sljedećih nekoliko godina može poboljšati raspoloženje i pomoći u održavanju kože i genitalne seksualne osjetljivosti i podmazivanje vagine. Ti korisni učinci mogu povećati seksualnu želju i uzbuđenje. Transdermalni pripravci estrogena obično se preporučaju nakon menopauze, ali nema istraživanja koji utvrđuju koji preparati dostupni u SAD-u su seksualno najkorisniji. Gestageni ili progesteron također se daju ženama koje nisu imale histerektomiju.
Povoljni učinci i opasnosti kod nadomještanja testosterona se još istražuju. Rane studije u seksualno zdravih žena u postmenopauzi koje su imale neke spolno zadovoljavajuća iskustva prije tretmana-većina kojih je uzimala estrogen-pokazale su skromnu učinkovitost. Kad nema interpersonalnih, vanjskih i intrapersonalnih čimbenika, neki kliničari u obzir uzimaju nadomjesnu terapiju (npr. oralnim metiltestosteronom u dozi od 1,5 mg jednom/dan ili transdermalnim testosteronom u dozi od 300 μg dnevno; koriste se transdermalni pripravci namijenjeni muškarcima). Međutim, nedavne studije u seksualno zdravih žena u postmenopauzi koje nisu bile u depresiji i koje nisu imale probleme u odnosima - od kojih pola njih uzimaju estrogen- ne pokazuju nikakvu korist od nadomjestka testosterona.
Uzimanje testosterona može imati koristi neke žene koje uzimaju estrogen i koji imaju prerano zatajenje jajnika zbog drugih uvjeta (npr nadbubrežne ili disfunkcije hipofize, kemoterapija, idiopatska). Uzimanje testosterona može imati koristi i kod žena koje uzimaju estrogensku terapiju u postmenopauzi, koje ne mogu više biti uzbuđene na način kao prije i koje, kao rezultat, imaju loša seksualna iskustva. Međutim, ove skupine nisu ispitane, tako da nema službenih preporuka.
Premalo se zna o dugoročnoj sigurnosti i djelotvornosti testosteronske terapije da bi ju se preporučilo. Međutim, ako je to propisano, puno objašnjenje sukoba podataka o učinkovitosti i nedostatka podataka o dugoročnoj sigurnosti, kao i periodično praćenje đena na toj terapiji, ključno je. Povremeno, razina slobodnog testosterona treba se mjeriti kao i biološki dostupan testosteron ( vidi: Dijagnoza primarnog i sekundarnog hipogonadizma:); ako je bilo koja razina iznad normalnog raspona za premenopauzu, doza testosterona se smanjuje. Žene također treba provjeriti za hirzutizam. Mamografija treba biti učinjena kako bi provjerili promjene dojke, jer su dokazi u vezi testosteronskog učinka na rizik od raka dojke u konfliktu. Ispitivanja također treba napraviti kako bi provjerili postojanje hiperlipidemije i poremećene tolerancije glukoze.