Akutni i posttraumatski stresni poremećaji (ASP i PTSP) u djece i adolescenata

Autor: Josephine Elia, MD
Urednik sekcije: prof. prim. dr. sc. Joško Markić, dr. med.
Prijevod: prof. prim. dr. sc. Tomislav Franić, dr. med. i Luka Komić, dr. med.

Akutni stresni poremećaj (ASP) i posttraumatski stresni poremećaj (PTSP) su reakcije na traumatske događaje. Reakcije uključuju nametljive misli ili snove, izbjegavanje podsjetnika na događaj i negativne učinke na raspoloženje, kogniciju, pobuđenost i reaktivnost. ASP tipično započinje odmah nakon traume i traje od 3 dana do 1 mj. PTSP može biti nastavak ASP ili se može očitovati do 6 mjeseci nakon traume i traje >dulje od 1 mj. Dijagnoza se postavlja na osnovi kliničkih mjerila. Liječenje je bihevioralnom terapijom, a ponekad i sa SIPPS-ima ili antiadrenergičkim lijekovima.

(Vidi također Akutni stresni poremećaj i Posttraumatski stresni poremećaj u odraslih.)

ASP i PTSP su poremećaji povezani s traumom i stresorom. Obično su se smatrali anksioznim poremećajima, ali se sada smatraju različitima, jer mnogi pacijenti nemaju anksioznost, umjesto čega imaju neke druge simptome.

Zbog razlika u osjetljivosti i temperamentu, poremećaj se neće razviti u sve djece izložene teškom traumatičnom zbivanju. Traumatična zbivanja koja su često povezana s ovim poremećajima uključuju napade, spolna zlostavljanja, prometne nezgode, napade pasa i ozljede (osobito opekline). U male djece je obiteljsko nasilje najčešći uzrok PTSP–a.

Djeca ne moraju izravno doživjeti traumatski događaj; oni mogu razviti stresni poremećaj ako su svjedoci traumatskog događaja koji se događa drugima (čak i ako su mu izloženi putem medija; 1) ili su čula da se on dogodio bliskom članu obitelji.

Literatura

  • 1. Comer JS, Kendall PC: Terrorism: The psychological impact on youth. Clin Psychol 14:179-212, 2007.

Simptomi i znakovi

Simptomi i znakovi ASP-a i PTSP-a

Simptomi ASP i PTSP-a slični su i općenito uključuju kombinaciju sljedećeg:

  • Simptomi nametanja: Ponavljajuća, nekontrolirana i uznemirujuća sjećanja ili sanjanje traumatskog događaja (kod djece <6 god, ne može biti jasno da li su njihovi uznemirujući snovi vezani za događaj); disocijativne reakcije (tipično retrospekcije u kojima pacijenti ponovno proživljavaju traumu, iako djeca mogu često odigrati događaj u igri); tjeskoba u svezi unutarnjih ili vanjskih znakova koji podsjećaju na neki aspekt traume (npr. viđanje psa ili nekoga tko sliči na napadača)

  • Simptomi izbjegavanja: Uporno izbjegavanje sjećanja, osjećaja ili vanjskih podsjetnika na traumu

  • Negativni učinci na spoznaju i/ili raspoloženje: Nemogućnost prisjećanja važnih aspekata traumatskog događaja, iskrivljena razmišljanja o uzrocima i/ili posljedicama traume (npr. da su oni krivi ili da su mogli izbjeći taj događaj određenim akcijama), slabljenje pozitivnih emocija i pojačavanje negativnih emocija (strah, krivnja, tuga, sram, zbunjenost), nedostatak zanimanja, socijalno povlačenje, subjektivni osjećaj obamrlosti, skraćeno očekivanje budućnosti (npr. razmišljanje: "neću doživjeti 20")

  • Izmjenjena pobuđenosti i/ili reaktivnosti (npr. prepobuđenosti): razdražljivost, pretjerani odgovor na strah, poteškoće opuštanja, poteškoće s koncentracijom, poremećen san (ponekad s čestim noćnim morama) i agresivno ili bezobzirno ponašanje

  • Disocijativni simptomi: Osjećaj odvojenosti od svog tijela, kao u snu i osjećaj da je svijet nestvaran

Tipično, djeca s ASP-om su često “kao ošamućena” te se mogu doimati disociranima od svakodnevnog okruženja.

Djeca s PTSP-om imaju nametljiva sjećanja koja uzrokuju da takva djeca ponovno proživljavaju traumatsko zbivanje. Najdramatičnija sjećanja su retrospektivni bljeskovi (engl. flashbacks). Bljeskovi mogu biti spontani, no najčešće su potaknuti nečim povezanim s izvornom traumom. Primjerice, pojava psa može potaknuti flashback u djeteta kojega je napao pas. Tijekom flashbacka, djeca mogu biti užasnuta i nesvjesna trenutnog okruženja dok očajnički traže način kako da se sakriju ili da pobjegnu. Mogu privremeno izgubiti dodir sa stvarnošću i vjerovati da su u velikoj opasnosti. Neka djeca imaju noćne more. Uz druge oblike ponovnog proživljavanja (npr. misli, mentalne slike, sjećanja), djeca održavaju svijest o trenutnom okruženju, premda ipak mogu biti jako potresena.

Dijagnoza

Dijagnoza ASP-a i PTSP-a

  • Klinička procjena

Dijagnoza ASP–a i PTSP–a se zasniva na anamnezi zastrašujuće i užasavajuće traume nakon koje je uslijedio početak ponovnog proživljavanja, emocionalne obamrlosti i pretjerane podražljivosti. Ovi simptomi moraju biti dovoljno izraženi da izazovu poremećaj funkcije ili distres.

Simptomi koji traju ≥3 dana i <1 mj smatraju se ASP-om. Simptomi koji traju >1 mj smatraju se PTSP-om, što može biti nastavak ASP-a ili se može očitovati do 6 mjeseci nakon traume.

Pacijenti moraju imati niz manifestacija u različitim simptomskim područjima; posebni kriteriji za ASP i PTSP u Diagnostic and Statistical Manual of Mental Disorders, Peto izdanje (DSM-5) se malo razlikuju.

Prognoza

Prognoza ASP-a i PTSP-a

Prognoza ASP–a je puno bolja nego prognoza PTSP–a, no u oba slučaja povoljno djeluje rano liječenje.

Faktori rizika uključuju (1)

  • Težinu traume

  • Pridružene tjelesne ozljede

  • Temeljnu otpornost i temperament djeteta i članova obitelji

  • Socioekonomski status

  • Nepovoljnosti u djetinjstvu

  • Obiteljsku disfunkciju

  • Status manjine

  • Obiteljsku psihijatrijsku povijest

Obiteljska i društvena podrška prije i nakon traume moderira konačni ishod.

Literatura

  • 1. Trickey D, Siddaway AP, Meiser-Stedman R, et al: A meta-analysis of risk factors for post-traumatic stress disorder in children and adolescents. Clin Psychol Rev 32(2):122-138, 2012. doi: 10.1016/j.cpr.2011.12.001

Liječenje

Liječenje ASP-a i PTSP-a

  • Psihoterapije temeljene na traumi

  • Suportivna psihoterapija

  • Selektivni inhibitori ponovne pohrane serotonina (SIPPS), a ponekad antiadrenergički lijekovi

Zabilježeno je da su psihoterapije temeljene na traumi učinkovite u djece s PTSP-om (1–4). Psihoterapija temeljena na traumi uključuje kratkoročne intervencije koje koriste kognitivno-bihevioralne tehnike za modificiranje iskrivljenog mišljenja, negativnih reakcija i ponašanja. Također može uključivati i podučavanje roditelja o načinima smanjenja stresa i komunikacijskim vještinama.

Suportivna psihoterapija može pomoći u djece koja zbog traume, primjerice unakaženja zbog opeklina, imaju poteškoća u prilagođivanju. Bihevioralna terapija može se koristiti za sustavno desenzitiziranje djece u situacijama koje uzrokuju ponovno proživljavanje događaja (terapija izlaganja). Bihevioralna terapija je jasno učinkovita u smanjenju uznemirenosti i oštećenja kod djece i adolescenata oboljelih od PTSP-a.

Ne postoje odobreni lijekovi za PTSP u djece jer se odgovarajuća klinička ispitivanja tek trebaju provesti. Međutim, kod mladih s komorbiditetima poput anksioznosti, depresije i poteškoćama sa spavanjem, selektivni inhibitori ponovne pohrane serotonina (SIPPS) mogu biti od pomoći (5).

Antiadrenergici (npr. klonidin, guanfacin [6], prazosin [7]) mogu pomoći kod simptoma pretjerane napetosti, no podaci koji to podupiru su preliminarni.

Literatura

  • 1. Kowalik J, Weller J, Venter J, et al: Cognitive behavioral therapy for the treatment of pediatric posttraumatic stress disorder: A review and meta-analysis. J Behav Ther Exp Psychiatry 42(3):405-413, 2011. doi: 10.1016/j.jbtep.2011.02.002

  • 2. Kataoka SH, Stein BD, Jaycox LH, et al: A school-based mental health program for traumatized Latino immigrant children. J Am Acad Child Adolesc Psychiatry 42(3):311-318, 2003. doi: 10.1097/00004583-200303000-00011

  • 3. McMullen J, O'Callaghan P, Shannon C, et al: Group trauma-focused cognitive-behavioural therapy with former child soldiers and other war-affected boys in the DR Congo: A randomised controlled trial. J Child Psychol Psychiatry54(11):1231-1241, 2013. doi: 10.1111/jcpp.12094

  • 4. Deblinger E, Steer RA, Lippmann J: Two-year follow-up study of cognitive behavioral therapy for sexually abused children suffering post-traumatic stress symptoms. Child Abuse Negl 23(12):1371-1378, 1999. doi: 10.1016/s0145-2134(99)00091-5

  • 5. Strawn JR, Keeshin BR, DelBello MP, et al: Psychopharmacologic treatment of posttraumatic stress disorder in children and adolescents: A review. J Clin Psychiatry 71(7):932-941. doi: 10.4088/JCP.09r05446blu

  • 6. Connor DF, Grasso DJ, Slivinsky MD, et al: An open-label study of guanfacine extended release for traumatic stress related symptoms in children and adolescents. J Child Adolesc Psychopharmacol 23(4):244-251, 2013.

  • 7. Keeshin BR, Ding Q, Presson AP, et al: Use of prazosin for pediatric PTSD-associated nightmares and sleep disturbances: A retrospective chart review. Neurol Ther 6(2):247-257, 2017. doi: 10.1007/s40120-017-0078-4

Ključne točke

  • ASP obično počinje odmah nakon traume i traje od 3 dana do 1 mjesec; PTSP traje >1 mjeseca, a može biti nastavak ASP-a ili se može očitovati do 6 mjeseci nakon traume.

  • Stresni poremećaji mogu početi neposredno nakon što djeca dožive traumatski događaj, ako su svjedoci istog ili su čuli da se dogodio bliskom članu obitelji.

  • Simptomi ASP i PTSP-a slični su i obično uključuju kombinaciju simptoma nametanja (npr. ponovno proživljavanje događaja), simptoma izbjegavanja, negativne učinke na kogniciju i/ili raspoloženje (npr. emocionalna otupjelost), izmijenjenu pobudljivost i/ili reaktivnost i disocijativne simptome.

  • Liječenje se provodi psihoterapijom temeljenom na traumi i, u djece s komorbiditetima poput anksioznosti, depresije i/ili poteškoćama sa spavanjem, SIPPS-ima, a ponekad i antiadrenergički lijekovi mogu biti od pomoći.

Politika privatnosti