Apneja kod prematurusa je definirana kao respiracijska pauza koja traje > 20 sekundi ili pauza < 20 sekundi ali je praćena bradikardijom (< 100 otkucaja/minuti; 1), centralnom cijanozom, i/ili desaturacijsom kisika < 85% kod novorođenčadi rođenih prije < 37 tjedana gestacije i bez drugih bolesti koji uzrokuju apneju. Uzrok može biti nezrelost središnjeg živčanog sustava (centralna apneja); ako je epizoda apneje produžena, uz to može postojati i opstrukcija dišnih putova. Dijagnoza se postavlja klinički i pomoću kradiorespiratornog monitoringa Centralna apneja se liječi stimulansima disanja a opstruktivna apneja postavljanjem glave u odgovarajući položaj. Prognoza je izvrsna; apneja se kod većine prerano rođene novorođenčadi povlači do 37 tjedana i kod gotovo sve prerano rođene djece do 44 tjedana života.

(Vidi također Pregled respiratornih poremećaja u perinatalnom razdoblju)

Opsežne značajne fiziološke promjene prate porođaj (vidi također Neonatalna Plućna Funkcija), ponekad otkrivajući stanja koja u intrauterinom razdoblju nisu predstavljala problem. Zbog toga osoba vična oživljavanju novorođenčadi mora biti prisutna na porodu.Gestacijska dob i parametri rasta mogu pomoći u prepoznavanju rizika neonatalne patologije.

Oko 25% nedonoščadi ima apneju nedonošenosti koja obično započinje 2 do 3 dana nakon rođenja a samo rijetko 1. dana. Apneja koja se javlja prvog dana života može ukazivati na malformaciju ili ozljedu središnjeg živčanog sustava (CNS)-a. Apneja koja se razvija >14 dana nakon rođenja, u inače zdravog djeteta, može predstavlja znak ozbiljne bolesti koja nije apneja nedonošenosti (npr. sepse). Rizik za razvoj apneje nedonošenosti je to veći što je manja gestacijska dob.

Obje vrste apneje mogu, u slučaju da apneja traje dulje, izazvati hipoksemiju, cijanozu i bradikardiju. Budući da se bradikardija može pojaviti istovremeno s apnejom, centralni mehanizam može biti odgovoran za obje pojave. Među djecom koja su umrla od sinroma iznenadne smrti dojenčadi (SIDS–a), kod 18% u anamnezi postoji nedonošenost, no čini se kako apneja nedonošenosti ne prethodi SIDS–u.

Periodično disanje se ponavlja u ciklusima od 5 do 10 sekundi normalnog disanja koje se izmjenjuje s kratkim (<20 sekundi) periodima apneje. Ova pojava je česta kod nedonoščadi i ne smatra se apnejom nedonošenosti te ima malu ili nikakvu kliničku važnost.

Iako se apneja nedonošenosti često pripisuje nezrelim mehanizmima respiratorne kontrole, ona može biti znak infekcije, metaboličkog, termoregulacijskog, respiratornog, srčanog ili poremećaja CNS-a. Prije zaključivanja da se radi o apneji nedonošenosti treba uzeti detaljnu anamnezu, fizikalni pregled i kada je to potrebno, učiniti odgovarajuće pretrage. Gastroezofagealna refluksna bolest (GERB) više se ne smatra uzrokom apneje nedonošenosti, tako da postojanje GERB-a ne bi trebalo smatrati objašnjenjem za apnoičke epizode niti bi liječenje GERB-a trebalo započeti zbog apneje nedonošenosti.

Dijagnoza apneje obično se postavlja vizualnim promatranjem ili korištenjem kardiorespiratornog monitoringa tipa impedance, kontinuirano tijekom procjene i liječenja novorođenčadi.

• Stimulacija

• Liječenje podležećeg poremećaja

• Respiratorni stimulansi (npr kofein)

• Trajni pozitivni tlak u dišnim putovima (CPAP)

Kada se apneja registrira, bilo opservacijom ili uz pomoć apneja monitora, ponekad je jedino potrebno stimulirati dijete; ako se disanje ne uspostavi, treba započeti ventilaciju preko maske samoširećim balonom vidi: Dišni put i respiratorna pomagala).

Djecu s čestim ili teškim epizodama treba brzo i temeljito obraditi i otkrivene uzroke liječiti. Ako se u podlozi ne otkrije infektivni ili drugi poremećaj koji se može liječiti, indicirano je primijeniti stimulatore disanja za liječenje čestih ili teških epizoda koje karakterizira hipoksemije, cijanoza, bradikardija ili njihova kombinacija. Oralni kofein je najsigurniji i najčešće primjenjivani stimulator disanja. Može se primijeniti u obliku kofeinske baze (početna doza 10 mg/kg, a doza održavanja 2,5 mg/kg svaka 24 h) ili kofein citrata, soli kofeina koja sadrži 50% kofeina (početna doza 20 mg/kg, a doza održavanja 5 mg/kg svaka 24 h). Preferira se primjena kofeina zbog jednostavne primjene, manje nuspojava, šireg terapijskog indeksa i manje potrebe za monitoriranjem razine lijeka u krvi. Liječenje se nastavlja sve dok novorođenče ne napuni 34 do 35 tjedna gestacije i ne bude bez apneje koja zahtijeva intervencijske postupke kroz barem 5 do 7 dana. Praćenje se nastavlja nakon zadnje epizode apneje ili nakon prestanka uzimanja kofeina sve dok dijete ne prođe još 5 do 10 dana bez apneje koja zahtijeva intervenciju.

Ako se apneja nastavi unutač respiracijskim stimulansima, novorođenče treba postaviti na CPAP započevši s tlakom 5 do 7 cm H2O. Kod tvrdokornih napada apneje potreban je respirator.

Vrijeme otpusta iz bolnice je različito; u nekim se ustanovama dijete promatra još 7 dana po završetku liječenja kako bi se osiguralo da se apnea ili bradikardija ne ponavljaju, dok se u drugim otpuštaju djeca na terapiji kofeinom ako se pokazao učinkovitim.

Visokorizičnu djecu koja su hospitalizirana, a koja tijekom 3 do 10 dana kontinuiranog kardiorespiratornog praćenja nisu imala klinički značajno kardiorespiratorno zbivanje (npr. apneju > 20 sekundi, apneju praćenu centralnom cijanozom, uz koju se javlja bradikardija < 80 otkucaja/minuti kroz > 5 sekundi) može se otpustiti kući sigurno i bez monitora. Ponekad se za kućnu primjenu može propisati kardiorespiratorni monitor i/ili oralni kofein s ciljem skraćivanja trajanja hospitalizacije, za djecu koja su prema drugim kriterijima spremna za otpust ali još uvijek imaju kardiorespiratorna zbivanja koja prestaju bez intervencija. Međutim, malo je dojenčadi otpušteno kući s monitorom apneje, a samo one čije epizode prolaze spontano i bez intervencije, uključujući stimulaciju, treba razmotriti otpust iz bolnice s monitorom.

Roditelje trebaju podučiti kako pravilno koristiti opremu, procijeniti alarmne situacije, intervenirati (npr. kardiopulmonalna reanimacija CPR), te voditi zapisnik događaja. Treba osigurati 24h telefonsku podršku i trijažu, kao i ambulantno praćenje kako bi se odlučilo o prestanku korištenja monitora. U prednosti su monitori koji spremaju podatke o događaju. Roditelji moraju znati da primjena kardiorespiratornih monitora za kućnu primjenu ne smanjuje incidenciju SIDS-a ili BRUEss (brief resolved unexplained event, stariji naziv ALTE).

Dojenčad treba uvijek staviti na spavanje u položaju na leđima. Djetetovu glavu treba postaviti u središnju liniju a vrat u neutralan ili blago ispružen položaj kako bi se spriječilo opstrukciju gornjih dišnih putova. Sva nedonošena djeca, a osobito ona s apnejom nedonošenosti su u opasnosti od apneje, bradikardije i desaturacije O2 tijekom položaja u auto sjedalici, te bi ih se prije otpuštanja iz bolnice trebalo podvrći testu s auto sjedalicom.

• Apneja nedonošenosti je posljeca nezrelosti neurološke i/ili mehaničke funkcije respiratornog sustava.

• Do gestacijske zrelosti, nedonoščad može imati pauze u disanju >20 sekundi ili pauze < 20sekundi u kombinaciji s bradikardijom (< 80 otkucaja / minuti) i / ili sat02 < 85%.

• Dijagnoza se postavlja promatranjem i isključivanjem drugih, ozbiljnijih uzroka apneje (npr. infekcije, metaboličkog, termoregulacijskog respiratornog, srčanog ili poremećaja Središnjeg živčanog sustava).

• U slučaju apneje treba pratiti disanje i dijete stimulirati; ako se disanje ne uspostavi, primijeniti ventilaciju samoširećim balonom preko maske.

• Primijeniti oralni kofein za novorođenčad koja imaju ponavljajuće epizode.

• Liječenje gastroezofagealne refluksne bolesti ne bi trebalo započeti kao intervencijski postupak za liječenje apneje nedonoščadi.

• Malo je dojenčadi otpušteno s monitorom apneje, a samo one čije epizode prolaze spontano i bez stimulacije treba uopće razmotriti za otpust s monitorom.