Duchenneova i Beckerova distrofija su X–vezane recesivne bolesti obilježene progresivnom slabošću proksimalnih mišića uslijed degeneracije mišićnih vlakana. Beckerova distrofija ima kasniji početak i ima slabije izražene simptome. Na dijagnozu ukazuje klinička slika, a potvrđuje se analizom gena odgovornih za protein distrofin. Liječenje je usmjereno na održavanje funkcije mišića pomoću fizikalne terapije i raznih ortoza i ortopedskih pomagala. Kod pacijenata s Duchenneovovom distrofijom u terapiju uključujemo i kortikosteroide peroralno (prednizon ili deflazakort).

Mišićne distrofije su nasljedni, progresivni poremećaji mišića, a nastaju kao posljedica defekta u jednom ili više gena potrebnih za normalnu strukturu i funkciju mišića. Duchenneove i Beckerova distrofija su druge najčešće mišićne distrofije (nakon fascioskapulohumeralne). One su posljedica mutacije dystrophiny gena, najvećeg poznatoga ljudskoga gena, na Xp21.2 lokusu. Kod Duchenneove distrofije ova mutacija dovodi do nedostatka distrofina (<5%), bjelančevine u staničnoj membrani mišićne stanice. Kod Beckerove distrofije, mutacija dovodi do produkcije promijenjenog distrofina, ili do njegove insuficijencije.

Incidencija Duchenneove i Becker-ove distrofiju zajedno je 5/1000 ljudi; s time da većina oboljelih ima Duchennovu mišićnu distrofiju. Ženski prenositelji mogu imati asimptomatski povišene razine CK i eventualno hipertrofiju potkoljenica.

Duchenneova distrofija se u pravilu očituje između 2. i 3. godine života. Slabost zahvaća proksimalne mišiće, u početku tipično na donjim udovima. Djeca često hodaju na prstima, imaju gegav hod te izraženu lordozu. Imaju poteškoća prilikom trčanja, skakanja, penjanja po stubama i podizanja s podloge. Često padaju, s posljedničnim frakturama ekstremiteta (u oko 20% bolesnika). Bolest je sporo progresivna te se razvijaju fleksijske kontrakture udova i skolioza. Razvija se pseudohipertrofija (mišićna vlakna se zamjenjuju fibroznim i masnim tkivom, poglavito na potkoljenicama). Do 12. godine života, većina bolesnika završi u invalidskim kolicima a do 20. god. umiru zbog respiratornih komplikacija.

Zbog zahvaćenosti srčanog mišića razvija se dilatacijska kardiomiopatija, abnormalnosti provođenja srčanoga impulsa, i aritmije. Takve komplikacije se javljaju u oko trećine bolesnika do 14.godine života, a u svih bolesnika nakon 18. godine; no budući da ovi bolesnici ne mogu vježbati, nemaju simptoma srčane bolesti do uznapredovale faze bolesti. Trećina bolesnika ima blago intelektualno oštećenje koje najviše pogađa verbalne sposobnosti.

Na dijagnozu se posumnja na osnovu karakteristične kliničke slike, životne dobi u kojoj se pojave simptomi i obiteljske anamneze koja ukazuje na X–vezano (spolno) recesivno nasljeđivanje. Promjene mišića se uočavaju na elektromiografiji (brzo regrutiranje kratkih potencijala motorne jedinice niske amplitude) i po biopsiji mišića koja pokazuje nekrozu i značajnu razliku u veličini mišićnih vlakana. Razine CK su i do 100 puta veće od normale.

Dijagnoza se potvrđuje analizom mutacije DNK kojom otkrivamo poremećaje distrofinskog gena dystrophin (delecija gena u 70% pacijenata s Duchennovom bolesti te čak 85% s Beckerovom distrofijom; a duplikacija u tek 10% ukupnih bolesnika).

Ako analizom DNK nije utvrđena mutacija, učini se biopsija mišića za imunohistokemijsku analizu. U bolesnika s Duchenneovom distrofijom distrofin se ne nalazi; u bolesnika s Beckerovom distrofijom distrofin je tipično abnormalan (niže molekularne težine) ili mu je koncentracija snižena.

Kod svih bolesnika s Duchenneovom distrofijom treba odmah po postavljanju dijagnoze (ili najkasnije do 6. godine života) učiniti kardiološku obradu koja uključuje EKG i ultrazvuk srca.

Otkrivanja nosilaca i prenatalna dijagnoza mogući su pomoću uobičajenih pretraga (obiteljska anamneza, određivanjem CK, određivanjem spola fetusa) u kombinaciji s rekombinantnom analizom DNK i imunohistokemijskim bojanjem na distrofin u mišićnom tkivu.

• Potporne mjere

• Ponekad prednizon ili deflazakort

• Ponekad za kardiomiopatiju: ACE inhibitori i / ili beta-blokatori

• Ponekad korektivne operacije

Specifična terapija ne postoji. Lagano (tzv. submaksimalno) vježbanje se potiče što je dulje moguće kako bi se odgodila atrofija i komplikacije neaktivnosti. Pasivno vježbanje može produljiti razdoblje pokretnosti. Ortopedski zahvati trebaju biti usmjereni na održavanje funkcije i sprečavanje kontraktura. Ortoza za gležanj koja se nosi tijekom noći može pomoći kod spriječavanja fleksijskih kontraktura donjih ekstremiteta. Ortoze za noge mogu privremeno pomoći pri očuvanju pokretljivosti ili mogućnosti uspravnog stajanja. Korektivni zahvati su ponekad potrebni, posebno za skolioze. Pretilost treba izbjegavati; a dnevna količina potrebnih kalorija je manja zbog smanjene fizičke aktivnosti.

Za teškoće disanja može se koristiti neinvazivna respiratorna terapija (npr. maskom za lice ). Sve je više pristaša elektivne traheostomije, koja omogućuje bolesnicima preživljavanje do trećeg desetljeća života.

Za djecu s kardiomiopatijom, potrebno je liječenje ACE inhibitorima i / ili beta-blokatorima.

U terapiji Duchenneove distrofije se svakodnevno može koristiti prednizon ili deflazakort za pacijente iznad 5. godine života koji više ne razvijaju motoričke funkcije ili imaju regresiju istih. Lijek počinje djelovati nakon 10 dana; učinkovitost je najveća nakon 3 mjeseca i trajanja do 6 mjeseci. Dugotrajna uporaba povećava mišićnu snagu, odgađa gubitak pokretnosti za 1,4 do 2,5 god, poboljšava motoričku sposobnost (funkcionalni testovi hodanja ili ustajanja s podloge su vremenski kraći), poboljšava plućnu funkciju, smanjuje ortopedske komplikacije (npr. razvoj skolioze i potreba za operacijom iste) stabilizira srčanu funkciju (odgađa početak kardiomiopatije do punoljetnosti) te povećava preživljavanje za 5 do 15 god (1). Davanje prednizona svako drugi dan nije jednako učinkovito. Debljanje i kušingoidno lice su uobičajene nuspojave nakon 6-18 mjeseci terapije. Povećava se rizik od fraktura dugih kostiju te kompresivnih ozljeda kralježaka. Deflazakort je povezan s većim rizikom od katarakte nego prednizon.

Učinkovitost korištenje prednizona ili deflazokorta u Beckerovoj distrofije nije dovoljno potvrđena.

Gensko liječenje nije još dostupno. Indicirano je genetsko savjetovanje.

• Duchenneove i Beckerove mišićne distrofije su X-vezani recesivni poremećaji koji uzrokuju smanjenje razine distrofina, proteina u staničnoj membrani mišićne stanice.

• Pacijenti imaju značajnu, progresivnu slabost koja uzrokuje tešku invalidnost, uključujući poteškoće pri hodanju, česte padove, dilatacijsku kardiomiopatiju i ranu smrt zbog respiratorne insuficijencije.

• Aktivna i pasivna vježba je korisna, zajedno s ortozama.

• U Duchenneovoj mišićnoj distrofiji, svakodnevno uzimanje prednizona ili deflazakorta može poboljšati snagu mišića i mišićnu masu, poboljšati plućnu funkciju i odgoditi početak kardiomiopatija, iako su česte nuspojave.

• ACE inhibitori i / ili beta-blokeri pomaže u liječenju kardiomiopatije.

• Respiratorna terapija (neinvazivna, a kasnije,i invazivna) mogu pomoći produžiti život.