Samoozljeđivanje je čin koji uzrokuje bol ili površnu ozljedu, ali nije smrtonosan.
Iako se metode koje se koriste ponekad preklapaju s onima pokušaja samoubojstva (npr. rezanje zapešća žiletom), samoozljeđivanje se razlikuje od samoubojstva jer pacijentova nakana nije da se ubije. Pacijenti mogu navesti nedostatak namjere, ili se nedostatak može zaključiti po ponavljajućem korištenju nesmrtonosnih metoda. Unatoč nedostatku neposredne životne ugroze, dugoročni rizik od pokušaja samoubojstva i izvršenog samoubojstva je povećan, zbog čega se samoozljeđivanje ne bi trebalo shvatiti olako.
Najčešći primjeri samoozljeđivanja uključuju
-
Rezanje ili ubadanje oštrim predmetom (npr nož, žilet, igla)
-
Spaljivanje kože (obično s cigaretom)
Prilikom čina samoranjavanja, pacijenti si često nanesu više ozljeda, poglavito na vidljivim i lako dostupnim dijelovima tijela (npr. podlaktice, bedro) Čin se često ponavlja, zbog čega ostaju opsežni ožiljci. Pacijenti su često zaokupljen mislima o štetnim radnjama.
Sklonost samoozljeđivanju počinje u ranim tinejdžerskim godinama, a prevalencija je ravnomjernije raspoređena među spolovima nego što je to u slučaju suicidalnog ponašanja, iako mnoge studije sugeriraju da je češće kod djevojaka. Doima se kako je ponašanje rjeđe nakon mlađe odrasle dobi.
Motivi samoozljeđivanja su nejasni, ali mogu biti
-
Način smanjenja napetosti ili negativnih osjećaja
-
Način rješavanja međuljudskih poteškoća
-
Samokažnjavanje zbog percepcije osobnih nedostataka
-
Poziv u pomoć
Neki pacijenti samoozljeđivanje doživljavaju kao pozitivnu aktivnost i na taj način ne traže ili ne prihvaćaju savjetovanje.
Samoozljeđivanje često prati druge poremećaje, osobito granični poremećaj ličnosti, antisocijalni poremećaj, poremećaje u prehrani i zlouporaba psihoaktivnih tvari.
Dijagnoza
Dijagnoza samoozljeđivanja isključuje suicidalno ponašanje.
Procjena samoozljeđivanja i suicidalnog ponašanja neophodna je prije početka liječenja.
Razgovor s pacijentom o samoozljeđivanju ključan je dio odgovarajuće procjene i pomaže liječnicima planirati liječenje. Liječnici mogu olakšati takav razgovor na sljedeći način:
Procjena samoozljeđivanja treba uključivati:
-
Opsežnost ozljede i koliko ozlijeda si je pacijent nanio
-
Određivanje koliko često se javlja samoozljeđivanje i kada je započelo
-
Određivanje u koju svrhu se pacijent ozljeđuje
-
Procjena komorbiditetnih stanja
-
Procjena rizika od pokušaja samoubojstva
-
Određivanje spremnosti pacijenta da sudjeluje u liječenju
Liječenje
Sljedeće kognitivno-bihevioralne psihoterapije mogu biti korisne za liječenje osoba sklonih samoozljeđivanju:
DBT uključuje individualnu i grupnu terapiju u trajanju od godinu dana. Ova se terapija fokusira na identificiranje negativnih, a promicanje pozitivnih promjena u obrazcu razmišljanja. Cilj terapije je pomoći pacijentima da pronađu prikladnije načine reagiranja na stres (npr. da se odupru autodestruktivnim porivima).
ERGT se odrađuje u 14-tjednom grupnom okruženju. Ova terapija uključuje podučavanje pacijenata kako povećati svijest o emocijama i pruža im vještine kojima se mogu nositi sa svojim emocijama. ERGT pomaže pacijentima da prihvate negativne emocije kao svakodnevni dio života tako da na njih ne reagiraju intenzivno i impulzivno.
Nema odobrenog lijeka za liječenje samoozljeđivanja. Međutim, naltrekson i pojedini atipični antipsihotici su se pokazali učinkoviti kod nekih bolesnika.
Istodobnu prisutnost dugih psihijatrijskih poremećaja (primjerice depresije, poremećaja hranjenja, zloupotrebe psihoaktivnih tvari, granični poremećaj ličnosti, antisocijalni poremećaj) treba liječiti na odgovarajući način. Bolesnika je po potrebi potrebno usmjeriti prema odgovarajućem liječniku.
Potrebno je i redovno praćenje pacijenta.