Adolescencija je vrijeme za razvoj samostalnosti. Tipično, adolescenti ostvaruju svoju neovisnost dovodeći u pitanje pravila svojih roditelja, što s vremena na vrijeme može dovesti do kršenja tih pravila. Roditelji i zdravstveni djelatnici moraju razlikovati povremene pogreške prosudbe od stupnja lošeg ponašanja koji zahtijeva stručnu intervenciju. Jačina i učestalost prekršaje su vodiči u tom razlučivanju. Na primjer, učestalo opijanje, kao i ponavljajuće markiranje ili krađa su mnogo značajniji od izoliranih epizoda istih djelatnosti. Upozoravajući znakovi koji upućuju na štetno ponašanje su smanjena uspješnost u školi i bježanje od kuće. Posebno zabrinjavaju adolescenti koji prouzrokuju ozbiljnu ozljedu ili koji koriste oružje u borbi.
Budući da adolescenti su mnogo više nezavisnih i mobilni nego što su bili kao djeca, često su izvan direktnog fizičkog nadzora odraslih. U takvim okolnostima, ponašanje adolescenata je određeno njihovim vlastitim kodom morala i ponašanja. Roditelji više vode, nego što izravno kontroliraju postupke svoje djece. Za adolescente koji osjećaju toplinu i podršku od svojih roditelja je manje vjerojatno da će se uključiti u rizično ponašanje, kao i za one čiji roditelji prenose jasna očekivanja u pogleduponašanja svoje djece te su doljednji u postavljanju granica i praćenju ponašanja.
Autoritativni roditeljstvo je roditeljski stil u kojem djeca sudjeluju u postavljanju obiteljskih očekivanja i pravila. Taj roditeljstki stil, za razliku od oštrog ili dopustivog roditeljstva, će najvjerojatnije promovirati zrelo ponašanje u adolescenata.
Autoritativni roditelji obično koriste sustav postupnog davanja povlastica, u kojima se adolescentima u početku daju mali komadići odgovornosti i slobode (npr briga za kućne ljubimce, obavljanje kućanskih poslova, kupovanje odjeće, uređenje njihovih soba, upravljanje džeparcem, odlazak na društvene događaje s prijateljima, vožnja). Ako se adolescenti dobro nose s tom odgovornosti tijekom određenog vremenskog razdoblja, daju se dodatne povlastice. S druge strane, loša prosudba ili nedostatak odgovornosti dovode do gubitka povlastica. Svaka nova povlastica zahtijeva pomno praćenje od strane roditelja kako bi bili sigurni da adolescenati postupaju u skladu s dogovorenim pravilima.
Neki roditelji i njihovi adolescenti se sukobljavaju oko svega. U tim situacijama, glavni problem je zapravo kontrola. Mladi žele imati kontrolu nad svojim životima, ali roditelji nisu spremni prepustiti tu kontrolu. U tim situacijama, svatko može imati koristi od toga da roditelji biraju svoje bitke i fokusiraju svoje napore na postupke adolescenata (primjerice, pohađanje škole i izvršavanje ku ćanskih zadataka), a ne na izražavanju (npr oblačenje, frizura i način zabave).
Adolescenti čije je ponašanje opasno ili na drugi način neprihvatljivo unatoč roditeljskim nastojanjima mogu imati potrebu stručne intervencije. Poremećaji zlouporabe droga su čest okidač za probleme u ponašanju, te kao takvi zahtijevaju specifično liječenje. Poremećaji u ponašanju mogu biti simptom poremećaja učenja, depresije, ili drugih duševnih zdravstvenih poremećaja. Takvi poremećaji obično zahtijevaju liječenje lijekovima, kao i savjetovanje. Ako roditelji nisu u stanju ograničiti opasno ponašanje svog djeteta, mogu zatražiti pomoć od pravnog sustava te im može biti dodijeljen socijalni radnik kako bi im pomogao u provođenju razumnih kućanskih pravila.
Specifični poremjećaji ponašanja
Ometajući poremećaji ponašanja su česti tijekom adolescencije.
Poremećaj pažnje uzrokovan hiperaktivnošću (ADHD) je najčešći poremećaj mentalnog zdravlja u dječjoj dobi, a često može ustrajati u adolescenciji i odrasloj dobi. Nekad je smatran kao "smetnja" dječje dobi, a sada istraživanja pokazuju loše dugoročne funkcionalne ishode u djece s dijagnosticiranim ADHD-om u odnosu na njihove vršnjake. Bihevioralna terapija i terapija lijekovima može poboljšati rezultate. Kliničari trebaju nastaviti liječenje i praćenje adolescentnih bolesnika kojim aj dijagnosticiran ADHD u djetinjstvu. Iako je korištenje supstanci češće među ljudima s ADHD-om, čini se kako liječenje ADHD-a stimulansima ne povećava rizik od razvoja poremećaja ovisnosti, a može im čak i smanjiti rizik.
Kliničari su upozorili da bi trebalo pažljivo dijagnosticirati ADHD prije početka liječenja, jer druga stanja, kao što su depresija ili poteškoće u učenju, se mogu prvotno manifestirati simptomima nepažnje te mogu oponašati ADHD. U nekim slučajevima, adolescent se može žaliti na simptome nepažnje u pokušaju da dobije recept za stimulanse, bilo kao pomoćno sredstvo u učenju, bilo rekreativno. Zbog visokog potencijala za zlouporabu i razvoj ovisnosti, stimulanse treba propisati samo nakon dijagnoza ADHD-a potvrđena.
Druga česta ometajuća ponašanja u djetinjstvu su poremećaj protivljenja i odbijanja i poremećaj ponašanja u užem smislu. Ova stanja su obično liječena psihoterapijom djeteta te pružanjem savjeta i podrške roditeljima.
Nasilje
Djeca povremeno budu uključena u fizički sukob i nasilničko ponašanje. Tijekom adolescencije, učestalost i ozbiljnost nasilnih interakcija se može povećati. Iako su nasilni događaji u školama često naglašivani i popraćeni od strane medija, adolescenti su češće izloženi nasilnim događajima (ili učestalije prijetnjama nasiljem) kod kuće ili izvan škole. Mnogi faktori doprinose povećanom riziku od adolescentnog nasilja, uključujući:
-
poremećaji u razvoju
-
članstvo u bandi
-
pristup vatrenom oružju
-
zlouporaba droga
-
siromaštvo
Malo je dokaza koji ukazuju na vezu između nasilja i genetskih defekata ili kromosomskih abnormalnosti.
Pripadnost bandi je povezano s nasilnim ponašanjem. Mladenačke bande su samo–stvorene udruge s 3 ili više člana, tipično u dobi od 13 do 24 godine. Bande obično imaju ime i simbole identifikacije, poput osobitog načina odijevanja, korištenja određenih znakova rukama ili grafita. Neke bande zahtijevaju od budućih članova da izvedu neka nasilna djela prije učlanjivanja.
Prevencija nasilja počinje već u ranom djetinjstvu s održavanjem discipline bez primjene nasilja. Ograničavanje izloženosti nasilju putem medija i video igara može biti pomoći, jer se pokazalo kako itloženost djece slikama nasilja dovodi do desenzitiviranosti djece na nasilje, te na prihvaćanje nasilja kao sastavni dio njihovog života. Djeca školske dobi trebaju imati pristup sigurnom školskom okruženju. Starija djeca i adolescenati ne bi trebali imati nenadziran pristup oružju te b i trebali biti naučeni kako treba izbjegavati visokorizične situacije (npr. mjesta i okolnosti gdje su drugi u posjedu oružja, ili uživaju alkohol ili droge), te kako smiriti napete situacije.
Sve žrtve nasilja bandi treba poticati na razgovor s roditeljima, nastavnicima, pa čak i sa svojim liječnikom o problemima s kojima se suočavaju.