( vidi: Pregled multiple endokrine neoplazije (MEN).)

MEN 2A je nasljedni sindrom obilježen medularnim karcinomom štitnjače, feok-romocitomom i hiperparatireozom. Klinička slika ovisi o sastavu žlijezda u svakom pojedinom slučaju. Nasljedni medularni karcinom štitnjače je različita podvrsta MEN 2A. Dijagnoza uključuje genetsko testiranje, a hormonske i slikovne pretrage omogućavaju lokaliziranje tumora, koji se po mogućnosti odstranjuju kirurškim putem. Hormonalna i slikovna analiza pomaže lokalizirati tumore koji se trebaju kirurški ukloniti kada je to moguće.

Mutacija u RET proto-onkogena na kromosomu 10 nalaze se u MEN 2A, MEN 2B i nasljednom medularnom karcinomu štitnjače. Ret protein je receptor tirozin kinaze; Mutacije u MEN 2A i nasljednom medularnom karcinomu štitnjače rezultiraju aktivacijom određenih unutarstaničnih putova.

Klinički znakovi ovise o vrsti tumora ( vidi: Stanja povezana sa MEN sindromima).

Gotovo svi pacijenti imaju medularni karcinom štitnjače (MTC). Tumor se obično javlja u djetinjstvu i počinje s hiperplazijom žlijezde; često je riječ o multicentričnim tumorima.

feokromocitom obično potječe iz nadbubrežne žlijezde. Feokromocitom je obično adrenalnog podrijetla i javlja se u oko 50% bolesnika iz MEN 2A porodica, u nekima je odgovoran za 30% smrtnih ishoda. Za razliku od sporadičnog feokromocitoma, porodična varijanta u sklopu MEN–IIA počinje s adrenomedularnom hiperplazijom te je multicentrična i obostrana u >50% sluča-jeva, dok su ekstraadrenalne novotvorine rijetke. Ekstra-adrenalni feokromocitomi su rijetki. Ovi su feokromocitomi gotovo uvijek benigni, premda ponekad pokazu-ju sklonost lokalnom recidiviranju.

Feokromocitom koji se javlja u MEN 2A (i MEN 2B) obično luče epifrinomnefrin disproporcionalno sa norepinepnefrinom za razliku od sporadičnih oblika.

Hipertenzivna kriza posljedično feokromocitomu je česta klinička manifestacija. Hipertenzija uz feokromocitom u sklopu MEN 2A češće je paroksizmalna nego perzistentna, za razliku od sporadičnih oblika. Neki bolesnici imaju napadaje palpitacija, tjeskobe, glavobolje i znojenja, ali ih ima dosta i bez simptoma.

Oko 20% bolesnika ima elemente hipertireoidizma, često dugotrajne, s hiperkalcijemijom, nefrolitijazom, nefrokalcinozom ili zatajenjem bubrega. Hiperparatireoidizam često uključuje višestruke žlijezde ili kao difuzni hiperplazija ili multiple adenome, ali i tek blaže abnormalnosti paratiroidne funkcije također mogu biti prisutni u MEN 2A.

Kožna Lichen amiloidoza, svrbež, ljuskave promjene u interskapularnom području te na ekstenzornoj strani udova opisane su u nekim MEN 2A rodovima. Hirschsprungova bolest je prisutna u 2 do 5% MEN 2A bolesnika.

• Klinička sumnja

• Genetičko testiranje

• Kalcij u serumu i paratiroidni hormon, plazmatske koncentracije metanefrina, i koncentracija katekolamina u urinu

• Lokalizacija feokromocitoma pomoću MRI ili CT

Mnogi slučajevi su identificirani tijekomprobira članova obitelji poznatih slučajeva. Na MEN 2A treba posumnjati u bolesnika sa bilateralnim feokromocitomom ili pri postojanju njegove najmanje dvije kliničke manifestacije. Dijagnozu potvrđuje genetsko testiranje. Iako su samo 25% MTC slučajeva su obiteljski, genetsko testiranje osoba sa sporadično prisutnim MTC treba uzeti u obzir kada su bolesnici mlađi od 35 god, kod bilateralnih tumora ili u slučaju pozitivne obiteljske anamneze; neki stručnjaci preporučuju genetsko testiranje RET mutacije u svih bolesnika s novodijagnosticiranom MTC (1).

S obzirom da feokromocitom može biti asimptomatski, nije ga lako isključiti. Najosjetljivija pretraga je određivanje metanefrina u plazmi i frakcioniranih katekolamina u urinu (posebno epinefrin)..

CT ili MRI je koristan u lokaliziranju feokromocitoma ili utvrđivanja prisutnosti bilateralnih lezija.

Hiperparatireoidizam karakterizira hiperkalcemija, hipofosfatemija i povećana koncentracija paratiroidnog hormona.

Kod pacijenata koji pokazuju simptome feokromocitoma i bilo medularnog karcinoma štitnjače ili hiperparatiroidizama, feokromocitom najprije treba ukloniti feokromocitom, iako asimptomatski povećava rizik druge operacije. Laparoskopska adrenalektomija, koja ima manju smrtnost, poželjnija je od laparotomije. Budući da su feokromocitomi uobičajeno bilateralni, poštedna kirurgija nadbubrežnih žlijezda može biti metoda izborau nekih bolesnika (1).

Kirurški pristup za medularni karcinom štitnjače treba uključivati tireoidektomiju i disekciju limfnih čvorova prednje vratne regije, kao i ostalih regija ako je naznačeno na predoperativnim radiološkim slikama. Poslijeoperacijske procjene ostatne bolesti ili recidiva treba uključivati mjerenje serumskog kalcitonina i snimanje sa ultrazvuk vrata i, kad je to moguće, CT ili MR vrata i toraksa, scintigrafiju ili PET.

U metastaskim medularnim karcinomima štitnjače, kontrola bolesti i produljenje životnog vijeka može se postići inhibitorima tirozin kinaze, uključujući i nedavno dostupne cabozantinib i vandetanib. Klinička ispitivanja ostalih inhibitora tirozin kinaze za metastatske MTC su u tijeku. Citotoksične kemoterapije i zračenje su u velikoj mjeri neučinkovite u produljenju preživljavanja, ali mogu usporiti napredovanje bolesti. Postoperativna adjuvantna radioterapija indicirana je u bolesnika sa visokim rizikom lokalnog recidiviranja, kao i u onih bolesnika gdje prijeti obstrukcija dišnih puteva tumorskom masmom. Neke studije su pokazale da imunoterapija (primjerice, cjepiva izvedena iz tumorskih stanica) i radioimunoterapija (npr radioaktivno obilježena auto antitijela) produljuju preživljenje.

Nakon genetskog testiranja identificiranja nositelja RET mutacije, preporuča se profilaktička tireoidektomija. Ovisno o pojedinoj mutaciji, profilaktička tireoidektomija može se indicirati već prvih mjeseci života MTC može izliječiti ili spriječiti ranom tireoidektomijom.