BJESNOĆA (RABIJES)

Mikrobiologija

Bjesnoća je zoonoza koja se općenito prenosi na ljude ugrizom bijesne životinje a uzrokovana je virusom bjesnoće—RNK virusom iz obitelji Rhabdoviridae koji ima jednolančanu nesegmentiranu, negativnu RNK. Svaki životinjski rezervoar ima različite varijante virusa bjesnoće.

Epidemiologija

Svake godine, širom svijeta, bjesnoća nakon ugriza psa uzrokuje oko 55.000 smrtnih slučajeva ljudi, većinom u ruralnoj populaciji i u djece u Aziji i Africi.

·  Endemična bjesnoća pasa eradicirana je u Sjedinjenim Državama i većini drugih razvijenih zemalja, ali i dalje perzistira među šišmišima, rakunima, tvorovima i lisicama. U 2012. godini bilo je 6162 potvrđenih slučajeva bjesnoće u SAD-u.

·  Šišmiši (osobito srebrni i trobojni šišmiši) uzrokuju većinu slučajeva bjesnoće kod ljudi u Sjevernoj Americi, iako u svakom slučaju nije bilo podataka o ugrizu ili drugih kontakta sa šišmišima.

Patogeneza

Razdoblje inkubacije može trajati od nekoliko dana do >1 godine, ali je obično 20–90 dana. Tijekom većeg dijela tog razdoblja, virus bjesnoće prisutan je na ili blizu mjesta ugriza.

·  Virus se veže na postsinaptičke nikotinske acetilkolinske receptore i širi se centripetalno duž perifernih živaca prema SŽS-u brzinom od ~250 mm/danu. Nakon uspostavljanja infekcije SŽS slijedi centrifugalno širenje duž perifernih živaca na druga tkiva, uključujući žlijezde slinovnice te se virus izlučuje slinom bijesnih životinja.

·  Najkarakterističniji patološki nalaz u SŽS su Negrijeva tjelešca—eozinofilne citoplazmatske inkluzije koje se sastoje od proteina virusa bjesnoće i virusne RNK, a prvenstveno su smještene unutar Purkinjeovih stanica cerebeluma i u piramidalnim neuronima hipokampusa

Klinička slika

Bjesnoća obično izgleda kao atipični encefalitis sa očuvanjem svijesti. Bolest se može teško prepoznati nakon razvoja kome. Ova bolest koja obično dovodi do smrti unatoč agresivnoj terapiji, ima tri faze.

·  Prodrom: Bolesnici imaju povišenu temperaturu, glavobolju, slabost, mučninu, povraćanje, anksiozni su ili ekscitirani, što traje 2–10 dana. U 50–80% slučajeva javlja se parestezija, bol ili pruritus blizu mjesta ugriza (koje je obično do tada već zacijelilo) što jako ukazuje na bjesnoću.

·  Akutna neurološka faza: Bolesnici imaju encefalitički (furiozni) oblik bjesnoće u 80% a paralitički oblik bolesti u 20% slučajeva.

–   Encefalitični oblik: Bolesnici mogu razviti znakove i simptome koji su zajednički drugim virusnim encefalitisima (npr. vrućica, zbunjenost, halucinacije, agresivnost i napadaji) koji traju 2–10 dana. Autonomna disfunkcija je uobičajena i uključuje hipersalivaciju, naježenu kožu, srčanu aritmiju i / ili prijapizam.

§Istaknuta značajka bjesnoće je rana disfunkcija mozga koja rezultira hidrofobijom i aerofobijom (nenamjernom, bolnom kontrakcijom dijafragme i pomoćnih respiratornih, laringealnih i ždrijelnih mišića kao odgovor na gutanje tekućine ili izlaganje promaji).

§Hipersalivacija i disfunkcija ždrijela dovode do karakteristične pjene na ustima.

§Smrt se obično javlja u roku od nekoliko dana od zahvaćanja mozga. Uz jako suportivno liječenje, kasne komplikacije uključuju kardiopulmonalno zatajenje, poremećaje ravnoteže vode (sindrom neodgovarajućeg izlučivanja antidiuretičkog hormona ili diabetes insipidus) i GI krvarenje.

–   Paralitički oblik: Zbog nepoznatih razloga prevladava slabost mišića, ali nedostaju glavne značajke encefalitisa u sklopu bjesnoće (hiperekscitabilnost, hidrofobija, aerofobija). Slabost mišića obično počinje u ekstremitetu na kojem je bio ugriz i progredira u quadriparezu.

·  Koma i smrt: Čak i uz jake suportivne mjere, oporavak je rijedak. Smrt se obično javlja u roku od 2 tjedna.

Dijagnoza

U Sjevernoj Americi, dijagnoza se često razmatra u relativno kasnom stadiju bolesti. Bjesnoću treba uzeti u obzir u bolesnika s akutnim atipičnim encefalitisom ili akutnom flakcidnom paralizom (uključujući i one u kojih se sumnja na sindrom Guillain-Barre).

·  U slučaju bjesnoće je većina rutinskih laboratorijskih testova normalna ili nespecifična. Važno je napraviti testiranje da se eventualno ustanovi alternativna, potencijalno izlječiva bolest.

·  Negativni laboratorijski testovi specifični za bjesnoću napravljeni antemortem nikada ne isključuju dijagnozu bjesnoće, a testovi se možda moraju ponoviti nakon nekog vremena da bi se potvrdila dijagnoza.

–   U prethodno neimuniziranih bolesnika, neutralizirajuća protutijela za virus bjesnoće su dijagnostička, ali ta protutijela ne moraju biti prisutna sve do kasnog stadija bolesti. Prisutnost protutijela specifičnih za virus bjesnoće u likvoru ukazuje na rabies encefalitis, bez obzira na imunizacijski status.

–   Pomoću PCR-a s reverznom transkripcijom (RT-PCR) može se dokazati virus u uzorcima svježe sline, likvoru i tkivu kože i mozga.

–   Test pomoću fluorescentnih protutijela je vrlo osjetljiv i specifičan te se može primijeniti na tkivo mozga ili uzorke bioptata kože sa zatiljka (gdje se virus nalazi u kožnim živcima na bazi folikula dlake).

Prevencija

Bjesnoća je gotovo uvijek smrtonosna, ali se i gotovo uvijek može spriječiti odgovarajućom postekspozicijskom profilaksom tijekom razdoblja inkubacije. Samo sedam bolesnika preživjelo je infekciju virusom bjesnoće, a samo jedan od tih bolesnika nije primio cjepivo protiv bjesnoće prije pojave bolesti.

·  Algoritam za postekspozicijsku profilaksu bjesnoće prikazan je na Sl. 104-1.

–   Lokalna obrada rane (npr. temeljito pranje, debridman devitaliziranog tkiva) može uvelike smanjiti rizik od bjesnoće.

–   Svi prethodno necijepljeni bolesnici trebali bi primiti ljudski rabies imunoglobulin (RIG, 20 i.j./kg; 40 i.j./kg za konjski RIG) najkasnije 7 dana nakon prve doze cjepiva. Cijelu dozu treba infiltrirati na mjestu ugriza. Ako to nije anatomski izvedivo, preostali RIG treba dati IM na udaljenom mjestu.

–   Bolesnicima koji nisu prethodno cijepljeni treba što je prije moguće dati inaktivirano cjepivo protiv bjesnoće (1 ml IM u deltoidnu regiju), s dozama koje se ponavljaju 3., 7. i 14. dana. Prethodno cijepljenim bolesnicima treba dati booster doze samo 0. i 3. dana.

·  Preekspozicijska profilaksa se povremeno daje osobama s visokim rizikom (uključujući određene putnike koji odlaze u endemična područja). Cjepivo se daje 0., 7. i 21. ili 28. dana.

SLIKA 104-1 Algoritam za postekspozicijsku profilaksu bjesnoće. RIG, rabies imuni globulin. (Iz L Corey, Harrison’s Principles of Internal Medicine, 15. izd. E Braunwald i sur. [ur]: New York, McGraw-Hill, 2001, adaptirano s dopuštenjem.) 

VIRUSNE INFEKCIJE KOJE PRENOSE ČLANKONOŠCI I GLODAVCI

Mikrobiologija i patogeneza

Većina zoonotskih virusa samo slučajno inficira ljude i uzrokuje bolest. Tek nekolicinu uzročnika među ljudima redovito prenose člankonošci.

·  Glavne obitelji virusa koje prenose člankonošci i glodavci uključuju Arenaviridae, Bunyaviridae, Flaviviridae, Orthomyxoviridae, Reoviridae, Rhabdoviridae i Togaviridae a svi su oni RNK virusi.

·  Virusi koje prenose člankonošci inficiraju vektor nakon sisanja krvi na vertebratu koji ima viremiju (obično ne na ljudima). Nakon širenja u vektoru nakon što konačno dospijevaju u žlijezde slinovnice, virusi se mogu prenijeti na drugi vertebrat tijekom uzimanja krvnog obroka.

·  Ljudi se zaraze virusima koje prenose glodavci inhalacijom aerosola koji sadrže viruse te bliskim kontaktom s kronično inficiranim glodavcima i njihovim izlučevinama.

Klinička slika

Infekcija je obično subklinička. Kada se bolest pojavi, obično izgleda kao jedan od pet povremeno preklapajućih kliničkih sindroma: vrućice i mijalgije, encefalitisa, artritisa i osipa, plućne bolesti ili virusne hemoragične groznice (HG).

Vrućica i mijalgija: Ovo je najčešći sindrom povezan sa zoonotskim virusima. Bolesnici obično imaju akutni napad groznice, zimice, teške mijalgije, slabost i glavobolju. Pravi artritis se ne javlja. Uobičajen je potpuni oporavak nakon 2–5 dana bolesti. Važni primjeri uključuju sljedeće:

·  Limfocitni koriomeningitis (LKM): Ova infekcija se prenosi s kronično inficiranih miševa i kućnih hrčaka putem aerosola izlučevina i sekreta. Oko četvrtine zaraženih bolesnika ima 3–6-dnevnu febrilnu fazu, kratku remisiju, a zatim ponavljajuću vrućicu, tešku glavobolju, mučninu, povraćanje i meningalne znakove koji traju ~1 tjedan.

–   Ostale manifestacije uključuju prolaznu alopeciju, artritis, faringitis, kašalj, makulopapularni osip i orhitis.

–   Trudnice mogu imati blagu infekciju, ali virus može priječi na fetus, koji može razviti hidrocefalus i korioretinitis.

–   Dijagnozu treba uzeti u obzir kada odrasla osoba ima aseptični meningitis i bilo što od sljedećeg: pojavu bolesti u jesenskom razdoblju, jasno izražen febrilni prodrom, nisku razinu glukoze u likvoru ili broj mononukleara u likvoru >1000/μL.

–   LKM viremija je najvjerojatnija u početnoj febrilnoj fazi bolesti. LKM se može dijagnosticirati i pomoću IgM-capture ELISA testa na uzorku seruma ili likvora ili pomoću RT-PCR uzorka likvora.

·  Denga: s 50–100 milijuna slučajeva godišnje, denga je širom svijeta vjerojatno najvažnija virusna bolest koju prenose člankonošci. Četiri serotipa virusa denge prenosi komarac Aedes aegypti, koji je također vektor za žutu groznicu. Nakon razdoblja inkubacije od 4–7 dana, u bolesnika se naglo javlja vrućica, frontalna glavobolja, retroorbitalna bol, bol u leđima, teške mijalgije (kostolomna vrućica), adenopatija, palatalne vezikule i injekcija sklera.

–   Bolest obično traje 1 tjedan, a makulopapularni osip često se javlja nakon pada temperature (obično 3.–5. dana).

–   Sekundarna infekcija drugim serotipom denge može dovesti do ozbiljne denga groznice (prethodno nazvane denga hemoragična groznica, vidi "Hemoragična groznica", niže).

–   Dijagnoza se postavlja pomoću IgM ELISA testa ili testiranja parnih seruma tijekom oporavka ili ELISA testom ili RT-PCR za dokazivanje antigena tijekom akutne faze. Virus se lako izolira iz krvi tijekom akutne faze inokulacijom komaraca ili kulture stanica komaraca. Može se ustanoviti leukopenija, trombocitopenija i povećana razina serumskih aminotransferaza.

Encefalitis Ovisno o uzročnom virusu, omjer pojave kliničke ili subkliničke bolesti, stopa smrtnosti i posljedice bolesti jako variraju. Bolesnik obično ima prodrom nespecifičnih znakova i simptoma (npr. groznica, bolovi u trbuhu, upala grla, respiratorni znakovi), nakon čega brzo slijedi glavobolja, meningealni znakovi, fotofobija i povraćanje. Zahvaćanje dubljih struktura dovodi do letargije i kognitivnih deficita, žarišnih neuroloških znakova i kome. Akutni encefalitis obično traje od nekoliko dana do 2–3 tjedna, a oporavak može biti spor i nepotpun. Treba odmah isključiti uzročnike encefalitisa na koji se može terapeutski djelovati (npr. HSV). Slijede neki važni primjeri arbovirusnih encefalitisa.

·  Japanski encefalitis: Ova infekcija je prisutna diljem Azije i zapadnih Pacifičkih otoka. Teške slučajeve karakteriziraju simptomi nalik Parkinsonovoj bolesti i napadaji. Dostupno je učinkovito cjepivo (idealno dano 0. i 28. dana, s drugom dozom koja se daje ≥ 1 tjedan prije putovanja), a indicirano je za putnike koji odlaze ljeti u ruralnu Aziju gdje rizik može iznositi do 1 slučaj na 5000 putnika kroz 1 tjedan.

·  Encefalitis Zapadnoga Nila: Prisutan je na cijeloj zapadnoj hemisferi i trenutno je glavni uzrok arbovirusnog encefalitisa u Sjedinjenim Državama.Virus zapadnoga Nila je čest uzrok febrilne bolesti bez infekcije SŽS-a, no ponekad uzrokuje aseptični meningitis ili encefalititis. Encefalitis, ozbiljne posljedice i smrt su češći u starijih bolesnika, dijabetičara i bolesnika s hipertenzijom, te bolesnika s prethodnom bolesti SŽS-a. Neobične kliničke osobitosti uključuju korioretinitis, flakcidnu paralizu i početnu sliku bolesti sa žarišnim neurološkim deficitima.

·  Istočni konjski encefalitis (IKE): IKE se javlja prvenstveno unutar endemičnih močvarnih žarišta duž istočne obale SAD-a tijekom ljeta i rane jeseni. IKE je jedna od najtežih arbovirusnih bolesti a karakterizira je brzi nastup, brzo napredovanje, visoki rizik od smrtnosti (50–75%) i česte rezidue. Pleocitoza u likvoru s dominacijom PMN unutar prvih 1–3 dana bolesti je indikativna za težinu bolesti.

Artritis i osip Alphavirusi su česti uzročnici artritisa praćenih febrilnom bolesti i makulopapularnim osipom, obično tijekom ljeta u umjerenim klimatskim uvjetima. Primjeri uključuju sljedeće:

·  Sindbis virus: Virus koji se javlja u sjevernoj Europi i južnoj Africi, ima razdoblje inkubacije od < 1 tjedan, uzrokuje makulopapularni osip koji često prelazi u vezikule na trupu i ekstremitetima. Artritis koji virus uzrokuje zahvaća više zglobova, migratoran je i onesposobljava bolesnika, a akutna faza se smiruje kroz nekoliko dana. Bolovi u zglobovima mogu trajati mjesecima ili godinama.

·  Chikungunya virus: Virus koji se prvenstveno javlja u Africi, Aziji i na Karibima, ima razdoblje inkubacije od 2–10 dana i nakon čega naglo nastupa groznica, teške artralgije, migracijski poliartritis koji uglavnom zahvaća male zglobove i osip koji se javlja s početkom smirivanja simptoma 2.–3. dana bolesti.

·  Virusi Barmahške šume i rijeke Ross: Kao uzročnici epidemijskog poliartritisa u Australiji i istočnim Pacifičkim otocima, ovi virusi. nakon razdoblja inkubacije od 7–9 dana, uzrokuju osip i simetričnu bol u zglobovima, obično bez drugih istaknutih simptoma. Zbog bolova u zglobovima samo ~ 50% bolesnika može nastaviti normalne aktivnosti za 4 tjedna, a 90% bolesnika za 3 mjeseca.

Plućna bolest Nakon prodroma (npr. groznica, slabost, mijalgije, poremećaji GI sustava) koji traje 3–4 dana, bolesnici s hantavirusnim plućnim sindromom (HPS) ulaze u kardiopulmonalnu fazu obilježenu tahikardijom, tahipnejom i blagom hipotenzijom. Tijekom sljedećih nekoliko sati, bolest može brzo napredovati do teške hipoksije i nemogućnosti disanja. Uz dobro liječenje, stopa smrtnosti je oko 30–40%. Bolesnici koji prežive prva dva dana hospitalizacije obično se oporavljaju bez preostalih ostataka.

·  Bolest je povezana s izloženošću glodavacima. Virus Sin Nombre inficira miša (jelenji miš) i najvažniji je virus koji uzrokuje HPS u SAD-u.

·  Tipična su trombocitopenija (ključni rani znak), hemokoncentracija, proteinurija i hipoalbuminemija.

·  Pozitivne rezultate može dati testiranje seruma akutne faze na prisustvo IgM protutijela, čak i tijekom prodromalnog stadija, te može potvrditi dijagnozu. RT-PCR uzoraka krvnih ugrušaka ili tkiva obično daje pozitivan rezultat u prvih 7–9 dana bolesti.

·  Liječenje je nespecifično i zahtijeva intenzivno održvanje funkcije dišnog sustava i druge potporne mjere.

Virusna hemoragična groznica (VHG) VHG sindrom je posljedica nalaza koji se temelje na vaskularnoj nestabilnosti i smanjenom vaskularnom integritetu. Svi sindromi VHG počinju naglim nastupom vrućice i mijalgije i mogu napredovati do teške prostracije, glavobolje, vrtoglavice, fotofobije, bolova u trbuhu i / ili prsima, anoreksije i gastrointestinalnih poremećaja. Pri početnom fizikalnom pregledu može se ustanoviti konjunktivalna sufuzija, mišićna ili abdominalna mlohavost pri palpaciji, hipotenzija, petehije i periorbitalni edem. Laboratorijsko ispitivanje obično otkriva povišene razine aminotransferaze u serumu, proteinuriju i hemokoncentraciju. Šok, multifokalno krvarenje i uključenost SŽS-a (encefalopatija, koma, konvulzije) su loši prognostički znakovi. Rano prepoznavanje je važno jer se mogu početi primjenjivati odgovarajuće suportivne mjere i, u nekim slučajevima, terapija specifična za virus.

·  Lassa groznica: Javlja se endemski i epidemijski u zapadnoj Africi te ima postupniju pojavu od drugih sindroma VHG-a. Krvarenje se javlja u 15–30% slučajeva. U bolesnika s lakšom Lassa groznicom često je zabilježen makulopapularni osip.

–   Trudnice imaju veću stopu smrtnosti, a stopa smrtnosti fetusa je ~90%.

–   Bolesnici s viremijom visoke razine ili razinom serumske aspartat aminotransferaze od >150 i.j./ml imaju visoki rizik smrtnosti, te tada treba razmotriti primjenu ribavirina (32 mg/kg IV × 1 doza, a zatim 16 mg/kg svakih 6h tijekom 4 dana, a zatim 8 mg/kg svakih 8h tijekom 6 dana), koja, čini se, smanjuje taj rizik.

·  Junin/Argentinski i Machupo/Bolivijski sindromi HG: Ovi sindromi nalikuju Lassa groznici. Međutim, česti su trombocitopenija, krvarenje i disfunkcija SŽS-a (npr. zbunjenost, cerebelarni znakovi).

–   Liječenje davanjem protutijela za Junin/Argentinsku HG je djelotvorno, a postoji i djelotvorno cjepivo.

–   U slučaju svih južnoameričkih sindroma VHG, ribavirin u dozama preporučenim za Lassa groznicu vjerojatno će biti učinkovit.

·  Rift Valley groznica: Iako virus groznice Rift Valley tipično uzrokuje povišenu temperaturu i mijalgiju, VHG se može pojaviti uz izraženo zahvaćanje jetre, zatajenje bubrega i, vjerojatno, DIK.

–   Vaskulitis retine se može pojaviti u ~ 10% slučajeva inače blagih infekcija, a vid bolesnika može biti trajno oštećen.

–   Za groznicu Rift Valley groznicu nema dokazane terapije. U stadiju istraživanja je živo oslabljeno cjepivo.

·  HG s bubrežnim sindromom (HGRS): Ta bolest je u Europi najčešće izazvana Puumala virusom, na Balkanu virusom Dobrava-Beograd, a u Istočnoj Aziji virusom Hantaan.

–   Teški slučajevi HGRS razvijaju se do prepoznatljivih stadija: febrilni stadij s mijalgijom koja traje 3 ili 4 dana, hipotenzivni stadij, često povezan sa šokom i traje od nekoliko sati do 48 sati, oligurični stadij s otkazivanjem bubrega, trajanja 3–10 dana i poliurični stadij s diurezom i hipostenurijom.

–   Infekcije Puumala virusom rezultiraju mnogo slabijom kliničkom slikom, ali istim općim simptomima.

–   IgM-capture ELISA test je pozitivan unutar 2 dana od prijema i potvrđuje dijagnozu.

–   Osnova terapije je adekvatna kontrola šoka i zatajenja bubrega. Ribavirin može smanjiti stope smrtnosti i morbiditeta u teškim slučajevima ako se liječenje započne unutar prvih 4 dana bolesti.

·  Žuta groznica: Žuta groznice se ranije javljala u obliku velikih epidemija a uzrokuje tipičan sindrom VHG s izraženom nekrozom jetre, najčešće u urbanoj Južnoj Americi i Africi. Bolesnici imaju viremiju 3–4 dana i mogu imati žuticu, krvarenje, povraćanje crnog sadržaja, anuriju i terminalni delirij. Bolest spprečavaju mjere kao što su cijepljenje posjetitelja endemskih područja i kontrola komarca A. aegypti.

·  Teška denga: Prethodna infekcija heterolognim serotipom virusa denga groznice može izazvati stvaranje protutijela koja nisu zaštitna i pogoršati bolest ako se bolesnici ponovno inficiraju. U blagim slučajevima javljaju se, 2–5 dana nakon tipične denga groznice, letargija, trombocitopenija i hemokoncentracija, obično u vrijeme pada povišene temperature. U teškim slučajevima dolazi do šoka, s cijanozom, hepatomegalijom, ascitesom i pleuralnim izljevima, te gastrointestinalnim krvarenjem. Stanje šoka traje 1–2 dana.

–   Rizik se znatno smanjuje nakon 12. godine života. Teška denga je češća među ženama nego među muškarcima, među bijelcima nego među crncima te među dobro uhranjenim nego među pothranjenim osobama. Također je češća ako infekcija virusom denga 1—za razliku od denga virusa 4—prethodi infekciji virusom denga groznice 2.

–   Uz dobru njegu, ukupna stopa smrtnosti je 1%. Ključ za kontrolu bolesti je kontrola A. aegypti, komarca koji je vektor.

INFEKCIJE VIRUSOM EBOLA I MARBURG

Mikrobiologija

Obitelj Filoviridae sadrži dva roda, Marburgvirus i Ebolavirus, koji su jednolančani negativni RNK virusi koji mogu zaraziti ljude. Ebolavirus ima pet vrsta koje su imenovane prema izvornom mjestu pojavljivanja, a Marburgvirus ima dvije vrste.

·  I virus Marburg i virus Ebola su patogeni koji zahtijevaju 4. razinu biološke sigurnosti zbog visoke stope smrtnosti (osim Reston virusa, koji je Ebola virus ali nepatogen za ljude) i širenja putem aerosola.

Epidemiologija

·  Filovirusi koji su patogeni za ljude isključivo su endemski prisutni u ekvatorijalnoj Africi.

·  Od veljače 2016. došlo je do ~31.000 infekcija ljudskim filovirusima i ~13.000 smrtnih slučajeva (stopa smrtnosti ~40%), od čega se najveći dio dogodio tijekom epidemije 2014.–2015.

·  Od otkrića filovirusa 1967. godine bilo je oko 50 prirodnih prenošenja virusa sa prirodnih domaćina na ljude. Smatra se da su šišmiši rezervoar virusa Marburg i Ebola.

·  Prijenos od čovjeka na čovjeka događa se izravnim kontaktom ili zbog izloženosti zaraženim tjelesnim tekućinama i tkivima. Nema dokaza takvog prijenosa aerosolom ili kapljicama dišnog sustava.

Patogeneza

Patogena obilježja infekcije filovirusima uključuju izraženu supresiju imunološkog sustava, teški poremećaj zgrušavanja krvi i oštećenje vaskularnog integriteta. Iako su u unutrašnjim organima, sluznicama i koži otkrivene petehije, ekhimoze i druge znakovi hemoragije, rijetko se događa teški gubitak krvi.

Klinička slika

Nakon perioda inkubacije od 3 do 25 dana, bolesnici razviju bifazni sindrom s relativnom remisijom od 1 do 2 dana koja se javlja između te dvije faze.

·  Prva faza traje 5–7 dana i karakterizira je nagla pojava vrućice, zimice, teške glavobolje, kašalj, mijalgija, faringitis i artralgija te razvoj makulopapularnog osipa.

·  Druga faza uključuje GI trakt (npr. bol u trbuhu, povraćanje, proljev), dišni trakt (npr. bol u prsima, kašalj), vaskularni sustav (npr. posturalna hipotenzija, edem), SŽS (npr. konfuzija, glavobolja, koma) i hemoragične manifestacije.

·  Uobičajena je pojava rane leukopenije koju slijedi leukocitoza sa skretanjem u lijevo, trombocitopenija, povišene razine jetrenih enzima te produljena koagulacija.

·  Bolesnici obično umiru 4–14 dana nakon infekcije. Preživjeli mogu imati trajnije posljedice koje ih onesposobljuju (npr. artralgija, astenija, iridociklitis, gubitak sluha, psihoza, poprečni mijelitis).

·  Filovirusi mogu perzistirati u jetri, očima ili testisima preživjelih mjesecima nakon oporavka i mogu se ponovno aktivirati (uzrokujući recidivirajuću bolest) ili se mogu prenijeti i spolnim putem.

Dijagnoza

Visoke koncentracije virusa u krvi mogu se dokazati ELISA testom, izolacijom virusa ili RT-PCR-om. Druge dijagnoze koje se moraju isključiti (kao što su one koje oponašaju zarazu virusom Ebola ili Marburg) uključuju druge VHF (osobito žutu groznicu), falciparum malariju, tifusnu groznicu i gram-negativnu sepsu.

·  Bilo koji tretman mora biti primijenjen pod povećanim sigurnosnim mjerama od strane iskusnih stručnjaka koristeći odgovarajuću osobnu zaštitnu opremu (npr. ogrtači, rukavice, zaštita za obuću, štitnici za lice) kako bi se spriječio daljnji prijenos.

·  Liječenje infekcija koje uzrokuju filovirusi je u potpunosti simptomatsko jer nema učinkovite terapije specifične za virus.

 

Opširnije vidi u Jackson AC: Rabies and Other Rhabdovirus Infections, Pogl. 232, str. 1299; Kuhn JH, Peters CJ: Arthropod-Borne and Rodent-Borne Virus Infections, Pogl. 233, str. 1304; i Kuhn JH: Ebolavirus and Marburgvirus Infections, Pogl. 234, str. 1323, u HPIM-19.