- Infekcije gornjih dišnih putova (IGDP) su među vodećim uzrocima izgubljenog vremena/izostanka s posla ili iz škole.
- Razlučiti bolesnike s primarno virusnom IGDP od onih s primarno bakterijskom IGDP je teško jer su znakovi i simptomi isti.
- IGDP obično se liječe antibioticima iako bakterije uzrokuju samo 25% slučajeva. Nekritično propisivanje antibiotika za IGDP vodeći je uzrok rezistencije na antibiotike čestih domicilnih patogena kao što je Streptococcus pneumoniae.
NESPECIFIČNE IGDP
- Definicija: Nespecifične IGDP (“obična prehlada”) nemaju istaknute lokalne značajke.
- Etiologija: veliki broj raznovrsnih virusa (npr. rinovirusi, koronavirusi, virusi parainfluence i influence, adenovirusi) može uzrokovati nespecifične IGDP.
- Kliničke manifestacije:akutni, blagi, kataralni sindrom koji prolazi spontano, obično su izraženi rinoreja, kongestija nosa, kašalj i grlobolja
– Promuklost, malaksalost, kihanje i vrućica su varijabilniji.
– Simptomi prosječno traju ~1 tjedan (od 2–10 dana).
– sekundarne bakterijske infekcije su komplikacija u 0.5–2% slučajeva prehlade i povezane su s produljenim trajanjem i/ili većom težinom bolesti, često s lokalizacijom znakova i simptoma. Gnojni sekret iz nosa i grla su loši prediktori bakterijske infekcije.
- Liječenje:Obično je potrebna samo simptomatska terapija (npr. dekongestivi, NSAID). Antibiotici nisu indicirani.
INFEKCIJE SINUSA
- Rinosinuitis je upalno stanje koje najčešće zahvaća maksilarne sinuse; pa redom prema učestalosti etmoidne, frontalne i sfenoidne sinuse.
- Sinusitis je razlogom za milijune posjeta liječnicima primarne zdravstvene zaštite svake godine i peta je najčešća dijagnoza za koju su propisani antibiotici.
AKUTNI SINUSITIS
- Definicija: sinusitis traje <4 tjedna
- Etiologija:Infektivni i neinfektivni uzroci dovode do začepljenja (opstrukcije) sinusnih otvora i nakupljanja sluzi.
– Infektivni uzročnici su virusi (npr. rinovirus, virusi parainfluence i influence) i bakterije (npr. S. pneumoniae, netipizirani Haemophilus influenzae, i [u djece] Moraxella catarrhalis).
- U imunokompromitiranih bolesnika uzrok mogu biti gljivice (npr. Rhizopus, Mucor, i povremeno Aspergillus).
- Nosokomijalne slučajeve obično uzrokuje više patogena (polimikrobni), uključujući Staphylococcus aureus i gram-negativne bacile.
– Neinfektivni uzroci su alergijski rinitis, barotrauma i izloženost kemijskim nadražajnim sredstvima.
- Kliničke manifestacije:Uobičajene manifestacije akutnog sinuitisa su curenje iz nosa, kongestija, bol ili osjećaj pritiska na licu i glavobolja.
– Zubobolja i halitoza mogu biti povezani s bakterijskim sinusitisom.
– Bol je lokalizirana iznad zahvaćenog sinusa i obično se pojačava kada se bolesnik sagne ili legne na leđa.
– Uznapredovali frontalni sinusitis može se očitovati kao “Pottov pulsirajući tumor”: nabreklina i tjestasti edem iznad čeone kosti iz subperiostalnog apscesa s kojim komunicira.
– Komplikacije koje ugrožavaju život su meningitis, epiduralni apsces i apsces mozga.
- Dijagnoza:Teško je klinički razlikovati virusni od bakterijskog sinusitisa, iako broj virusnih slučajeva uvelike nadmašuje broj bakterijskih.
– Samo 40–50% bolesnika čiji simptomi traju >10 dana, koji imaju gnojnu sekreciju iz nosa, nazalnu kongestiju i bolove u lica ima bakterijski sinusitis.
– Ako se sumnja na gljivični sinuitis, treba izvršiti biopsiju zahvaćenog područja.
– Osim u nozokomijalnim slučajevima, kod akutnog sinusitisa se ne preporučuje CT sinusa ni rendgensko snimanje. Nozokomijalni sinusitis treba potvrditi CT sinusa, a aspirat sinusa poslati na kulture i test osjetljivosti (idealno prije nego se započne s antimikrobnom terapijom).
LIJEČENJE AKUTNI SINUSITIS
• Većina se bolesnika oporavi bez antibiotske terapije.
• Kod pacijenata s blagim do umjerenim simptomima, liječenje se treba usredotočiti na ublažavanje simptoma i olakšavanje drenaže sinusa (npr. oralni i lokalni dekongestivi, ispiranje nosa slanom otopinom).
• Antibiotike bi trebalo dati bolesnicima s teškom kliničkom slikom prilikom javljanja liječniku i onima bez poboljšanja nakon 10 dana.
– Preporučene terapijske protokole za odrasle pacijente prikazuje Tbl. 58-1.
TABLICA 58-1 DIJAGNOSTIČKE I TERAPIJSKE SMJERNICE ZA AKUTNI SINUSITIS U ODRASLIH
|
|
Dijagnostički kriteriji
|
Preporučena terapijaa
|
|
Umjereni simptomi (npr. gnojni iscjedak iz nosa/kongestija nosa ili kašalj) >7 dana ili
Teški simptomi (kolikogod trajali), uključujući oticanje ili zubobolju jedne strane lica/žarišno
|
Inicijalna terapija:
Amoksicilin, 500 mg PO tid; ili
Amoksicilin/klavulanat, 500/125 mg PO tid ili 875/125 mg PO bidb
Alergija na penicilin:
Doksiciklin, 100 mg PO bid; ili
Klindamicin, 300 mg PO tid
Uzimanje antibiotika unutar 30 dana ili prevalencija Streptococcus pneumoniae rezistentne na penicilin >30%:
Amoksicilin/klavulanat (s produženim otpuštanjem), 2000/125 mg PO bid; ili
Antipneumokokni fluorokinolon (npr. moksifloksacin, 400 mg PO dnevno)
Nedavno neuspješna terapija:
Amoksicilin/klavulanat (s produženim otpuštanjem), 2000 mg PO bid; ili
Antipneumokokni fluorokinolon (npr. moksifloksacin, 400 mg PO dnevno)
|
|
a Terapija obično traje 7–10 dana (uzeti u obzir 5-dnevnu terapiju), uz odgovarajuće praćenje. Teška bolest može zahtijevati IV antibiotike i eventualnu hospitalizaciju.
b Iako dokazi nisu tako jaki, amoksicilin/klavulanat može doći u obzir kao početna terapija, osobito ako je lokalna stopa rezistencije na penicilin ili sojeva koji proizvode β-laktamazu visoka.
|
– Za pacijente koji ne reagiraju na početnu antimikrobnu terapiju, potrebno je zatražiti mišljenje otorinolaringologa o aspiraciji sinusa i/ili ispiranju.
• Kirurško liječenje dolazi u obzir kod pacijenata s teškim oblikom bolesti, intrakranijskim komplikacijama ili invazivnim gljivičnim sinusitisom.
KRONIČNI SINUSITIS
- Definicija: sinuitis koji traje >12 tjedana smatra se kroničnim
- Etiologija: obično je povezana s bakterijskom ili gljivičnom infekcijom
- Kronični bakterijski sinusitis:Ponavljane infekcije zbog oslabljenog (oštećenog) mukocilijarnog čišćenja (klirensa) za razliku od jedne perzistentne infekcije.
– Bolesnici imaju stalnu kongestiju nosa i pritisak u sinusima s periodima pogoršanja.
– CT sinusa može odrediti opseg bolesti, otkriti anatomski defekt ili proces koji izaziva opstrukciju i procijeniti terapijski odgovor.
– Endoskopski treba uzeti uzorke tkiva za histologiju i kulture kako bi se odredila odgovarajuća terapija.
– Više puta je potrebno ponavljati antibiotsku terapiju u trajanju od 3–4 tjedna. Dodatna terapija uključuje intranazalnu primjenu glukokortikoida, ispiranje sinusa i kiruršku intervenciju.
- Kronični gljivični sinusitis: neinvazivna bolest kod imunokompetentnih domaćina, tipični uzročnici su Aspergillusi crna (dematiaceous) plijesan. Recidivi su česti.
– Blaga, indolentna bolest obično izlječiva bez antimikotika endoskopskim kirurškim zahvatom.
– Jednostrana bolest s micetomom unutar sinusa (gljivična lopta) liječi se kirurški i—ako je došlo do erozije kosti—antimikoticima.
– Alergijski gljivični sinuitis viđa se u bolesnika s nosnim polipima i astmom, manifestira se kao pansinusitis s gustom, eozinofilnom sluzi čija je konzistencija poput maslaca od kikirikija.
INFEKCIJE UHA I MASTOIDA
INFEKCIJE VANJSKOG UHA
Bez lokalne ili regionalne adenopatije, uzeti u obzir neinfektivne uzroke upale, među kojima su trauma, ubodi insekata i izloženost okolini češći uzroci nego autoimune bolesti (npr. lupus) ili vaskulitisi (npr. granulomatoza s poliangiitisom).
- Celulitis ušne školjke: Osjetljivost na dodir, eritem oteknuće i toplina vanjskog uha, osobito ušne resice, nakon manje traume. Primjenjuju se topli zavoji i antibiotici djelotvorni protiv S. aureus i streptokoka (npr. cefaleksin, dikloksacilin).
- Perihondritis: Infekcija perihondrija hrskavice ušne školjke nakon manje lokalne traume (npr. probijanje ušiju). Infekcija može jako nalikovati na ušni celulitis, iako je kod perihondritisa ušna resica rjeđe zahvaćena.
– Liječenje zahtijeva sistemske antibiotike djelotvorne protiv najčešćih uzročnika, Pseudomonas aeruginosa i S. aureus, a tipično se sastoji od anti-pseudomonasnog penicilina (npr. piperacilin) ili penicilina rezistentnog na penicilinazu (npr. nafcilin) plus antipseudomonasni kinolon (npr. ciprofloksacin). Možda će biti potrebna kirurška drenaža; oporavak može trajati tjednima.
– Ako perihondritis ne reagira na adekvatnu terapiju, razmislite o neinfektivnoj upalnoj etiologiji (npr. recidivirajući polikondritis).
- Upala vanjskog uha (otitis externa): skup bolesti koje pogađaju ponajprije otvor slušnog kanala i rezultat su kombinacije topline i zadržane vlage, uz deskvamaciju i maceraciju epitela vanjskog slušnog kanala. Svi oblici su pretežno bakterijskog porijekla; P. aeruginosa i S. aureussu najčešći uzročnici.
– Akutna lokalizirana upala vanjskog uha: furunkuloza vanjske trećine ušnog kanala, obično uzrokuje S. aureus. Liječi se peroralno antistafilokoknim penicilinom (npr. dikloksacilin, cefaleksin) i kirurškom drenažom u slučajevima kada nastane apsces.
– Akutna difuzna upala vanjskog uha (plivačko uho): P. aeruginosa ili druge gram-negativne ili gram-pozitivne bakterije uzrokuju infekciju u maceriranom i nadraženom kanalu. Bolesnici imaju jako bolan, crven i otečen zvukovod, te bijeli grudasti iscjedak iz uha. Liječi se čišćenjem kanala i lokalnim sredstvima (npr. hipertoničnom fiziološkom otopinom, mješavinom alkohola i octene kiseline, antibioticima—pripravcima neomicina s polimiksinom), sa ili bez glukokortikoida, da se ublaži upala.
– Kronična upala vanjskog uha: eritematozni, ljuskavi, pruritični dermatitis koji se obično javlja zbog trajnog curenja iz kronično inficiranog srednjeg uha, drugih uzroka ponavljane iritacije ili uslijed rijetkih kroničnih infekcija poput tuberkuloze ili lepre. Liječenje se sastoji od identificiranja i uklanjanja pretpostavljenog procesa; ozdravljenje se često teško postiže.
– Maligna ili nekrotizirajuća upala vanjskog uha: sporo napredujuća infekcija koju karakterizira purulentna otoreja, eritematozno natečeno uho i zvukovod, te jaka otalgija koja je neproporcionalna fizikalnom nalazu, s granulacijskim tkivom u posteroinferiornom zidu slušnog kanala, blizu spoja kosti i hrskavice
- Ovo stanje potencijalno opasno za život, koje se javlja prvenstveno u starijih osoba s dijabetesom ili imunokompromitiranih, može zahvatiti bazu lubanje, moždane ovojnice, kranijalne živce i mozak.
- P. aeruginosa je najčešći uzročnik, ali bolest mogu izazvati i drugi gram-negativni bacili, S. aureus, Staphylococcus epidermidis, Actinomyces, i Aspergillus.
- Bioptat granulacijskog tkiva (ili dubljeg tkiva) treba uzeti za kulture.
- Liječenje uključuje sistemske antibiotike tijekom 6–8 tjedana i sastoji se od antipseudomonasnih sredstava (npr. piperacilin, ceftazidim) s aminoglikozidom ili fluorokinolonom; kao pomoćna terapija koriste se antibiotske kapi djelotvorne protiv Pseudomonas, u kombinaciji s glukokortikoidima.
- Ponavlja se u do 20% slučajeva. Agresivna kontrola glikemije u dijabetičara pomaže u liječenju i prevenciji recidiva.
INFEKCIJE SREDNJEG UHA
Disfunkcija Eustachijeve tube, često zajedno s IGDP, uzrokuje upalu sa sterilnim transudatom. Infekcija često nastaje poslije virusne ili bakterijske superinfekcije.
- Akutna upala srednjeg uha:tipično nastaje poslije virusne infekcije gornjeg dišnog sustava, koja može izravno uzrokovati virusnu upalu srednjeg uha ili, češće, pogodovati razvoju bakterijske upale srednjeg uha
– Etiologija:S. pneumoniae je izoliran u do 35% slučajeva; netipični H. influenzae i M. catarrhalis drugi su česti uzroci bakterijske upale srednjeg uha. Zabrinutost se povećava zbog pojave vanbolničkog meticilin-rezistentnog S. aureus (MRSA) Virusi (npr. RSV, virus gripe, rinovirus, enterovirus) su uzročnici ili sami ili s bakterijama u do 40% slučajeva.
– Kliničke manifestacije: Bubnjić je nepokretan, eritematozan, te ispupčen ili uvučen i može spontano puknuti.
- Ostali nalazi su otalgija, otoreja, oslabljen sluh, vrućica i iritabilnost.
- U izolaciji, eritem bubnjiča je nespecifičan jer se javlja zajedno s upalom sluznice gornjeg dišnog sustava.
– Liječenje: Indikacije za antibiotsku terapiju i protokoli navedeni su u Tbl. 58-2; antibiotska profilaksa i kirurške intervencije od male su koristi kod recidivirajuće akutne upale srednjeg uha.
TABLICA 58-2 DIJAGNOSTIČKE I TERAPIJSKE SMJERNICE ZA AKUTNU UPALU SREDNJEG UHA
|
|
Težina bolesti
|
Dijagnostički kriteriji
|
Preporučena terapija
|
|
Blaga do umjerena
|
>2 godine ili 6 mjeseci do 2 godine bez slobodne tekućine u srednjem uhu
|
Samo promatranje (odgoditi antibiotsku terapiju za 48–72 h i ograničiti simptomatsku terapiju)
|
|
|
<6 mjeseci; ili
6 mjeseci do 2 godine s izljevom u srednjem uhu (tekućina u srednjem uhu, što se očituje smanjenom pokretljivošću bubnjića, pojavom nivoa zrak/tekućina iza MT, ispupčenom MT, gnojnom otorejom) i akutnom pojavom znakova i simptoma upale srednjeg uha, uključujući vrućicu, otalgiju, oslabljen sluh, tinitus, vrtoglavicu, eritematoznu MT; ili
>2 godine bilateralna bolest, perforacija MT, visoka temperatura, imunokompromitiranost, povraćanje
|
Inicijalna terapija a
amoksicilin, 80–90 mg/kg qd (do 2 g) PO u podijeljenim dozama (bid ili tid); ili
cefdinir, 14 mg/kg qd PO u 1 dozi ili podijeljenim dozama (bid); ili
cefuroksim, 30 mg/kg qd PO u podijeljenim dozama (bid); ili
azitromicin, 10 mg/kg qd PO 1. dan, a zatim 5 mg/kg qd PO tijekom 4 d
Uzimanje antibiotika unutar 30 dana ili nedavno neuspješna terapijaa,b:
Amoksicilin, 90 mg/kg qd (do 2 g) PO u podijeljenim dozama (bid), plus klavulanat, 6.4 mg/kg qd PO u podijeljenim dozama (bid); ili
ceftriakson, 50 mg/kg IV/IM qd 3 dana; ili
klindamicin, 30–40 mg/kg qd PO u podijeljenim dozama (tid)
|
|
Teška
|
Kao što je gore navedeno, s temperaturom ≥39.0°C; ili
umjerena do teška otalgija
|
Inicijalna terapijaa
Amoksicilin, 90 mg/kg qd (do 2 g) PO u podijeljenim dozama (bid), plus klavulanat, 6.4 mg/kg qd PO u podijeljenim dozama (bid); ili
ceftriakson, 50 mg/kg IV/IM qd 3 dana
Uzimanje antibiotika unutar 30 dana ili nedavno neuspješna terapijaa,b
ceftriakson, 50 mg/kg IV/IM qd 3 dana; ili
klindamicin, 30–40 mg/kg qd PO u podijeljenim dozama (tid); ili
Razmotrite timpanocentezu (miringotomiju) s kulturom
|
|
aTrajanje (ukoliko nije drugačije određeno): 10 dana za bolesnike <6 godina i one s teškom bolešću; 5–7 dana (s tim da se opservacija razmotri samo kod prethodno zdravih osoba s blagom bolešću) za bolesnike ≥6 godina.
bBez poboljšanja i/ili kliničko pogoršanje nakon 48–72 sata od opservacije ili terapije.
Kratice: MT = membrana timpani (bubnjić).
Izvor: American Academy of Pediatrics Subcommittee on Management of Acute Otitis Media, 2004.
|
- Serozna upala srednjeg uha :Također poznata kao otitis media s izljevom, ovo stanje može trajati tjednima (npr. akutni izljevi) ili mjesecima (npr. nakon epizode akutnog otitis media) bez znakova infekcije, a povezano je sa značajnim gubitkom sluha u zahvaćenom uhu.
– Većina slučajeva prolazi spontano unutar 3 mjeseca bez antibiotske terapije.
– Antibiotska terapija ili miringotomija s timpanostomom je rezervirana za bolesnike s obostranim izljevom koji traje najmanje 3 mjeseca i koji imaju značajnu popratnu obostranu nagluhost.
- Kronična upala srednjeg uha :Trajna ili recidivirajuća gnojna otoreja s puknućem bubnjića, obično povezana s provodnom (konduktivnom) nagluhošću.
– Neaktivna bolest, za koju je karakteristična središnja perforacija bubnjića, liječi se ponavljanom primjenom lokalnih antibiotskih kapi dok se iz uha cijedi sekret (drenaža).
– Aktivna bolest uključuje stvaranje kolesteatoma koji se može povećati i na kraju dovesti do erozije kosti, meningitisa i apscesa mozga, a liječi se kirurški.
- Mastoiditis :nakupljanje gnojnog eksudata u mastoidnim zračnim stanicama što dovodi do erozije okolne kosti i nastanka šupljina sličnih apscesu.
– Bolesnici osjećaju bol, imaju eritem, a mastoidni nastavak natiče što uzrokuje pomak aurikule uz znakove i simptome otitis media.
– Rijetke komplikacije su subperiostni apsces, duboki apsces vrata i septična tromboza lateralnog sinusa.
– Empirijska pareneteralna terapija antibioticima širokog spektra koja cilja na S. pneumoniae, H. influenzae, i M. catarrhalis može se suziti kada se dobiju rezultati kultura; mastoidektomija je rezervirana za komplicirane slučajeve ili slučajeve u kojima je terapija neuspješna.
INFEKCIJE ŽDRIJELA I USNE ŠUPLJINE
Grlobolja je najčešći simptom i jedan od najčešćih razloga posjeta odraslih i djece liječniku.
AKUTNI FARINGITIS
- Etiologija:Respiratorni virusi su najčešći uzročnik koji se može identificirati, iako u ~30% slučajeva etiologija nije utvrđena.
– Virusi: Rinovirusi uzrokuju ~20%, a koronavirusi ~5% slučajeva; virusi influence i parainfluence su sezonski uzroci; drugi važni patogeni virusi su HSV, coxsackievirus, CMV, EBV i HIV.
– Bakterije: Drži se da Streptococcus A (SGA) uzrokuje ~5–15% slučajeva faringitisa u odraslih. Fusobacterium necrophorum, koji može uzrokovati Lemierreovu bolest, sve se više identificira kao uzrok faringitisa u adolescenata, a izolira se gotovo jednako često kao i SGA. Rijetke bakterije koje se moraju uzeti u obzir kod odgovarajućih izloženih skupina uključuju Neisseria gonorrhoeae, Corynebacterium diphtheriae, Yersinia enterocolitica, i Treponema pallidum.
- Kliničke manifestacije:Specifični znakovi i simptomi ponekad sugeriraju da je jedna etiologija vjerojatnija od druge.
– Respiratorni virusi: Simptomi obično nisu teški, a to su hunjavica bez vrućice, cervikalna limfadenopatija osjetljiva na dodir, ili eksudat u ždrijelu.
– Virus influence i adenovirus: dokazuje ga teški eksudativni faringitis s vrućicom, mijalgija i—za adenovirus—konjunktivitis
– HSV: manifestira se upalom ždrijela i stvaranjem eksudata s mjehurićima i čirevima na nepcu
– Coxsackievirus (herpangina): manifestira se malim mjehurićima na mekom nepcu i uvuli koji puknu te nastanu plitki bijelih ulkusi.
– EBV i CMV: počinju kao eksudativni faringitis zajedno s drugim znakovima infektivne mononukleoze
– HIV: udružen s vrućicom, akutnim faringitisom, mijalgijom, malaksalošću, a ponekad i makulopapularnim osipom
– Streptokoki: Prezentacija varira od blage bolesti do jake boli u ždrijelu, groznice, zimice, abdominalnih bolova i hiperemične faringealne membrane s hipertrofijom tonzila i eksudatom; nema simptoma hunjavice.
– Druge bakterije: često se manifestiraju eksudativnim faringitisom bez drugih specifičnih nalaza
- Dijagnoza:Primarni dijagnostički cilj je identificirati slučajeve SGA faringitisa.
– Testovi brze detekcije antigena za SGA nude dobru specifičnost (>90%), ali varijabilnu osjetljivost (65–90%); kulture grla preporučuju se za djecu, ali ne i za odrasle, kada su brzi testovi negativni.
– Ako se sumnja u ove dijagnoze, potrebno je uzeti uzorke za specifične kulture na druge bakterije i viruse.
– Ako se pomišlja na HIV, treba provesti testiranje na HIV RNK.
- Liječenje:Antibiotska terapija za SGA infekciju (penicilin VK, 500 mg PO 3 puta dnevno × 10 dana; ili benzatin penicilin G, 1,2 milijuna jedinica IM × 1 doza) preporučuje se za bolesnike s pozitivnim testom za brzo otkrivanje antigena ili pozitivnom kulturom brisa grla; liječenje umjereno smanjuje trajanje simptoma i sprječava razvoj reumatske groznice.
– Dugotrajna penicilinska profilaksa (benzatin penicilin G, 1,2 milijuna jedinica IM svaka 3 do 4 tjedna ili penicilin VK, 250 mg PO 2×/dan) indicirana je kod osoba s rizikom od recidiva reumatske groznice.
– Za virusni faringitis općenito je dovoljna simptomatska terapija.
– Specifična antivirusna terapija (npr. oseltamivir, aciklovir) može biti korisna u odabranim slučajevima influence i infekcije HSV-om.
INFEKCIJE USNE ŠUPLJINE
Oralno-labijalne infekcije herpesvirusom opisane su u Pogl. 99, a orofaringealna kandidijaza u Pogl. 106.
INFEKCIJE LARINKSA I EPIGLOTISA
- Laringitis: Akutni laringitis je čest sindrom koji uzrokuju gotovo svi glavni respiratorni virusi i neke bakterije (npr. C. diphtheriae, i M. catarrhalis). Kronični slučajevi infektivnog laringitisa mnogo su rjeđi u razvijenim zemljama nego u zemljama s niskim dohotkom, a uzročnici su Mycobacterium tuberculosis, endemske gljivice (npr. Histoplasma, Blastomyces, Coccidioides), i Cryptococcus.
– Bolesnici su promukli, glas je snižen ili su afonični, te imaju simptome rinitisa.
– Akutni laringitis se liječi inhaliranjem vlažnog zraka, štednjom glasa i—ako je u kulturama nađen SGA—antibioticima. Liječenje kroničnog laringitisa ovisi o patogenu, čija identifikacija obično zahtijeva biopsiju s kulturom.
- Epiglottitis: akutni, brzo napredujući celulitis epiglotisa i okolnih struktura koji može dovesti do potpune—a ponekad i fatalne—opstrukcije dišnih putova.
– Epiglotitis uzrokuju SGA, S. pneumoniae, Haemophilus parainfluenzae, i S. aureus; pedijatrijski slučajevi koje uzrokuje H. influenzae tipa b sada su rijetki zbog cijepljenja.
– Simptomi su vrućica, jaka grlobolja i sistemska intoksikacija, a bolesnici često sline dok sjede nagnuti prema naprijed. Pregled može otkriti respiratorni distres, inspiratorni stridor i uvlačenje stijenke prsnog koša (interkostalnih prostora).
– U ambulanti se smije vršiti izravna vizualizacija (tj. sa špatulom) zbog rizika od potpune opstrukcije dišnih putova. Direktna fiberoptička laringoskopija u kontroliranim uvjetima (npr. u operacijskoj dvorani) može se vršiti u dijagnostičke svrhe, u cilju dobivanja uzoraka za kulture i zbog endotrahealne intubacije.
– Liječenje se usredotočuje na zaštitu dišnih putova. Trebalo bi uzeti hemokulture i, u nekim slučajevima, kulture epiglotisa; nakon uzimanja uzoraka treba 7–10 dana davati IV antibiotike djelotvorne protiv H. influenzae (npr. ampicilin/sulbaktam ili cefalosporine 2. ili 3. generacije).
INFEKCIJE DUBOKIH STRUKTURA VRATA
Ove infekcije, u koje spadaju Ludwigova angina, Lemierreov sindrom i retrofaringealni apsces, opisane su u Pogl. 92.
Opširnije vidi u Rubin MA, Ford LC, Gonzales R: Sore Throat, Earache, and Upper Respiratory Symptoms, pogl. 44, str. 225, u HPIM-19.