Infekcija virusom humane imunodeficijencije (HIV)

    Autor: Edward R. Cachay, MD, MAS
    Urednici sekcije: prof. dr. sc. Adriana Vince, dr. med. i dr. sc. Neven Papić, dr. med.
    Prijevod: Nina Vrsaljko, dr. med.

    Infekcija virusom humane imunodeficijencije (HIV) je virusna infekcija koja progresivno uništava određene bijele krvne stanice i može uzrokovati sindrom stečene imunodeficijencije (AIDS).

    • HIV se prenosi bliskim kontaktom s tjelesnom tekućinom koja sadrži virus ili stanice zaražene virusom (kao što su krv, sjemena tekućinaili vaginalne tekućine).

    • HIV uništava određene vrste bijelih krvnih stanica, čim slabi obrana organizma protiv infekcija i raka.

    • Kada se ljudi inficiraju, simptomi temperature, osipa, otečenih limfnih čvorova i umora mogu trajati od nekoliko dana do nekoliko tjedana.

    • Mnoge zaražene osobe ostaju dobro više od desetljeća.

    • Oko polovice neliječenih obolijeva i razvija se AIDS, definiran prisutnošću ozbiljnih infekcija i raka, u roku od 10 godina.

    • Na kraju, većina neliječenih ljudi razvija AIDS.

    • Testovi krvi za provjeru protutijela na HIV i mjerenje količine HIV virusa mogu potvrditi dijagnozu.

    • Lijekovi za HIV (antiretrovirusni lijekovi) - dva, tri ili više - mogu spriječiti replikaciju HIV-a, ojačati imunološki sustav i tako učiniti ljude manje podložnima infekcijama, ali lijekovi ne mogu eliminirati HIV, koji ostaje u neaktivnom obliku.

    (Vidi također HIV infekcija u djece.)

    HIV infekcije mogu biti uzrokovane jednim od dva retrovirusa, HIV-1 ili HIV-2. HIV-1 uzrokuje većinu HIV infekcija širom svijeta, ali HIV-2 uzrokuje mnoge infekcije HIV-om u zapadnoj Africi.

    Što je retrovirus?

    Virus humane imunodeficijencije (HIV) je retrovirus koji, kao i mnogi drugi virusi, pohranjuje svoju genetsku informaciju u obliku RNK radije nego DNA (većina drugih živih bića koristi DNK).

    Kada HIV uđe u ljudsku stanicu, oslobađa svoju RNK, a enzim koji se naziva reverzna transkriptaza stvara DNA kopiju HIV RNA. Novonastala HIV DNA zatim s eintegrira u DNA zaražene stanice. Ovaj proces je suprotan onome koji koriste ljudske stanice, koje čine RNA kopiju DNA. Dakle, HIV se naziva retrovirus, koji se odnosi na obrnuti (reverzni) proces.

    Drugi RNK virusi (kao što su dječja paraliza, gripa ili ospice), za razliku od retrovirusa, ne stvaraju kopije DNA nakon što napadnu stanice. Oni jednostavno rade RNA kopije svoje izvorne RNA.

    Svaki put kada se stanica zaražena HIV-om podijeli, ona stvara novu kopiju integrirane HIV DNK, kao i vlastite gene. Kopija HIV DNK-a je ili

    • neaktivna (latentna): cirus je prisutan, ali ne uzrokuje nikakvu štetu.

    • aktivirana: virus preuzima funkcije zaražene stanice, uzrokujući da proizvodi i oslobađa mnoge nove kopije HIV-a, koje zatim napadaju druge stanice.

    HIV progresivno uništava određene vrste bijelih krvnih stanica koje se nazivaju CD4+ limfociti. Limfociti pomažu obraniti tijelo od stranih stanica, mikroorganizama i raka. Dakle, kada HIV uništi CD4+ limfocite, ljudi postaju podložni napadima mnogih drugih mikroorganizama. Mnoge komplikacije HIV infekcije, uključujući smrt, obično su posljedica ovih drugih infekcija, a ne izravno od infekcije HIV-om.

    HIV-1 je potekao iz središnje Afrike tijekom prve polovice 20. stoljeća kada je HIV-u blizak virus čimpanze prvi inficirao ljude. Globalno širenje HIV-1 započelo je krajem 1970-ih, a AIDS je prvi put prepoznat 1981. godine.

    U 2016. godini oko 36,7 milijuna ljudi, uključujući 2,1 milijun djece mlađe od 15 godina, živjelo je s HIV infekcijom diljem svijeta. Bilo je milijun smrtnih slučajeva povezanih s AIDS-om, a 1,8 milijuna ljudi je novo zaraženo.

    Većina (95%) novih infekcija javlja se u zemljama u razvoju. Gotovo 70% novih infekcija HIV-om pojavljuje se u subsaharskoj Africi, a više od polovice se javlja kod žena i 1 od 10 u djece mlađe od 15 godina. Međutim, u mnogim zemljama subsaharske Afrike broj novih HIV infekcija uvelike se smanjio, dijelom zbog međunarodnih napora da se osigura liječenje i strategije za prevenciju.

    U Sjedinjenim Američkim Državama, procijenjeno je da je u 2015. godini više od 1,1 milijun osoba starijih od 13 godina imalo HIV infekciju. Oko 15% njih ne zna da ima HIV infekciju. U 2016. dijagnosticirano je 39.782 slučaja HIV infekcije u Sjedinjenim Državama. Više od dvije trećine ovih infekcija dogodilo se u homoseksualnih i biseksualnih muškaraca. Među tim muškarcima, većina infekcija dogodila se u crnaca (10.223), a slijedili su hispano/latinoamerikancii (7.425) i bijelci (7.390).

    Sindrom stečene imunodeficijencije (AIDS)

    AIDS je najteži oblik HIV infekcije. HIV infekcija se smatra AIDS-om kada se razvije barem jedna ozbiljna komplicirajuća bolest ili se broj CD4 + limfocita značajno smanji.

    Kada ljudi zaraženi HIV-om razviju određene bolesti, dijagnosticira se AIDS. Te bolesti, koje se nazivaju AIDS indikatorskim bolestima, uključuju

    • Ozbiljne infekcije koje se javljaju uglavnom kod osoba s oslabljenim imunološkim sustavom (tzv. oportunističke infekcije), uključujući gljivične infekcije (kao što su kriptokokoza i Pneumocystis jirovecii pneumonija ) i teške herpes simplex infekcije

    • Određene vrste raka, poput invazivnog raka grlića maternice, Kaposi sarkoma, i određenih limfoma

    • Disfunkcija živčanog sustava

    • Značajan gubitak težine zbog infekcije HIV-om ("wasting" sindrom)

    Prijenos HIV infekcije

    Prijenos HIV-a zahtijeva kontakt s tjelesnom tekućinom koja sadrži virus ili stanice zaražene virusom. HIV se može pojaviti u gotovo svim tjelesnim tekućinama, ali prijenos se odvija uglavnom preko krvi, sjemene tekućine, vaginalne tekućine i majčinog mlijeka. Iako suze, urin i slina mogu sadržavati niske koncentracije HIV-a, prijenos tim tekućinama je izuzetno rijedak, ako se uopće i javlja.

    HIV se ne prenosi kontaktom kao što je diranje, držanje ili poljubac ili bliskim neseksualan kontaktom na poslu, u školi ili u kući. Nijedan slučaj prijenosa HIV-a nije povezan s kašljanjem ili kihanjem zaražene osobe ili ugrizom komaraca. Prijenos od zaraženog liječnika ili zubara na pacijenta je izuzetno rijedak.

    HIV se obično prenosi na sljedeće načine:

    • Seksualnim kontaktom sa zaraženom osobom, kada je sluznica koja oblaže usta, vaginu, penis ili rektum izložena tjelesnim tekućinama kao što je sperma ili vaginalna tekućina koje sadrže HIV, što se događa tijekom nezaštićenog spolnog odnosa

    • Ubrizgavanje kontaminirane krvi, kao što se može dogoditi kada se dijele igle ili se slučajno ubode zdravstveni radnick na iglu osobe zaražene HIV-om.

    • Prijenos sa zaražene majke na dijete prije rođenja, tijekom rođenja ili nakon rođenja kroz majčino mlijeko

    • Medicinskim postupci, kao što je transfuzija krvi koja sadrži HIV, postupci s neadekvatno steriliziranim instrumentima, ili transplantacija zaraženog organa ili tkiva

    HIV se češće prenosi ako je koža ili sluznica poderana ili oštećena - čak i ako je oštećenje minimalno.

    U Sjedinjenim Američkim Državama, Europi i Australiji, HIV se prenosi uglavnom putem muškog homoseksualnog kontakta i dijeljenja igala među ljudima koji ubrizgavaju droge, ali prijenos putem heteroseksualnog kontakta čini oko četvrtinu slučajeva. Prijenos HIV-a u Africi, na Karibima i Aziji događa se prvenstveno između heteroseksualaca, a infekcija HIV-om pojavljuje se podjednako među muškarcima i ženama. U Sjedinjenim Državama, manje od 25% odraslih koji su zaraženi HIV-om su žene. Prije 1992. godine, većina američkih žena zaraženih HIV-om zaražene su ubrizgavanjem droga kontaminiranim iglama, ali sada je većina zaražena heteroseksualnim kontaktom.

    Njačešći način prijenosa HIV-a - seksualnim kontaktom ili dijeljenjem igala je gotvo u potpunosti moguće prevenirati.

    Jesi li znao...

    • Nisu zabilježeni slučajevi prijenosa HIV-a putem kašljanja, kihanja ili uboda komaraca.
    Kroz seksualnu aktivnost

    Rizik prijenosa HIV-a je najveći tijekom vaginalnog ili analnog seksa kada se kondom ne koristi ili se ne koristi ispravno. Prijenos HIV-a također se može pojaviti tijekom oralnog seksa, iako je prijenos manje vjerojatan nego tijekom vaginalnog ili analnog seksa.

    Rizik od infekcije HIV-om povećava se kada sjemena ili vaginalna tekućina sadrže veliku količinu HIV-a i / ili kada postoje razderotine ili rane, čak i male, u koži ili sluznicama koje oblažu genitalije, usta ili rektum. Stoga je prijenos vjerojatniji tijekom sljedećeg:

    • Prvi tjedni nakon što su ljudi zaraženi, jer u to vrijeme krv i tjelesne tekućine sadrže vrlo velike količine HIV-a

    • Snažne seksualne aktivnosti koje oštećuju kožu ili sluznice koje oblažu genitalije, usta ili rektum

    • Seksualni odnos kada oba partnera imaju genitalni herpes, sifilis ili druge spolno prenosive bolesti koji mogu uzrokovati rane ili razderotine na koži ili upalu genitalija

    HIV (antiretrovirusni) lijekovi mogu smanjiti količinu HIV-a u spermi i vaginalnoj tekućini. Prema tome, liječenje HIV infekcije ovim lijekovima može dramatično smanjiti vjerojatnost prijenosa.

    Seksualne aktivnosti koje mogu oštetiti membrane koje oblažu genitalije, usta ili rektum uključuju fistiranje (umetanje većine ili svih ruku u rektum ili vaginu) i korištenje seksualnih pomagala.

    Rizik zaraze HIV-om tijekom heteroseksualnog odnosa je veći za mlade, dijelom zato što imaju manju kontrolu nad svojim impulsima i stoga imaju veću vjerojatnost da se upuste u rizično seksualno ponašanje, kao što je veći broj seksualnih partnera i nezaštićen spolni odnos.

    Nedavni dokazi pokazuju da osobe zaražene HIV-om kod kojih je antiretrovirusna terapija smanjila količniu virusa ispod razine detekcije, virus ne prenose seksualnim putem na svoje partnere.

    Koliki je rizik prijenosa HIV-a tijekom seksualnih aktivnosti?

    Rizik

    Aktivnost

    nikakav (osim ako su prisutne rane)

    Ljubljenje

    Trljanje tijelom i masaža

    Upotreba seksualnih pomagala koje se ne dijele s drugima

    Stimulacija genitalija od strane partnera ako nema kontakta s spermom ili vaginalnim tekućinama

    Kupanje ili tuširanje zajedno

    Kontaktirajte s izmetom ili urinom ako je koža netaknuta

    Teoretski (iznimno mali rizik osim ako su prisutne rane)

    Ljubljenje

    Oralni seks (felacio) ukoliko ne dođe do ejakulacije i kada se koristi kondom

    Oralni seks (kunilingus) ako se koristi određena barijera

    Oralno-analni kontakt

    Vaginalna ili analna penetracija rukom sa ili bez rukavice

    Upotreba seksualnih pomagala koji se dijele, ali su dezinficirani

    Nizak

    Oralni seks na zaraženom muškarcu sa ili bez gutanja sperme ako se kondom ne koristi ili se pogrešno koristi (rizik je manji ako se zaraženi muškarac oralni seks obavlja neinficiranom muškarcu)

    Oralni seks učinjen ženki ako se ne koristi barijera

    Vaginalni ili analni seks ako se kondom koristi ispravno (na primjer, upotrebom samo maziva na vodenoj osnovi i bez prosipanja sjemena)

    Upotreba seksualnih pomagala koji se dijele, ali nisu dezinficirani

    Visok

    Vaginalni ili analni seks s ili bez ejakulacije ako se kondom ne koristi ili se nepravilno koristi
    Kroz igle ili druge instrumente

    Zdravstveni radnici koji se slučajno nabodu na iglu kontaminiranu HIV-om imaju oko 1: 300 šanse da se zaraze HIV-om osim ako se ne liječe što je prije moguće nakon izlaganja. Takvo liječenje smanjuje mogućnost infekcije na manje od 1 na 1500 osoba. Rizik se povećava ako igla prodre duboko ili ako je igla šuplja i sadrži HIV-om kontaminiranu krv (kao s iglom koja se koristi za izvlačenje krvi ili za ubrizgavanje droga), a ne samo da bude obložena krvlju (kao kod igle koja se koristi za šivanje rane).

    Zaražena tekućina koja prska u usta ili oči ima manje od 1 na 1000 šanse uzrokovanja infekcije.

    S majke na dijete

    HIV infekcija kod velikog broja žena u reproduktivnoj dobi dovela je do povećanja HIV infekcije među djecom.

    HIV infekcija može se prenijeti s zaražene majke na dijete na sljedeće načine:

    • Do fetusa kroz posteljicu

    • Djetetu tijekom prolaska kroz porođajni kanal

    • Djetetu nakon rođenja kroz majčino mlijeko

    Ako se zaražene majke ne liječe, 25 do 35% njihovih beba će vjerojatno biti zaraženo pri rođenju, a ako doje, vjerojatno će biti zaraženo još 10 do 15% beba.

    Liječenje zaraženih žena lijekovima za HIV može dramatično smanjiti rizik od prijenosa. Zaražene trudnice treba liječiti tijekom drugog i trećeg tromjesečja trudnoće, tijekom poroda i tijekom dojenja. Porod carskim rezom i liječenje bebe nekoliko tjedana nakon rođenja također smanjuju rizik.

    Zaražene majke ne bi trebale dojiti ako žive u zemljama u kojima je hranjenje formulom sigurno i povoljno. Međutim, u zemljama u kojima su zarazne bolesti i pothranjenost uobičajeni uzroci smrti dojenčadi i gdje nije dostupna sigurna, pristupačna formula za dojenčad, Svjetska zdravstvena organizacija preporučuje da majke doje. U takvim slučajevima, zaštita koju dojenje pruža od potencijalno fatalnih infekcija može biti protuteža riziku prijenosa HIV-a.

    S obzirom da se dosta trudnica zaraženih HIV-om liječe od HIV-a, broj djece zaražene HIV-om pada u brojnim zemljama.

    Kroz transfuziju krvi ili transplantaciju organa

    Trenutno se HIV infekcija rijetko prenosi transfuzijom krvi ili transplantacijom organa.

    Od 1985. godine u većini razvijenih zemalja, sva krv prikupljena za transfuziju testira se na HIV, a kada je moguće, neki krvni proizvodi se tretiraju toplinom kako bi se uklonio rizik od HIV infekcije. Trenutni rizik od zaraze HIV-om od jedne transfuzije krvi (koja se pažljivo provjerava na HIV i druge viruse prenosive krvlju) procjenjuje se na manje od 1 u otprilike 2 milijuna u SAD-u. Međutim, u mnogim zemljama u razvoju, krv i krvni derivati nisu testirani na HIV ili nisu strogo provjereni. Tamo rizik ostaje znatan.

    HIV se prenosi kada se organi (bubrezi, jetre, srca, gušterače, kosti i koža) iz zaraženih donora nesvjesno koriste za transplantaciju. Prijenos HIV-a vjerojatno se neće dogoditi kada se transplantiraju rožnice ili određena posebno tretirana tkiva (kao što je kost).

    Umjetna oplodnja

    Prijenos HIV-a je također moguć kada se sperma zaraženog donora koristi za oplodnju žene. U SAD-u su poduzete mjere za smanjenje ovog rizika. Uzorci svježeg sjemena više se ne koriste. Sperma donora je zamrznuta 6 mjeseci ili više. Tada se donori ponovno testiraju na HIV infekciju prije nego se sperma koristi.

    Ako je poznato da donor sperme ima HIV infekciju, ispiranje sperme je učinkovit način za uklanjanje HIV-a iz sperme.

    Mehanizam HIV infekcije

    Kada se uđe u tijelo, HIV se veže na nekoliko vrsta bijelih krvnih stanica. Najvažniji su određeni pomoćni limfociti T(T-stanice). Pomoćni limfociti T aktiviraju i koordiniraju druge stanice imunološkog sustava. Na njihovoj površini ti limfociti imaju receptor nazvan CD4, koji omogućuje HIV-u da se veže na njih. Prema tome, ovi pomoćni limfociti označeni su kao CD4+.

    HIV je a retrovirus. To jest, pohranjuje svoju genetsku informaciju kao ribonukleinsku kiselinu (RNK). Jednom kad se nađe unutar CD4 + limfocita, virus koristi enzim nazvan reverzna transkriptaza da napravi kopiju svoje RNA, ali kopija je napravljena kao deoksiribonukleinska kiselina (DNA). HIV u ovom trenutku lako mutira jer je reverzna transkriptaza sklona pogreškama tijekom pretvorbe HIV RNA u DNA. Ove mutacije otežavaju kontrolu HIV infekcije jer mnoge mutacije povećavaju šansu za proizvodnju HIV-a koji može odoljeti napadima imunološkog sustava i / ili antiretrovirusnih lijekova.

    Kopija HIV DNA se ugrađuje u DNK inficiranog limfocita. Genetski kod limfocita zatim proizvodi (replicira) HIV. S vremenom, limfociti se unište. Svaki zaraženi limfocit proizvodi tisuće novih virusa koji inficiraju druge limfocite i uništavaju ih. Unutar nekoliko dana ili tjedana krv i genitalne tekućine sadrže vrlo veliku količinu HIV-a, a broj CD4 + limfocita može biti značajno smanjen. Budući da je količina HIV-a u krvi i genitalnim tekućinama velika ubrzo nakon infekcije HIV-om, novoinficirani ljudi vrlo lako prenose HIV na druge ljude.

    Pojednostavljeni životni ciklus virusa humane imunodeficijencije

    Kao i svi virusi, virus humane imunodeficijencije (HIV) se umnaža (replicira) koristeći genetski pogon stanice koju inficira, najčešće CD4 + limfocit.

    • HIV se prvo veže i prodire u ciljnu stanicu.

    • HIV oslobađa RNA, genetski kod virusa, u stanicu. Da bi se virus replicirao, njegova RNA se mora pretvoriti u DNA. RNA se pretvara pomoću enzima koji se naziva reverzna transkriptaza (koju proizvodi HIV). HIV u ovom trenutku lako mutira jer je reverzna transkriptaza sklona greškama tijekom konverzije virusne RNA u DNA.

    • Virusna DNA ulazi u jezgru stanice.

    • Uz pomoć enzima nazvanog integraza (kojeg proizvodi HIV), virusna se DNA integrira s DNA stanice.

    • DNA zaražene stanice tada proizvodi virusnu RNA kao i proteine koji su potrebni za sastavljanje nove čestice HIV-a.

    • Novi virus je sastavljen od RNA i malih proteina.

    • Virus istiskuje pupoljke kroz membranu stanice, umotavajući se u fragment stanične membrane i istiskujući se iz zaražene stanice.

    • Da bi mogao zaraziti druge stanice, virusni zametak mora sazrijeti. Virus sazrije kada enzim HIV-a (HIV proteaza) izreže strukturne proteine u virusu, uzrokujući njihovu preraspodijelu.

    Lijekovi koji se koriste za liječenje HIV infekcije razvijeni su na temelju životnog ciklusa HIV-a. Ovi lijekovi inhibiraju tri enzima (reverzna transkriptaza, integraza i proteaza) koje virus koristi za replikaciju ili za spajanje i ulazak u stanice.

    Kada HIV infekcija uništi limfocite CD4 +, slabi imunološki sustav tijela, koji štiti od mnogih infekcija i raka. Ovo slabljenje imunološkog sustava je dio razloga što tijelo nije u stanju eliminirati HIV infekciju nakon što je počela. Međutim, imunološki sustav je ipak u stanju postići određeni odgovor. Unutar mjesec ili dva nakon infekcije, tijelo proizvodi limfocite i antitijela koja pomažu smanjiti količinu HIV-a u krvi i zadržati infekciju pod kontrolom. Iz tog razloga, neliječena HIV infekcija može uzrokovati samo blage simptome ili ne mora uzrokovati nikakve simptome u prosjeku oko 10 godina (u rasponu od 2 do više od 15 godina).

    HIV također inficira druge stanice, kao što su stanice kože, mozga, genitalnog trakta, srca i bubrega, uzrokujući bolest tih organa.

    Broj CD4+ limfocita

    Broj CD4 + limfocita u krvi pomaže u određivanju sljedećeg:

    • Koliko dobro imunološki sustav može zaštititi tijelo od infekcija

    • Kolika je šteta koju je HIV infekcija napravila

    Većina zdravih ljudi ima broj CD4 od 500 do 1.000 stanica po mikrolitru krvi. Tipično, broj CD4 + limfocita se smanjuje tijekom prvih nekoliko mjeseci infekcije. Nakon otprilike 3 do 6 mjeseci, broj CD4 limfocita se stabilizira, ali bez liječenja, obično nastavlja opadati brzinom koja varira od sporog do brzog.

    Ako broj CD4 limfocita padne ispod 200 stanica po mikrolitru krvi, imunološki sustav postaje manje sposoban za borbu protiv određenih infekcija (kao što je Pneumocystis jirovecii pneumonija). Većina ovih infekcija je rijetka u zdravih ljudi. Međutim, one su česte među ljudima s oslabljenim imunološkim sustavom. Takve se infekcije nazivaju oportunističkim infekcijama jer koriste oslabljeni imunološki sustav.

    Posebno je opasno ako je broj CD4 limfocita spod 50 stanica po mikrolitru krvi, jer se uobičajeno javljaju dodatne oportunističke infekcije koje mogu brzo uzrokovati ozbiljan gubitak težine, sljepoću ili smrt. Ove infekcije uključuju

    Virusno opterećenje

    Koncentracija HIV-a u krvi (broj kopija HIV RNA) naziva se virusnim opterećenjem.

    Virusno opterećenje predstavlja brzinu repikacije HIV-a. Kada se ljudi prvi put inficiraju, kocentracija HIV-a brzo raste. Zatim, nakon otprilike 3 do 6 mjeseci, čak i bez tretmana, pada na nižu razinu, koja ostaje konstantna, a naziva se "set point". Ova razina varira od osobe do osobe - od samo nekoliko stotina do više od milijun primjeraka po mikrolitru krvi.

    Virusno opterećenje također ukazuje

    • Koliko je infekcija zarazna

    • Koliko brzo bi moglo doći do pada CD4 limfocita

    • Koliko brzo bi moglo doći do pojave simptoma

    Što je virusno opterećenje veće, brže se broj CD4 smanjuje na niske razine (manje od 200) koje povećavaju rizik oportunističkih infekcija, čak i kod asimptomatskih osoba.

    Tijekom uspješnog liječenja, virusno opterećenje se smanjuje do vrlo niskih ili nedetektabilnih razina (manje od 20 do 40 primjeraka po mikroliteru krvi). Međutim, inaktivni (latentni) HIV je još uvijek prisutan unutar stanica, i ako se liječenje zaustavi, HIV se počinje replicirati i virusno opterećenje se povećava.

    Povećanje virusnog opterećenja tijekom liječenja može ukazivati na sljedeće:

    • HIV je razvio otpornost na liječenje lijekovima.

    • Osoba ne uzima propisane lijekove.

    • Oboje

    Jesi li znao...

    • Neke osobe su zaražene HIV-om godinama prije nego što razviju simptome.

    Simptomi

    Inicijalna infekcija

    Na samom početku infekcije, mnogi ljudi nemaju manifestne simptome, ali u roku od 1 do 4 tjedna, kod nekih se ljudi razvija temperatura, osip, grlobolja, otečeni limfni čvorovi, umor i niz manje čestih simptoma. Simptomi početne (primarne) HIV infekcije obično traju od 3 do 14 dana.

    Interval blagih ili nikakvih simptoma

    Nakon što prvi simptomi nestanu, većina ljudi, čak i bez liječenja, nema simptoma ili samo povremeno ima nekoliko blagih simptoma. Ovaj interval od nekoliko ili bez simptoma može trajati od 2 do 15 godina. Simptomi koji se najčešće pojavljuju tijekom tog intervala uključuju sljedeće:

    • Otečeni limfni čvorovi koji se pipaju kao male, bezbolne kvržice u vratu, u pazusima ili u preponama

    • Bijele nakupine u ustima (orofaringealna kandidijaza) zbog infekcije Candidom (gljivična infekcija)

    • herpes zoster

    • Proljev

    • Umor

    • Vrućica ponekad s znojenjem

    • Progresivni gubitak na težini

    • Anemija

    Neki ljudi postupno gube na težini i imaju blagu vrućicu ili proljev.

    Ovi simptomi mogu biti posljedica HIV infekcije ili oportunističkih infekcija koje se razvijaju jer je HIV oslabio imunološki sustav.

    Ozbiljniji simptomi

    Za neke ljude, prvi simptomi su simptomi AIDS-a.

    AIDS se definira kao razvoj vrlo ozbiljnih oportunističkih infekcija ili raka - onih koji se obično razvijaju samo kod osoba s brojem CD4 manje od 200 stanica po mikrolitru krvi.

    Specifične oportunističke infekcije i karcinomi koji nastaju uzrokuju mnoge simptome. Ove infekcije se češće javljaju ili su teže kod osoba s HIV infekcijom nego u onih bez infekcije. Na primjer, infekcija s gljivom Candida može uzrokovati bijele mrlje u ustima, a ponekad i bolove pri gutanju (tzv. orofaringealna kandidijaza) ili debeli bijeli iscjedak iz vagine koji podsjeća na svježi sir ( vaginalna kandidijaza). herpes zoster može uzrokovati bol i osip.

    Ozbiljnije oportunističke infekcije mogu uzrokovati različite simptome ovisno o zahvaćenom organu:

    • Pluća: vrućica, kašalj ili otežano disanje

    • SŽS: Glavobolja, slabost, gubitak koordinacije ili pogoršanje mentalnih funkcija

    • Probavni trakt: Bol, proljev ili krvarenje

    HIV također može uzrokovati simptome kada izravno inficira i oštećuje organe kao što su:

    • SZS: Oštećenje mozga s gubitkom pamćenja, poteškoćama u razmišljanju i koncentraciji, ili oboje, što može rezultirati demencijom ako se ne liječi infekcija HIV-om, kao i slabost, tremor ili poteškoće pri hodu

    • bubrezi: Zatajenje bubrega s oticanjem nogu i lica, umor i promjene u mokrenju (češće kod crnaca nego bijelaca), ali najčešće tek kod teške infekcije

    • Srce: Zatajenje srca s kratkoćom daha, kašalj, teško disanje i umor (neuobičajeno)

    • Spolni organi: Smanjena razina spolnih hormona, što može uzrokovati umor i seksualnu disfunkciju kod muškaraca

    HIV je vjerojatno izravno odgovoran za značajan gubitak težine (sindrom propadanja/wasting sindrom povezan s AIDS-om) kod nekih ljudi. Gubitak na tjelesnoj težini kod osoba oboljelih od AIDS-a također može biti uzrokovan nizom infekcija ili neobrađenom, trajnom infekcijom probavnog trakta.

    Uobičajene oportunističke infekcije povezane sa AIDS-om

    Infekcija

    Opis

    simptomi

    Kandida ezofagitis

    Gljivična infekcija jednjaka

    Bolno gutanje i žarenje u prsima

    Pneumocystis jirovecii pneumonija

    I Upala pluća uzorkovana gljivom Pneumocystis jirovecii

    Otežano disanje, kašalj i vrućica

    toksoplazmoza

    Infekcija parazitom Toxoplasma gondii, obično u mozgu

    Glavobolja, zbunjenost, letargija, slabost mišića (u rukama, nogama ili licu) i konvulzije

    Tuberkuloza

    Infekcija pluća, a ponekad i drugih organa s bakterijama tuberkuloze

    Kašalj, vrućica, noćno znojenje, gubitak težine i bol u prsima

    Infekcija Mycobacterium avium kompleksom

    Infekcija crijeva ili pluća s bakterijama koje podsjećaju na bakterije tuberkuloze

    Vrućica, gubitak težine, proljev i kašalj

    Kriptosporidioza

    Infekcija crijeva s parazitom Cryptosporidium

    Proljev, bol u trbuhu i gubitak težine

    Kriptokokni meningitis

    Infekcija tkiva koje pokriva mozak kvasnicom Cryptococcus

    Glavobolja, vrućica i zbunjenost

    Infekcija citomegalovirusom

    Infekcija očiju ili probavnog trakta citomegalovirusom

    Oko: Zamućenje vida ili sljepoća

    Probavni trakt: proljev i gubitak težine
    Maligne bolesti uobičajene u osoba s HIV infekcijom

    Kaposi sarkom, rak uzrokovan spolno prenosivim herpesvirusom, prezentira se bezbolnim, crvenim do ljubičastim, povišenim mrljama na koži. Pojavljuje se uglavnom kod muškaraca koji imaju seksualne odnose s muškarcima.

    Mogu se razivit maligne bolesti hematološkog sustava (obično limfomi) ne-Hodgkinov limfom) , koje se ponakad mogu po prvi put pojaviti u mozgu. Kada je zahvaćen mozak, ti malignomi mogu uzrokovati slabost ruke ili noge, glavobolju, zbunjenost ili promjene osobnosti.

    AIDS povećava rizik od drugih vrsta malignih bolesti. Oni uključuju rak grlića maternice, anusa, testisa i pluća, kao i melanom i druge oblike raka kože. Homoseksualni muškarci su skloni razvoju raka rektuma zbog istog humanog papiloma virusa (HPV) koji uzrokuju rak grlića maternice u žena.

    Uzrok smrti

    Obično je smrt uzrokovana kumulativnim učincima oportunističkih infekcija ili raka, gubitka na tjelesnoj zežini i / ili demencije.

    Dijagnoza

    • Testovi kojima se otkrivaju protutijela na virus HIV-a u uzorku krvi ili sline

    • Testovi kojima se detektira HIV RNA u uzorku krvi

    Rana dijagnoza HIV infekcije je važna jer omogućuje rano liječenje. Rani tretman omogućuje zaraženim osobama da žive dulje, budu zdravije i manje je vjerojatno da će HIV prenijeti drugim ljudima.

    Liječnici ispitaju rizične faktore za HIV infekciju (kao što su moguća izloženost na radnom mjestu, rizični spolni odnosi i korištenje itravenskih droga) i simptome (umor, osip i gubitak na težini).

    Liječnici također obavljaju kompletan pregled kako bi pronašli potenicjalne znakove oportunističkih infekcija, kao što su otečeni limfni čvorovi i bijele mrlje unutar usta (što ukazuje na orofaringealnu kandidijazu), te na znakove Kaposi sarkoma na koži ili ustima.

    Probir i dijagnostički testovi

    Ako liječnici sumnjaju na izloženost HIV infekciji, oni provode probir za HIV. Liječnici također preporučuju da svi odrasli i adolescenti, posebno trudnice, testiraju na HIV, bez obzira na njihov rizik. Svatko tko je zabrinut da je zaražen HIV-om može zatražiti testiranje. Takvo testiranje je anonimno i često besplatno.

    Sadašnji (4. generacija) kombinirani testovi testiraju dvije stvari koje ukazuju na infekciju HIV-om:

    Antitijela su proteini koje proizvodi imunološki sustav kako bi pomogli u obrani tijela od određenog napada, kao što je to slučaj s HIV-om. Antigeni su strane tvari koje mogu potaknuti imunološki odgovor.

    Tijelu je potrebno nekoliko tjedana da proizvede dovoljno antitijela koja se mogu otkriti testom, tako da rezultati testana antitijela negativni tijekom prvih par tjedana od prodora virusa u tijelo. Međutim, rezultati testa p24 antigena mogu biti pozitivni već 2 tjedna nakon početne infekcije. Kombinirani testovi mogu se brzo obaviti u laboratoriju. Također, verzija ovih testova može se obaviti u liječničkom uredu ili klinici (tzv. bedside testing). Ako su rezultati pozitivni, liječnici provode test kako bi razlikovali HIV-1 od HIV-2 i test za otkrivanje količine HIV RNA u krvi (virusno opterećenje).

    Noviji kombinirani probirni test je brži i manje složen od starijih testova probira koji koriste imunoenzimski test (ELISA) za otkrivanje HIV protutijela i zatim potvrđuju pozitivne rezultate koristeći poseban, točniji, specifični test kao što je Western blot test.

    Dostupni su i drugi stariji testovi za brzo testiranje. Ovi testovi mogu se provesti na uzorku krvi ili sline. Ako su rezultati brzih testova pozitivni, potvrđuju se ELISA-om (s ili bez Western blota) ili ponavljanjem jednog ili više drugih brzih testova.

    Ukoliko osobe s niskim rizikom imaju negativan rezultat testa, skrining test se ne ponavlja ako se njihov status rizika ne promijeni. Ukoliko osobe s visokim rizikom imaju negativan rezultat (osobito ako su seksualno aktivne, imaju nekoliko seksualnih partnera ili ne prakticiraju siguran seks), testiranje treba ponoviti svakih 6 do 12 mjeseci.

    HIV RNA testovi mogu potvrditi pozitivne rezultate testa antitijela ili otkriti HIV infekciju kada su rezultati testiranja antitijela negativni. Testovi na HIV RNA često koriste tehnike za proizvodnju mnogih kopija genetskog materijala organizma (koje se nazivaju amplifikacija nukleinske kiseline). Ovi testovi mogu otkriti vrlo male količine HIV RNA u krvi i vrlo su precizni.

    Monitoriranje

    Ako se dijagnosticira HIV infekcija, potrebno je redovito provoditi krvne pretrage kako bi se izmjerilo sljedeće:

    • Broj CD4+ limfocita

    • Opterećenje virusom

    Ako je broj CD4-a nizak, vjerojatnije je da će ljudi razviti ozbiljne infekcije i druge komplikacije HIV-a kao što su određeni karcinomi. Opterećenje virusom pomaže u predviđanju smanjenja broja CD4 u sljedećih nekoliko godina.

    Ova dva mjerenja pomažu liječnicima

    • Kako brzo započeti s antiretrovirusnim lijekovima

    • Kakve će učinke liječenje vjerojatno imati

    • Mogu li biti potrebni drugi lijekovi za sprječavanje komplikacija infekcija

    Uz uspješno liječenje, virusno opterećenje pada na vrlo nisku razinu u roku od nekoliko tjedana, a broj CD4 limfocita počne polako rasti prema normalnim razinama.

    Dijagnoza AIDS-a

    AIDS se dijagnosticira kada broj CD4 padne ispod 200 stanica po mikrolitru krvi ili kada dođe do ekstremnog gubitka na težini ili određene ozbiljne oportunističke infekcije ili raka.

    Dijagnostika stanja povezanih s HIV-om

    Mogu se napraviti različiti testovi kako bi se testirala stanja koja mogu pratiti HIV infekciju. Ti testovi uključuju sljedeće:

    • Aspiracija i biopsija koštane srži: Provjeriti da li je došlo do pada broja krvnih stanica, uključujuć i anemiju, što može biti posljedica limfoma, karcinoma i oportunističkih infekcija.

    • Kompjuterizirana tomografija (CT) s kontrastnim sredstvom ili magnetskom rezonancijom (MRI): Za provjeru oštećenja mozga ili leđne moždine

    Prevencija

    Trenutno ne postoji djelotvorno cjepivo protiv HIV-a koje bi spriječilo HIV infekciju ili usporilo napredovanje AIDS-a kod osoba koje su već inficirane. Međutim, liječenje osoba koje su zaražene HIV-om smanjuje rizik od prijenosa infekcije drugim osobama.

    Prijenos HIV-a preko njegovih najčešćih putova - seksualnog kontakta ili dijeljenja igala - gotovo je potpuno moguće spriječiti. Ipak, potrebne mjere prevencije, kao što su apstinencija od spolnih odsnosa, korištenje kondoma i pristup čistim iglama su često društveno nepopularne. Mnogi ljudi teško nadvladaju svoje ovisnosti i mijenjaju seksualno ponašanje, pa se i dalje izlažu riziku od zaraze HIV-om. Također, mjere zaštite nisu u potpunosti sigurne. Na primjer, kondomi mogupuknuti.

    Strategije za sprječavanje prijenosa HIV-a

    • Apstinirajte od seksualne aktivnosti.

    • Koristite kondom od lateksa tijekom svakog seksualnog odnosa sa zaraženim partnerom ili partnerom čiji je HIV status nepoznat (vaginalni spermicidi i kontracepcijske spužve ne štite od HIV infekcije).

    • Muškarci koji prakticiraju oralni seks trebaju se odmaknuti prije ejakulacije.

    • Za muškarce se preporuča obrezivanje (smanjuje rizik od zaraze HIV-om tijekom vaginalnog seksa sa zaraženom ženom).

    • Za novo-monogamne parove, testirajte se na HIV infekciju i druge spolno prenosive bolesti (SPB) prije uključivanja u nezaštićeni spolni odnos.

    • Nikada ne dijelite igle ili šprice.

    • Nosite gumene rukavice (po mogućnosti lateks) kada dodirujete tjelesne tekućine osobe koja je možda zaražena HIV-om.

    • Ako ste slučajno izloženi tekućinama koje sadrže HIV (na primjer, nakon igle), potražite liječenje antiretrovirusnim lijekovima kako biste spriječili infekciju.

    Kondomi od lateksa pružaju dobru zaštitu od HIV-a (kao i drugih uobičajenih spolno prenosivih bolesti), ali nisu sigurni. Lubrikanti na bazi ulja (kao što je vazelin) ne smiju se koristiti jer mogu otopiti lateks, smanjujući učinkovitost kondoma.

    Ostale mjere mogu pomoći. Za muškarce, obrezivanje je jeftin, siguran postupak, a upola smanjuje rizik od zaraze tijekom vaginalnog odnosa s zaraženom ženom. Nije li jasno da li obrezivanje smanjuje rizik od HIV infekcije u drugim okolnostima. Budući da obrezivanje pruža samo djelomičnu zaštitu od HIV infekcije, ljudi bi također trebali koristiti i druge mjere za sprječavanje HIV infekcije. Na primjer, ako bilo koji od partnera ima spolno prenosivu bolest ili infekciju HIV-om, treba je liječiti, a kondome treba koristiti ispravno i dosljedno.

    Univerzalne mjere opreza

    Ljudi koji će vjerojatno doći u kontakt s krvlju ili drugim tjelesnim tekućinama na svom poslu trebaju nositi zaštitne rukavice od lateksa, maske i naočale. Ove mjere opreza primjenjuju se na tjelesne tekućine svih ljudi, ne samo na osobe koje žive s HIV-om, pa se stoga nazivaju univerzalnim mjerama opreza. Univerzalne mjere opreza poduzete su iz dva razloga:

    • Osobe s HIV-om možda ne znaju da su zaražene.

    • Virusi koji uzrokuju druge ozbiljne bolesti (kao što su hepatitis B i C) mogu se prenijeti tjelesnim tekućinama.

    Površine kontaminirane HIV-om mogu se lako očistiti i dezinficirati jer se HIV inaktivira toplinom i uobičajenim dezinficijensima kao što su vodikov peroksid i alkohol.

    Budući da se HIV ne prenosi zrakom ili svakodnevnim kontaktom (kao što je dodirivanje, grljenje i ljubljenje), bolnice i klinike ne izoliraju osobe zaražene HIV-om osim ako imaju drugu zaraznu bolest.

    Sprečavanje prijenosa transfuzijama krvi i transplantacijom organa

    U Sjedinjenim Američkim Državama, ove mjere su gotovo potpuno eliminirale prijenos HIV infekcije transplantacijom organa ili transfuzijom krvi:

    • Skrining donora organa ili krvi za čimbenike rizika za HIV infekciju

    • Tetiranje donirane krvi na HIV

    Rizik se dodatno smanjuje ukoliko ljudi s čimbenicima rizika za HIV infekciju, bez obzira na rezultate testiranja na HIV, ne daruju krv ili organe za transplantaciju.

    Međutim, zemlje u razvoju nisu dosljedno koristile osjetljive testove HIV testiranja i nisu ograničavale donatore. Zato prijenos takvim putevima i dalje predstavlja problem u tim zemljama.

    Sprječavanje prijenosa s majke na novorođenče

    Trudnice zaražene HIV-om mogu prenijeti virus novorođenčetu.

    Sljedeće mjere mogu pomoći spriječiti prijenos HIV-a s majke na novorođenče:

    • Testiranje trudnica kako bi se utvrdilo jesu li zaražene HIV-om

    • Ako su zaraženi, liječiti ih antiretrovirusnim lijekovima tijekom trudnoće i porođaja (liječenje tijekom poroda je posebno važno)

    • Porođaj carskim rezom, a ne vaginalnim putem

    • Nakon rođenja, liječenje novorođenčeta zidovudinom, intravenozno, tijekom 6 tjedana

    • Ako je moguće, koristite formulu umjesto dojenja (HIV se može prenijeti majčinim mlijekom)

    Preventivno liječenje prije izlaganja

    Uzimanje antiretrovirusnog lijeka prije izloženost HIV-u može smanjiti rizik od HIV infekcije. Takvo preventivno liječenje naziva se preekspozicijska profilaksa (PrEP). Međutim, PrEP je skup i učinkovit je samo ako ljudi uzimaju lijek svaki dan. Stoga se PrEP preporučuje samo osobama koje imaju vrlo visok rizik od zaraze, kao što su osobe koje imaju partnera zaraženog HIV-om.

    PrEP se također može preporučiti osobama koje prakticiraju visokorizične seksualne aktivnostime, kao što su sljedeće:

    • Muškarci koji prakticiraju analni seks s muškarcima bez korištenja kondoma

    • Heteroseksualni muškarci i žene koji ne koriste redovito kondome tijekom seksa s partnerima čiji je HIV status nepoznat i koji su pod povećanim rizikom od infekcije HIV-om

    Ljudi koji koriste PrEP još uvijek trebaju koristiti druge metode za sprječavanje HIV infekcije, uključujući dosljednu uporabu kondoma i ne dijeljenje igala za ubrizgavanje droge.

    Preventivno liječenje nakon izlaganja

    Osobe koje su bile izložene HIV-u od prskanja krvi, igle ili seksualnog kontakta mogu smanjiti mogućnost infekcije uzimanjem antiretrovirusnih lijekova tijekom 4 tjedna. Ovi lijekovi su učinkovitiji kada se započnu što je prije moguće nakon izlaganja. Trenutno se preporučuje uzimanje dva ili više lijekova.

    Liječnici i osoba koja je bila izložena obično zajedno odlučuju hoće li koristiti te preventivne lijekove. Odluku temelje na procjeni rizika od infekcije i mogućih nuspojava lijekova. Ako ne znaju je li izvor zaražen HIV-om, oni smatraju da je vjerojatno da će izvor biti zaražen. Međutim, čak i kada je poznato da je izvor izloženosti zaražen HIV-om, rizik od infekcije nakon izlaganja varira, ovisno o vrsti izloženosti. Na primjer, rizik od prskanja krvi manji je od rizika ubodnog incidenta.

    Odmah nakon izlaganja HIV infekciji, postupak ovisi o vrsti izloženosti:

    • Ako je koža izložena, ona se čisti sapunom i vodom.

    • Rupice uboda se očiste antiseptikom.

    • Ako su mukozne membrane izložene, one se ispiru velikim količinama vode.

    Imunizacija

    Osobe zaražene HIV-om trebale bi primiti sljedeća cjepiva (za dodatne informacije pogledati CDC immunization recommendations):

    Cjepivo protiv herpesa može biti korisno. Međutim, originalno atenuirano zoster cjepivo se ne daje osobama s oslabljenim imunološkim sustavom i ako je broj CD4 ispod 200 stanica na mikrolitar krvi. Međutim, još nema preporuka koje se odnose na uporabu novijeg rekombinantnog cjepiva protiv zostera..

    Liječenje

    • Antiretrovirusni lijekovi

    • Lijekovi za sprječavanje oportunističkih infekcija

    • Lijekovi za ublažavanje simptoma

    (See also Drug Treatment of HIV Infection.)

    Liječenje antiretrovirusnim lijekovima preporučuje se gotovo svim osobama s HIV infekcijom, jer bez liječenja HIV infekcija može dovesti do ozbiljnih komplikacija i zato što su razvijeni noviji, manje toksični lijekovi. Za većinu ljudi, rano liječenje daje najbolje rezultate. Istraživanja su pokazala da je za ljude koji se odmah liječe antiretrovirusnim lijekovima manje vjerojatno da će razviti komplikacije povezane s AIDS-om i umrijeti od njih.

    Liječenje ne može eliminirati virus iz tijela, iako se razina HIV-a često smanjuje toliko da se ne može otkriti u krvi ili drugim tekućinama ili tkivima. Ciljevi liječenja su

    • Smanjivanje razine HIV-a na neodredivo

    • Vratite broj CD4 na normalnu razinu

    Ako je liječenje zaustavljeno, razina HIV-a se povećava, a broj CD4 počinje opadati. Dakle, ljudi trebaju tijekom života uzimati antiretrovirusne lijekove.

    Prije početka liječenja ljudi se educiraju o važnosti:

    • Uzimanja lijekova prema uputama

    • Ne preskakivanju doza

    • Uzimanja lijekova do kraja života

    Pravilno uzimanje lijekova kroz cijeli život je zahtjevno. Neki ljudi preskaču doze ili prestanu uzimati lijekove neko vrijeme (to se naziva praznik droge). Ove su prakse opasne jer omogućuju HIV-u da razvije otpornost na lijekove.

    Budući da neredovito uzimanje lijekova za HIV dovodi do rezistencije na lijekove, zdravstveni djelatnici nastoje voditi brigu o tome da su ljudi voljni i sposobni pridržavati se terapijskog režima. Kako bi pojednostavili uzimanje lijekova i pomogli ljudima da se lakše pridržavaju uputa, liječnici često propisuju liječenje koje kombinira dva ili više lijeka u jednoj tableti koje se mogu uzimati samo jednom dnevno.

    Prognoza

    Izloženost HIV-u ne dovodi uvijek do infekcije, a neki ljudi usprkos višegodišnjoj izloženosti ostaju nezaraženi. Štoviše, mnoge osobe zaražene HIV-om budu dobro više desetljeća. Vrlo malo HIV-om zaraženih, neliječenih osoba bude dobro više od 20 godina. Zašto neki ljudi obole mnogo brže od drugih nije u potpunosti jasno, ali čini se da određeni broj genetskih čimbenika utječe i na osjetljivost na infekciju i na napredovanje AIDS-a nakon infekcije.

    Ako se zaražene osobe ne liječe, kod većine se razvije AIDS. Koliko brzo se smanjuje broj CD4 stanica i napreduje HIV infekcija prema AIDS-u uvelike varira od osobe do osobe. Općenito, stručnjaci procjenjuju da, ako se ne liječi, ljudi razvijaju AIDS prema sljedećim stopama:

    • Prvih nekoliko godina nakon infekcije: 1 do 2% svake godine

    • Svake godine nakon toga: 5 do 6%

    • U roku od 10 do 11 godina: 50%

    • Na kraju: Više od 95%, možda sve ako žive dovoljno dugo

    Međutim, s učinkovitim liječenjem, razina HIV RNA se smanjuje na nemjerljive razine, broj CD4 dramatično se povećava, a ljudi mogu voditi normalan i aktivan život. Rizik od bolesti i smrti se smanjuje, ali je i dalje veći od onih koji su slične dobi i koji nisu zaraženi HIV-om. Međutim, ako ljudi ne mogu tolerirati ili uzimati lijekove, infekcija HIV-om i imunodeficijencija napreduju, uzrokujući ozbiljne simptome i komplikacije.

    Obično HIV infekcija izravno ne uzrokuje smrt. Umjesto toga, infekcija HIV-om dovodi do znatnog gubitka na težini, oportunističkih infekcija, raka i drugih poremećaja, koji zatim dovode do smrti.

    Izlječenje HIV-a za sada se smatra nemogućima, iako se provode brojna istraživanja o eliminaciji latentne HIV infekcije.

    Problemi o kraju života

    Budući da se smrt rijetko javlja iznenada kod osoba sa AIDS-om, ljudi obično imaju vremena napraviti planove za vrstu zdravstvene skrbi koju žele ukoliko se njihovo stanje pogorša. Takve planove ljudi bi trebali što prije zabilježiti u pravnom dokumentu koji bi trebao sadržavati jasne upute o vrsti skrbi koju žele.Treba pripremiti i druge pravne dokumente, uključujući punomoći i oporuke. Ovi dokumenti su posebno važni za istospolne parove ukoliko žele zaštititi imovinu i prava (uključujući pravo na posjete i donošenje odluka) svojih partnera.

    Pri kraju života mnogi ljudi osjećaju bolove i druge simptome (kao što je agitacija) i obično gube apetit. Hospicijski programi su posebno opremljeni za rješavanje takvih problema. Oni mogu pružiti sveobuhvatnu podršku i brigu, koja je usmjerena na rješavanje simptoma, pomaganje umirućim osobama da zadrže svoju neovisnost i pružanje podrške njihovim skrbnicima.

    Više informacija

    • AIDSinfo

    • The American Foundation for AIDS Research

    • American Sexual Health Association

    • Centers for Disease Control and Prevention (CDC): HIV/AIDS

    • Centers for Disease Control and Prevention (CDC): HIV in the United States: At a Glance

    • Gay Men's Health Crisis

    • UNICEF: For Every Child, End AIDS; Seventh Stocktaking Report, 2016

    Politika privatnosti