Voda čini oko pola do dvije trećine tjelesne težine prosječne osobe. Masno tkivo ima manji postotak vode od nemasnog tkiva, a žene imaju veći udio masnoće, tako da je postotak tjelesne težine vode kod prosječej žene u prosjeku niži (52 do 55%) nego muškarca (60%). ). Postotak tjelesne težine koju čini voda je također niži kod starijih osoba i kod gojaznih ljudi. Postotak tjelesne težine koju čini voda je veći (70%) pri rođenju iu ranom djetinjstvu. Čovjek od 150 kilograma (70 kilograma) ima nešto više od 10,5 galona (42 litre) vode u svom tijelu: 7 galona (28 litara) u stanicama, 2,5 galona (oko 10,5 litara) u prostoru oko stanica i nešto manje od 1 galona (3,5 litara, ili oko 8% ukupne količine vode) u krvi.
Unos vode mora biti u ravnoteži sa gubitkom vode. Da bi se održala ravnoteža vode - i da bi se zaštitilo od dehidracije, razvoja bubrežnih kamenaca i drugih medicinski problema - zdrave odrasle osobe trebaju piti najmanje 1½ do 2 litre tekućine dnevno (oko 2 litre). Previše pijenja je obično bolje nego premalo jer je izlučivanje viška vode tijelu mnogo lakše nego njeno zadržavanje. Međutim, kada bubrezi funkcioniraju normalno, tijelo može podnijeti velike varijacije u unosu tekućine.
Tijelo dobiva vodu prvenstveno apsorbiranjem iz probavnog trakta. Osim toga, mala količina vode nastaje kada tijelo metabolizira određene hranjive tvari.
Tijelo gubi vodu prvenstveno izlučivanjem urina bubrezima. Ovisno o tjelesnim potrebama, bubrezi mogu izlučivati manje od pola litre ili do nekoliko litara urina dnevno. Oko nešto manje od litre vode se svakodnevno gubi kada voda ishlapi iz kože i izdiše se pluća. Obilno znojenje - koje može biti uzrokovano snažnim vježbanjem, vrućinama ili visokom tjelesnom temperaturom - može dramatično povećati količinu vode izgubljene isparavanjem. Uobičajeno se malo vode se gubi iz probavnog trakta. Međutim, dugotrajno povraćanje ili teški proljev mogu dovesti do gubitka galona ili više na dan.
Obično ljudi mogu piti dovoljno tekućine kako bi nadoknadili povećan gubitak vode. Međutim, ljudi koji teško povraćaju ili imaju proljev mogu se osjećati preloše da bi pili dovoljno tekućine kako bi nadoknadili gubitak vode i to može rezultirati dehidracijom. Također, zbunjenost, ograničena pokretljivost ili oslabljena svijest mogu spriječiti ljude da osjete žeđ ili da budu u mogućnosti da piju dovoljno tekućine.
Mineralne soli (elektroliti) kao što su natrij i kalij, otopljene su u vodi u tijelu. Ravnoteža vode i ravnoteža elektrolita usko su povezani. Tijelo radi na održavanju ukupne količine vode i razine elektrolita u krvi konstantnom. Na primjer, kada razina natrija postane previsoka, dolazi do povećanog osjećaja žeđi, što dovodi do povećanog unosa tekućine. Osim toga, vazopresin (koji se naziva i antidiuretskim hormonom), hormon koji luči mozak kao odgovor na dehidraciju smanjuje bubrežno izlučivanje vode. Kombinirani učinak je povećana količina vode u krvi. Kao rezultat, natrij se razrjeđuje i obnavlja se ravnoteža natrija i vode. Kada razina natrija postane preniska, bubrezi izlučuju više vode, što smanjuje količinu vode u krvi, ponovno uspostavljajući ravnotežu.
Održavanje ravnoteže
vode
U tijelu, nekoliko mehanizama djeluje zajedno kako bi održali ravnotežu vode. To uključuje
Žeđ je jedan od najvažnijih mehanizama za održavanje ravnoteže vode. Kada tijelo treba vodu, stimuliraju se živčani centri duboko unutar mozga što rezultira osjećajem žeđi. Osjećaj postaje jači kako se povećava potreba tijela za vodom, motivirajući osobu da pije potrebne tekućine. Kada tijelo ima višak vode, žeđ se potiskuje.
Interakcija između hipofize i bubrega predstavlja drugi mehanizam. Kada tijelo manjka vode, hipofiza (smještena u podnožju mozga) izlučuje vazopresin (koji se naziva i antidiuretski hormoni) u krvotok. Vazopresin stimulira bubrege da štede vodu i izlučuju manje urina. Kada tijelo ima višak vode, hipofiza izlučuje malo vazopresina, omogućujući bubrezima da izlučuju višak vode u urinu.
Kod osmoze, voda teče pasivno iz jednog područja ili odjeljka tijela u drugi. Ovaj pasivni protok omogućuje da veće količine tekućine u stanicama i području oko stanica djeluju kao spremnici za zaštitu značajnijih, ali manjih količina tekućine u krvnim žilama od dehidracije.