Plućna embolija (PE)

      Autor: Victor F. Tapson, MD
      Urednik sekcije: Željko Ivančević, dr. med.
      Prijevod: Željko Ivančević, dr. med.

      Plućna embolija je začepljenje arterije pluća (plućne arterije) nakupinom čvrstog materijala koja je donesena krvotokom (embolus)—obično se radi o krvnom ugrušku (trombu) ili rijetko o drugim materijalima.

      • Uzrok plućne embolije obično je krvni ugrušak, premda i druge tvari također mogu stvarati emboluse i začepiti arteriju.

      • Simptomi plućne embolije variraju, ali obično uključuju otežano disanje (zaduhu).

      • Liječnici često dijagnosticiraju plućnu emboliju tako što traže začepljenje plućne arterije pomoću kompjutorizirane tomografske angiografije (CTA) ili scintigrafije pluća.

      • Antikoagulantni lijekovi (koji se ponekad nazivaju i razrjeđivačima krvi) mogu se davati osobama s visokim rizikom kako bi se spriječila plućna embolija.

      • Antikoagulantni lijekovi koriste se za razrjeđivanje krvi i sprječavanje povećavanja (rasta) embolusa dok tijelo otapa ugruške; druge mjere (kao što su lijekovi za razbijanje krvnih ugrušaka ili operativni zahvat) mogu biti potrebne osobama s velikim rizikom od smrti.

      Plućne arterije provode krv iz srca u pluća. Krv uzima kisik iz pluća i putuje natrag u srce. Iz srca se krv istiskuje u ostatak tijela kako bi opskrbila tkiva kisikom. Kad embolus začepi plućnu arteriju, ljudi možda neće moći unijeti dovoljnu količinu kisika u krv. Velike embolije (masivne ili visokorizične plućne embolije) uzrokuju toliko začepljenja da srce ne može pumpati dovoljnu količinu krvi kroz plućne arterije koje ostaju otvorene, a krvni tlak se snižava. Ako se pumpa premalo krvi ili se srce pretjerano napreže, osoba može pasti u šok i umrijeti. Ponekad začepljenje protoka krvi uzrokuje plućni infarkt (infarkt pluća), što može izazvati jaku bol, ali je ona prolazna.

      Tijelo obično brže razgrađuje male ugruške od većih ugrušaka, održavajući štetu na minimumu. Veliki ugrušci trebaju puno više vremena da se raspadnu. Iz nepoznatih razloga, kod malog postotka bolesnika ugrušci se ne raspadaju i stvaraju ožiljke, što može uzrokovati trajnije simptome.

      Plućna embolija pogađa oko 350.000 ljudi godišnje i uzrokuje 85.000 smrtnih slučajeva godišnje u SAD-u. Uglavnom pogađa odrasle osobe.

      Uzroci

      Najčešća vrsta plućnog embolusa je:

      • krvni ugrušak

      Obično se krvni ugrušak stvara u nozi ili zdjeličnoj veni kad se protok krvi uspori ili zaustavi, što se može dogoditi u venama nogu kad osoba dugo ostaje u jednom položaju nakon ozljede (npr. prijelom kuka), velike operacije ili dugotrajnog sjedenja prilikom putovanja. Drugi uzroci uključuju stanja koja povećavaju vjerojatnost zgrušavanja krvi ili strano tijelo u krvotoku (npr. intravenski kateter).

      Uzrok nastanka krvnih ugrušaka u venama ne mora biti primjetan, ali često su očita stanja koja pogoduju stvaranju ugruška (čimbenici rizika). U takva stanja spadaju:

      • starija životna dob, osobito stariji od 60 godina

      • poremećaj zgrušavanja krvi (povećani rizik od zgrušavanja, tzv. hiperkoagulabilno stanje)

      • rak

      • kateteri umetnuti u veliku venu za davanje lijekova ili hranjivih otopina (stalni venski kateteri)

      • poremećaji zbog kojih se krv lako zgrušava (tzv. poremećaji zgrušavanja ili trombotički poremećaji)

      • zatajenje srca (popuštanje srca)

      • smanjena pokretljivost (npr. nakon operacije ili bolesti ili prilikom dugog putovanja automobilom ili zrakoplovom)

      • povreda zdjelice, kuka ili noge

      • bolest bubrega koja se naziva nefrotski sindrom

      • veća operacija u posljednja 3 mjeseca

      • bolesti koštane srži (moždine) zbog kojih krv postaje previše gusta

      • gojaznost

      • trudnoća ili razdoblje nakon poroda

      • raniji krvni ugrušak

      • bolest srpastih stanica (drepanocitoza)

      • pušenje

      • moždani udar

      • primjena estrogena, npr. za liječenje simptoma menopauze ili za kontracepciju (u tom je slučaju rizik posebno visok u žena starijih od 35 godina ili onih koje puše)

      • primjena modulatora estrogenih receptora (kao što su raloksifen ili tamoksifen)

      • primjena nadomjesne testosteronske terapije

      Ljudi koji dugo sjede bez kretanja (kao što se može dogoditi prilikom putovanja zrakoplovom) imaju neznatno povećan rizik.

      Daleko rjeđe krvni ugrušci nastaju u venama ruku. Katkad se ugrušci nalaze u desnoj strani srca dok putuju u pluća. Jednom kada se ugrušak otkine i slobodno krene krvotokom, obično putuje do pluća.

      Rijetke vrste embolusa

      Naglo začepljenje arterije pluća ne uzrokuju samo krvni ugrušci. I druge tvari mogu stvoriti emboluse.

       

      • Mast može pobjeći u krv iz koštane srži kad se slomi duga kost ili prilikom operacije kosti i stvoriti embolus. Ponekad mast može pobjeći i prilikom postupaka kao što su liposukcija i presađivanje režnjeva masti.

      • Plodna voda (amnionska tekućina) koja dospije u zdjelične vene prilikom kompliciranog porođaja može stvoriti embolus.

      • Stanice raka (zloćudne stanice) u nakupinama mogu se otkinuti i slobodno putovati krvotokom stvarajući tumorske emboluse.

      • Mjehurići zraka mogu postati embolusi ako se kateter u jednoj od velikih vena (centralnih vena) nehotice otvori i u njega uđe zrak. Zračni embolusi mogu nastati i kada se operira vena (npr. kad se uklanja krvni ugrušak). Osim toga, rizik predstavlja i podvodno ronjenje (dekompresijska bolest).

      • Inficirane tvari također mogu postati embolusi i otputovati u pluća. Uzroci su intravenske droge (narkomanija), neke infekcije srčanih zalistaka i upale vena sa stvaranjem krvnih ugrušaka i infekcijom (septički tromboflebitis).

      • Strana tvar može se unijeti u krvotok, obično intravenskim ubrizgavanjem anorganskih tvari kao što su talk ili živa kod intravenskih ovisnika, pa mogu nastati embolusi i otputovati u pluća.

      • Cement može katkad ući u krvotok nakon postupka koji se naziva vertebroplastika.

      Simptomi

      Simptomi plućne embolije ovise o stupnju i veličini začepljenja plućne arterije i o cjelokupnom zdravstvenom stanju pacijenta. Primjerice, pacijenti koji imaju neku drugu bolest, kao što je kronična opstruktivna plućna bolest ili bolest koronarnih arterija, mogu imati teške simptome koji ih mogu onesposobiti.

      Mali embolusi uopće ne moraju izazvati simptome, ali kad se simptomi pojave, često nastaju naglo.

      Simptomi plućne embolije mogu biti:

      • otežano disanje (zaduha)

      • bol u prsima

      • omaglica ili nesvjestica

      Zaduha može biti jedini simptom, pogotovo ako se ne razvije infarkt pluća. Često je disanje vrlo ubrzano, a osoba može osjećati tjeskobu ili nemir i izgledati kao da ima napad tjeskobe.

      Neki ljudi imaju bolove u prsima. Otkucaji srca mogu postati ubrzani, nepravilni ili oboje.

      U nekih ljudi, osobito u onih s vrlo velikim embolusima, prvi simptomi plućne embolije su omaglica, vrtoglavica ili gubitak svijesti. Ako ljudi iznenada izgube svijest, tijelo im se može tresti, što sliči na epileptički napad (konvulzije). Krvni tlak može opasno pasti (stanje zvano šok), koža može biti hladna i modra (cijanoza), a osoba može iznenada umrijeti.

      U starijih osoba prvi simptom plućne embolije može biti smetenost ili pogoršanje mentalnih funkcija. Navedeni simptomi obično su posljedica naglog smanjenja sposobnosti srca da dopremi dovoljno krvi bogate kisikom u mozak i druge organe.

      Infarkt pluća

      Infarkt pluća nastaje kada neki dio plućnog tkiva nema dostatan protok krvi i ne prima potrebnu količinu kisika, a na slikovnim radiološkim pretragama se prikazuje kao odumrli dio pluća zbog začepljenja krvne žile plućnim embolusom. Obično mali embolus uzrokuje infarkt pluća. Simptomi plućnog infarkta razvijaju se satima. Ako dođe do infarkta pluća, osoba može kašljati i imati krvav iskašljaj, tužiti se na oštru bol u prsima pri udisaju, a u nekim slučajevima može imati i vrućicu. Simptomi infarkta često traju nekoliko dana, ali obično svakim danom postaju sve blaži.

      Ponavljajuća embolija

      Krvni tlak u krvnim žilama pluća može se povećati kod onih rijetkih bolesnika čiji embolusi ostaju trajno u plućima, bilo čitavi ili djelomični. Ovo povišenje krvnog tlaka može izazvati simptome, kao što su otežano disanje (zaduha), oticanje gležnjeva ili nogu te slabost, a mogu se razvijati postupno mjesecima ili godinama.

      Dijagnoza

      • pulsna oksimetrija i rendgenska snimka prsnog koša

      • CT angiografija, ultrazvuk nogu, perfuzijska scintigrafija pluća ili kombinacija navedenih pretraga

      Liječnici posumnjaju na plućnu emboliju na temelju simptoma i čimbenika rizika, kao što su nedavna operacija, dulji boravak u krevetu ili sklonosti stvaranju krvnih ugrušaka. Liječnici mogu relativno lako dijagnosticirati veliku (opsežnu) plućnu emboliju, posebno kada osoba ima očita stanja koja mogu izazvati plućnu emboliju, kao što su znakovi krvnog ugruška u nozi. Međutim, u mnogim slučajevima simptomi su neznatni ili slični simptomima drugih bolesti kao što su upala pluća, srčani udar, astma ili čak bubrežni kamenci, što je važan razlog zašto je plućnu emboliju često teško dijagnosticirati. Doista, plućna embolija jedna je od najtežih ozbiljnih bolesti za prepoznavanje i dijagnosticiranje.

      Neke rutinske pretrage mogu ukazati na plućnu emboliju. Međutim, te pretrage ne mogu sa sigurnošću potvrditi dijagnozu plućne embolije.

      Dijagnostičke pretrage koje ukazuju na plućnu emboliju

      Rendgenski snimak prsnog koša može otkriti neznatne (jedva primjetne) promjene koje se odnose na izgled krvnih žila, a koje nastaju nakon embolije i mogu otkriti znakove plućnog infarkta. Međutim, rendgenski nalazi često su normalni, pa čak i kada su nenormalni, rijetko omogućuju liječnicima da sa sigurnošću postave dijagnozu.

      Elektrokardiografija (EKG) može pokazati nenormalnosti. Te nenormalnosti mogu ići u prilog ili ukazati na dijagnozu plućne embolije, ali je ne mogu potvrditi.

      Koncentracija kisika u krvi mjeri se senzorom koji se pričvrsti za vrh prsta (oksimetrija). Budući da plućna embolija začepi plućne arterije, koncentracvija kisika u krvi može biti niska. Ponekad liječnici uzimaju i uzorak krvi i mjere koncentraciju kisika i drugih plinova.

      Liječnici prvo procjenjuju kolika je vjerojatnost da se radi o plućnoj emboliji na temelju podataka kao što su rizik dotične osobe za plućnu emboliju, težina simptoma i rezultati ranih pretraga (kao što su rendgenski snimak prsnog koša i koncentracija kisika u krvi ). Važno je imati na umu da očiti čimbenici rizika mogu u potpunosti izostati.

      Ako je plućna embolija malo vjerojatna, obično se radi krvna pretraga za određivanje razine tvari koja se naziva d‑dimer. Ova pretraga može biti jedina pretraga koja je potrebna u takvim slučajevima. Ako je razina d-dimera unutar granica normalnih vrijednosti, tada je vjerojatnost da se radi o plućnoj emboliji iznimno niska. Međutim, iako niska razina D-dimera kod takvih pacijenata znači da je plućna embolija malo vjerojatna, visoka razina ne znači nužno da je plućna embolija vjerojatna. Druge bolesti, kao što su infekcije ili ozljede, mogu biti uzrokom visoke razine d-dimera pa su za potvrdu dijagnoze potrebne dodatne pretrage.

      Ako je plućna embolija vjerojatna ili ako je razina d-dimera iznad granice normalne vrijednosti, vrše se druge pretrage, obično jedna ili više od sljedećih:

      • kompjutorizirana tomografska (CT) angiografija (CTA)

      • ventilacijsko-perfuzijska scintigrafija pluća

      • ultrazvuk nogu

      Dijagnostičke pretrage za plućnu emboliju

      CT angiografija (CTA) je posebna vrsta snimanja CT-a. CTA je brza, neinvazivna i prilično točna radiološka metoda, osobito za velike ugruške. Za ovu se dijagnostičku pretragu radioaktivno kontrastno sredstvo ubrizgava u venu. Kontrastno sredstvo putuje do pluća, a CT skener stvara slike i prikazuje krv u arterijama kako bi se utvrdilo blokira li plućni embolus protok krvi. CT angiografija je radiološka slikovna pretraga koja se najčešće koristi za dijagnosticiranje plućne embolije. Veličina srca također može ukazivati na to koliko je srce opterećeno (koliko se napreže).

      Ventilacijsko-perfuzijska scintigrafija pluća je neinvazivna i prilično precizna metoda, ali traje dulje od snimanja CT-om. Mala količina radioaktivnog sredstva ubrizgava se u venu i putuje do pluća, gdje prikazuje obrise krvnih žila koje opskrbljuju pluća krvlju (perfuzija). Potpuno normalni rezultati skeniranja (scintigrami) obično ukazuju na to da osoba nema značajno začepljenje krvnih žila. Nenormalni nalazi scintigrafije podržavaju mogućnost plućne embolije, ali također mogu ukazivati na druge moguće bolesti, kao što je emfizem, koje mogu smanjiti protok krvi u područjima gdje je plućno tkivo oštećeno.

      Obično se perfuzijska scintigrafija vrši zajedno s ventilacijskom scintigrafijom pluća. Pretraga se vrši tako da osoba udahne bezopasni plin koji sadrži radioaktivno sredstvo u tragovima, a koje se distribuira u sve male zračne vrećice pluća (alveole). Tada se na scintigrafu mogu vidjeti područja u kojima se oslobađa ugljični dioksid, a veže kisik. Usporedbom ovog scintigrama i perfuzijskog scintigrama koji prikazuje kakav je obrazac opskrbe pluća krvlju, liječnici obično mogu utvrditi je li osoba imala plućnu emboliju. Liječnici ponekad rade perfuzijsku scintigrafiju pluća ako osoba ima problem s bubrezima koji sprječava upotrebu CT angiografije jer kontrastno sredstvo korišteno za CT može dodatno oštetiti bubrege.

      Ultrazvuk nogu je neinvazivna pretraga koja može otkriti ugruške u nogama, koji su često izvor plućne embolije. Odsutnost ugrušaka na ovom testu ne isključuje plućnu emboliju. Međutim, ako ultrazvuk otkrije krvne ugruške, a plućni simptomi su minimalni, pacijenti se katkad liječe kao da imaju plućnu emboliju bez ikakvih daljnjih dijagnostičkih pretraga, jer se često obadva stanja liječe jednako.

      Angiografija plućne arterije vrlo je rijetko potrebna za dijagnosticiranje plućne embolije.

      Pretrage za teške ili ponavljajuće embolije

      Ehokardiografija (ultrazvuk srca) može pokazati da se krvni ugrušak nalazi u desnoj pretkomori ili desnoj komori srca. Rezultati (nalazi) ove pretrage mogu pomoći liječnicima da utvrde težinu embolije pokazujući da je desna strana srca opterećena pokušavajući progurati krv kroz ugruške.

      Bolesnicima koji nemaju očite čimbenike rizika za stvaranje krvnih ugrušaka ili ponavljajućih ugrušaka, liječnici također mogu izmjeriti bjelančevine u krvi kako bi utvrdili je li uzrok poremećaj zgrušavanja.

      Prognoza

      Vjerojatnost umiranja od plućne embolije vrlo je mala, ali opsežna (masivna) plućna embolija može uzrokovati iznenadnu smrt. Većina smrtnih slučajeva dogodi se prije nego se posumnja na dijagnozu, često u roku od nekoliko sati od nastanka embolije. Čimbenici koji imaju važan utjecaj na prognozu su:

      • veličina ugruška (embolusa)

      • veličina (promjer) začepljenih plućnih arterija

      • broj začepljenih plućnih arterija

      • učinak na sposobnost srca da pumpa krv

      • ukupno zdravstveno stanje pacijenta

      Čimbenici koji pomažu u određivanju prognoze su pokazatelji kako tijelo reagira, kao što su krvni tlak, broj otkucaja srca (srčana frekvencija ili puls), koncentracija kisika i jesu li potrebni lijekovi za povišenje krvnog tlaka.

      Svatko s ozbiljnim srčanim ili plućnim problemima izložen je većem riziku od smrti zbog plućne embolije. Osoba s normalnom funkcijom srca i pluća obično preživi ako embolus ne začepi polovicu ili više plućnih arterija.

      Jeste li znali da...

      • Plućna embolija jedan je od najčešćih uzroka neobjašnjivih smrtnih slučajeva.

      Prevencija

      S obzirom na opasnost od plućne embolije i terapijska ograničenja, liječnici pokušavaju spriječiti stvaranje krvnih ugrušaka u venama rizičnih ljudi. Općenito, ljudi, osobito oni koji su skloni zgrušavanju, trebaju pokušati biti aktivni i kretati se što je više moguće. Na primjer, kada putuju zrakoplovom dulje vrijeme, ljudi bi trebali pokušati ustati i kretati se svaka 2 sata.

      Liječnici odabiru antikoagulanse, mjere fizičke prevencije ili kombinaciju mjera, ovisno o razlogu zbog kojeg osobi prijeti plućna embolija i zdravstvenom stanju osobe.

      Antikoagulacija za plućnu emboliju

      Nekim ljudima daje se antikoagulantni lijek (koji se naziva i razrjeđivač krvi), najčešće heparin.

      Heparin dolazi u dva oblika:

      • tradicionalnom

      • niske molekularne težine (niskomolekularni)

      Čini se da su tradicionalni i niskomolekularni heparini jednako učinkoviti. Heparin je lijek koji se najčešće koristi za smanjenje vjerojatnosti nastanka ugrušaka u potkoljeničnim venama nakon bilo koje vrste većih operacija, posebno operacija na nogama. Male doze ubrizgavaju se potkožno, obično u roku od 6 do 12 sati nakon operacije, a idealno bi bilo davati dodatne doze dok osoba ne ustane i ponovno ne prohoda.

      Hospitaliziranim bolesnicima s visokim rizikom od razvoja plućne embolije (kao što su oni sa zatajenjem srca, nepokretni ili pretili ili koji su u prošlosti imali ugruške) koriste male doze heparina čak i ako nisu podvrgnuti operaciji. Niske doze heparina ne povećavaju učestalost teških komplikacija krvarenja, ali heparin može povećati manje curenje krvi iz rana.

      Varfarin, antikoagulans koji se daje na usta (oralno), sada se koristi puno rjeđe, jer kada se varfarin koristi, ljudi trebaju raditi redovite krvne pretrage kako bi pratili (kontrolirali) učinak varfarina, varfarin ima interakcije s brojnim lijekovima koje ljudi možda uzimaju, a noviji su lijekovi sigurniji i učinkovitiji. Niskomolekularni heparin predvidljiviji je od standardnog oblika heparina i obično se koristi za prevenciju ugrušaka u ljudi koji su podvrgnuti operaciji koja ima visok rizik od stvaranja ugrušaka, kao što je zamjena kuka ili koljena.

      U novije izravne oralne antikoagulanse spadaju oni kao što su fondaparinuks, rivaroksaban, apiksaban, edoksaban i dabigatran koji sprječavaju stvaranje tvari koje pojačavaju stvaranje ugrušaka u tijelu. Ovi su lijekovi učinkoviti u prevenciji i općenito su sigurniji od varfarina. Ipak, varfarin se još uvijek smatra najboljim izborom za neke ljude, kao što su onih s metalnim srčanim zaliscima.

      Fizikalne mjere

      Osobama koje su podvrgnute operaciji—osobito starijim osobama—rizik od stvaranja ugrušaka može smanjiti:

      • korištenje uređaja s povremenom zračnom kompresijom ili nošenje elastičnih čarapa

      • izvođenje vježbi za noge

      • ustajanje iz kreveta i aktiviranje što je prije moguće

      Uređaji s povremenom zračnom kompresijom mogu omogućiti ritmički vanjski pritisak kako bi se očuvala cirkulacija u nogama. Međutim, ovi uređaji sami po sebi nisu dovoljni za sprečavanje stvaranja ugrušaka kod ljudi koji su podvrgnuti određenim operacijama visokog rizika, kao što je operacija zamjene kuka ili koljena.

      Elastične čarape vrše stalan pritisak na krvne žile u nogama kako bi se očuvao protok krvi. Vjerojatno su manje učinkovite od uređaja za povremenu zračnu kompresiju, ali ipak mogu biti korisne za smanjenje rizika od nastanka krvnih ugrušaka u nogama.

      Bolesnicima s visokim rizikom za razvoj plućne embolije i onima koji ne mogu uzimati antikoagulanse zbog visokog rizika od krvarenja, može se u veliku venu između srca i donje šuplje vene postaviti filter (tzv. kišobran), kroz koji se krv iz donjeg dijela tijela vraća u srce. Filtar može zaustaviti emboluse (ugruške), sprječavajući ih da dođu do pluća.

      Filteri donje šuplje vene: jedan od načina za sprječavanje plućne embolije

       

      Kako bi spriječili plućnu emboliju, liječnici obično koriste lijekove koji ograničavaju zgrušavanje krvi. Međutim, nekim osobama, liječnici mogu preporučiti privremeno ili trajno postavljanje filtra (tzv. kišobrana) u donju šuplju venu. Ovaj se uređaj za filtriranje obično preporučuje kada se ne mogu koristiti lijekovi koji ograničavaju zgrušavanje, na primjer kada osoba također krvari. Filtar može zaustaviti emboluse (ugruške) prije nego stignu do srca, ali istodobno omogućiti slobodan protok krvi. Zarobljeni ugrušci ponekad se sami razgrade (otope).

      Liječenje

      • potporna terapija

      • antikoagulacijska terapija

      • ponekad postavljanje filtra u donju šuplju venu

      • katkad trombolitička terapija ("razbijanje ugrušaka")

      Liječenje plućne embolije započinje liječenjem simptoma. Kisik se daje ako je koncentracija kisika u krvi niska. Za ublažavanje boli mogu biti potrebni analgetici. Ako je krvni tlak nizak, daju se intravenski tekućina, a ponekad se daju i lijekovi koji povećavaju krvni tlak. Ako dođe do zatajenja disanja (respiratorna insuficijencija), može biti potrebna strojna ventilacija (cijev za disanje).

      Antikoagulacijska terapija

      Daju se antikoagulacijski lijekovi jer razrjeđuju krv, što omogućava slobodni protok krvi i na taj način sprječavaju povećavanje postojećih krvnih ugrušaka i stvaranje novih ugrušaka. Mogući izbor lijekova uključuje heparin, fondaparinuks, novije oralne antikoagulanse, kao što su apiksaban, rivaroksaban, edoksaban i dabigatran, ili katkad varfarin.

      Heparin se daje intravenski, stoga djeluje brzo i može se brzo poništiti njegov učinak. Međutim, heparin zahtijeva česte pretrage krvi zbog praćenja učinka i nastavak hospitalizacije. Niskomolekularni heparin i fondaparinuks daju se supkutano jednom ili dva puta dnevno. Ova prednost također omogućuje korištenje ovih lijekova nakon što je osoba otpuštena iz bolnice.

      Kada se koriste edoksaban ili dabigatran, liječnici moraju davati heparin (u venu ili potkožnu injekciju) prvih 5 do 10 dana liječenja prije nego što mogu dati edoksaban ili dabigatran, što ponekad znači da osoba mora ostati u bolnici. Nasuprot tome, kada se koristi rivaroksaban ili apiksaban, terapija heparinom ponekad je nepotrebna ako su plućni embolusi mali. Kada se odabere liječenje varfarinom, prvih 5 do 10 dana terapije daju se i heparin i varfarin, a zatim se daje samo varfarin.

      Liječenje varfarinom zahtijeva periodične kontrolne pretrage krvi kako bi se osiguralo da je krv dovoljno rijetka da spriječi stvaranje ugrušaka, ali ne toliko rijetka da izazove sklonost krvarenju (koja se naziva pretjerana antikoagulacija). Doza varfarina često se prilagođava na temelju rezultata krvnih pretraga. Također, varfarin ima interakcije s brojnim različitim vrstama hrane i s drugim lijekovima, što može dovesti do prerijetke ili preguste krvi. Ako dođe do prekomjerne antikoagulacije, može doći do ozbiljnog krvarenja u brojnim organima.

      Budući da brojni lijekovi mogu imati interakcije s varfarinom, osobe koje uzimaju antikoagulanse moraju to provjeriti sa svojim liječnikom prije uzimanja bilo kojeg drugog lijeka, uključujući lijekove koji se mogu nabaviti bez recepta (lijekovi u slobodnoj prodaji), kao što su paracetamol ili acetilsalicilna kiselina (aspirin), biljni pripravci i dodaci prehrani. Hrana bogata vitaminom K (koji utječe na zgrušavanje krvi), kao što su brokula, špinat, kelj i drugo lisnato zeleno povrće, jetrica, grejp i sok od grejpa te zeleni čaj, možda će se morati konzumirati u vrlo preciznim količinama ili izbjegavati.

      Noviji antikoagulansi, kao što su apiksaban, rivaroksaban, edoksaban i dabigatran, imaju nekoliko prednosti u odnosu na heparin ili varfarin. Kao i varfarin, ovi se lijekovi mogu uzimati na usta (oralno), ali prilagodba doze i testovi za praćenje koncentracije antikoagulacije nisu potrebni. Nadalje, ovi lijekovi nemaju česte interakcije s hranom ili drugim lijekovima i manja je vjerojatnost da će uzrokovati teške vrste krvarenja u usporedbi s varfarinom. Rivaroksaban uvijek treba uzimati s hranom. Nije jasno smiju li ove lijekove uzimati osobe teže od 120 kg.

      Koliko dugo se daju antikoagulansi, ovisi o bolesnikovoj situaciji. Ako plućnu emboliju uzrokuje privremeni čimbenik rizika, npr. kirurški zahvat, liječenje se provodi 3 mjeseca. Ako je uzrok neki dugoročniji problem, kao što je dugotrajni boravak u krevetu, liječenje obično traje od 6 do 12 mjeseci, ali ponekad mora trajati doživotno. Na primjer, osobe koje imaju ponavljajuću plućnu emboliju, često zbog nasljednog poremećaja zgrušavanja ili raka, obično uzimaju antikoagulanse doživotno. Novija su istraživanja pokazala da kod mnogih ljudi koji nastavljaju uzimati rivaroksaban ili apiksaban nakon 6 mjeseci, smanjenje doze smanjuje rizik od krvarenja i još uvijek sprječava većinu ponavljajućih ugrušaka.

      Trombolitička terapija

      Trombolitički lijekovi ("lijekovi za razbijanje ugrušaka") kao što su alteplaza (tPA) razgrađuju i otapaju krvne ugruške. Budući da ovi lijekovi mogu izazvati opasna ili fatalna krvarenja, obično se koriste samo kod osoba kojima prijeti smrt zbog plućne embolije. Osim u najtežim situacijama, ovi se lijekovi obično ne daju osobama koje su bile podvrgnute kirurškom zahvatu u prethodna 2 tjedna, trudnicama, onima koji su nedavno imali moždani udar ili onima koji su skloni prekomjernom krvarenju.

      Fizikalne mjere

      U nekim centrima, ako se čini da bolesniku prijeti smrt od masivne plućne embolije, liječnici mogu pokušati razbiti ugrušak pomoću katetera kojeg uvedu u plućnu arteriju.

      U nekim slučajevima teške embolije može biti potreban kirurški zahvat. Uklanjanje ugruška iz plućne arterije može spasiti život. Kirurškim zahvatom uklanjanje se i dugotrajni ugrušci u plućnoj arteriji koji uzrokuju trajnu zaduhu i dovode do povećanja tlaka u plućnoj arteriji (plućna hipertenzija).

      Filtar (tzv. kišobran) se može kirurški postaviti u glavnu trbušnu venu koja odvodi krv iz nogu i zdjelice u desnu stranu srca. Takav se filtar može koristiti ako se embolije ponavljaju unatoč antikoagulacijskom liječenju ili ako se antikoagulansi ne mogu koristiti ili uzrokuju značajno krvarenje. Budući da ugrušci uglavnom potječu iz nogu ili zdjelice, ovaj filtar obično sprječava njihov prolazak u plućnu arteriju. Noviji se filtri mogu ukloniti. Uklanjanje pomaže u sprječavanju nekih komplikacija koje se mogu dogoditi ako filtri trajno ostanu na istom mjestu.

      Politika privatnosti