Važnost razvijene jezične, komunikacijske i socijalne kompetencije

Manjak liječnika u Hrvatskoj vodeći je problem u hrvatskome zdravstvu koji će svakako znatno utjecati na mnoga područja naših života jer je broj liječnika po stanovniku jedan od bitnih parametara na temelju kojih se može predvidjeti perspektiva zdravstvenoga sustava. S problemom manjka liječnika susrele su se i razvijene europske zemlje u koje naši liječnici odlaze u potrazi za boljim uvjetima rada, specijalizacijom, većim prihodima, općenito govoreći, boljim životnim uvjetima. Iz Hrvatske je od njezina ulaska u Europsku uniju pa do 2018. otišlo, i nažalost nije se vratilo, više od 550 liječnika, a u sljedećih 10 godina bit će umirovljeno više od 4 000 liječnika. Na taj problem Hrvatska liječnička komora redovito upozorava te je sa svrhom zadržavanja u hrvatskome zdravstvenom sustavu ponajprije mladih liječnika, koji najviše izražavaju spremnost za odlaskom, razvila programe usmjerene poboljšanju i unapređenju njihova svakodnevnoga profesionalnoga i privatnoga života.

Zbog izrazitoga manjka liječnika, Hrvatska rado prihvaća liječnike iz stranih, najčešće ekonomski slabije razvijenih zemalja koji u Hrvatsku dolaze tražiti ono što naši liječnici traže u razvijenijim zemljama u inozemstvu. Pomanjkanje stručnjaka i radnika ne muči samo zdravstveni sustav nego i druge sustave, tako da problem gdje naći radnike prati i druge profesije. Svakodnevno možemo čitati i slušati o tom problemu koji je u posljednje vrijeme najočitiji u građevinarstvu, kojem nedostaje najveći broj radnika.

Zapošljavanje stranih liječnika i hrvatski jezik

U Hrvatskoj je u 2018. godini bilo planirano zapošljavanje 40 stranih liječnika specijalista i 20 doktora medicine bez specijalizacije – ukupno 60 liječnika. Poslodavci se nadaju da će potrebne stručnjake i radnike naći ponajprije u susjednim zemljama koje imaju jezik sličan hrvatskome te da će time zaobići jezičnu barijeru budući da je ona bitna instanca koju strani stručnjaci i radnici moraju svladati kako bi mogli raditi u zemlji u koju dolaze. Tako se s dolaskom radne snage iz stranih zemalja otvara, uz ostalo, i niz pitanja vezanih uz jezik, poput pitanja: kako je pravno regulirano pitanje poznavanja službenoga jezika Republike Hrvatske za stručnjake i radnike kojima je hrvatski jezik strani jezik, hoće li se uvozom radne snage iz susjednih zemalja koje imaju jezik sličan hrvatskome riješiti problem nedovoljnoga poznavanja hrvatskoga jezika, hoće li se uvesti ispitivanje znanja hrvatskoga jezika koji je kao službeni jezik definiran Ustavom Republike Hrvatske za sve kojima je hrvatski strani jezik i što bi tim ispitivanjem trebalo ispitati?

Nažalost, Hrvatska još uvijek nije dovoljno dobro regulirala razinu poznavanja hrvatskoga jezika za strane stručnjake koji se zapošljavaju u Hrvatskoj te ne ispituje ovladanost njime na stručnoj razini u govoru i pismu. Pravno je regulirano poznavanje hrvatskoga jezika u postupku dobivanja stalnoga boravka u RH na temelju Zakona o strancima (NN 130/2011) i Pravilnika o polaganju ispita iz poznavanja hrvatskoga jezika i latiničnog pisma u postupku odobrenja stalnog boravka (NN 121/2012). U međuvremenu je početkom ٢٠٢٣. na snagu stupio novi Zakon o strancima i njegove izmjene (NN 133/20, 114/22, 151/22) u kojem je također propisano poznavanje hrvatskoga jezika u postupku dobivanja stalnoga boravka u RH.

Jezični ispit za strane liječnike u Njemačkoj

Kako je to pitanje riješeno u Njemačkoj u koju odlazi najviše liječnika iz Hrvatske? U Njemačkoj je stručna radna snaga iz inozemstva dobrodošla. Ali ne može se svaki strani liječnik odmah zaposliti. Voditelj Medunited Academy Silvio von Entress, jedne od brojnih tvrtki u Njemačkoj koje su specijalizirane za posredovanje stručnoga osoblja za bolnice, u intervjuu je za međunarodni njemački javni medijski servis Deutsche Welle (2018) rekao kako je uz stručnost presudno koliko strani stručnjaci dobro vladaju njemačkim jezikom. Stručna razina vladanja njemačkim jezikom podrazumijeva bogat vokabular i komunikaciju potrebnu u svakodnevnome bolničkom životu. Strani liječnici zato imaju priliku na posebnim tečajevima organiziranima u Njemačkoj vježbati razgovore s pacijentima, učiti pisanje dijagnoza, nalaza i otpusnih pisama. Ravnatelj Državnoga liječničkog zbora njemačke savezne države Rheinland-Pfalz Jürgen Hoffart za isti je medijski servis (2018) izjavio kako dokaz o uobičajenim jezičnim certifikatima nije dovoljan za razumijevanje s pacijentom. Zato u toj saveznoj državi od 2012. svi liječnici iz inozemstva moraju proći strogi test jezika koji se sastoji od prevođenja stručnih naziva s latinskoga jezika, simulacije razgovora liječnika i pacijenta, pisanja dijagnoze i drugih stručnih tekstova potrebnih u svakodnevnoj medicinskoj praksi. Potrebu za strožim jezičnim testovima u međuvremenu su priznale i druge njemačke savezne države. Bavarska ministrica zdravstva Melanie Huml u istom je intervjuu naglasila kako liječnik i pacijent moraju komunicirati i da ta komunikacija nikako ne smije biti otežana nedovoljnim poznavanjem jezika. Hrvatska bi uzor trebala tražiti u tom njemačkom primjeru i ne se olako miriti s činjenicom da zbog nedovoljnog poznavanja hrvatskoga jezika u iznimno odgovornoj profesiji kakva je liječnička može zbog toga doći do katastrofalnih posljedica. Nažalost, u Hrvatskoj se o tome problemu još nije progovorilo.

Važnost komunikacije i socijalne kompetencije u liječničkoj profesiji

Nedavno sam se i sama kao pacijentica našla u dvjema različitim, ali komunikacijski sličnim jezičnim situacijama. Ti su me primjeri potaknuli na dublje promišljanje o uzrocima njihova nastanka pa sam te dvije jezične prilike u kojima sam se našla odlučila povezati s ovom današnjom aktualnom temom. S jedne su strane ta dva slučaja povezana problemima u komunikaciji, ali svaki od njih ima drugačiji izvor – jednom je od sudionika hrvatski jezik strani jezik, a drugome je on materinski jezik. Zajednička im je komunikacijska i socijalna kompetencija koje bi trebale biti ispitane prilikom zapošljavanja stranih liječnika, a svakako bi razvoj vještine komuniciranja trebao biti bitan dio obrazovanja budućih liječnika i njihova stručnoga usavršavanja.

U hitnoj službi dočekala me simpatična mlada liječnica, specijalizantica, oskudna na riječima, što samo po sebi na prvi pogled može biti uzrokovano nekomunikativnošću osobe. Bez obzira na to je li liječnik/liječnica po svojoj prirodi komunikativna ili nekomunikativna osoba, u svojem bi stručnom radu trebao/trebala komunicirati sa svojim pacijentima na način da im na jednostavan i njima primjeren način iznese svoje nalaze i uputi ih na daljnje djelovanje. Usto se od liječnika/liječnice očekuje i svojevrsna empatija i razvijena socijalna kompetencija. Svatko od nas zna koliko nam, kada smo u ulozi pacijenata, znači kada nas netko s empatijom posluša i pokaže razumijevanje za naše tegobe, a poznata je činjenica da to utječe i na tijek i na ishode liječenja. Prirodno je da se čovjek brine za svoje zdravlje, kao i za zdravlje ljudi s kojima je na određeni način povezan. Prema tome od liječnika se uvijek očekuje dobra komunikacijska kompetencija, empatija i razvijena socijalna kompetencija. No, uzrok spomenute nerječitosti može biti i neke druge prirode – npr. ono čime se u ovom članku bavimo – nedovoljno poznavanje hrvatskoga jezika.

Uspostavile smo komunikaciju i saznah da mlada liječnica dolazi iz jedne bliske nam države – Makedonije. Draga je i spremna pomoći, ali jezik joj, kako mi je i sama rekla, još uvijek predstavlja problem, pa malo-pomalo dolazimo do dijagnoze i načina liječenja. U takvim situacijama može doći i do pogrešne uporabe stručnih termina, krivoga razumijevanja, na što upozoravaju spomenuti stručnjaci iz Njemačke i navode primjere krivo opisanih dijagnoza.

U drugoj, pak, situaciji liječnik, specijalist u renomiranoj zagrebačkoj kliničkoj bolnici, izvorni govornik hrvatskoga jezika, koji na pacijentovo pitanje kako će izgledati operacija koju planira napraviti, strogo znanstvenim i stručnim rječnikom, punim izraza iz latinskoga i grčkoga jezika, govori o operaciji kao da se obraća kolegama koji se spremaju asistirati na toj operaciji ili studentima medicine. Iz načina na koji se obraćao pacijentima bilo je vidljivo to da nije imao namjeru upoznati ih sa svim činjenicama koje bi i zakonski trebali znati prije operacije pa je pribjegao stručnom izražavanju omalovažavajući njihovo pitanje i brigu za vlastito zdravlje.

Nisam odoljela a da ne povežem te dvije jezične situacije baš zato kako bih istaknula i iznimnu važnost razvijene komunikacijske kompetencije, važnost empatije i socijalne kompetencije i stručnjaka kojima je hrvatski jezik materinski jezik. U jednoj je situaciji riječ o strankinji koja se trudi svladati prepreku njoj stranoga jezika, a u drugoj je riječ o osobi kojoj je hrvatski jezik materinski, ali koja nema razvijenu komunikacijsku kompetenciju na hrvatskome jeziku, a ima i manjkavu socijalnu kompetenciju, kao i empatiju. Prema tome, u zdravstvenome sustavu treba povesti brigu i o jednom i o drugom fenomenu, iako je u ovom poglavlju naglasak stavljen ponajprije na važnost poznavanja hrvatskoga jezika, i to na općoj, ali i na stručnoj razini, za strance koji dolaze raditi u našu zemlju.

Iznimno je bitno govoriti o važnosti visoke razine poznavanja opće i stručne razine hrvatskoga jezika za stručnjake iz različitih profesija, kao i povući paralelu s drugim europskim zemljama koje su pravno regulirale poznavanje svojih službenih jezika za stručnjake koje zapošljavanju iz stranih zemalja. Zato sam u ovom poglavlju naglasak stavila upravo na iznimnu važnost visoke razine poznavanja hrvatskoga jezika i komunikacijsku kompetenciju u liječničkoj profesiji. Vjerujem da ima onih među vama koji su se već susreli s tim problemom kao i da znate navesti stručne termine koje liječnici koji dolaze s drugih jezičnih područja mogu bez problema zamijeniti jer su glasovno slični.

Važnost točnoga definiranja rodbinskoga nazivlja

Rodbinski su odnosi oduvijek igrali važnu ulogu, kako u osobnim odnosima ljudi koji su bili vezani krvnim srodstvom i drugim rodbinskim vezama tako i u društvenim odnosima. Neki su se društveni odnosi upravo dijelom oblikovali po uzoru na rodbinske odnose, npr. bratovštine, što se može vidjeti i u nazivu koji u svom korijenu čuva riječ brat. Imenovanje rodbinskih odnosa vjerojatno je staro koliko i sam jezik, a zanimanje za tu temu prisutno je u svim povijesnim razdobljima. Ta je tema uvijek zanimljiva i aktualna. Ona je iznimno važna i u medicini, osobito u transplantaciji organa. Među ostalim, upravo je u toj grani medicine iznimno važno točno definirati rodbinske odnose između darivatelja i primatelja. Ta je tema važna jer je bitno točno definirati obiteljske, rodbinske i slične odnose među ljudima iz kojih proizlaze određena, i to životno važna, prava i mogućnosti.

Tradicionalni rodbinski nazivi nastali prema staroslavenskome jeziku

Mlađi govornici hrvatskoga jezika više ne poznaju bogato tradicionalno rodbinsko nazivlje koje je hrvatski jezik razvio po uzoru na stare Slavene. Zbog toga većina tradicionalnih rodbinskih naziva potječe iz staroslavenskoga jezika, poput naziva bratić, sestrić, stric, ujak, jetrva, zaova, punica, zet i mnogi drugi. Do zaborava tradicionalnih rodbinskih naziva došlo je dobrim dijelom i zbog promjene načina života koji je doveo do prostornoga udaljavanja od rodbine, a time i do rjeđe učestalosti susretanja i manjega broja potrebnih životnih odnosa među rodbinom.

Koliko su rodbinske veze bile važne u društvu, možemo primijetiti i u isticanju tih veza u tvorbi nekih hrvatskih prezimena, poput prezimena: Babić, Bratanac, Bratanić, Bratanović, Bratić, Čačić, Čale, Čaleta, Dunda, Nanić, Nećak, Sinčić, Sinovčević, Sinovčić, Sinovec i sl.

Hrvatski jezik razvio je bogato tradicionalno rodbinsko nazivlje na koje je, kao što sam već rekla, utjecalo staroslavensko podrijetlo, a u nekim su krajevima utjecali i jezici naroda s kojima su Hrvati bili u kontaktu (poput talijanskoga, njemačkoga, turskoga). Narječja su, pak, razvila svoje nazivlje, s time da u jednom narječju možemo za neke rodbinske veze pronaći i više od jednoga naziva, osobito u štokavskome narječju i rubnim mjesnim govorima. Usto, treba znati kako je u ne tako davnoj prošlosti svaki muški i ženski član rodbine i svojte imao svoj naziv te da su neki od tradicionalnih naziva promijenili svoja značenja – značenja su se suzila ili izgubila, a neki su nazivi preuzeli značenja drugih ili su im pridodana nova značenja.

U susjednoj nam Bosni i Hercegovini razlika postoji između imenovanja rodbinskih i svojtinskih veza i s obzirom na prostor, pa se tako nazivi razlikuju s obzirom na to radi li se o bosanskome ili hercegovačkome kraju.

U imenovanju rodbinskih odnosa treba definirati temeljne pojmove poput obitelji, porodice, rodbine, svojte, pa idemo vidjeti kako su ti pojmovi definirani u rječniku Hrvatskoga jezičnog portala.

Obitelj, porodica, rodbina

Na Hrvatskome jezičnom portalu možemo pronaći da se obitelj definira kao „temeljna društvena jedinica zasnovana na zajedničkom životu užeg kruga srodnika“. Imenica obitelj dolazi od glagola obitavati koji znači živjeti na nekom mjestu; stanovati, boraviti, prebivati. Dakle, obitelj čine oni koji stanuju zajedno. Porodicom, pak, ponajprije nazivamo „široku rodbinsku zajednicu“, a onda, u drugom značenju, možemo tu riječ upotrijebiti i onda kada govorimo o „obitelj po slijedu naraštaja (pradjed, djed, otac, sin)“. Imenicom rod imenujemo ponajprije ono što je rođeno; porod, potomstvo, vrstu. Rodbina je „ukupnost onih s kojima je tko u srodstvu. Nju čine rođaci, srodnici i svojta (svi osim obitelji). Imenica svojta definirana je ponajprije kao „ženina rodbina mužu“, a onda u širem smislu i kao „rod, šira rodbina, srodnici“. Svojtu, dakle, čine osobe s kojima nismo u krvnome srodstvu, već smo ih stekli ženidbom, ali možemo proširiti definiciju, te reći i udajom. U toj se skupini, prema tome, razlikuje ženina i muževa rodbina.

Zanimljivo je da su statuti dalmatinskih gradova u srednjem vijeku preuzeli, uz male izmjene, pravnu podlogu rodovskoga sustava iz klasičnoga rimskog prava koje je pripadnost rodu priznavalo samo potomcima jednog pretka, po muškoj liniji, koji su iz naraštaja u naraštaj prenosili ime, imovinu i tradiciju.

Bogatstvo rodbinskih naziva u hrvatskome jeziku

Hrvatski jezik, dakle, ima bogatu baštinu rodbinskih naziva i razvedenu klasifikaciji za svakoga člana u vertikalnome i u horizontalnome tipu rodbinskoga povezivanja. Neki su od tradicionalnih naziva tijekom povijesti promijenili svoja značenja na način da su se ta značenja suzila ili izgubila, a neki su, pak, nazivi preuzeli značenja drugih naziva ili su im pridodana nova značenja. Budući da u hrvatskome jeziku imamo iznimno bogatu i razgranatu klasifikaciju rodbinskih naziva, objasnit ćemo samo nazive za uže rodbinske veze koji su i u hrvatskim narječjima leksički sasvim ujednačeni, a najujednačenija su imenovanja za oca i majku, sina i kći te brata i sestru. Ti se nazivi u narječjima mogu pronaći samo u drugačijim fonološkim varijacijama, a od njih se mogu tvoriti i odmilice i umanjenice. Pogledat ćemo malo i preko granica Lijepe Naše, u susjednu nam Bosnu i Hercegovinu te Crnu Goru, pa ćemo objasniti nazive kojima se na tim prostorima imenuju bliži rodbinski odnosi. Radi lakšega snalaženja u horizontalnom i vertikalnom povezivanju rodbinskih veza, nazive donosim u grafičkom prikazu. U prvom sam prikazu uže srodstvo objasnila polazeći od „JA“, a taj se pristup u literaturi naziva i egocentričnim sustavom. U prikazu su navedeni nazivi koji se pojavljuju u hrvatskim narječjima (did, baba), u Bosni i Hercegovini (nana, nena, dedo), Crnoj Gori (babo, dajkov), a dodala sam i hipokoristike iz hrvatskoga jezika poput naziva: mama, tata,braco i seka; seja i žargonizme (buraz; burazer). Na pojedinim prostorima sigurno se pojavljuju varijacije spomenutih rodbinskih naziva, a ovdje su, zbog jednostavnijega prikaza, navedeni samo oni temeljni oblici.

U prikazima se mogu vidjeti najbliži rodbinski odnosi koji se u jezikoslovlju smatraju najujednačenijima iako svojim varijacijama pokazuju prilično bogatstvo.

Nastavit ćemo prikaz složene rodbinske klasifikacije vezane uz očevu i majčinu stranu, kao i svojtu koju čine srodnici s kojima nismo u krvnome srodstvu, već smo ih stekli ženidbom (ženina rodbina), odnosno udajom (muževa rodbina).

Uz bogatstvo naziva, koje se u suvremeno vrijeme prilično izjednačilo i svelo na svega nekoliko naziva, i to za imenovanje najbliže rodbine i svojte (majke, oca, bake, djeda, strica, strine, ujaka, ujne, bratića, sestrične…), razlike u nazivima u nama geografski bliskim jezicima znaju biti velike.

U prikazu su navedeni rodbinski nazivi za rodbinu u prvom stupnju (prvom koljenu) vezani uz majčinu i očevu stranu.

Svojtu, kao što smo već rekli, čine osobe s kojima nismo u krvnome srodstvu, već smo ih stekli ženidbom, ali možemo proširiti definiciju, te reći i udajom. U toj se skupini, prema tome, razlikuje ženina i muževa rodbina. Pa tako udajom stupamo u ove svojtinske odnose: otac moga muža meni je svekar, a majka moga muža meni je svekrva; brat moga muža naziva se djever, a žena brata moga muža jetrva; sestra moga muža meni je zaova, a njezin muž zaovac. Ženidbom otac moje žene postaje mi punac ili tast, a ženina majka punica; ženin brat šurjak, a njegova žena šurjakinja; ženina sestra svastika, a njezin muž svak (u narodu još možemo naići na nazive: paš, pašanac, badžo, badžanac).

Možemo vidjeti iz ovih odnosa kako hrvatski jezik uistinu ima bogatu baštinu rodbinskih naziva i razvedenu klasifikaciju za svakoga člana u vertikalnome i u horizontalnome tipu rodbinskoga povezivanja.

Naveli smo nazive samo za užu rodbinu i svojtu, a nazivi se od drugoga stupnja nadalje granaju čineći brojne varijacije. Najčešće su se tijekom povijesti mnogi tradicionalni nazivi izgubili tako da u suvremenoj komunikaciji rodbinu i svojtu nazivamo sa svega nekoliko naziva koji su proširili svoja značenja na nekoliko kategorija. Zanimljivo je ovdje spomenuti i tendenciju vraćanja osovljavanja rodbine i svojte na „Vi“. U prošlosti je do toga dolazilo zato što su se npr. djeca majci, ocu, tetki, stricu… obraćala na „Vi“ iz poštovanja, a danas se na „Vi“ obraćaju rodbini zbog otuđenja budući da u mnogim slučajevima rodbina više nije povezana u onoj mjeri u kojoj je to bila u prošlosti.

Kako je općepoznato da se svaki jezik mijenja u vremenu kako bi služio komunikaciji među ljudima toga vremena, nije nimalo neobično da su i nazivi kojima imenujemo rodbinu i svojtu slijedili tu težnju.

Jezične dvojbe pri oslovljavanju

O oslovljavanju su napisani brojni članci i savjeti jer oslovljavanje kao nezaobilazan dio ljudske komunikacije možemo promatrati s više strana. Način na koji se kome obraćamo govori o našem odgoju i obrazovanju, o statusu koji imamo u društvu, o položaju na kojem se nalazimo, o stavovima i vrijednostima koje zastupamo. Bez obzira na to obraćamo li se kome govorenim ili pisanim putem, obraćamo li mu se u poslovnoj ili privatnoj komunikaciji, trebamo znati kako se osobi treba pravilno obratiti. Zato ćemo u ovom poglavlju govoriti o pravilima koja postoje u društvu u vezi s osovljavanjem. Nezaobilazno se pritom moramo osvrnuti na bonton, odnosno na društveno prihvatljivo ponašanje, običaje, odnosno načine ponašanja koji su se ustalili u zajednici i koji se prenose iz naraštaja u naraštaj, na jezičnu kulturu, pravopis i gramatiku.

Pravila ponašanja i jezična pravila pri oslovljavanju

Iako se oslovljavanje u poslovnoj komunikaciji bitno razlikuje od onoga u osobnom razgovoru ili dopisivanju, pravila vezana uz oslovljavanje postoje i u jednom i u drugom slučaju. Pravila ponašanja dio su kulture svakoga naroda, a jezična je kultura u temelju svake kulture. Nekada se može dogoditi da nesvjesno narušimo red koji postoji u kojoj kulturi s obzirom na to da, uz opća pravila ponašanja, postoje i pravila vezana uz pojedine narode i s kojima bi se trebalo upoznati ako se planiramo susresti s osobama drugih kultura ili ako putujemo u zemlje u kojima se pravila razlikuju od naših. Do nepoštivanja pravila pri oslovljavanju može doći i zbog neznanja. Jedan naš dragi, nažalost, već prije puno godina preminuli profesor, koji je bio autorom i Rječnika hrvatskoga jezika, profesor Vladimir Anić, nama studentima znao je uvijek govoriti da nije sramota ne znati, ali da je sramota ne znati i ne željeti saznati. Pravila ponašanja dio su odgoja kojem smo podvrgnuti od rođenja u bližoj i daljoj obitelji, okolini u kojoj odrastamo, u odgojno-obrazovnim institucijama, ali sami moramo uložiti napor tijekom cijeloga života da upotpunimo one dijelove koji su nam možda na tom putu nekako izmaknuli. Isto je i s obrazovanjem. Zato ćemo u sljedećim potpoglavljima ponoviti neka pravopisna i gramatička pravila vezana uz oslovljavanje s kojima smo se susretali i tijekom školovanja, ali nije ih naodmet ponoviti i možda saznati nešto novo.

Pravopisna pravila vezana uz pisanje zamjenica ti/Ti, vi/Vi

U pisanju hrvatskim jezikom osim o gramatičkim pravilima moramo povesti brigu i o pravopisnim pravilima jer tako omogućujemo pravilan i jedinstven način pisanja i čitanja, odnosno razumijevanje onoga što je napisano.

U jednom pravopisnom pravilu navodi se da se zamjenica Vi i zamjenice Vas, Vaš i Vama, Vašem, Vašoj, Vašeg(a) piše velikim početnim slovom kad se njome obraćamo jednoj osobi, odnosno kada oslovljavamo jednu osobu želeći joj izraziti poštovanje. Npr. u rečenici Poštovani gospodine Juriću, zahvaljujemo Vam na upitu., zamjenica Vam bit će napisana velikim početnim slovom. I zamjenica Vaša u izrazu Vaša Ekscelencijo (kojim se oslovljavaju predsjednik ili predsjednica države, ministar ili ministrica vanjskih poslova i veleposlanik ili veleposlanica), zatim Vaše Veličanstvo (kojim se oslovljavaju carevi, kraljevi i članovi vladarskih obitelji) piše se velikim početnim slovima. Međutim, ako prilikom uporabe zamjenice vi oslovljavamo veći broj osoba, onda tu zamjenicu pišemo malim početnim slovom. Zamjenicu vi ćemo zbog toga, npr. u rečenici Poštovani zaposlenici, zahvaljujem vam na uspješno obavljenom poslu. pravilno napisati malim početnim slovom.

Osim zamjenice Vi, kada je iz poštovanja pišemo jednoj osobi, velikim početnim slovom možemo pisati i zamjenice Ti, Tvoj i Tvome, koje uobičajeno pišemo malim početnim slovom jer njima označavamo osobe koje su nam bliske, npr. po rodu, po dobi, po zvanju, po prijateljstvu. Naime, ponekad prema nekoj osobi istodobno osjećamo bliskost, možda i prijateljstvo, ali i duboko poštovanje. U tom slučaju zamjenicu ti možemo također napisati velikim početnim slovom. Tako ćemo istodobno pokazati poštovanje, prijateljstvo, ali i suzdržanost prema osobi kojoj pišemo.

Gramatička pravila vezana uz obraćanje na vi/Vi

U medicinskoj se struci nerijetko u obraćanju pacijentu na vi/Vi iz poštovanja pojavljuje odstupanje od gramatičke norme u obliku predikata (glagola). Prilikom obraćanja jednoj osobi na vi/Vi, odnosno kada zamjenicu vi/Vi upotrebljavamo u značenju jednine, a ne množine, moramo predikat (glagol) koji uz nju dolazi staviti u množinu muškoga roda bez obzira na to je li osoba na koju se ta zamjenica odnosi muškarac ili žena. Tako nisu pravilne rečenice: Poštovana gospođo, pisala ste nam o svom problemu. ili Vi ste došao. / Vi ste došla., Vi ste to zaslužio. / Vi ste to zaslužila., nego treba: Poštovana gospođo, pisali ste nam o svom problemu., Vi ste došli. ili Vi ste to zaslužili.

Pravila ponašanja u poslovnim odnosima

Bonton u poslovnim odnosima temelji se na društvenim normama kao skupu općeprihvaćenih pravila i dio je poslovne kulture svake radne sredine. Poslovnoga se bontona zato treba pridržavati svaki član profesionalne zajednice jer se time reguliraju poslovni odnosi, odnosno pridonosi se njihovoj profesionalizaciji. Ujedno nam pravila poslovnoga bontona mogu pomoći i u jačanju dobrih poslovnih odnosa.

Prema pravilima poslovnoga bontona u institucijama s podjelom po statusu i hijerarhiji oslovljavanje se provodi po zanimanju ili funkciji. Tako se u akademskome svijetu profesore oslovljava s „gospodine profesore” ili „gospođo profesorice” ili samo s „profesore”, „profesorice“.

S „kolega“ ili „kolegice“ možemo se obratiti samo sustručnjacima istima po stupnju i funkciji. Pravila lijepoga ponašanja nalažu da osoba viša po statusu može osobu nižu po statusu nazvati kolegom ili kolegicom, pa tako profesorica ili profesor može studenticu ili studenta nazvati kolegom, odnosno kolegicom, ali obrnuto nikako ne bi bilo pristojno. Isto tako direktorica ili direktor može nazvati zaposlenicu ili zaposlenika kolegom, odnosno kolegicom, ali ne i zaposlenik direktora.

Na simpozijima i skupovima posvećenim jednoj profesiji obraćamo se s „poštovani kolege”/“dragi kolege“. Kada uz riječ kolega (ako je riječ o jednom muškarcu) ili kolege (ako je riječ o skupu muškaraca ili miješanom skupu muškaraca i žena) dolazi neka druga riječ (zamjenica, pridjev, glagolski pridjev), onda je ta riječ u muškome rodu, npr. Moj kolega dolazi za pola sata., a ne Moja kolega dolazi za pola sata.; Moji kolege su me odmah nazvali., a ne Moje kolege su me odmah nazvale. Tako je i kada se uz navedene imenice nađu pridjevi, pa je pravilno reći: poštovani kolega, poštovani kolege, dragi kolega, dragi kolege.

I za kraj još malo pravila vezanih uz navođenje imena i prezimena u akademskom pisanju. Obilježje je akademskih tekstova pozivanje na autore uz navođenje imena autora. Treba naglasiti kako se u takvim vrstama tekstova navodi samo prezime autora bez navođenja akademskih titula i imena (iznimka je ako se u tekstu pojavljuje više autora s istim prezimenom). U tom slučaju, za razliku od prije opisanih, ne znači da zbog nenavođenja akademske titule ne poštujemo tu osobu, nego je riječ o pravilima znanstvenoga stila pri čemu akademsku titulu autora kojeg citiramo ili na kojeg se pozivamo zbog jednostavnosti nije potrebno navoditi.

Hrvatski jezik u zakonskom okviru

Temeljna odrednica svakoga naroda jest njegov jezik. Jezik je uvjet da bi se neka društvena zajednica uspostavila i povezala, da bi se njezini članovi međusobno razumjeli, da bi kao članovi zajednice mogli širiti i štititi svoje individualne i zajedničke vrijednosti, kulturu, običaje, način života i sl. Zajednički jezik narodu omogućuje povezanost s njegovom prošlošću, ali i budućnošću. Osigurava mu kontinuitet i stabilnost, prenošenje zajedničkih znanja i spoznaja, dijeljenje vrijednosti i stavova. Kada nestane jezik nekoga naroda, nestaje i sam narod. Očuvanje materinskoga jezika zato treba biti temeljni cilj svakoga društva ako ono želi opstati i razvijati se.

Država je temeljna prostorna jedinica u kojoj većinom jedan nacionalni jezik teži za tim da postane općim sredstvom komunikacije. Da bi to postigao, nacionalni jezik mora biti: autonoman (neovisan o bilo kojoj osnovici na kojoj je nastao; što znači da se standardni jezik stječe isključivo učenjem, a ne rođenjem), mora biti normiran (norma je zadana u temeljnim normativnim priručnicima – gramatici, pravopisu i rječniku), višefunkcionalan, kako bi pružio mogućnost komunikacije u različitim komunikacijskim situacijama, ali standardni jezik mora biti i gipko postojan, odnosno prihvaćati i elemente iz drugih jezika i organskih idioma, a pritom čuvati svoju strukturu, zato je bitno da države vode stalnu brigu o jezičnome planiranju i provedbi jezičnih politika kako bi zaštitile jezik kao nematerijalno nacionalno dobro.

Upravo je s tim ciljem u kolovozu 2023. Vlada Republike Hrvatske uputila u javno savjetovanje prijedlog dugoočekivanoga Zakona o hrvatskom jeziku. Kao što možete naslutiti, u ovom će poglavlju biti riječi o važnosti Zakona o hrvatskom jeziku jer je on, uz temeljne nacionalne interese, od iznimne važnosti i za razvoj jezika struka, pa tako i medicinske.

Briga o jezičnome planiranju i razvoju jezika

Europske države na različite načine vode brigu o jezičnomu planiranju i provedbi svojih jezičnih politika. Velik broj europskih država ima posebne jezične zakone. S obzirom na jezične i političke okolnosti u kojima su pojedini jezici nastajali i u kojima opstoje, a koji su utjecali na nastanak pojedinih jezičnih zakona, te se, s obzirom na različite zakonske sustave tih zemalja, sadržaji jezičnih zakona mogu podosta razlikovati. No važno je napomenuti da nijedan od današnjih jezičnih zakona ne zadire u jezik privatne komunikacije i ne isključuje prava jezičnih ili nacionalnih manjina. Posebne jezične zakone primjerice imaju zemlje Europske unije: Belgija, Estonija, Finska, Francuska, Irska, Latvija, Litva, Mađarska, Malta, Poljska, Rumunjska, Slovačka, Slovenija, Španjolska, Švedska, Švicarska (na razini kantona), a izvan Europske unije: Bjelorusija, Kosovo, Makedonija, Rusija, Srbija, Ukrajina i dr.

Zakon o hrvatskom jeziku

Hrvatska nije imala zakon koji bi razradio i štitio status hrvatskoga jezika, a koji je propisan čl. 12. Ustava Republike Hrvatske kao službeni jezik u RH. Pod pojmom „hrvatski jezik“ misli se i na hrvatski standardni jezik koji je dio hrvatskoga jezika. Zakon o hrvatskom jeziku bio je već duži niz godina jedna od tema jezikoslovnih stručnjaka, institucija i pojedinaca koji promišljaju o hrvatskome jeziku, s raznim inačicama i prijedlozima.

Od osamostaljivanja Republike Hrvatske pa do današnjih dana bilo je nekoliko zamijećenih prijedloga toga zakona, ali ni jedan nije došao do toga da ozbiljno bude razmotren i prihvaćen. Tako je godine 1995. tadašnji član Ustavnoga suda RH Vice Vukojević Hrvatskom saboru uputio prijedlog Zakona o hrvatskom jeziku i prijedlog Zakona o osnivanju Državnoga ureda za hrvatski jezik. Nakon toga, godine 2007. donošenje zakona o jeziku pokrenuo je profesor Ivo Škarić, tadašnji predsjednik Hrvatskoga filološkoga društva. U posljednjih desetak godina bila su dana dva prijedloga. Riječ je o prijedlozima Hrvatskih laburista – Stranke rada iz 2010. i 2012. godine i o prijedlogu Matice hrvatske iz 2013. godine, ali oba su se prijedloga ‘izgubila’ u javnim nekonstruktivnim raspravama. Nova je inicijativa pokrenuta kada je Matica hrvatska odlukom svoga Glavnoga odbora u prosincu 2021. najavila izradu Nacrta Zakona o hrvatskom jeziku. Nakon toga je Vlada preuzela inicijativu za donošenje Zakona o hrvatskome jeziku, na kojoj je upravo iodgovornost za zaštitu hrvatskoga jezika, njegov razvoj i slobodu uporabe i za promicanje učenja hrvatskoga jezika u Domovini i svijetu. I tako 1. kolovoza 2023. Vlada predstavlja Nacrt prijedloga Zakona o hrvatskom jeziku i upućuje ga na javno savjetovanje koje je završeno 31. kolovoza iste godine. Zakon je, nakon dvaju čitanja u Hrvatskome saboru, stupio na snagu u veljači 2024.

Zašto je važan Zakon o hrvatskom jeziku i treba li ga se bojati?

Pravni je status jezika u Hrvatskoj određen, kao što smo već rekli, u prvom stavku 12. članka Ustava Republike Hrvatske iz 1990. godine: „U Republici Hrvatskoj u službenoj je uporabi hrvatski jezik i latinično pismo”. Prema tome, pravni je status hrvatskoga jezika već propisan iako još ne postoje važeći jezični zakon i podzakonski akti. U javnosti se mogla vidjeti zabrinutost da će predloženi Zakon o hrvatskom jeziku podrazumijevati kažnjavanje onih koji bi primjerice javno rabili neke riječi ili činili jezične pogreške. Većina zakona o jeziku, u zemljama u kojima oni već postoje, ne propisuje kako će tko govoriti ili pisati. Zakoni se ne dotiču odabira riječi, oblika, inačica „pravilnoga” ili „nepravilnoga” komuniciranja u govoru i pismu i sl. Većina zakona propisuje uporabu jezika u službenim (državnim) područjima i ne tiče se odabira jezika u privatnome životu ili u neslužbenome općenju (komunikaciji). Tako je i u predloženom Zakonu o hrvatskom jeziku. Bit toga zakona je da se skrbi o zaštiti i osiguravanju slobode uporabe hrvatskog jezika, što uključuje svakako i osiguravanje pravnih temelja za njegov daljnji razvoj, budući da je svaki jezik, pa tako i hrvatski, podložan razvoju i promjenama kroz godine i stoljeća. Vlada upravo na ovaj način pokazuje skrb za hrvatski jezik i Zakonom utvrđuje osnovna pravila u njegovoj službenoj i javnoj uporabi, a ujedno osigurava sustavnu i stručnu skrb o hrvatskome jeziku.

Dakle, Zakonom je obuhvaćena službena uporaba u institucijama državne vlasti i uprave, jedinicama lokalne i područne (regionalne) samouprave i pravnih osoba koje imaju javne ovlasti, odnosno svih javnopravnih tijela u Hrvatskoj. Tom tipu komunikacije pripadaju normativni akti, administrativni i drugi službeni dokumenti koji se prema Zakonu mogu donositi i na drugim jezicima ako imaju pravovaljanu inačicu na hrvatskome jeziku.

Zakonom je obuhvaćena i javna uporaba hrvatskoga jezika koja podrazumijeva svaku usmenu ili pisanu jezičnu obavijest u prostoru namijenjenom javnosti ili široj publici, uključujući i onu elektroničkim putem. Dakle, propisano je da se sve javne obavijesti i promidžbene poruke u govorenome, pisanome (tiskanome ili rukopisnome) ili elektroničkome obliku donose na hrvatskome jeziku.

U Zakonu se još jednom ističe da hrvatski državljani imaju pravo na hrvatskome jeziku podnositi peticije Europskome parlamentu, da se imaju pravo obraćati ustanovama i savjetodavnim tijelima Europske unije na hrvatskome jeziku i na hrvatskom jeziku dobivati i odgovor.

U Zakonu se osobito ističe to da hrvatski jezik obuhvaća suvremeni nadregionalni hrvatski standardni jezik u svim svojim funkcionalnim stilovima, jezik cjelokupne književne baštine na hrvatskom jeziku, kao i hrvatska narječja (čakavsko, kajkavsko i štokavsko) i njihove idiome i idiome kojima se služi dio Hrvata u inozemstvu, poput bunjevačkih i bokeljskih govora, moliškohrvatskoga, gradišćanskohrvatskoga ili karaševskohrvatskoga jezika.

Zakonom se ne ograničavaju slobode književnoumjetničkoga izražavanja niti se njime regulira privatna komunikacija. Isto tako Zakon ne ograničava zakonitu primjenu Ustavnoga zakona o pravima nacionalnih manjina ni Zakona o uporabi jezika i pisma nacionalnih manjina u Republici Hrvatskoj, kao što ne ograničava ni uporabu hrvatske brajice za potrebe slijepih osoba ni primjenu Zakona o hrvatskom znakovnom jeziku i ostalim sustavima komunikacije gluhih i gluhoslijepih osoba u Republici Hrvatskoj.

Vlada planira osnovati Vijeće za hrvatski jezik kao savjetodavno tijelo čiji će rad biti usmjeren na zaštitu, njegovanje i razvoj hrvatskoga jezika. Zakonom je planirano da sjedište Vijeća bude u Institutu za hrvatski jezik i jezikoslovlje te da bi se trebalo sastojati od predsjednika i četrnaest članova, stručnjaka za hrvatski jezik, koje imenuje Vlada na prijedlog ministara nadležnih za obrazovanje, znanost i kulturu. Kandidate za članove Vijeća, uključujući i predsjednika, predlažu ustanove i strukovna udruženja navedena u prijedlogu Zakona i tijelo državne uprave koje surađuje s jezičnim službama za hrvatski jezik u institucijama Europske unije.

I na kraju ovoga poglavlja dovoljno je samo reći da je ovakav zakon bilo bitno što prije donijeti jer se hrvatski jezik svakodnevno razvija i obogaćuje ukorak s potrebama suvremenoga društva te je u nacionalnom interesu da se razvija sustavno i u okvirima struke, što se namjerava postići ovim Zakonom.