Za početak je bitno objasniti zašto je važno ovladati standardnim jezikom i koja je njegova uloga i posebnost s obzirom na činjenicu da će u ovoj knjizi sve jezične činjenice biti promatrane u odnosu na norme hrvatskoga standardnog jezika – od fonološke, morfološke, tvorbene, sintaktičke, pravopisne pa sve do leksičke. Zato će i poglavlja knjige slijediti taj put. Primjeri će, koliko god je to moguće, biti razvrstani u poglavlja prema jezičnim razinama kako bi bili lakše pretraživi i kako bi se postigla preglednost sadržaja.

Od rođenja, a i prije, dijete usvaja jezik okoline u kojoj se razvija i raste. Jezik tada, ako je riječ o neometanome jezičnom razvoju, dijete usvaja spontano, bez napora. To je naš materinski jezik u širem smislu jer obuhvaća i govor naše obitelji, govor mjesta u kojem odrastamo, dijalekt kojem naš mjesni govor pripada te narječje kojem taj dijalekt pripada. Budući da je komunikacija na standardnome jeziku bitna za sva društva jer je standardni jezik zajednički jezik većem broju govornika, najčešće jednoj naciji, i zato s pomoću njega možemo komunicirati na širem području, najčešće na području jedne države, i u različitim vremenima, važno ga je dobro naučiti i njime ovladati u različitim komunikacijskim situacijama, a ponajprije se njime služiti u javnoj komunikaciji.

Za razliku od jezika kojim smo spontano ovladali od početka našega života, standardnim se jezikom ne ovladava spontano, nesvjesno, najviše zbog toga što je standardni jezik nastao svjesnim naporom jezikoslovaca koji su na neku organsku osnovicu, odnosno, kao što je to slučaj u hrvatskome jeziku, neko narječje (štokavsko, ijekavskoga izgovora), nadogradili jezične elemente, poput termina u pojedinim strukama, i takav oblik jezika normirali. Prema tome, hrvatski standardni jezik upravo zbog svoje autonomije, neovisnosti, nije materinski jezik ni štokavcima, ni kajkavcima, ni čakavcima tako da ga svi govornici moraju učiti na temelju razlika između svojih idioma i standardnojezične norme, a ovladavanje standardnim jezikom jedan je od glavnih zahtjeva jezične kulture, a time i kulture uopće, bez obzira na to o kojem se jeziku radilo.

Norma je standardnoga jezika opisana u osnovnim jezičnim priručnicima – gramatici, pravopisu i rječniku, a onda i u ostalim jezičnim priručnicima i savjetnicima koji tu normu dalje razrađuju na primateljima prilagođen način. Kao što je već naglašeno, standardni se jezik jednim svojim dijelom razlikuje od svih mjesnih govora i uvijek ga je potrebno učiti. Nije stoga neobično, štoviše vrlo je poželjno i pripada području cjeloživotnoga razvoja komunikacijskih kompetencija, da se i oni koji su dobro ovladali hrvatskim standardnim jezikom ponekad zapitaju što je u hrvatskome jeziku u skladu sa standardnojezičnom normom, odnosno koje je jezične elemente bolje upotrijebiti ovisno o komunikacijskoj situaciji u kojoj se nalaze, kako bez pogreške izgovoriti ili napisati neku rečenicu ili tekst, kako strane termine prilagoditi hrvatskome jeziku i dr.

Dakle, upravo jezik pripada području cjeloživotnoga učenja. Te činjenice nikada ne smijemo prestati biti svjesni. Jezičnom se kompetencijom ovladava cijeloga života, a u tome nam, osobito nakon školskih klupa, mogu pomoći jezični priručnici i članci, javna predavanja, jezične radijske i televizijske emisije, dobri jezični uzori, lektori i dr. Zato vjerujemo da će i ova knjiga biti dio vašega cjeloživotnoga jezičnoga učenja i da će vam biti koristan priručnik bilo da samo želite obnoviti neka svoja jezična znanja, doći do novih saznanja i spoznaja, poboljšati svoje jezične vještine i sposobnosti u cjelini, bilo se samo zabaviti. S obzirom na njezinu širinu i jednostavnost, vjerujem da će za knjigom posegnuti i oni koji nisu isključivo profesionalno vezani uz medicinu i da će u njoj pronaći zanimljive jezične primjere koji će im obogatiti komunikaciju na hrvatskome jeziku. Namjera je doći do svih onih koji žele više znati o hrvatskome jeziku, koji njime žele bolje ovladati te promicati njegovu ljepotu i bogatstvo oblika i riječi u svome profesionalnome i privatnome životu.