Urednička riječ

Kome i kako pišemo nalaze, otpusna pisma i druge liječničke zapise

U skladu s civilizacijskim pomacima koji se tijekom proteklog stoljeća, a osobito posljednjih desetljeća, događaju u većini životnih sfera, kao liječnici doživljavamo i komunikacijske promjene u mogućnostima, sredstvima, propisima, načinu i jeziku. Sve pobrojeno možemo svesti na nove običaje kojima je zajedničko nepostojanje obvezujućih pravila u mnogim područjima komunikacije i primjene jezika. Prije stotinu godina medicinu su liječnici s ovih prostora većinom učili na njemačkom jeziku, a istodobno se strogo medicinska terminologija izražavala latinštinom (koja je često zapravo grčke etimologije). S vremenom je njemački jezik, kao prvi strani jezik na ovim prostorima, potisnut engleskim jezikom, budući liječnici studiraju na hrvatskom jeziku, latinski se još uvijek uči i primjenjuje, no sve je više pojedinih liječnika i čitavih ustanova koje rabe hrvatski jezik i za pisanje dijagnoza. Paradigma prema kojoj pisana komunikacija o pacijentima služi ponajprije međusobnom informiranju liječnika, npr. bolničkih specijalista i obiteljskih liječnika, mijenja se u službu medicinskih nalaza adresiranih i prema samom pacijentu koji ima pravo razumjeti svoje dijagnoze i terapijske preporuke, u skladu s autonomijom ili sudjelovanjem pacijenta u donošenju odluka o svome zdravlju, bolesti i liječenju, pa stoga i jezik takvih zapisa treba biti pacijentu razumljiv. Danas neizostavan informirani pristanak temelji se upravo na dobroj obaviještenosti pacijenta o vlastitim medicinskim informacijama. I dok svjedočimo transformaciji vrsta korištenih jezika i određenoj promjeni glavnih adresata liječničkih nalaza i drugih pismena, tehnološke mogućnosti vrtoglavo rastu, a liječničkog je vremena ipak nekako sve manje. Pisanje nalaza, otpusnih pisama i sličnoga, značajno je olakšano razvojem računalnih sustava i interneta, no s druge je strane jezik tih zapisa sve površniji, sintaktički specifično nepravopisan i sve manje u skladu s jezičnom normom. Uobičajena postaje mješavina hrvatskog jezika, internacionalizama, latinskoga i sve češće pojmova na engleskom jeziku koji dominira svijetom i medicinskim rječnikom u publikacijama i kongresnim priopćenjima. Nije to samo pojava u medicini jer je slično i u drugim strukama, ali i u privatnom i općenito u javnom životu. Globalizacija zasigurno ima i svoje dobre strane, no postaje prijetnja pojedinim jezicima i identitetima, osobito populacijski malih naroda kakav je i naš, hrvatski. Nedavno je u našoj zemlji donesen Zakon o hrvatskom jeziku, što daje nadu u očuvanje našeg izvornog jezičnog bogatstva. Hrvatska liječnička komora preko svoga glasila, Liječničkih novina, godinama ustrajava u jezičnim preporukama u kolumni prof. Tamare Gazdić-Alerić. A budući da se periodika čita obično u nekom relativno kraćem vremenu nakon što bude tiskana, pa se tako pojedinačne teme, uključujući i jezične, nerijetko zaborave, stvorila se potreba za dostupnosti svih objavljenih jezičnih preporuka na jednom mjestu, u jednom izdanju. Na zamisao prof. Tamare Gazdić-Alerić, Hrvatska je liječnička komora odlučila objaviti ovu knjižicu, „Hrvatski za liječnike“, koja se temelji na spomenutoj jezičnoj kolumni u Liječničkim novinama i sveobuhvatno uključuje mnoge važne teme iz jezika kojim se kao liječnici koristimo u svom profesionalnom pismu. Svrha ove knjižice je putokaz našim članovima, hrvatskim liječnicima, kako se pravilno izražavati u svojim nalazima, otpusnim pismima i drugim medicinskim zapisima, u skladu sa standardom hrvatskog jezika. Namijenjena je svim liječnicima, a osobito mladima, na kojima počiva budućnost hrvatske medicine. A na pitanje zašto je to važno, osim odgovora da trebamo težiti intelektualnoj izvrsnosti i pragmatičnoj profesionalnoj učinkovitosti boljom razumljivosti i prijenosom što točnijih informacija o pacijentu, najbolje odgovaraju stihovi pjesme „Rodu o jeziku“, Petra Preradovića, objavljeni prvi put u Danici 1860.

„Po jeziku dok te bude,

I glavom će tebe biti!

Ljubi si ga, rode, iznad svega,

U njem živi, umiraj za njega!“

Urednici knjižice „Hrvatski za liječnike“ Krešimir Luetić i Lada Zibar