Postojano i nepostojano u hrvatskome jeziku

U svakom jeziku postoje jezični elementi koji s obzirom na neke okolnosti, primjerice jezične elemente koji ih okružuju, način na koji su tvoreni, naglasak koji imaju i sl., mijenjaju svoj oblik. Neki jezični elementi nisu stalni, na primjer mogu izostati iz nekih oblika riječi, ali se i ponovno javiti u drugom obliku.

Jedna takva jezična pojava gotovo svakodnevno izaziva brojne polemike u javnome prostoru, što nije nimalo čudno jer je riječ o najvažnijoj sporednoj stvari na svijetu – nogometu. U nogomet i jezik svi se razumiju, to se i ne treba posebno spominjati, pa i ne čudi što je spoj tih dvaju područja izazvao mnoštvo različitih tumačenja o tome na koji se način sklanja ime države koja se nalazi na Arapskome poluotoku u jugozapadnoj Aziji i u kojoj se je 2022. održalo Svjetsko nogometno prvenstvo.

U ovom ćemo poglavlju razjasniti neke dvojbe vezane uz (ne)postojani a, a onda i uz (ne)postojani e, čime će se razjasniti i dvojba vezana uz sklanjanje imenice Katar: Katra, Katru ili Katara, Kataru…

(Ne)postojani samoglasnici

Nepostojani su samoglasnici oni koji se javljaju, kao što stoji i u njihovu nazivu, u pojedinim oblicima riječi, a u drugima izostaju. Riječ je o dvama samoglasnicima – samoglasniku a i samoglasniku e koji u pojedinim oblicima imenica i pridjeva nisu postojani, dakle imaju nestalan karakter. Do promjene u kojoj se u nekim padežima između dvaju zadnjih suglasnika javlja samoglasnik a ili samoglasnik e dolazi zato da bi izgovor glasova u riječi bio lakši, prirodniji, a napor govornih organa manji.

(Ne)postojani a

Nazivom nepostojani a označujemo glas ili slovo koji se u nekim oblicima imenica ili pridjeva pojavljuje, a u drugima gubi, odnosno glasovnu promjenu ispadanja (ili dodavanja) glasa a. Nepostojani a javlja se, na primjer, u pojedinim oblicima imenica: otac – oca,izvadak – izvatka, lovac – lovca i pridjeva: iskusan – iskusna, radostan – radosna, sretan – sretna, rijedak - rijetka, sav – sva.

Promotrite primjer!

Doha, glavni grad države Katar, nalazi se u neposrednoj blizini pustinje Rub’al-Khali na Arapskom poluotoku. Ubrzan ekonomski razvoj Katra u drugoj polovini 20. stoljeća vezan je uz bogata nalazišta prirodnoga plina i nafte.

Katar : Katra

neposredan, neposredna, neposredno: neposrednoj

ubrzan, ubrzana, ubrzano: ubrzan

vezan, vezana, vezano: vezan

Samoglasnik a javlja se zbog toga što riječi hrvatskoga podrijetla mogu završavati samo suglasničkim skupinama st (kost), št (hrušt), zd (grozd) ižd (dažd). Ako riječ završava bilo kojom drugom suglasničkom skupinom, dva se zadnja suglasnika moraju odvojiti samoglasnikom a, što se najčešće događa u nominativu jednine i genitivu množine imenica muškoga roda (npr. vatrogasac, vatrogasaca) te u nominativu jednine muškoga roda pridjeva (npr. ubrzan, vezan, potreban, ukusan, pametan, mekan, nježan.

Nepostojani a javlja se i u nominativu jednine i genitivu množine stranih riječi koje su davno ušle u hrvatski jezik(npr. psalam,vazam), a gubi se u ostalim padežima (npr. G psalma, D psalmu itd., G vazma, D vazmu itd.). Međutim, nepostojani a ne javlja se u nominativu jednine riječi stranoga podrijetla koje su u hrvatski jezik primljene u novije doba pa te riječi mogu završavati svim suglasničkim skupinama (npr. indeks, jogurt, koncert, student, asistent, agent, objekt, pacijent, akt, rejting).

Treba pripaziti prilikom sklanjanja imenice filtar koja ima nepostojani a,pa je pravilno: filtar – filtra – filtru itd.!

Samoglasnik a između zadnjih dvaju suglasnika u riječi može biti i postojan, pa se javlja u svim padežima (npr. ubrzan – ubrzanog – ubrzanom…; vezan – vezanog – vezanom…; utjecaj – utjecaja – utjecaju…; slikar – slikara – slikaru…; botaničar – botaničara – botaničaru…; predikat – predikata – predikatu…).

U nekim hrvatskim prezimenima (što najbolje znaju nositelji tih prezimena) a između zadnjih dvaju suglasnika je postojano, odnosno ostaje u svim padežima jednine i množine (npr. N Kovač, G Kovača, D Kovaču, A Kovača, V Kovač, L Kovaču, I Kovačem; Turkalj – Turkalja – Turkalju..., Novak – Novaka – Novaku..., Lukač – Lukača – Lukaču..., Levak – Levaka – Levaku...).U drugim je prezimenima a između zadnjih dvaju suglasnika nepostojano (npr. Tkalac – Tkalca – Tkalcu..., Tomac – Tomca – Tomcu..., Barac – Barca – Barcu...).

I na kraju vratimo se na početak – kako sklanjati imenicu Katar koja je egzonim, tj. udomaćen naziv stranoga geografskog toponima (u ovom slučaju države) koji se razlikuje od izvornog imena u drugome jeziku? Dakle, imenica Katar ima kratkosilazni naglasak na prvome slogu i nema zanaglasne dužine, isto kao i imenica Cipar. Prema tome, bez dvojbe, obje se imenice sklanjaju na jednak način: Cipar – Cipra – Cipru…; Katar – Katra – Katru…

(Ne)postojani e

Nepostojani e promjena je slična nepostojanom a. Samoglasnik e javlja se između zadnjih dvaju suglasnika u riječi u nominativu jednine, a u nekim se oblicima riječi gubi. To se događa, na primjer, u imenima hrvatskih mjesta Čakovec, Brdovec, Gradec, Ivanec, Macelj, Markuševec. U njima se samoglasnik e javlja između zadnjih dvaju suglasnika u N i A jednine, a u ostalim se padežima gubi (npr. N Macelj, G Maclja, D Maclju, A Macelj, V Maclju, L (o) Maclju, I (s) Macljem).

U nekim je hrvatskim prezimenima e postojano, a u nekima nepostojano. Postojano je npr. u prezimenima: Kovačec – Kovačeca – Kovačecu..., Franjčec – Franjčeca – Franjčecu..., Čaklec – Čakleca – Čaklecu..., Gudelj – Gudelja – Gudelju... Nepostojano je u prezimenima: Cerovec – Cerovca – Cerovcu..., Vramec – Vramca – Vramcu..., Ivanec – Ivanca – Ivancu...

Nepostojani e u prezimenima iz drugih slavenskih jezika u hrvatskome je postojani, npr. Havel – Havela – Havelu, Čapek – Čapeka – Čapeku.

Glasovna promjena nepostojani e pokazuje da su vlastita imena u hrvatskome standardnome jeziku prihvaćena u izvornom obliku i da se ne usklađuju s pravilima koja se primjenjuju na opće imenice, u kojima je samoglasnik e uvijek postojan.

Pogreške nastaju zbog toga što se pravila koja vrijede samo za vlastita imena primjenjuju i na opće imenice, pa se nepostojani e nepravilno javlja i u općim imenicama, zato je nepravilno: prijem – prijma – prijmu..., kabel – kabla – kablu... Pravilno je: prijem – prijema – prijemu..., kabel – kabela – kabelu...

U imenima stranih mjesta samoglasnik e, kao sastavni dio njihova imena, ostaje (i u pismu i u govoru) u svim padežimaizmeđu zadnjih dvaju suglasnika, primjerice Bruxelles [brisel] – Bruxellesa [brisela] – Bruxellesu [briselu]itd. Nije pravilno [brisel, brisla, brislu...]. Pravilno je i Basel [bazel] – Basela – Baselu…; Bergen – Bergena – Bergenu…; Bremen – Bremena – Bremenu itd.

Ukratko, sve napisano o (ne)postojanom e možemo sažeti u ove činjenice koje valja zapamtiti:

1. u općim je imenicama e između zadnjih dvaju suglasnika u riječi uvijek postojano

2. u vlastitim imenima (imenima mjesta i ljudi) e između zadnjih dvaju suglasnika je:

a) nepostojano, kada se javlja u imenima hrvatskih mjesta, nekim hrvatskim i svim stranim prezimenima, osim slavenskima

b) postojano, kada se javlja u imenima stranih mjesta i u nekim hrvatskim prezimenima.

 

Značajke vrsta riječi u hrvatskome jeziku

Na početku ćemo se prisjetiti osnovnih gramatičkih činjenica koje stoje u temeljima teme ovoga poglavlja. Dakle, možemo se prisjetiti iz školskih dana da u hrvatskome jeziku postoji deset vrsta riječi. Veći dio tih vrsta riječi (imenice, zamjenice, pridjevi, brojevi, glagoli i prilozi) ima svoje značenje i zato ih u jezikoslovlju nazivamo punoznačnim riječima ili punoznačnicama. Drugu kategoriju čine riječi koje nemaju svoga pravoga značenja, zato ne služe da bi se njima izrekao kakav sadržaj, nego službu u rečenici dobivaju tek onda kada su u vezi s nekom drugom riječju, odnosno služe za stvaranje odnosa u rečenici i tekstu. Takve riječi nazivamo nepunoznačnim riječima ili gramatičkim riječima, a to su svi prijedlozi, veznici, čestice i usklici. S obzirom na mogućnost mijenjanja osnovnoga oblika, riječi se dijele na promjenjive i nepromjenjive riječi. Promjenjive su one riječi koje se mogu sklanjati ili deklinirati, tj. mijenjati po padežima, sprezati ili konjugirati po licima (glagoli) ili stupnjevati (pridjevi i neki prilozi). Promjenjive su riječi: imenice, zamjenice, pridjevi, neki brojevi i glagoli te neki prilozi. Nepromjenjive su riječi: neki prilozi, prijedlozi, veznici, čestice, usklici i neki brojevi.

Bogata morfologija hrvatskoga jezika

Riječi koje se mogu sklanjati ili deklinirati, tj. mijenjati po padežima, zovemo zajedničkim imenom imenske riječi (imenice, pridjevi, zamjenice i brojevi). U hrvatskome jeziku riječi možemo sklanjati prema sedam padeža jednine i sedam padeža množine. Svi padeži, osim vokativa (padeža dozivanja uz koji dolaze usklici oj i ej), odgovaraju na dva padežna pitanja, jedno za živo, a drugo za neživo. Stranci koji uče hrvatski jezik često znaju reći da im je najteže učiti morfologiju jer hrvatski jezik ima bogatu morfologiju s čak sedam padeža, sprezanjem po licima i stupnjevanjem. Zbog toga hrvatski jezik, s obzirom na to da se u njemu gramatičke kategorije izražaju promjenom oblika riječi u morfološkoj paradigmi, pripada tzv. flektivnim jezicima (prema lat. flectere: svijati; sklanjati po padežima). U lingvistiku je pojam flektivnih jezika na početku 19. stoljeća uveo njemački lingvist A. W. von Schlegel uzimajući u obzir prije svega grčki i latinski. Da morfološka paradigma ne stvara probleme samo strancima koji uče hrvatski jezik, vidjet ćemo iz sljedećih primjera koji predstavljaju problem i izvornim govornicima hrvatskoga jezika. Radi preglednosti objasnit ćemo ih po točkama.

ZAŠTO SE GRIJEŠI	PRIMJER
Umjesto oblika za vokativ upotrebljava se oblik za nominativ.	U muškim imenima, npr. Petar, Ivan, Filip umjesto pravilnoga Petre, Ivane, Filipe. U muškim prezimenima, npr. Poštovani gospodine Jurić, Kovačić, Perić umjesto pravilnoga Poštovani gospodine Juriću, Kovačiću, Periću.
Umjesto oblika za nominativ upotrebljava se oblik za akuzativ.	Ja sam mu kćer. umjesto pravilnoga Ja sam mu kći.
Umjesto oblika za akuzativ upotrebljava se oblik za nominativ.	Upoznao sam njezinu kći. umjesto pravilnoga Upoznao sam njezinu kćer.
Umjesto oblika za genitiv upotrebljava se oblik za nominativ.	Donijela je lijepi plodova. umjesto pravilnoga Donijela je lijepih plodova., divovski crtani likova umjesto pravilnoga divovskih crtanih likova, igra morski valova umjesto pravilnoga igra morskih valova.
Umjesto dativa upotrebljava se genitiv.	Nasuprot mame i tate umjesto pravilnoga nasuprot mami i tati.
Umjesto oblika za dativ upotrebljava se oblik za akuzativ.	Koga on to laže. umjesto pravilnoga Komu on to laže.
Umjesto oblika za nominativ (kod neživog) u akuzativu odnosnih zamjenica upotrebljava se oblik za genitiv.	Buketić kojeg poklanja. umjesto pravilnoga Buketić koji poklanja., Recept kojeg je napisao. umjesto Recept koji je napisao.
Umjesto oblika za nominativ (kod neživog) u akuzativu se upotrebljava oblik za genitiv.	Ovaj puta će vam biti oprošteno. umjesto pravilnoga Ovaj put će vam biti oprošteno.
Umjesto oblika za instrumental upotrebljava se oblik za akuzativ.	Izgubio je volju za život. umjesto pravilnoga Izgubio je volju za životom.

I za kraj jedna zanimljivost vezana uz padeže. Ljudi su prilikom davanja imena nekom naselju često znali biti domišljati i ime vezati uz neko bitno obilježje toga mjesta ili cijeloga kraja. Tako na obroncima Velebita, točnije u Lici, jedno naselje nosi ime Crni Padež. Oni koji se bave onomastikom ili imenoslovljem (znanošću koja se bavi imenima), odnosno jednom njezinom disciplinom koja se bavi proučavanjem imena naselja (ojkonima), kažu da ime Crni Padež nije povezano s lošim poznavanjem padeža, nego da je riječ o padini pokrivenoj crnogoričnom šumom. Ako još niste, onda na putu prema našem Jadranu zastanite u Crnom Padežu i odmorite se u hladu velebitske crnogorične šume.

Kolega, sluga, tata, papa… – imenice muškoga ili ženskoga roda?

Objasnit ćemo rod i broj imenica koje nas zbunjuju svojim odstupanjem od uobičajenih kategorija. To su ponajprije imenice kolega, sluga, tata, papa i njima slične imenice. Na primjerima ćemo objasniti zašto se u upotrebi tih imenica često griješi te ćemo usvojiti pravilne oblike u skupinama riječi s kojima one u upotrebi dolaze.

U različitim se komunikacijskim prilikama susrećemo s jednom poprilično zamršenom gramatičkom pojavom koja se zove sročnost ili kongruencija. Prisjetit ćemo se iz školskih dana da se tim nazivom označava slaganje subjekta s predikatom u licu, rodu i broju. To slaganje ne predstavlja problem samo strancima nego i izvornim govornicima hrvatskoga jezika. Iako se osnovne gramatičke kategorije lica, roda i broja uče u osnovnoj i srednjoj školi i pripadaju nekom temeljnom znanju materinskoga i stranoga jezika koji ima te kategorije, brojna su istraživanja pokazala kako se upravo u tim jezičnim kategorijama nerijetko griješi. Da bismo mogli sročno složiti imenice s glagolom, moramo znati odrediti rod i broj imenice što nam u nekim slučajevima predstavlja priličan problem. Pogreške se javljaju zbog toga što se gramatički rod ne podudara sa sklonidbom po kojoj se određena imenica sklanja. Usto, treba paziti i na slučajeve kada se gramatički rod i prirodni spol ne podudaraju.

Poštovani kolege i kolegice!

Za početak promotrimo ova dva primjera i riječi podcrtane u njima!

Primjer 1.

Poštovani kolega, na sljedećem sastanku možemo razmotriti Vaš prijedlog, a kolegicu molimo da dostavi sve dokumente.

Primjer 2.

Poštovani kolegice i kolege, sve vas srdačno pozdravljam! / Poštovani kolege i kolegice, sve vas srdačno pozdravljam!

U prvom su primjeru podcrtane dvije imenice: kolegai kolegica. Imenice kolega i kolegica uobičajeno se upotrebljavaju za osobe koje su nam bliske po obrazovanju, interesima, mjestu na kojem rade i sl. Te se imenice upotrebljavaju i kada se komu službeno obraćamo, pa govore nerijetko započinjemo rečenicom oslovljavanja: Poštovani kolegice i kolege…, Dragi kolege, drage kolegice…, kao što je to slučaj u drugom primjeru.

Dobra retorika naglašava kako je poželjno pri oslovljavanju, npr. na početku javnoga govora, da muškarci najprije oslove žene, a žene najprije muškarce. Npr. Poštovane kolegice i poštovani kolege… ako je onaj koji oslovljava muškarac, Poštovani kolege i poštovane kolegice… ako je onaj koji oslovljava žena. Pravilno je i Poštovani kolegice i kolege…, odnosno Poštovani kolege i kolegice…

Kada smo već kod retoričkoga bontona, prije nego što objasnimo gramatičke kategorije tih imenica, možemo reći kako pravila lijepoga ponašanja nalažu da osoba viša ili jednaka po statusu može nižu ili jednaku po statusu nazvati kolegom ili kolegicom, pa tako profesorica ili profesor može studenticu ili studenta nazvati kolegom, odnosno kolegicom, ali obrnuto nikako ne bi bilo pristojno. Isto tako direktorica ili direktor može nazvati zaposlenicu ili zaposlenika kolegom, odnosno kolegicom, ali ne i zaposlenik direktora. No, vratimo se mi jezičnim pravilima i kategorijama imenica o kojima govorimo.

Imenica kolega muškoga je roda i označuje mušku osobu. Do miješanja kategorije roda u tih imenica ne dolazi samo u komunikaciji nego i u normativnim priručnicima. U njihovim se objašnjenjima može naći kako su te imenice ženskoga roda jer je u njima riječ o nepodudaranju gramatičkoga roda i spola. Priklonit ćemo se suvremenom opisu tih imenica prema kojem su one muškoga roda, ali se sklanjaju prema istoj sklonidbi prema kojoj sklanjamo imenice ženskoga roda. Dokaz za to možemo naći u akuzativu kada kažemo ovog kolegu (da je riječ o ženskome rodu, bilo bi ova kolega!).

Imenice koje označuju živa bića uglavnom imaju rod koji odgovara njihovu spolu, odnosno njihov je gramatički rod jednak njihovu spolu. Imenice kolega i imenice sluga, vojvoda, gazda, tata, papa, barba, vladika gramatički su muškoga roda. Dakle, kao što smo rekli, takve se imenice dekliniraju kao imenice ženskoga roda, odnosno kao imenice koje u nominativu jednine završavaju na -a. Tako se npr. imenica kolega sklanja: kolega, kolege, kolegi, kolegu, kolego, kolegi, kolegom,posve istokao imenica žena: žena, žene, ženi, ženu, ženo, ženi, ženom. Jezik u većini slučajeva ima i imenicu kojom imenujemo žensku osobu (kolegica, sluškinja, vojvotkinja, gazdarica).

Slaganje s drugim riječima

Kada uz riječ kolega (ako je riječ o jednom muškarcu) ili kolege (ako je riječ o skupu muškaraca ili miješanom skupu muškaraca i žena) dolazi neka druga riječ (zamjenica, pridjev, glagolski pridjev), onda je ta riječ u muškome rodu, npr. Moj kolega dolazi za pola sata., a ne Moja kolega dolazi za pola sata.; Moji kolege su me odmah nazvali., a ne Moje kolege su me odmah nazvale.

Tako je i kada se uz navedene imenice nađu pridjevi, pa je ispravno reći: dragi kolega, dragi kolege.

Zanimljivo je još promotriti treći i četvrti primjer u kojem se pojavljuje imenica sluga. U trećem primjeru možemo vidjeti kako u jeziku treba razlikovati, gdje god je to moguće, imenice kojima imenujemo muške (sluga) ili ženske (sluškinja) osobe te da moramo paziti na to da se i glagolski pridjev radni, koji je dio glagola, slaže u rodu s imenicom (sluga je nahranio; sluškinja je nahranila).

U četvrtom primjeru možemo vidjeti kako je u stilski obilježenom jeziku i u starijem jeziku slaganje sa ženskim rodom: hitre sluge, sluge moje, ropske sluge, mudre starješine, lukave kolovođe, hrabre štitonoše, ali u suvremenom je jeziku slaganje u muškome rodu pa bi tako bilo: hitri sluge, sluge moji, ropski sluge, mudri starješine, lukavi kolovođe, hrabri štitonoše.

Primjer 3.

Sluga je na farmi nahranio sve životinje. / Sluškinja je na farmi nahranila sve životinje.

Primjer 4.

„Sluge zove Smail-aga,

Usred Stolca kule svoje,

A u zemlji hercegovoj:

ʼAjte amo, sluge mojeʻ (…)

Hitre sluge poslušaše (…)

Mukom múče ropske sluge,

Mukom múče, plijen svoj grabe.“

(Ivan Mažuranić, Smrt Smail-age Čengića, ulomak iz Agovanja)

Na osnovi/na osnovu/; minuta/minut; sekunda/sekund; snažna bol/snažni bol… – imenice muškoga ili ženskoga roda?

U svim se funkcionalnim stilovima hrvatskoga standardnog jezika pojavljuju izrazi koji se u komunikaciji često ponavljaju. Takvi izrazi upravo zbog svoje čestotnosti u upotrebi autoru kakva govorenoga ili pisanoga teksta daju prednost zato što znatno olakšavaju njegovo sastavljanje, a umanjuju mogućnost da autor teksta svojim improviziranjem, uvođenjem manje poznatih izraza, gramatičkom ili pravopisnom nepravilnošću tekst svjesno ili nesvjesno učini nerazumljivim, nepravilnim i/ili nejasnim. I primateljima takva teksta česti izrazi pomažu u razumijevanju, zato što su im ti izrazi poznati jer su se s njima u komunikaciji mogli više puta susresti. Zato je opravdano očekivati da upravo najčešći izrazi koji se javljaju u medicini budu ujedno i najrazumljiviji, najpravilniji i najjasniji.

U medicini jezik treba biti uzoran i primjeran, takav da omogućuje razumljivu, pravilnu i jasnu, nedvojbenu jezičnu komunikaciju. Nerazumljivi, nepravilni i nejasni, dvojbeni izrazi često su uzrokom brojnih problema u službenoj komunikaciji u medicini, kao i u drugim strukama i znanstvenim disciplinama, i mogu imati brojne negativne i teško predvidive posljedice. Bez obzira na iznimno brze promjene koje se događaju u medicini, nužno je da jezik medicine bude što je više moguće stabilan i trajan. Promjene u jeziku medicine kao posljedicu mogu imati promjene u tumačenju mnogih sadržajno zapravo istih medicinskih tekstova. Zbog toga bez velike nužnosti, koja se npr. javlja kada je potrebno imenovati sadržaj za koji u jeziku medicine nema odgovarajućeg izraza, u jezik medicine nije potrebno uvoditi nove izraze, odnosno postojeće, ustaljene izraze zamjenjivati novima.

Česti izrazi u jeziku medicine u kojima se javljaju pogreške

U tablici je navedeno nekoliko čestih izraza koji se upotrebljavaju u medicini i u kojima se javljaju pogreške. U lijevome stupcu tablice navedeni su nepravilni izrazi, u srednjem njihovi pravilni oblici, a u desnom je stupcu dano normativno objašnjenje pravilnoga izraza.

NEPRAVILNO	PRAVILNO	OBJAŠNJENJE
Anoreksija je obično očita na osnovu karakterističnih simptoma i znakova, napose gubitka više od 15 % tjelesne težine u mlade osobe koja se boji debljine…	Anoreksija je obično očita na osnovi karakterističnih simptoma i znakova, napose gubitka više od 15 % tjelesne težine u mlade osobe koja se boji debljine…	Imenica osnovajest imenica ženskoga roda i sklanja se u obliku: osnova, osnove, osnovi, osnovu, osnovo, osnovi, osnovom. U izrazu na osnovu imenica osnova nepravilno se sklanja kao imenica muškoga roda: osnov, osnova, osnovu, osnov, osnove, osnovu, osnovom.
Aparat koji za minut očitava stanje organizma. Kubni metar u sekundu je mjerna jedinica za volumni protok.	Aparat koji za minutu očitava stanje organizma. Kubni metar u sekundi je mjerna jedinica za volumni protok.	Imenica minuta jest imenica ženskoga roda i sklanja se u obliku: minuta, minute, minuti, minutu, minuto, minuti, minutom. U izrazu za minut imenica minut nepravilno se sklanja kao imenica muškoga roda: minut, minuta, minutu, minut, minute, minutu, minutom. Imenica minuta javlja se kao česti element u frazemima, poput frazema: uhvatiti/uloviti pet minuta, doći će i mojih pet minuta, za minutu-dvije, (došla mu i sl.) žuta minuta… I imenica sekunda je ženskoga, a ne muškoga roda, pa se i ona poput imenice minuta sklanja prema sklonidbi imenica ženskoga rada.
Snažna bol u prsima može se javiti iznenada i u bilo koje vrijeme, no nije uvijek riječ o kardiovaskularnom sustavu. Duševni bolovi zbog smanjenja životnih aktivnosti oblik su nematerijalne štete, a najčešće nastaju kao posljedica tjelesne ozljede oštećenika. Što je nematerijalna šteta, u važećem pravu određuje odredba čl. ١٥٥. „Zakona o obveznim odnosima“. Prema toj odredbi nematerijalna je šteta nanošenje drugome fizičke ili duševne boli ili straha.	Snažan bol u prsima može se javiti iznenada i u bilo koje vrijeme, no nije uvijek riječ o kardiovaskularnom sustavu. Duševne boli zbog smanjenja životnih aktivnosti oblik su nematerijalne štete, a najčešće nastaju kao posljedica tjelesne ozljede oštećenika. Što je nematerijalna šteta, u važećem pravu određuje odredba čl. ١٥٥. „Zakona o obveznim odnosima“. Prema toj odredbi nematerijalna je šteta nanošenje drugome fizičkoga bola ili duševne boli ili straha.	U imenici bol zapravo se kriju dvije imenice. Naime, imenica bol može biti i muškoga i ženskoga roda, i s obzirom na rod mijenja svoje značenje. U muškome je rodu upotrebljavamo u značenju osjeta tjelesne patnje i trpljenja (npr. osjećati bol u leđima, sa snažnim bolom u koljenu, grčiti se u bolu/bolovima…), a u ženskome rodu u značenju osjećaja duhovne patnje i trpljenja (teške boli; duševne boli, ljubavne boli…). Imenica bol u muškome rodu sklanja se ovako: bol, bola, bolu, bol, bole, bolu, bolom//bolovi, bolova, bolovima, bolove, bolovi, bolovima, bolovima. Imenica bol u ženskome rodu sklanja se ovako: bol, boli, boli, bol, boli, boli, boli/bolju//boli, boli, bolima, boli, boli, bolima, bolima. Odstupanje od norme: U upotrebi se nerijetko u jednini oblici ženskoga roda upotrebljavaju za imenovanje tjelesnoga osjeta boli pa se tako u praksi govori o menstruacijskoj boli, a ne o menstruacijskome bolu. To se događa zato što u praksi još nije potpuno zaživjelo ovo pravilo koje propisuje leksička norma, a i zato što u nekim slučajevima bol može biti kombinirana, odnosno uzrokovana na oba opisana načina.

 

Liječnik će poštovati prava pacijenta, odnosno Kodeks medicinske etike i deontologije – Koga? Čega? – GENITIV

Promjenjive riječi u hrvatskome jeziku, kao što to i sam njihov naziv kaže, mijenjaju svoj oblik. Neke se od njih (imenice, zamjenice, pridjevi, brojevi) mijenjaju po padežima, tj. sklanjaju se ili dekliniraju, po ovim padežima: nominativu (N), genitivu (G), dativu (D), akuzativu (A), vokativu (V), lokativu (L) i instrumentalu (I). U svakom padežu riječ uglavnom ima drugačiji oblik, ali neki padeži, npr. nominativ i akuzativ, genitiv i akuzativ, dativ i lokativ, u određenim slučajevima imaju uglavnom isti padežni nastavak, odnosno isti oblik pa u tim slučajevima, što nam je poznato još iz škole, padeže prepoznajemo po prijedlozima koji uz njih dolaze.

Zahvaljujući sklanjanju (deklinaciji), riječi mijenjaju svoj oblik, a time i svoje značenje. Padeži su oblici koji omogućuju riječi da stupa u smislene odnose s drugim riječima kako bismo zatim mogli s pomoću njih smisleno i uspješno komunicirati.

Naziv nominativ dolazi iz latinskoga jezika i znači ime, genitiv na latinskom znači rod, dativ dolazi od dati, akuzativ od optužiti, vokativ od dozivati, lokativ od riječi koja znači mjesto, a instrumental od oruđe. U ovom poglavlju riječ je o padežu koji u svojoj biti govori o rodu, dakle govorit ćemo o genitivu.

Gramatički opis genitiva

Genitiv je drugi padež i odgovara na pitanja: koga? (za živo) i čega? (za neživo). Genitiv se (osim akuzativa) javlja i uz zanijekane glagole (osim kod pridjeva, zamjenica i brojeva srednjega roda) kao objekt (predmet radnje). To je tzv. slavenski genitiv koji se javlja u slavenskim jezicima. Zato je pravilno i Nisam čuo Vašeg odgovora! (genitiv) i Nisam čuo Vaš odgovor! (akuzativ).

U genitivu jednine dolaze nastavci -a, -e, -i,a u genitivu množine nastavci -a, -i, -u, -iju. U genitivu množine najčešći je nastavak -a (djevojaka, cvjetova, livada, dječaka, sunaca),a između zadnja dva suglasnika u riječi umeće se samoglasnik -a (nepostojani a).Ono se ne umeće između suglasničkih skupova st, št, šć, zd, žd(vrsta, plašteva, gošća, zvijezda, nužda),kao i ako se jedan uz drugi nađu dva suglasnika od kojih je prvi d, t, r, l, a drugi b ili nj (skladba, radnja, gradnja, borba, molba, ali ipak: pogodaba i pogodbi, odredaba i odredbi). Imenice s tim suglasničkim skupovima mogu imati i nastavak -i (radnja i radnji, kretnja i kretnji, berba i berbi, molba i molbi).

Nastavak -u u genitivu množine imaju imenice ruke – ruku, noge – nogu, sluge – slugu. Nastavak -iju u genitivu množine imaju imenice gosti – gostiju, nokti – noktiju, prsti – prstiju, kosti – kostiju. Treba znati i to da te imenice mogu imati i druge oblike u genitivu množine – gòstī/gòstijū, nȍkātā/nòktijū, pŕstā/pr̀stī/pr̀stijū, kòstī/kòstijū.

Treba napomenuti i to da uz genitiv dolazi najveći broj prijedloga: od, do, iz, s(a), ispred, iza, izvan, unutar, iznad, ispod, više, niže, prije, uoči, poslije, nakon, za, tijekom (tokom), podno, povrh, navrh, nakraj, potkraj, nasred, posred, oko, blizu, kod, pokraj, preko, bez, osim, putem, između, zbog, uslijed, radi, prilikom, poput.

Genitiv – padež različita značenja

Genitiv označava: pripadnost (preporuka moga liječnika, potvrda od liječnika za vozački – koga?, ulice moga mjesta – čega?), djelomičnost (malo vode – čega?, djelić potrebnoga – čega?), građu (epitel kože nastaje od ektoderma – od čega?), osobinu ili svojstvo / kvalitativni genitiv (čovjek dobra sluha, čovjek velike pameti), objašnjenje (izraz tuge, znak ozdravljenja), primicanje ili odmicanje (izbaviti se iz problema,bojati se bolesti, dokopati se lijeka),vrijeme (Vizita dolazi svakoga dana. Svakih dvanaest sati popijte lijek!), pokazivanje, zaklinjanje ili čuđenje (Eno vlaka! Evo brata! Eto radosti!Tako mi sreće! Velikog li junaštva!).

Pravilna uporaba genitiva u komunikaciji

Pravilna uporaba genitiva bit će ukratko prikazana na najčešćim primjerima.

• Genitiv koji ima značenje građe treba, kad god je to moguće, preoblikovati u pridjev; potvrda od liječnika > liječnička potvrda, torta od čokolade > čokoladna torta. Pritom treba znati da se ne može svaka konstrukcija nominativ + genitiv bez promjene značenja zamijeniti konstrukcijom pridjev + nominativ, npr. medicina rada bez promjene značenja ne može se preoblikovati u radna medicina, a dan mira u mirni dan.
• U kvalitativnom genitivu pridjev treba biti u neodređenu obliku, primjerice čovjek dobra sluha, mladić duga nosa, čovjek lijepa vladanja. Nepravilno je: čovjek dobroga sluha, mladić dugoga nosa i čovjek lijepoga vladanja. Kvalitativni genitiv nije pravilno upotrebljavati s prijedlogom s. Zato nije pravilno, primjerice čovjek s velikim brkovima, nego čovjek velikih brkova.
• U vlastitih imena koja služe kao nazivi za ustanove, organizacije, udruge i sl. pravilno je da vlastito ime osobe koje nosi ustanova, organizacija, udruga i sl. bude u genitivu. Ono može ostati u nominativu, ali tada mora biti označeno navodnicima ili napisano kosim slovima. Dakle, pravilno je: Koncertna dvorana Vatroslava Lisinskoga, a može i Koncertna dvorana „Vatroslav Lisinski“ ili Koncertna dvorana Vatroslav Lisinski.
• Imenica zub u genitivu množine ima pravilan oblik zuba ili zubi, a ne zubiju, a imenica vrata u genitivu množine pravilno glasi vrata, a ne vratiju, kao i imenica usta u genitivu množine pravilno glasi usta, a ne ustiju.
• Imenica izložba u genitivu množine pravilno glasi izložaba i izložbi.
• Ako u rečenici jedna riječ završava glasom g, a druga tim istim glasom počinje, poželjno je da prva riječ dobije nastavak -a, npr. umjesto Znanstvenici tvrde da su otkrili sve tajne ljudskog govora bolje je: Znanstvenici tvrde da su otkrili sve tajne ljudskoga govora.

Kada jedan iza drugoga dolaze dva ili više pridjeva u genitivu, poželjno je da prvi pridjev ima nastavak -a, npr. hrvatskoga nogometnog prvaka. Zato sam u nekim primjerima koje sam prije navela stavljala nastavak -a u uglate zagrade kako bih naglasila da je navezak (tako zovemo nastavak -a u takvu položaju) dobro staviti na pridjeve u genitivu, ali da isto tako te pridjeve možemo pisati i bez toga nastavka.

Idemo li kod liječnika ili k liječniku?

U posljednje se vrijeme posredstvom medija sve više šire jezične konstrukcije koje nisu ni značenjski ni gramatički pravilne. Tako su mediji objavili da su se potkraj svibnja 2018. u Dubrovačko-neretvanskoj županiji pojavile ospice. Sve su vrste medija u svojim informativnim tekstovima izvještavale o razvoju cijele situacije pa su tako prenosili i uputu Hrvatskoga zavoda za javno zdravstvo: „HZJZ apelira: Ako iz bilo kojeg razloga sumnjaju da su se zarazili ospicama, preporučujemo građanima da ne odlaze odmah kod liječnika“ (izvor: https://dnevnik.hr/vijesti/hrvatska/dubrovnik-potvrdjeno-12-slucajeva-ospica-hzjz-apelirao-na-roditelje-necijepljene-djece---520272.html).

Izraz ići kod liječnika u navedenoj rečenici trebalo bi zamijeniti pravilnim izrazima ići k liječniku ili ići liječniku zato što je u spomenutoj rečenici riječ o pogrešnoj uporabi prijedloga kod. Naime, odlaziti k liječniku ispravno je zato što se prijedlog k rabi za ciljnu usmjerenost radnje, a prijedlog kod za označavanje mjesta, odnosno odgovara na pitanje – gdje? Zato bi apel Hrvatskoga zavoda za javno zdravstvo trebao glasiti: ...preporučujemo građanima da ne odlaze odmah k liječniku ili bez prijedloga k: ...preporučujemo građanima da ne odlaze odmah liječniku. Usto, prijedlog kod dolazi uz riječi u genitivu, a prijedlog k/ka dolazi uz riječi u dativu. Dakle, riječ je o dativu, padežu koji odgovara na pitanja komu? čemu?, a koji znači upravo usmjerenost. Oblik kod liječnika je u genitivu (koga? čega?), npr. u rečenici: Pacijent se nalazi kod liječnika. Prema tome, prijedlogom kod označava se boravak u nečijoj blizini, npr. Kod njega smo se osjećali vrlo ugodno. Prijedlog kod nepravilno je upotrebljavati za označavanje pravca kretanja i za označavanje prisutnosti. Npr. nepravilno je Ide kod brata., pravilno je Ide k bratu.

Isto je tako umjesto Ta se osobina razvija već kod djece., pravilno je Ta se osobina razvija već u djece.

U sljedećih nekoliko poglavlja vodim vas na liječnički pregled, točnije na jedan specijalistički pregled u kojem nećete dobiti medicinsku dijagnozu, nego onu jezičnu. Sigurna sam da ćete iz dijela primjera bez većih problema zaključiti o kojoj je specijalizaciji riječ, a sigurna sam i u to da se dio primjera sigurno upotrebljava i u području medicine koje je vaša specijalnost.

Pregled započinjemo trima uobičajenim upitnim rečenicama. Jezične pojavnosti u njima objasnit ćemo u poglavljima koja slijede.

Dobar dan, jeste li mi dobro? Gdje je povreda? Jeste li znala da…?

Dobar dan, jeste li dobro? Gdje je ozljeda? Jeste li znali da…?

Dativ prisnosti ili etički dativ

Prvo sam pitanje Dobar dan, jeste li mi dobro? u donjem retku napisala bez zamjenice mi. Nisam to, naravno, učinila slučajno. Riječ je o nenaglašenom obliku osobne zamjenice ja u dativu. Sjetit ćete se još iz škole kada vam je bilo zadano da odredite padeže riječima u tekstu, a nije to bilo lako jer riječi u nekim padežima imaju isti oblik, da padeži služe za označavanje odnosa i uloge imenskih riječi u rečenici, što vam je moglo biti od pomoći pri njihovu određivanju. Padeži, međutim, mogu služiti i za nešto više od samoga označavanja odnosa i uloge imenskih riječi u rečenici. Prvo treba ponoviti da su imenske riječi sve promjenjive riječi koje se mogu sklanjati (deklinirati), tj. mijenjati po padežima, prema tome imenske su riječi imenice, pridjevi, zamjenice i brojevi.

No, vratimo se našem prvom pitanju iz primjera.

Zamjenica mi je, kao što je već rečeno, nenaglašeni oblik osobne zamjenice ja (N ja, G mene, me, D meni, mi, A mene, me, L meni, I mnom(e)). Dativ je padež kojim se izriče kome ili čemu je radnja namijenjena ili prema kome ili čemu je radnja usmjerena. Dativ ima tri značenja. Prvo je značenje dativa ‘primicanje ili odmicanje radi kakve štete ili koristi ili neke druge namjere’, drugo je značenje dativa ‘pripadanje’, a treće ‘sklonost i toplina’, odnosno prisnost, simpatiziranje ili duševna blizina s osobom kojoj se obraćamo. Zbog toga se takav dativ zove dativom prisnosti ili etičkim dativom. Uporaba dativa prisnosti ili etičkoga dativa česta je u razgovornome stilu kada nekome želimo pokazati da s njim imamo prisan odnos ili ga prisjetiti na to da smo prije ostvarili prisan odnos i da takav odnos s njim želimo zadržati. Zato nije rijetkost da upravo oblike nenaglašenih oblika osobnih zamjenica u dativu nalazimo u komunikaciji medicinskoga osoblja s pacijentima. Prisnost se izražava nenaglašenim oblikom osobnih zamjenica u dativu koje glase: mi, ti, nam, vam, npr. Jesi li mi dobro?, Kako sam ti bio vrijedan!, Pozdravi nam prijatelja!, Ja sam vam to učinio još jučer.

Dativ prisnosti ili etički dativ može u razgovoru biti odlično retoričko sredstvo, ali trebamo biti svjesni njegove uporabe i ne smijemo u njoj pretjerati pa zato rečenicom: Sinoć smo ti se našli s Majom i Lukom, pa smo ti se uputili pogledati dobru predstavu u kazalištu i tamo smo ti vidjeli Ivanu., u kojoj se etički dativ javlja čak tri puta, možemo prenijeti oprečan sadržaj od bliskosti i simpatije.

 

Gdje je povreda?
ili Gdje je ozljeda?

Drugo pitanje na našem specijalističkome pregledu glasilo je: Gdje je povreda? ili Gdje je ozljeda?

Jesu li riječi povreda i ozljeda istoznačnice ili bliskoznačnice? U riječi povreda nalazimo korijen -vred- koji se pojavljuje u malo drugačijem obliku i u riječima vrijedan i vrijednost. Riječ ozljeda ima drugačiju etimologiju. Njezin korijen glasi -zlijed- koji se pojavljuje i u riječima ozlijediti, ozlijeđen, ozljeđenica, ozljeđenik, ozlijeđenost. Riječ je o dvjema riječima koje nemaju isto ni blisko značenje. Zanimljivo je kako te dvije riječi 1988. godine definira Vladimir Loknar u knjizi Teme iz medicinskog nazivlja. Kaže da se u hrvatskome medicinskom nazivlju riječ ozljeda ustalila kao oznaka za primarni čin (primarno oštećenje tijela), a povreda za sekundardni čin (sekundarno oštećenje tijela). Takvo razgraničavanje značenja svoje uporište ima u hrvatskome stručnom nazivlju iz 19. stoljeća.

Dakle, ukratko, i u hrvatskome se standardnome jeziku u suvremenoj uporabi razlikuju značenja riječi povreda i ozljeda; povrijediti i ozlijediti. Glagol povrijediti znači ‘uvrijediti koga riječju ili postupkom’, a može značiti i ‘prekršiti zakon ili propis’. Glagol ozlijediti znači ‘nanijeti ozljedu ili zadobiti ozljedu tijela djelovanjem vanjske sile’. Možemo razlikovati unutrašnju ozljedu, vanjsku ozljedu, mehaničku ozljedu i sl.

Dakle, pravilna uporaba tih dviju imenica može se vidjeti i u ovim primjerima: U nesreći je ozlijeđeno više putnika čije će rane sanirati u obližnjoj bolnici., ali Pazi kako se izražavaš jer su me tvoje riječi povrijedile.

Jeste li znala da…? /
Jeste li znali da…?

I zadnje u nizu pitanja iz primjera koji sam navela na početku ovoga niza poglavlja vezanih uz specijalistički pregled glasi: Jeste li znala da…?, odnosno Jeste li znali da…?.

U medicinskoj se struci nerijetko u obraćanju pacijentu na vi/Vi iz poštovanja pojavljuje odstupanje od gramatičke norme u obliku predikata (glagola). Prilikom obraćanja jednoj osobi na vi/Vi, odnosno kada zamjenicu vi/Vi upotrebljavamo u značenju jednine, a ne množine, moramo predikat (glagol) koji uz nju dolazi staviti u množinu muškoga roda bez obzira na to je li osoba na koju se ta zamjenica odnosi muškarac ili žena. Tako nisu pravilne rečenice: Poštovana gospođo, pisala ste nam o svom problemu. ili Vi ste došao. / Vi ste došla., Vi ste to zaslužio. / Vi ste to zaslužila., nego treba: Poštovana gospođo, pisali ste nam o svom problemu., Vi ste došli. ili Vi ste to zaslužili., odnosno, da se vratimo na pitanje iz naslova ovoga poglavlja, Jeste li znali da… zamjenica vi/Vi u jednini (kada se obraćamo jednoj osobi s poštovanjem) dolazi u rečenici uz predikat u množini muškoga roda?

U ovom nizu kraćih poglavlja bavimo se pregledom u specijalističkoj ordinaciji. Zasad još niste mogli otkriti o kojoj je točno specijalizaciji riječ jer je riječ bila samo o primjerima vezanima uz opću komunikaciju na početku razgovora, ali vjerujem da ćete u primjerima koji slijede uočiti neke posebnosti vezane uz odabrano područje medicine. Ali počnimo od samoga ulaska u ordinaciju prije kojega treba dezinficirati ili, iako rjeđe u uporabi, raskužiti ruke. Na jezične pogreške vezane uz tu temu potaknula me je fotografija na vratima jedne ordinacije.

Dakle, idemo redom.

Denzificirati ili dezinficirati ruke

Iako je poruka nalijepljena na vrata ordinacije kao uputa pacijentima, vjerujem, ipak sadržajno neupitna, ne treba zanemariti njezinu jezičnu nepravilnost. U poruci s vrata kriju se čak četiri jezične pogreške. Možete li otkriti koje su to pogreške?

Prva od njih, možda i najočitija, jest ta da je glagol denzificirati nepravilno napisan, na što je upozorio i netko od prolaznika i olovkom napravio ispravak. Pravilan oblik glagola glasi dezinficírati [prezent dezinfìciram;gl. prilog sadašnji dezinficirajući; gl. prilog prošli dezinficiravši; gl. imenica dezinficiranje] i ima značenje obaviti/obavljati dezinfekciju ili raskužiti/raskuživati što, npr. ruke, ranu, prostoriju, radni prostor i sl., tj. uništiti uzročnike zaraznih bolesti. Od glagola raskužiti tvore se riječi raskužba u značenju procesa raskuživanja, raskužitelj i raskužiteljica u značenju osoba koje raskužuju. U istom se značenju u komunikaciji rabi i riječ dekontaminacija.

Pisanje imperativa

Druga je pogreška vezana uz pisanje zareza iza riječi molimo koja je u imperativu. Znamo da je imperativ glagolski način s pomoću kojega se izriče molba, zahtjev ili zapovijed. Najčešće se nalazi u uskličnim rečenicama, kao što je slučaj i u rečenici iz našega primjera. Imperativ glagola moliti glasi: ti moli, on/ona/ono neka moli, mi molimo, vi molite, oni/one/ona neka mole. Budući da ne možemo sami sebi zapovijedati, ne postoji imperativ prvoga lica jednine, a u trećemu licu jednine i množine imperativ se tvori s pomoću čestice neka. S obzirom na to da se imperativ nalazi na početku rečenice kao neovisan rečenični dio koji bi mogao biti samostalna rečenica koja završava uskličnikom: Molimo!, treba je od ostatka rečenice odvojiti zarezom. Drugačiji bi slučaj bio kada bi taj imperativ bio uklopljen u rečenicu kao njezin sastavni dio, npr. Molimo vas da dezinficirate svoje ruke!

Razlika između posvojnih (moj, tvoj, njegov/njezin; naš, vaš, njihov/njihova/njihovo) i povratno-posvojnih zamjenica (svoj, svoja, svoje)

Sada sigurno vidite, ako je već niste prije primijetili, koja je trećajezična pogreška u našem natpisu s vrata. Riječ je o nepravilnoj uporabi posvojne zamjenice vaš (vaše ruke). Posvojne zamjenice nerijetko se u neslužbenoj komunikaciji rabe umjesto povratno-posvojne zamjenice svoj, svoja, svoje. Do zabune u uporabi dolazi zato što i posvojne i povratno-posvojne zamjenice označavaju da nešto nekome pripada, ali ipak postoji razlika u značenju. Razlika je u tome što povratno-posvojna zamjenica svoj,svoja, svoje uvijek stoji u odnosu prema subjektu i na subjekt se vraća. Primjerice želimo li reći da Marko ima knjigu koja je njegova, pravilno je to izreći rečenicom Marko ima svoju knjigu. Nepravilno je: Marko ima njegovu knjigu jer bi značenje te rečenice bilo da ‘Marko ima knjigu koja pripada komu drugom, npr. Ivanu’. Povratno-posvojnom se zamjenicom mogu, s obzirom na značenje koje želimo prenijeti onome s kime komuniciramo, zamijeniti sve posvojne zamjenice.

Koliko nepravilna uporaba povratno-posvojne zamjenice može utjecati na promjenu značenja rečenice, pokazuju i ovi primjeri:

1. To je bila velika prilika za nju jer bi time ostvarila svoj životni cilj. (životni cilj osobe o kojoj se govori jer kada bi stajalo njezin životni cilj, to bi značilo da bi osoba o kojoj se govori ostvarila životni cilj neke druge ženske osobe).

2. Mnogo se puta znalo dogoditi da se neki dive zbog moje marljivosti. (u ovoj se rečenici nalazi posvojna zamjenica moj zato što označava da se neki dive ne svojoj, vlastitoj marljivosti, jer bi tada stajalo zbog svoje marljivosti, nego marljivosti onoga koji o tome govori).

U uporabi posvojnih i povratno-posvojnih zamjenica hrvatski se jezik razlikuje od nekih indoeuropskih jezika, npr. od latinskoga, njemačkoga, francuskoga. Kada se u hrvatskome jeziku želi reći da je Petar u sobi koja mu pripada, kaže se: On je u svojoj sobi., a ne: On je u njegovoj sobi. Rečenica On je u njegovoj sobi. znači da je Petar u tuđoj, npr. Nikolinoj sobi.

I na kraju se nalazi još jedna pravopisna pogreška, uz onu vezanu uz pisanje zareza. Pravopisni znak uskličnik dolazi na kraju usklične rečenice i on se ne odvaja bjelinom (razmakom) od teksta rečenice. Kako bi se naglasila važnost sadržaja rečenice, može se umjesto jednoga uskličnika staviti i više njih, ali svakako treba paziti na to da se oni, kao što sam rekla, ne odvajaju razmakom od teksta rečenice.

Dakle, natpis bi pravilno trebao izgledati ovako: Molimo, dezinficirajte svoje ruke!!!

Idite na prste od noge > Idite na nožne prste

Vratimo se sada na naš pregled. Da bi liječnik mogao dati točnu dijagnozu, moli pacijenta: „Sad idite na prste od noge!“. U ovoj je rečenici uz imenicu u genitivu upotrijebljen prijedlog od. U hrvatskome bi jeziku pri izricanju pripadnosti ili građe trebalo izraz prijedlog od + imenica u G zamijeniti pridjevom, npr. prsten od zlata (zlatni prsten), boca od plastike (plastična boca), kuta od Ivane (Ivanina kuta), prste od noge (nožne prste).

Napravite par vježbi ≠ napravite nekoliko vježbi

Liječnik je na kraju pregleda pacijentu savjetovao da svaki dan napravi par vježbi. Je li pritom mislio na dvije vježbe ili je mislio na nekoliko vježbi, ali nije to pravilno izrazio riječima, ostaje nam nepoznato, ali svakako trebamo primjer zapamtiti kako bismo znali izreći točno ono na što mislimo i kako ne bi došlo do krivoga razumijevanja.

Dakle, ponovimo pravilo koje kaže da se u hrvatskome standardnom jeziku imenicom par označuje skupina od dvaju predmeta ili dviju osoba i da je riječ par pogrešno upotrebljavati kao prilog u značenju ‘nekoliko’. Takva uporaba pripada neformalnoj komunikaciji i treba je izbjegavati u standardnome jeziku.

I na kraju našega specijalističkoga (jezičnoga) pregleda savjetujem vam da pazite na svoje (ne na vaše) zdravlje, ali svakako pripazite i na njihovo zdravlje, odnosno zdravlje drugih ljudi, svojih pacijenata, a i svih onih kojima možete pomoći!

Superlativ superlativa – najbitnije, najoptimalnije, najminimalnije, najmaksimalnije, najelementarnije…

Nerijetko u komunikaciji rabimo riječ bitno pa ćemo objasniti problem koji se pojavljuje u vezi s njezinom uporabom. Riječ bitno može biti, ovisno o značenju u tekstu, pridjev ili prilog, a kako te vrste riječi osim u svom osnovnom obliku često mogu biti i u komparativu i superlativu, odnosno mogu promijeniti oblik, to se nerijetko u komunikaciji događa i s riječi bitno koja se ne stupnjuje jer je ona već u superlativu. Dakle, nije pravilno tvoriti superlativ superlativa. Superlativ je oblik koji već opisuje bit čega, najviši stupanj čega.

Zato nije pravilno reći ili napisati bitnije, vrlo bitno, najbitnije, kao što nije pravilno tvoriti komparative i superlative poput:

optimalnije/najoptimalnije; minimalnije/najminimalnije; maksimalnije/najmaksimalnije; elementarnije/najelementarnije jer optimalno, minimalno, maksimalno, elementarno već predstavljaju najviši stupanj čega, predstavljaju superlativ. Do pogrešne uporabe najčešće dolazi zbog nepoznavanja značenje riječi u latinskome jeziku iz kojega su one preuzete, npr. najoptimalniji (lat. optimus = najbolji), najminimalniji (lat. minimus = najmanji) i sl. Za razliku od riječi bitno pridjev/prilog važno možemo stupnjevati, pa tako imamo: važno, važnije, najvažnije.

Zato pokušajmo u govoru i pismu bitnome vratiti ono bitno. Neka bitno opet postane bitno, a ne najbitnije!

Tvorba naziva u
(medicinskoj) struci

Na temelju većega broja vaših upita vezanih uz stručne nazive (termine) koji su dio znanstvenoga područja biomedicine i zdravstva, može se zaključiti da postoji velika potreba usustavljivanja stručnoga nazivlja i intenzivnoga rada interdisciplinarnih stručnjaka na tome području. Iz prakse znam da velika potreba za tvorbom stručnih naziva na hrvatskome jeziku postoji i u drugim znanstvenim područjima, tako da je to neiscrpna tema kroatistike u suradnji s drugim znanstvenim područjima. Takva potreba postoji i u drugim razvijenim jezicima. Shvatljivo je da upravo engleski jezik u suvremenom društvu dominira nazivljem svih struka jer je snažan utjecaj engleskoga jezika na ostale jezike, pa tako i na hrvatski jezik, uvelike uvjetovan i prestižnom moći angloameričke kulture, industrije i tehnologije, posredovanih suvremenim medijima u ekspanziji.

Nazivlje na hrvatskome jeziku
– povijesni pregled

Zanimljivo je pogledati malo u povijest i prisjetiti se da je većina europskih zemalja u drugoj polovini 18. stoljeća uvela u znanost, umjesto latinskoga, nacionalne jezike. Zbog osobitih političkih prilika koje su u Hrvatskoj ostavile dubok latinski trag, u Hrvatskoj se latinski jezik zadržao sve do sredine 19. stoljeća. Tada se intenzivno počinje razvijati znanstveno nazivlje na hrvatskome jeziku u čemu sudjeluje većina hrvatskih jezikoslovaca i prirodoslovaca. Jezikoslovac i prirodoslovac Bogoslav (Bohuslav) Šulek (Sobotište, Slovačka, 1816. – Zagreb, Hrvatska, 1895.), na temelju priloga koje su mu slali profesori prirodnih znanosti, članovi Školskog odbora na čelu s Franjom Račkim, napisao je Hrvatsko-njemačko-talijanski rječnik znanstvenog nazivlja (Zagreb, prvi svezak 1874., drugi svezak 1875.).

Iako hrvatski jezikoslovci s kraja 19. i početka 20. stoljeća nisu prihvatili dobar dio Šulekovih naziva, ipak je danas u hrvatskoj znanosti u uporabi velik dio njih, primjerice: dušik, ugljik, vodik, nikal, zlatotopka i kisik. Možda nije dovoljno poznato da je naziv kisik nastao prijevodom grčke, odnosno latinske riječi oxygenium (oxy, kiseo; genio, tvorim) što bi u doslovnom hrvatskom prijevodu bio kislotvor ili tvoritelj kiselina. Naziv mu je dao još Antoine Laurent de Lavoisier (Pariz, 1743. – Pariz, 1794.) jer je prvotno smatrao da sve kiseline sadrže kisik. Premda je ta tvrdnja bila neispravna, naziv se oxygenium zadržao. Josip Partaš rabio je naziv kis, a Šulek mu je dodao sufiks -ik. Slično su nastali i hrvatski nazivi za vodik, dušik i ugljik, ali i mjesne imenice poput imenica hrastik, šljivik, vrbik.

Šulek je dobro znao da se većina naziva neće zadržati što nije ništa neobično jer jezik dobrim dijelom sam određuje svoj životni put, zato nakon navođenja predloženih imena kemijskih elemenata skromno navodi sljedeće: Evo imenah svim počelom. Tko ih pročita uvjerit će se, da se ne dolikuje niti domišljatosti, niti shodnosti, dapače su njekoja upravo nespretna i smiješna. Zadaća će biti naših budućih narodnih lučbarah, da stvore primjernije ime svakom takvom počelu, kad se potanko prouči. Za sada bi se to težko dalo. Tako se u uporabi nisu zadržali ovi zanimljivi nazivi: smrdik za brom, jedik za fluor, težik za barij, gorčik za magnezij, glinik za aluminij, šarik za indij, kremik za silicij, borik za bor, sičan za arsen, raztok za antimon, lužik za kalij, sodik za natrij i drugi.

Posljednjih je dvadesetak godina u području terminologije kao znanstvene discipline učinjen velik i raznolik teorijski napredak što je dovelo do toga da se sve manje terminologija kao znanstvena disciplina gleda kao samostalna disciplina, a sve više kao grana primijenjene lingvistike. U novije se vrijeme terminološke teorije sve više isprepleću s lingvističkim teorijama i u tome se smislu te dvije jezikoslovne discipline približavaju i prožimaju, a u izradi nazivlja pojedinih znanstvenih područja i struka postoji potreba za multidisciplinarnim pristupom.

 

Tvorbeni načini u hrvatskome jeziku (fotoskijaskopija, gastroskopija, kolonoskopija, kolposkopija (…) ezofagogastroduodenoskopija…)

U ovom ćemo poglavlju govoriti o tome kako se pravilno tvori velik broj medicinskih termina prema tvorbenim modelima koji su u skladu s hrvatskim jezičnim sustavom i njegovom normom.

Povratak u djetinjstvo – jezikolomke

Kada smo već kod prisjećanja, vratimo se malo i u djetinjstvo. Sigurno vam ove jezikolomke bude sjećanja na bezbrižnost dječje igre i razvijanje natjecateljskoga duha – tko će brže i pravilnije izgovoriti rečenice poput: Kotlokrpa kotle krpi pred kotlokrpinkinom kućom.; Na štriku se suši šest šarenih škotskih šosića.; Kneže viteže, kad te vidješe, razveseliše li ti se?... Svaki nepravilan izgovor kojega dijela ovih jezikolomki izazivao bi radost i smijeh nazočnih. Često smo se bezbrižno tako igrali i ne znajući koliko su jezikolomke, poput ovih, važne za uvježbavanje pravilnoga izgovora glasova i riječi, kao i ostalih jezičnih elemenata, primjerice pravilnoga naglaska i intonacije. Otežavanju izgovora tih riječi doprinosila je i tvorba riječi, odnosno složenost njihove tvorbe. Neke su od njih tvorene od dvije riječi, neke imaju i prefikse i sufikse. Težini izgovora svakako je doprinosio i razmještaj teže izgovorivih glasova poput glasova š, ž, s, z, ć.

I danas su jezikolomke popularne među djecom. Dio su nastave materinskoga jezika u mlađim razredima osnovne škole, ali se i u predškolskome uzrastu s djecom redovito provode takve jezične aktivnosti kako bi se djeca jezično osvijestila i pripremila za nove jezične izazove koji ih očekuju u razdoblju učenja jezika. U tome neizostavnu ulogu ima okolina u kojoj dijete raste. No, vratimo se mi nastanku novih riječi i tvorenju naziva u medicini.

Nastanak novih riječi

U sustavu bilo kojega razvijenoga jezika nove riječi nastaju kako bi se održala komunikacija u skladu s novim pojavama vremena u kojem živimo. Nove riječi nastaju posuđivanjem (npr. mobitel), promjenom oblika (npr. kompjutor > računalo), proširivanjem značenja postojeće riječi (npr. miš u informatici), promjenom vrste riječi (npr. mlada osoba, pridjev > mlada, imenica – djevojka na dan vjenčanja) i tvorbom (grl- + -o- + -bol- + -ja > grlobolja).

U ovom će poglavlju biti govora o nastanku novih riječi tvorbom, i to ne svim tvorbenim načinima jer ih je mnogo, nego ponajprije prefiksalnom i sufiksalnom tvorbom.

Nove se riječi tvore kako bi se imenovale nove pojave, stvari, radnje i sl. Tvorba riječi takva je promjena riječi kojom dobivamo novu riječ s novim značenjem, a ne samo novi oblik iste riječi. Oblik iste riječi dobivamo na primjer kada sklanjamo koju riječ po padežima, primjerice riječ voda, vode, vodi…, ali leksičko značenje riječi voda u svim ovim oblicima uvijek ostaje isto – ono najčešće značenje: „prozirna tekućina, u kemijski čistom stanju bez boje, mirisa i okusa“.

Tvorbeni načini u hrvatskome jeziku

Tvorbeni su načini, sigurno ih se sjećate i s nastave hrvatskoga jezika, prefiksalna tvorba (prefiksacija), sufiksalna tvorba (sufiksacija), prefiksalno-sufiksalna tvorba, slaganje, složeno-sufiksalna tvorba, srastanje i preobrazba te tvorba polusloženica i tvorba pokrata. Pitate li strance koji uče hrvatski jezik je li hrvatski jezik težak za učenje, sigurno ćete dobiti odgovor da jest. Uz promjene koje se događaju na promjenjivim vrstama riječi – sklanjanje (deklinaciju), sprezanje (konjugaciju) i stupnjevanje (gradaciju) – hrvatski je jezik bogat i različitim tvorbenim načinima. Tvorbeni nam načini omogućuju tvorbu velikoga broja termina. To se može izvrsno primijetiti upravo u medicinskome nazivlju jer je najveći broj medicinskih naziva tvoren od riječi latinskoga i grčkoga podrijetla.

Ezofago-, gastro-, duodeno-,
foto-, kolono-, kolpo-…

Mnogi medicinski nazivi nastaju prefiksalnom tvorbom u kojoj se ispred riječi dodaje prefiks ili tvorbeni predmetak. Prefiks (predmetak) jezična je jedinica koja se dodaje ispred osnove riječi i mijenja njezino značenje, a sam prefiks (predmetak) nije osnova ni samostalna riječ. Primjerice, riječi podbaciti i pobačaj nastale su dodavanjem različitih prefiksa samostalnoj riječi baciti, čime su se dobila nova značenja riječi.

pod- + baciti = podbaciti (dobaciti manje nego što treba, ne dobaciti do mete)

po- + baciti = pobaciti (prekinuti trudnoću prije navršenoga 22. tjedna trudnoće; abortus; spontani pobačaj nenamjeran prekid trudnoće uslijed zdravstvenog poremećaja)

Najčešći način na koji se tvore medicinski nazivi jest ipak taj da se ispred riječi, odnosno tvorbene osnove, stavi jezična jedinica koja ima značenje cijele riječi. Takva se jezična jedinica naziva prefiksoidom, a ne prefiksom. Prefiksoidi najčešće vuku podrijetlo iz latinskoga i grčkoga jezika, primjerice prefiksoidi: aero-, alergo-, andro-, arterio-, audio-, bio-, cito-, endo-, kardio- i dr. Cjelovit popis prefiksoida možete pronaći na mrežnoj stranici Hrvatskoga pravopisa Instituta za hrvatski jezik (http://pravopis.hr/rjecnik/).

Promotrimo sada tvorbu ovih riječi dodavanjem prefiksoida.

• bio- + medicina = biomedicina
• radio- + aktivan = radioaktivan
• ultra- + zvuk = ultrazvuk
• nano- + tehnologija = nanotehnologija
• nekro- + plankton = nekroplankton
• neuro- + znanost = neuroznanost

Pisanje riječi s prefiksoidima

Najčešće se griješi upravo u njihovu pisanju, zato treba zapamtiti da se prefiksoidi uvijek pišu spojeno s riječju na koju se odnose, kao što je to napravljeno u navedenim primjerima.

Nepravilno je pisati takve spojeve riječi kao da su to dvije odvojene riječi, primjerice: foto sinteza, video nadzor, eko proizvod, polu javni, radio drama, avio karta, auto cesta i dr., ili pak sa spojnicom, primjerice: foto-sinteza, video-nadzor, eko-proizvod, polu-javni, radio-drama, avio-karta, auto-cesta i dr. Dakle, pravilno ih je pisati ovako: fotosinteza, videonadzor, ekoproizvod, polujavni, radiodrama, aviokarta, autocesta i dr.

Pravilo vrijedi i kada se osnovi pridodaju dva ili čak i više prefiksoida, pa ćemo kao jednu riječ napisati i sljedeće primjere: ekoetnoselo, enogastroponuda, telefotoleća, a i primjere iz naslova kojim smo počeli ovaj članak: fotoskijaskopija, gastroskopija, kolonoskopija, kolposkopija, i medicinski naziv koji među laicima izaziva prilično zanimanje zbog svoje složenosti: ezofagogastroduodenoskopija. Na pisanje me je ovoga poglavlja upravo potaknula objava jednoga moga prijatelja na društvenim mrežama koji često u svojim objavama filozofski promišlja o svijetu koji nas okružuje. Fotografirao je naziv ezofagogastroduodenoskopija u jednoj čekaonici i izazvao velik broj zanimljivih komentara. To pokazuje da nas jezik kojim smo okruženi iznimno zanima i da smo svi u svojoj biti ustvari Homo ludensi (zanimljivo mi se uklopio ovaj pojam u temu poglavlja!) koji volimo jezične igre i tvorbe zanimljivih riječi.

I kako svaka igra treba slijediti pravila, tako imamo još jedno jezično pravilo kojega se treba pridržavati pri uporabi riječi tvorenih prefiksoidima. Kada god je to moguće, prefiksoid treba zamijeniti cijelom riječju, najčešće pridjevom, na primjer:

aviokarta > avionska karta

skioprema > skijaška oprema

tehnonapredak > tehnološki napredak

Tvorba termina s pomoću sufiksa: -skop, -skopija, -skopski…

Najveći se broj imenica i pridjeva tvori s pomoću sufiksa pa ćemo se još kratko osvrnuti na medicinske nazive iz naslova u čijoj tvorbi ne sudjeluju samo prefiksoidi nego i zajednički sufiks -skopija. Sufiks -skopija kao drugi dio riječi označava ono što se odnosi na promatranje, gledanje [fotoskijaskopija, gastroskopija, kolonoskopija, kolposkopija, skijaskopija, ezofagogastroduodenoskopija…]. Sufiks dolazi iz grčkoga: skopeȋn u značenju promatrati; skopiá: promatranje. Velik je broj medicinskih naziva tvoren upravo s pomoću ovoga nastavka pa sam ga zato uzela kao primjer za sufiksalnu tvorbu. Naravno da u tvorbi medicinskih naziva bitnu ulogu imaju i mnogi drugi sufiksi i da ih je dobro biti svjestan jer sudjeluju u značenju riječi koje tvore.

Nastanak termina
pojedinih struka

Metaforizacijom nastaje velik broj stručnih termina svih struka, od pomorstva, ekonomije, informatike do medicine. Metaforizacija u terminologiji predstavlja još uvijek nedovoljno istraženo područje i to u svim strukama pa tako i u medicini. Jezik struke za imenovanje novih pojmova koji nastaju gotovo svakodnevno koristi se bogatstvom metaforičkoga načina izražavanja. Jedino je tako moguće jezikom pratiti brz suvremeni znanstveni i tehnološki rast i razvoj.

Termini u hrvatskome jeziku najčešće nastaju:

1. tvorbom novih riječi (izvedenica, složenica, polusloženica, kratica i pokrata) – poput riječi koje su 2020. predložene za nagradu „Dr. Ivan Šreter“ za najbolju novu hrvatsku riječ: pandemija – velepošast; respirator – dišnik, disajnik; lockdown – društvostaj, obustavka ili kratica i pokrata (PTX – Pneumothorax, MCL - Medial Collateral Ligament, SARS-CoV-2 – skraćeno od engl. Severe Acute Respiratory Syndrome COronaVirus 2; COVID-19 – skraćeno od COrona VIrus Disease-2019)
2. pretvaranjem općih riječi u nazive (terminologizacijom) – npr. naziv smrtni slučaj
3. preuzimanjem naziva iz drugih struka, npr. outcome – ishod (npr. ishod liječenja)
4. posuđivanjem iz drugih jezika (grčkoga i latinskoga ili iz živih jezika, u današnje vrijeme najčešće iz engleskoga jezika) – na razini riječi javljaju se česta izravna (npr. lat. bacillum /štapić/ – bacil) ili prilagođena posuđivanja s prijelaznom fazom u kojoj se zadržava oblik riječi iz stranoga jezika koji se može ili ne mora sklanjati ili konjugirati, npr. takva je riječ hardver – hardware
5. prevođenjem i stvaranjem višečlanih naziva kao što su nastali ovi vrlo aktualni termini: plan cijepljenja – vaccination plan; pandemijsko zatvaranje – (pandemic) lockdown; zarazni soj – infectious strain; mehanizam obrane – defence mechanism; širitelj zaraze – infection spreader; strategija cijepljenja – vaccination strategy; kihobran – sneez protector.

Oblici čvrstih sveza riječi u oblikovanju (medicinske) terminologije

U svakom jeziku postoje i zabilježeni su pojedini izrazi čvrsto vezane strukture. Neke riječi u hrvatskome jeziku imaju bogat potencijal za stvaranje čvrstih struktura s drugim riječima, a nekim se riječima, iako se učestalo upotrebljavaju u svakodnevnoj komunikaciji, to obilježje ne može pripisati.

Važnost raspoznavanja značenja čvrstih sveza riječi u komunikaciji

Sveze riječi mogu tvoriti različite odnose koji ovise o njihovim leksičkim i semantičkim obilježjima pa ih prema tipovima veza možemo nazvati frazemima (npr. smetnuti s uma, biti razasut po svijetu…), višerječnim nazivima (napravitikirurški zahvat, vitalno ugrožen…), kolokacijskim svezama (četkica za zube…), slobodnim svezama (lijep glas…), pragmemima (dobra večer, dobro došli…), poslovicama (Ako nemaš liječnika, neka ti liječnik bude ovo troje: vedra duša, odmor i umjeren način života. i dr.), prijedložno-padežnim izrazima (niz dlaku, na temelju, s pomoću…), gramatičkim svezama kao što su različiti veznički, priložni i prijedložni skupovi (s obzirom na to da, preko puta, s pomoću, bilo kako, budući da…) te koligacijama, tj. ustaljenim svezama na rečeničnoj razini (može se reći da, kad je u pitanju, nameće se zaključak da, ono što želim naglasiti jest to da…).

Sveze riječi predstavljaju velik problem neizvornim govornicima bilo kojega jezika. Zato se takve sveze riječi moraju posebno učiti te se njihovo poznavanje i uporaba u svakom jeziku smatraju višom razinom poznavanja jezika. Takve sveze riječi predstavljaju problem i prilikom prevođenja stručnih naziva, pa tako u medicinskoj literaturi možemo pronaći radove vezane uz tu temu, kako vezane uz prijevode na hrvatski jezik tako i prijevode s hrvatskoga jezika.

Iako izvornim govornicima donekle u poznavanju značenja sveza riječi može pomoći primarni jezični osjećaj (njihova imanentna kompetencija), istraživanja su pokazala kako i izvorni govornici imaju problema s poznavanjem značenja sveza riječi svoga jezika, što im otežava razumijevanje značenja teksta u kojima se takve sveze riječi mogu naći. Zanimljiv smo rezultat prije nekoliko godina dobili kada smo u sklopu tehnologijskog projekta Ministarstva znanosti i obrazovanja pod nazivom „Razvoj, standardizacija i psihometrijska validacija testova kognitivnih sposobnosti” ispitali studente Sveučilišta u Zagrebu, među ostalim, i u poznavanju frazema i gotovih izraza hrvatskoga jezika. Velika većina studenata nije znala značenja frazema koji se upotrebljavaju u svakodnevnom govoru, a najzanimljivije je bilo to što su potpuno oprečnim označili značenje frazema napraviti kome medvjeđu uslugu i krokodilske suze. Tako su za prvi frazem rekli kako napraviti kome medvjeđu uslugu znači napraviti kome veliku uslugu, dakle, nisu znali da taj frazem ima potpuno drugo značenje, tj. da znači odmoći kome, a za drugi su frazem rekli kako frazem krokodilske suze znači grcati od plača ili ne moći zaustaviti plač, a samo je malen broj ispitanika znao da se tim frazemom služimo kada želimo izraziti neiskreno suosjećanje. Zanimljivo je bilo ustvrditi i kako mladi ispitanici (studenti) nikada nisu čuli za neke frazeme i izraze koji su bili dio govora malo starije generacije, poput dobiti jezikovu juhu, ići uz dlaku, ići niz dlaku, imati ptičjega mlijeka, trčati pred rudo… Postoji više razloga zašto se to dogodilo, jedan od njih je i zato što su neke riječi mlađoj generaciji daleke, odnosno postale su arhaizmi, ušle su u pasivan leksički sloj, poput riječi rudo* u frazemu (trčati pred rudo). Znate li Vi značenje te riječi? Ako ne znate, svakako pogledajte u jedan od rječnika hrvatskoga jezika.

Oblici čvrstih sveza riječi

Za frazeme je specifično to da se ne stvaraju u govornome procesu, nego se reproduciraju u gotovu obliku. Njihovo se značenje obično ne izvodi iz značenja njihovih sastavnica jer su one, ili bar neke od njih, doživjele značenjsku pretvorbu, zato takve sveze riječi u svakom jeziku trebamo posebno učiti.

Kolokacije su, za razliku od frazema, sveze riječi čije se sastavnice povezuju na temelju svojih pojedinačnih značenja (dakle, riječi u kolokacijama ne doživljavaju značenjsku pretvorbu kao riječi u frazemima), tvoreći čvrsto načenje sveze, a njihova uporaba nadilazi područje koje struke tako da često prelaze u opći leksik govornika neke jezične zajednice. Ovo su neke od kolokacija koje su prešle u opći leksik iako možemo prepoznati iz koje struke dolaze: dom zdravlja, četkica za zube, krevet na kat, podnijeti/dati ostavku, stupiti na snagu, doći do koga, čega, izići na što, odustati od koga, čega, sastati se s kim, čim…

Sveze riječi koje su ustaljene u području neke struke, djelatnosti ili znanstvene discipline stručno nazivamo višerječnim nazivima. Tako u medicinskoj struci nalazimo višerječne nazive poput zatajenje srca, prestanak dojenja, žlijezde slinovnice, usna šupljina, odumiranje tkiva, alergijska reakcija...

Višerječni su pragmemi ustaljeni izrazi u komunikacijskoj praksi, poput pozdrava, zahvala, čestitaka i sl. Budući da su dio kulturne komunikacije, pripadaju području odgoja i od malih su nas nogu, prvo roditelji, a onda odgojitelji, učitelji i nastavnici, poučavali da se njima koristimo u svakodnevnoj komunikaciji (sjetite se one četiri čarobne riječi – hvala, izvoli, molim, oprosti, kojima su nas učili još u vrtiću).

Kolokacije u medicinskoj struci

U Hrvatskoj je u posljednjih nekoliko godina provedeno nekoliko zanimljivih istraživanja u vezi s kolokacijama u medicinskoj struci. Tako su 2013. Pavičić Takač i Miščin u svom istraživanju dokazale kako su neizvorni govornici engleskoga jezika medicinske struke (studenti medicine i liječnici) pokazali sveukupno bolje rezultate na receptivnoj razini poznavanja kolokacija u engleskome jeziku medicinske struke. Na temelju toga što su liječnici pokazali veću razinu znanja kolokacija na produktivnoj razini od studenata medicine, autorice su zaključile da je to zato što su liječnici duže i intenzivnije izloženi medicinskom engleskom jeziku pisanjem i čitanjem stručnih članaka neophodnih za njihov profesionalni razvoj. Godine 2010. autorice Štefić, Mravak-Stipetić, Borić (2010) na primjerima iz oralne medicine ispitale su značenja pojedinih riječi koje čine kolokaciju i dokazale da se prototipno značenje izraženo u jednom jeziku prenosi i u drugi jezik, te da se kolokacije razlikuju u dvama jezicima. Godine 2017. Koren i Rogulj objavile su znanstveni članak u kojem su zaključile da od početka učenja medicinskoga engleskog treba postupno uvoditi leksičke kolokacije i u materinskom i u engleskom jeziku i pritom upozoravati studente na kolokacije koje su nespojive u oba jezika. To su činile uspoređujući različite uporabe istoga para sinonima i upozoravajući na to da se riječi slične po značenju ne mogu upotrijebiti u svim kontekstima.

Sva se ta istraživanja slažu u tome da je kolokacije potrebno učiti i da pritom treba voditi računa i o materinskome i o stranom jeziku. Tome se može pridodati još samo to da je medicinskome nazivlju potrebno posvetiti posebnu pažnju i da je prilikom prevođenja svih vrsta čvrstih sveza riječi potrebna sinergija i kroatista i liječnika.

Frazemi sa sastavnicom dijela ljudskoga tijela u medicini

Frazeme koji u svojem sastavu imaju naziv za dio tijela nazivamo somatskim frazemima (grč. σῶμα, sõma – tijelo). Ta vrsta frazema nerijetko se može naći u stručnim radovima svih područja, pa tako i medicine. Nije neobično da se dijelovi tijela nalaze u svezama riječi jer je ljudsko tijelo od početaka čovjekova postojanja vrlo interesantno čovjeku budući da se čovjek u okolini prvo predstavlja svojim tijelom, ono predstavlja samoga čovjeka, ali ono ga i štiti kao oklop. Najčešći dijelovi tijela koji ulaze u sastav frazema jesu glava, oko i ruka.

Sposobnost čovjeka da stvara frazeme, tj. da misli metaforički povezujući pojmove iz različitih polja, značajno je povezana s prastarim razumijevanjem važnosti uloga dijelova tijela u svakodnevnome životu i ljudskoj djelatnosti. Čovjekov proces upoznavanja okoline koja ga okružuje počinje od osjeta koji nastaju preko osjetila. Isto tako, razna djelovanja, od najjednostavnijih do najsloženijih, čovjek obavlja s pomoću organa svoga tijela. Upravo je tijelo najdostupnije i najistraženije područje čovjekova istraživanja i proučavanja, i to od njegovih prvih životnih koraka.

Zanimljivo je da somatizmi predstavljaju najstariji sloj leksika svakoga jezika. Gotovo da nema jezika u kojem ne postoje takvi izrazi, zato su i čest predmet lingvističkih istraživanja. Često su predmetom usporedno-povijesne analize, i to ne samo u okviru istraživanja jezika nego i kao uspostavljanje srodstva između jezika, zato što s pomoću njih možemo pratiti način na koji su naši pretci poimali same sebe i svijet koji ih je okruživao.

U tablici su navedeni zanimljivi primjeri somatskih frazema vezanih uz ruke koje možemo pronaći i u stručnim medicinskim člancima. Sigurna sam da ih često upotrebljavate i tako iskorištavate jezično bogatstvo hrvatskoga jezika. U lijevome stupcu navode se primjeri frazema u obliku u kojem se navode u frazeološkim rječnicima.

FRAZEM	ZNAČENJE
biti nadohvat ruke	biti blizu, pristupačan (u smislu udaljenosti)
biti pri ruci	pomoći, pomagati
biti u dobrim rukama / biti u lošim rukama	biti liječen, odgajan, vođen, njegovan, stručno vođen itd. dobro/loše
biti sretne ruke	imati uspjeha
blizu, nadohvat ruke	biti blizu, ne biti daleko od rješenja, cilja
dati u ruke (što)	predati, povjeriti nekome da rukovodi
desna ruka	(biti, postati) oslonac, glavna pomoć
dignuti ruke od koga, od čega	napustiti koga kao nepopravljivog, odustati od čega
držati konce u svojim rukama	kontrolirati posao, situaciju
imati pune ruke posla	biti vrlo zauzet poslom
imati zlatne ruke	biti vrlo vješt i učinkovit u poslu koji se obavlja rukama (npr. kirurg, stomatolog)
kao rukom odneseno	lako je prošlo (o bolesti)
pri ruci (imati, biti)	imati na raspolaganju, raspolagati
uzeti u (svoje) ruke	primiti na sebe (kao svoju brigu), zavladati

Osobitosti pridjeva u
muškome rodu

Vrste pridjeva prema
onome što označavaju

Pridjevi su promjenjive riječi kojima se označavaju i opisuju osobine bića, stvari i pojava, njima se označava čije ješto ili od čega je što. Prema tome se i dijele na: 1. opisne (kvalifikativne) – kakvo je što?: plavo more, važna odluka, lijepa riječ…; 2. gradivne (materijalne) – od čega je što?: staklen prozor, kožnata jakna, zlatan sat… i 3. posvojne (posesivne) – čije je što?: majčina ljubav, sestrina knjiga… (iskazuju pripadanje u pravome smislu), dok se pripadanje u širem smislu izriče pridjevima poput ovih: državno zemljište, gradska luka, stambeno pitanje (takvi se pridjevi nazivaju odnosni pridjevi).

U čemu se griješi u tvorbi
pridjeva muškoga roda

Pridjevi uvijek imaju sva tri roda – muški, ženski i srednji rod. Pogreške u muškome rodu pridjeva javljaju se zbog utjecaja oblika pridjeva za ženski i srednji rod. Naime, zbog oblika, npr. neumjesna, neumjesno, neizvjesna, neizvjesno, pakosna, pakosno, u kojima nema nepostojanog a i suglasnika t i d, očekivano dolazi do pogrešaka, pa se u muškome rodu javljaju nepravilni oblici: neumjesan, neizvjesan, pakosan, umjesto pravilnih: neumjestan, neizvjestan, pakostan.

U upotrebi nekih pridjeva česte su pogreške, npr. umjesto pravilnoga neusporediv često se javlja pogrešan oblik pridjeva neuporediv, umjesto pravilnoga nesumnjiv često se javlja pogrešan oblik pridjeva nesumljiv.

Velik broj pridjeva pravilno se tvori nastavkom -ni, a ne nastavkom -ski ili -čki. Zato je pravilno autobusni, porezni, jezični, a ne autobuski, poreski, jezički. Ipak, postoji i velik broj pridjeva u kojima je pravilan nastavak -ski, npr. jesenski, učiteljski, primorskiili nastavak -ački: zagrebački, lovački.

Nisu pravilni oblici pridjeva uskršnji, božićnji, ljetnji. Pravilni su oblici pridjeva: uskrsni,božićni, ljetni.

Tvorba pridjeva u svezama riječi (hormon rasta / rastni hormon…)

Imenice hormon i rast možemo spojiti u svezu riječi tako da svezu tvorimo od dviju imenica, pa dobivamo svezu hormon rasta ili da od imenice rast tvorimo pridjev i pridružimo ga imenici hormon. U tom slučaju pridjev bi mogao glasiti rasni i rastni. Ali kako je rasni pridjev nastao od imenice rasa, onda je pravilan pridjev od imenice rast rastni. Time dobivamo svezu rastni hormon koja bi bila u skladu s općim pravilom u hrvatskome jeziku da prednost dajemo svezi riječi koja je tvorena pridjevom, zato je umjesto sin oca, vatrogasci Zagreba, društvo maketara, Zagreb film festival pravilnoočev sin, zagrebački vatrogasci, maketarsko društvo, zagrebački filmski festival...

Spoj riječi hormon rasta nije nepravilan, ali je bolje u skladu s pravilima tvorbe riječi u hrvatskome jeziku upotrijebiti spoj riječi rastni hormon, dakle pridjev rastni u kojem se javlja glasovni skup stn. Možemo zaključiti da je pridjev od imenice rast rastni, a u skladu s tim i hormon koji pomaže u rastu naziva se rastni hormon. Zato je umjesto izraza hormon rasta, npr. u rečenici Hormon rasta je hormon prednjeg režnja hipofize. pravilno upotrijebiti izraz rastni hormon pa će rečenica pravilno glasiti Rastni hormon je hormon prednjeg režnja hipofize.

Razlikovna uloga pri pisanju glasova t i d u pridjevima muškoga roda

Zanimljivo je da se u pridjevu rastni piše glas t koji se npr. gubi u pridjevima mosni, slasni. Glasovi t i d se pišu kad pridjevi imaju razlikovnu ulogu, npr. pridjev grozdni u kojem se javlja glas d nastao je od imenice grozd, a pridjev grozni u kojem glasa d nema od pridjeva grozan. Razlikujemo i pridjeve krasan od krasni i krastan od krasta, vrstni od vrsta i vrsni od vrstan.

Glas t piše se i u pridjevima stranoga podrijetla, npr. kontrastni, azbestni, aoristni.

Pridjev mastan, koji je nastao od imenice mast, znači ‘onaj koji sadrži masti, masnoće’, a u prenesenom značenju ‘koji prelazi granice pristojnosti, koji je neukusan, vulgaran’ i ‘onaj koji donosi velike prihode, obilan, unosan’. U tome je značenju pridjev mastan upotrijebljen u rečenici: Zgrabio je mastan komad ili mastan zalogaj.

Dakle, od imenice mast pravilan je oblik pridjeva u muškome rodu mastan, kao što je od imenice izvrsnost pravilan oblik pridjeva u muškome rodu izvrstan, a od imenice korist pravilan oblik pridjeva u muškome rodu koristan.

Slično su pravilni oblici pridjeva u muškome rodu neumjestan, neizvjestan, pakostan. Nepravilni bi oblici pridjeva u muškome rodu glasili neumjesan, neizvjesan, pakosan.

Kada su pridjevi mastan, izvrstan, koristan i dr. u ženskom i srednjem rodu, onda se a između zadnja dva suglasnika gubi, dolazi do ispadanja suglasnika t između suglasnika s i n, pa zato pravilni oblici u ženskom i srednjem rodu glase: masna, masno; izvrsna, izvrsno; korisna, korisno; neumjesna, neumjesno; neizvjesna, neizvjesno; pakosna, pakosno.

Evo nekih primjera rečenica u kojima su oblici pridjeva u pravilnome obliku: Praznike trebate provesti na koristan način.; Kasno navečer postignut je svojevrstan sporazum.; Pred njima je bila neizvjesna budućnost.; Zagrebački park Maksimir koristan je i kao utočište mnogim biljnim i životinjskim vrstama.

Pridjevi tvoreni nastavcima -ičan/-ični i -ički i -alni i -(ij)ski
ili-ni

Da bismo mogli imenovati nove pojave i stvari, bilo da su dio posla kojim se bavimo bilo slobodnoga vremena, potrebno je oblikovati nove riječi. Nove riječi nastaju, kao što smo već bili rekli, posuđivanjem, promjenom oblika, promjenom vrste, proširivanjem značenja i tvorbom. U ovom ćemo poglavlju govoriti o tvorbi pridjeva koji završavaju na -ičan/-ični i -ički te -alni i -(ij)ski ili -ni.

Još se iz školskih dana sjećamo definicije da su pridjevi riječi kojima se izriču svojstva predmeta i pojava, označenih drugim vrstama riječi, i odnosi među njima. Obično dolaze ispred riječi na koju se odnose, međutim, mogu doći i iza nje. Pridjevi suzuju opseg značenja riječi kojoj se pridijevaju, a najčešće se pridijevaju imenicama. Npr. pojam zdravstvena stanica ima uže značenje od pojma stanica, koja osim zdravstvene stanice obuhvaća i meteorološku, veterinarsku, živu stanicu, pojam dentalna patologija uži je pojam od pojma patologija jer opisuje o kakvoj se patologiji radi i sl.

Pridjevi uvijek imaju sva tri roda jer se podudaraju s imenicom kojoj se pridijevaju u rodu, broju i padežu (npr. u zahvali hvala lijepa – imenica hvala i pridjev lijepa u istom su rodu – ženskome, zato nije pravilno reći, iako se često u upotrebi čuje i ta sveza, hvala lijepo, jer je tu imenica hvala u ženskom, a pridjev lijepo u srednjem rodu).

Tvorba riječi takva je promjena riječi kojom dobivamo novu riječ s novim značenjem, a ne samo novi oblik iste riječi (oblik iste riječi dobivamo na primjer kada sklanjamo koju riječ po padežima). Nove riječi možemo tvoriti tako da osnovnoj riječi dodamo nastavke. Najviše pridjeva nastaje upravo na taj način – dodavanjem nastavka na osnovu riječi, odnosno sufiksalnom tvorbom. Npr. osnovna riječ, imenica alergija u značenju ‘imunološka reakcija preosjetljivosti, obilježena kožnim promjenama, otokom sluznica, bronhospazmom i drugim simptomima, promijenjena reaktivnost; hiperergija, hipersenzitivnost’, postaje pridjev, a značenje joj se mijenja dodavanjem nastavka -ičan, alergičan ‘koji ima alergiju, koji ima simptome ili je obolio od alergije’.

Pridjevi s nastavcima
-ičan/-ični i -ički

Pridjevi se u hrvatskome jeziku uglavnom tvore od imenica stranoga podrijetla koje završavaju na -ija (npr. anemija, pneumonija, alergija, perinatologija, malarija, apatija, simetrija, simpatija…) i -ist (daltonist, egoist, realist…) dodavanjem nastavka -ičan, čije je značenje ‘koji ima, koji nosi’ ono što označava imenica. Tako pridjevi od imenica anemija, pneumonija, alergija, perinatologija, malarija, apatija, simetrija, simpatija pridjevi pravilno glase anemičan, pneumoničan, alergičan, perinatologičan, malaričan, apatičan, simetričan, simpatičan, od imenica daltonist, egoist, realist pravilno glase daltonističan, egoističan i realističan.

Po načinu na koji određuju imenicu, oblici pridjeva mogu biti neodređenoga i određenoga vida. Nastavkom -ičan tvori se neodređeni oblik pridjeva koji nam govori o promjenjivim osobinama onoga što znače imenice i odgovara na pitanja kakav, kakva, kakvo (npr. sklerotičan govori o tome kakvu osobinu ima onaj koji je opisan ili ono što je opisano tim pridjevom).

Nastavkom -ični tvorimo određeni oblik pridjeva koji se upotrebljava za izricanje stalne osobine predmeta, odnosno kad se između više stvari različitih osobina određuje ona o kojoj se govori i odgovara na pitanja koji, koja, koje (npr. malarični komarac određenim pridjevom malarični točno određujemo o kojem je komarcu riječ, izdvajamo ga iz skupine komarac).

Bitno je zapamtiti da je od navedenih imenica pridjeve pravilno tvoriti nastavkom -ičan/-ični, a ne nastavkom -ički, pa su pridjevi alergički, malarički, apatički, simetrički, simpatički, sklerotički, endemički… nepravilni.

I od naziva bolesti logoreja, seboreja, malarija i sličnih pravilno je pridjeve tvoriti nastavkom -ičan, dakle, logorejičan, seborejičan, malaričan, kada se želi iskazati da je netko obolio od navedenih bolesti, odnosno da je nosilac ili prenosilac te bolesti, npr. malaričar kao osoba koja boluje od malarijei malarični komarac, komarac koji prenosi malariju. Nepravilno je logorejički, seborejički, malarički.

Evo još nekoliko primjera pravilno tvorenih pridjeva s nastavkom -ični: endemični, a ne endemički školjkaš, epidemični, a ne epidemički tifus, epidermični, a ne epidermički rastni hormon.

Zaključno, od imenica stranoga podrijetla pridjeve je pravilno tvoriti nastavkom -ičan, a ne nastavkom -ički.

Pridjevi s nastavcima
-alni i -(ij)ski ili -ni

Normativno se prednost daje pridjevima izvedenima nastavcima -(ij)ski ili -ni. Pridjevi na -alni preuzeti su iz engleskoga jezika, a normativno je pravilo da se, ako se već mora posuđivati, posuđuje samo osnovna riječ, a izvedenice se tvore hrvatskim nastavcima pa je tako normativno bolje tvorena riječ embrijski, a ne embrionalni; multimedijski, a ne multimedijalni.

I na kraju ćemo još upozoriti na jednu važna značenjsku razliku između pridjeva kožni, koji znači ‘onaj koji pripada koži, koji se tiče kože, koji je namijenjen koži’, npr. kožna bolest, kožni odjel i pridjeva kožnat, koji znači ‘onaj koji je izrađen od kože’, npr. kožnat(i)kaput, kožnate cipele, kožnati remen. Slično slamnat(i) znači koji je izrađen od slame, papirnat(i) znači koji je izrađen od papira itd.

Pridjevi tvoreni nastavkom -ni
i nastavkom -nji

Zanimljivo je promotriti pridjev uskrsan u nazivima Uskrsno bdjenje, uskrsne pisanice, uskrsna jaja i uskrsna košarica. U upotrebi se nerijetko može čuti i pročitati oblik uskršnji. Što se tiče standardologije, i nastavak -ni i nastavak -nji tvore pridjeve u skladu s tvorbenom normom hrvatskoga standardnog jezika, ali postoji bitna razlika među njima. Ponajprije tvorba pridjeva nastavkom -ni (božićni, nedjeljni, proljetni i sl.) češća je od one izvedene nastavkom -nji (današnji, jučerašnji, večerašnji i sl.), prilikom čije tvorbe u pridjeva čija osnova završava suglasnikom s dolazi do glasovne promjene jednačenja po mjestu tvorbe jer palatalno nj, koje se nalazi u nastavku, utječe na suglasnik s ispred sebe pretvarajući ga u palatalni parnjak š, dakle suglasnički se skup -snji pretvara u skup -šnji.

Između odnosnih pridjeva tvorenih nastavkom -ni i nastavkom -nji postoji i bitna značenjska razlika. Pridjevi tvoreni nastavkom -nji najčešće su izvedeni od vremenskih priloga koji na kraju osnove riječi sadrže suglasnik -s – sačuvani praslavenski oblik pokazne zamjenice (sǝ) – pa prema tome u sebi nose i značenje te pokazne zamjenice. Tako -s u vremenskome prilogu danas upućuje na to da se vrijeme odnosi točno na taj dan; jutros – upućuje na to jutro; ljetos – na to ljeto. Dakle, odnosni pridjevi izvedeni nastavkom -nji označuju najčešće vrijeme (današnji, jutrošnji, ljetošnji) i prostor (gornji, donji, tamošnji), a odnosni pridjevi na -ni podrijetlo i pripadnost (uskrsni, božićni, nedjeljni, proljetni).

Da zaključimo: u skladu s izrečenim razlikama u svakodnevnoj, i privatnoj i javnoj, komunikaciji treba upotrebljavati oblik odnosnoga pridjeva uskrsni, a ne uskršnji, iako ćemo na geografskoj karti i u pravopisu hrvatskoga jezika naći naziv Uskršnji otok za otok Rapa nui smješten na jugu Tihog oceana.

Nije infekcija bakterijalna, nego bakterijska!

Je li infekcija bakterijalna ili bakterijska? Pridjev bakterijalan/bakterijalni nastao je od engleskoga bacterial, pa u komunikaciji možemo naići na primjere bakterijalna infekcija, bakterijalna upala. Kako se pridjevi u hrvatskome jeziku tvore tako da se osnovi dodaje nastavak -ski ili -ni (i o toj smo temi već bili govorili), pravilan oblik pridjeva u hrvatskome jeziku glasi bakterijski, zato je jedino pravilno reći bakterijska infekcija, bakterijska upala.

Do tvorbe nepravilnoga oblika pridjeva u hrvatskome jeziku došlo je zato što se nije poštovalo jedno od glavnih načela jezičnoga posuđivanja prema kojem nove riječi koje izvodimo u hrvatskome jeziku iz riječi preuzetih iz stranih jezika treba izvoditi iz hrvatske posuđenice, a ne iz stranoga jezika posuđivati i taj drugi oblik riječi. Dakle, budući da smo iz engleskoga jezika u hrvatski jezik posudili imenicu, od imenice prilagođene hrvatskome jeziku izvodimo pridjev. Nije pravilno iz engleskoga jezika posuditi još i pridjev (engl. bacterial), pa od njega izvoditi pridjev u hrvatskome jeziku. Prema tome, posuđivanje izgleda ovako: grč. baktḗrion / lat. bacterium > engl. bacterium > hrv. bakterija; hrv. imenica bakterija > hrv. pridjev bakterijski.

Tvorba i značenje pridjeva donesen, potresen, ugrizen, pomuzen, uvezen; psihički/psihološki/psihologijski; riskantan/rizičan

Kada se pojave dvije oblikom slične riječi, odmah nastane zabuna koju riječ od njih upotrijebiti i u kojoj situaciji. Pitamo se pritom jesu li obje dobre s obzirom na jezičnu normu i imaju li isto ili slično značenje ili im je značenje različito.

U ovom će poglavlju biti riječi o oblikom sličnim riječima, osobito o njihovu značenju, koje su vezane uz medicinsku struku, ali i o onima s kojima se susrećemo u svakodnevnoj komunikaciji. Nepravilna uporaba nekih od njih može dovesti do nerazumljivosti, nepravilnosti i nejasnoće, a nerijetko i do dalekosežnijih posljedica poput potpuno drugačijega djelovanja proizišloga iz krivoga razumijevanja govornika i sugovornika. Takvi nam primjeri upravo najbolje govore o važnosti jezika u svim područjima ljudskoga djelovanja. Govore o važnosti razumljivoga, pravilnoga i jasnoga sporazumijevanja, odnosno o važnosti prijenosa poruke od pošiljatelja do primatelja u nepromijenjenu značenju.

Izdvojila sam pridjeve koji se u komunikaciji javljaju u sličnim oblicima i koji nam nerijetko predstavljaju problem budući da nismo sigurni od kojih su riječi nastali i koje je njihovo pravilno značenje. Na tu su me temu potaknula pitanja liječnika u vezi s pravilnom uporabom pridjeva koji će biti spomenuti u ovom poglavlju. Sinergija medicine i lingvistike, dviju znanstvenih disciplina, iznimno je važna kako bi se razriješile jezične nedoumice koje mogu otežavati razumijevanje u jeziku struke.

Doneseno – donošeno;
nedonošče; nedonoščad

Primjer

Donesena/donošena djeca su ona koja su rođena nakon punih 37 tjedana trudnoće pa do 42. tjedna trudnoće. Nedonesena/nedonošena novorođenčad (prematurna) su ona rođena od početka 23. do navršenoga 37. tjedna trudnoće. Tu novorođenčad nazivamo nedonoščad.

U navedenome primjeru možete uočiti da su kosom crtom odvojene riječi koje u oba oblika možemo pronaći u literaturi iz ginekologije i porodništva, ali samo je jedan od njih u ovom kontekstu upotrijebljen u pravilnome značenju. Koji?

Naime, u oba je oblika riječ o oblicima glagolskoga pridjeva trpnoga. Da se prisjetimo školskih klupa – glagolski pridjev trpni (pasivni) jednostavan je glagolski oblik koji u hrvatskome jeziku služi za tvorbu pasiva i pridjeva. U nekih se glagolskih pridjeva trpnih javljaju dvojni oblici s nastavcima -n i -t, npr. donesen – donijet, dan – dat, bran – brat, sačuvan – sačuvat, pijen – pit. U tome slučaju u hrvatskome standardnom jeziku pravilni su oblici glagolskoga pridjeva trpnog tvoreni nastavkom -n, pa su tako pravilni oblici: donesen, dan, bran, sačuvan, pijen.

Dakle, da se vratimo na primjere glagolskih pridjeva trpnih iz polaznog teksta. Razlika između tih dvaju oblika (donesen/donošen; donesena/donošena; doneseno/donošeno) jest u glagolskome vidu, odnosno u svršenosti i nesvršenosti glagola. Svršeni glagoli izriču radnju koja je u određenom vremenu u cjelini ili djelomično svršena (baciti, dočekati, napisati i sl.), a nesvršeni glagoli radnju koja traje, koja još nije svršila (bacati, čekati/dočekivati, pisati i sl.). Pridjev trpni donesen dolazi od svršenoga glagola donijeti koji pokriva upravo i značenje ‘održati plod do roka porođaja’. Za razliku od njega pridjev trpni donošen dolazi od nesvršenoga glagola donositi. Zbog te bitne značenjske razlike između tih dvaju glagolskih vidova – svršenosti i nesvršenosti – u ovom bi slučaju trebalo upotrebljavati svršeni oblik jer je dijete doneseno, a nije riječ o radnji koja se opetovano ponavlja.

Prema tome, pravilno je: Donesena djeca su ona koja su rođena nakon punih 37 tjedana trudnoće pa do 42. tjedna trudnoće. Nedonesena novorođenčad (prematurna) su ona rođena od početka 23. do završenoga 37. tjedna trudnoće. Tu novorođenčad nazivamo nedonoščad.

Treba pripaziti i na još jednu jezičnu pojavu glagolskoga pridjeva trpnoga u dvostrukom obliku. I ovdje je riječ o tome da je jedan od tih oblika normativno pravilan, a drugi nepravilan. Pravilni su oblici: donesen, potresen, ugrizen, pomuzen, uvezen, a ne donešen, potrešen, ugrižen, pomužen, uvežen jer taj glagol ne dobiva nastavak -jen, nego -en, pa ne dolazi do jotacije, npr. nije pravilno: Donešene stvari možete ovdje odložiti.,nego Donesene stvari možete ovdje odložiti. Oblik zagrižen pravilno je upotrebljavati u značenju zao, podmukao, uporan, gorljiv (zagriženi neprijatelj). Glagolski pridjev trpni glagola izvijestiti pravilno glasi izviješten, a ne izviješćen.

Psihički/psihološki/psihologijski

Ta tri oblika pridjeva redovito nalazimo u psihijatriji i psihologiji. Oni se tvore različitim nastavcima (-čki, -ški i -ski). Pridjev psihički odnosi se na psihu kao ukupnost duševnih osobina (djetinja psiha, bolesna psiha i dr.). Riječ psiha dolazi od grč. psykhḗ što znači dah, duša (Psiha je u grčkoj mitologiji djevojka koja personificira dušu i u koju je zaljubljen Eros). U medicini se pridjev psihički nalazi u mnogim stručnim nazivima – psihička epidemija, psihička impotencija, psihička sljepoća, psihička trauma i dr. Riječ psihički može prema vrsti riječi biti i prilog, a u tom slučaju odgovara na pitanje kako se što događa, a ne kakvo je što jer na to pitanje odgovara pridjev. Prilog opisuje u kojim se okolnostima odvija glagolska radnja, a pridjev pobliže opisuje kakva je imenska riječ uz koju stoji, zato prilog i pridjev, iako imaju isti oblik, u rečenici imaju drugo značenje. Tako prilog psihički znači u psihičkom pogledu, duševno, i opisuje glagolsku radnju, npr. psihički se ohrabriti, psihički nekoga zlostavljati i sl.

I riječ psihološki može biti i pridjev i prilog. Kao pridjev odnosi se na psihologe, ali i na psihologiju (psihološki film, psihološki roman, psihološki proces i sl.). Psihološki kao prilog označuje nešto što se događa s obzirom na psihologiju, u skladu s psihologijom (psihološki raščlaniti i sl.).

Pridjev psihologijski odnosi se na psihologiju, znanost koja poučava duševni život i duševne procese, njihovo nastajanje i očitovanje (psihologijske teme, psihologijski rječnik, psihologijska istraživanja i sl.).

Riskantan/rizičan

Ova se dva pridjeva nerijetko javljaju u medicinskoj struci. Koji je od njih pravilan? Jesu li istoznačni? Ta dva pridjeva opisuju onoga koji sadrži rizik, koji je opasan, smion. Pridjev rizičan nastao je od arapskoga rizq (dnevnica), pa je preko starogrčkoga rizikón (plaća vojnika najamnika) došao u francuski risque i talijanski risco, rischio. Pridjev riskantan nastao je od pridjevskoga oblika, fr. risquant, koji je u njemačkome dalo riskant. Najčešće se od tih oblika tvore sintagme koje postaju ustaljene i tako jedan od tih pridjeva vežemo uz određeni kontekst. Na primjer ne kažemo riskantna trudnoća, nego rizična trudnoća, ne kažemo za skupine ljudi koje su izloženije nekim bolestima riskantne skupine, nego rizične skupine.

Čekaonica, ljekarnica/ljekarna/ljekara i pekarnica/pekara/pekarna; uputiti uputnicu

Čekajući na razgovor sa službenom ili stručnom osobom (prijam), kao što je susret s liječnikom, pacijenti se susreću s različitim vrstama obavijesti. One se mogu odnositi na vrijeme primanja, na upute vezane uz određene pretrage, opće informacije, proizvode i usluge koji se oglašavaju i drugo. Zavirit ćemo na prijamni šalter i u čekaonicu te objasniti neke jezične primjere na koje smo tamo naišli. Krenut ćemo od naslova.

Čekaonica,ljekarnica/ljekarna/ljekara i pekarnica/pekara/pekarna

Čekaonica (imenica ženskoga roda) u Velikom rječniku hrvatskoga standardnog jezika definira se kao „prostorija predviđena za čekanje (npr. prijevoznoga sredstva ili liječničke usluge) [ambulantna/kolodvorska/odvjetnička/prazna/smrdljiva čekaonica]“. S istim se značenjem u razgovornome jeziku zna pojaviti i oblik čekaona koji nije normativno pravilno tvoren pa ga treba izbjegavati u službenoj govorenoj i pisanoj komunikaciji. U hrvatskome jeziku u komunikaciji pojavljuju se slični oblici riječi za koje možda nismo sigurni pripadaju li standardnome jeziku i imaju li uopće isto značenje, s obzirom na to da se tvore od istoga korijena riječi i slično zvuče. Takve su imenice ljekarnica/ljekarna/ljekara ili pekarnica/pekara/pekarna.

Riječ ljekarnica znači ‘žena koja radi u ljekarni’, a riječ ljekarna ‘mjesto na kojemu se prodaju lijekovi’. Riječ ljekarna zato je (zbog nastojanja da se izbjegne značenjsko preklapanje tih dviju riječi) iznimka od pravila da se u označavanju mjesta na kojemu se što prodaje prednost daje nastavku -arnica pred nastavkom -arna, kao što je to slučaj u riječima pekarnica i pekarna.

Riječ pekarnica tvorena je nastavkom -arnica koji označuje prodavaonicu, a riječ pekara tvorena je nastavkom -ara koji označuje zatvoren prostor, zgradu, pogon ili tvornicu u kojoj se što proizvodi (tako su tvorene i imenice betonara, koksara, uljara). Dakle, pekara je ‘prostorija ili tvornica u kojoj se proizvode proizvodi od brašna, tj. u kojoj se mijese i peku kruh i krušni proizvodi’. Naziv pekarna pripada razgovornome jeziku i u poslovnoj ga komunikaciji treba zamijeniti nazivom pekarnica.

Dakle, riječi pekarnica i pekara nisu u konkurentskome odnosu, kao što to nisu ni riječi ljekarnica i ljekarna jer se značenjski jasno razgraničuju. Prema tome – Kruh se mijesi i peče u pekari, a prodaje u pekarnici, a ljekarnica radi u ljekarni.

Uputiti uputnicu

S glagolom uputiti, koji znači ‘poslati, usmjeriti, savjetovati’, značenjem su povezane imenice ženskoga roda uputnica i uputa, pa tako možemo i uputiti uputnicu.

U medicini se pravilno glagol „uputiti“ koristi umjesto stranoga glagola „sugerirati“, primjerice Kašalj upućuje na bolest dišnih organa. Nepravilno je umjesto glagola „uputiti“ rabiti glagol „ukazivati“, primjerice Kašalj ukazuje na bolest dišnih organa.

Uz riječ uputa, npr. uputa za upotrebu/uporabu, u istom se značenju među govornicima hrvatskoga jezika javljaju i riječi naputak i uputstvo.

Riječ naputak jest riječ hrvatskoga jezika koja je i oblikom i značenjem povezana s glagolom naputiti. Međutim, kako glagol naputiti, kojiznači isto što i ‘dati savjet, savjetovati’, danas gotovo ne upotrebljavamo jer ga osjećamo kao vrlo star, arhaičan glagol, glagol koji je iščezao iz uporabe, tako rijetko, nažalost, upotrebljavamo i riječ naputak. Leksičko bogatstvo hrvatskoga jezika treba njegovati i zadržati, zato se ne trebamo odricati mogućnosti da u komunikaciji upotrijebimo sve leksičke inačice koje nam hrvatski jezik daje, ali, naravno, vodeći računa o tome u kojoj ćemo komunikacijskoj situaciji upotrijebiti koju riječ, kako ne bismo odstupili od normi hrvatskoga standardnog jezika.

Za razliku od riječi naputak, riječ uputstvo tvorena nastavkom -stvo u hrvatskome je standardnom jeziku nepravilna i uvijek je treba zamijeniti hrvatskom riječju uputa. Vratit ćemo se još malo pravilnoj upotrebi riječi uputa. Riječ uputa jest imenica u jednini, a ako želimo reći da je uputa više, naravno, upotrijebit ćemo množinu – upute. S obzirom na to daje li se jedna uputa ili više njih, treba prilagoditi i natpise, zato treba paziti na razliku u značenju natpisa Uputa za upotrebu/uporabu ili Upute za upotrebu/uporabu.

Ponešto jezičnih primjera s prijamnoga šaltera i čekaonice

Promotrite fotografiju i uočite jezičnu pogrešku u natpisu! O njoj smo već bili govorili, zato vjerujem da ćete je već na prvi pogled uočiti i moći objasniti jezično odstupanje do kojega u njoj dolazi. Vjerujem da nije bio problem uočiti to da je riječ o nepravilnoj uporabi pravopisnoga znaka koji nazivamo crtica. Naime, crtica ( – )
je pravopisni znak koji se piše s bjelinama slijeva i zdesna. Crtica se piše pri izražavanju raspona ili u značenju ‘od – do’: 2024. – 2025., autocesta Split – Zagreb, let Zagreb – Dubrovnik, ponedjeljak – petak, 30 – 45 minuta, A – Ž. Dakle, crtica znači ‘od – do’ što znači da ne treba posebno pisati prijedlog od, dovoljno je staviti samo crticu.

Pravilno bi natpis trebalo napisati na jedan od ovih dvaju načina:

NARUDŽBE: RADNIM DANOM OD
8 DO 14 SATI

ili

NARUDŽBE: RADNIM DANOM
8 – 14 SATI

Na sljedećem je natpisu prijedlog od pravilno upotrijebljen, ali možete primijetiti da tekst obavijesti nije sadržajno u redu. Sigurno ste uočili i gramatičko-pravopisnu pogrešku vezanu uz pravilno pisanje futura I. Prisjetit ćemo se malo gramatike hrvatskoga standardnog jezika u kojoj je opisano da se futur I. tvori od nenaglašenih oblika nesvršenoga prezenta pomoćnoga glagola htjeti, koji glasi ću, ćeš, će, ćemo, ćete, će, i infinitiva glagola koji se spreže. Prilikom pisanja futura I. treba paziti na to da infinitiv glagola gubi završno -i kada iza njega dolaze ću, ćeš, će, ćemo, ćete, će. To vrijedi samo za glagole čiji infinitiv završava na -ti, a ne vrijedi za glagole čiji infinitiv završava na -ći. Kad infinitiv dolazi iza nenaglašenih oblika glagola htjeti, završno i ostaje. Tako je pravilno pisati: bit (ću, ćeš, će, ćemo, ćete, će), radit (ću, ćeš, će, ćemo, ćete, će)… te ići (ću, ćeš, će, ćemo, ćete, će), doći (ću, ćeš, će, ćemo, ćete, će) i sl.

Obavijest bi trebalo jednostavno i jednoznačno napisati ovako:

Molimo pacijente naručene od 15 h da pričekaju ispred ambulante 4 da ih prozovemo. ili Molimo pacijente naručene od 15 sati da pričekaju ispred ambulante 4. Prozvat ćemo ih.

I na kraju prisjetimo se osnovnih načela dobro oblikovanoga teksta. Svi znamo da pisanje nije ni jednostavno ni lako zato što tekst koji pišemo mora biti:

1. razumljiv, pravilan i jasan (do velikih poteškoća u komunikaciji često dolazi zbog toga što primatelj poruku ili nije razumio ili ju je razumio drugačije od sadržaja, odnosno značenja koje mu je pošiljatelj poruke namjeravao prenijeti)
2. sadržajno i logično povezan (pisac teksta treba odrediti redoslijed rečenica i način na koji će svaka nova rečenica u tekstu biti povezana s prethodnom, na nju se oslanjati, ali u sebi sadržavati i neki novi podatak, koji se nije nalazio u prethodnoj rečenici)
3. usklađen s očekivanom strukturom teksta
4. usklađen s temom, sažet i oblikovan na način koji će biti u primateljevu obzoru očekivanja.

Brojevi

Euri i nogomet u hrvatskome jeziku

Godina 2022. bila je u Hrvatskoj obilježena sadržajima vezanima uz nogomet i uvođenje eura. Hrvatska nogometna reprezentacija i njezini nastupi na Svjetskom nogometnom prvenstvu u Katru bili su glavna tema među svim dobnim skupinama. No, nije to bila jedina tema koja je danima zanimala sve. Vijeće Europske unije donijelo je, u skladu s pozitivnom ocjenom Europske komisije, Odluku o prihvaćanju eura u Hrvatskoj od 1. siječnja 2023. Sigurno se sada pitate kakve to veze ima s hrvatskim jezikom. Želite li saznati odgovor, nastavite čitati ovo poglavlje.

Jedan, dva ili tri eura za kavu / prvi, drugi ili treći na Svjetskom nogometnom prvenstvu 2022.

Sjedili smo otprilike 45 minuta na kavi koju smo platili 1euro i 45 centi. Za to je vrijeme ulicom prošlo bar 1000 ljudi. Samo njih šestero se zaustavilo i sjelo za stol, a dvadesetak je zbog gužve za stolovima nastavilo dalje.

Promotrite!

45

1

45

1000

šestero

dvadesetak

Nadamo se prvom mjestu na Svjetskom nogometnom prvenstvu, ali bit ćemo zadovoljni i drugim mjestom.

Promotrite!

prvom

drugim

Sjetit ćete se još iz školskih dana da se brojevi definiraju kao riječi kojima označujemo koliko čega ima ili koje je što po redu. Dakle, dijelimo ih na glavne brojeve (odgovaraju na pitanje: Koliko čega ima? Jedan., Dva….) i redne brojeve (odgovaraju na pitanje: Koji je po redu? Prvi., Drugi…).

Glavni brojevi

U hrvatskome se standardnom jeziku sklanjaju glavni brojevi jedan, dva, tri i četiri i svi redni brojevi.

	JEDNINA			MNOŽINA
padež	muški rod	ženski rod	srednji rod	muški i srednji rod	ženski rod	svi rodovi	svi rodovi
N	jedan	jedna	jedno	dva	dvije	tri	četiri
G	jednog(a)	jedne	jednog(a)	dvaju	dviju	triju	četiriju
D	jednom(u)	jednoj	jednom(u)	dvama	dvjema	trima	četirima
A	jednog(a) (za živo), jedan (za neživo)	jednu	jedno	dva	dvije	tri	četiri
L	jednom(e)	jednoj	jednom(e)	dvama	dvjema	trima	četirima
I	jednim	jednom	jednim	dvama	dvjema	trima	četirima

Jedan/jedna/jedno, dakle, jednina i množina dva/dvije, tri i četiri sklanjaju se ovako:

Brojevi od pet nadalje se ne sklanjaju, osim ako se na kraju složenih brojeva ne nalaze brojevi od jedan do četiri koji su, kao što se vidi u tablici, sklonjivi, npr. dvadeset trima, pedeset četiriju...

Pri sklonidbi brojeva dva, tri i četiri treba paziti da se ne pomiješaju sklonidbeni obrasci.

NEPRAVILNO	PRAVILNO
Podvrgla se dvama operacijama.	Podvrgla se dvjema operacijama.
Pluća su obavijena dvama ovojnicama.	Pluća su obavijena dvjema ovojnicama.
Organ se sastoji od mnogo stanica i barem dvaju vrsta tkiva.	Organ se sastoji od mnogo stanica i barem dviju vrsta tkiva.

Redni brojevi

Redni su brojevi: prvi (1.), drugi (2.), treći (3.), četvrti (4.), peti (5.)... Daju podatak o tome koji je tko po redu: prvi, drugi, treći, četvrti, dvjestoti, tristoti, četiristoti, petstoti…

Redni se brojevi sklanjaju ovako:

padež	muški rod	ženski rod	srednji rod
N	prvi	prva	prvo
G	prvog(a)	prve	prvog(a)
D	prvom(u)	prvoj	prvom(u)
A	prvog(a) (za živo), prvi (za neživo)	prvu	prvo
L	prvom(e)	prvoj	prvom(e)
I	prvim	prvom	prvim

 

Brojevni pridjevi

Brojevni su pridjevi brojevne riječi koje se pridružuju imenicama koje su pluralia tantum i imenicama koje označuju skup predmeta (koji se obično pojavljuju u paru). Brojevni su pridjevi jedni (jedne, jedna), dvoji (dvoja, dvoje),troji (troja, troje),četvori (četvora, četvore)itd., npr. dvoja vrata, dvoje hlače, troje cipele.

Kada brojevi veći od pet trebaju doći bez prijedloga, tada se upotrebljavaju brojevni pridjevi: petori (m. r.), petore (ž. r.), šestori, sedmori itd., npr. Predali su donaciju sedam ženama. →Predali su donaciju sedmorim ženama.

Kratki jezični savjeti vezani uz brojeve

• Nijedan se sklanja kao jedan, a kada je uz njega prijedlog, razdvaja se ovako: ni u jednom mjestu (nepravilno je u nijednom mjestu).
• Jednoznamenkaste i cijele brojeve u tekstu svakako treba ispisati slovima (Ima tri šava., a ne: Ima 3 šava.).
• Brojevi 4, 15, 16, 17, 18, 19, 60 slovima se pravilno pišu: četiri, petnaest, šesnaest, sedamnaest, osamnaest, devetnaest, šezdeset. Nije pravilno: četri, petnajst, šesnajst, sedamnajst, osamnajst, devetnajst, šesdeset.
• Brojevi složeni s riječju put ili puta mogu se pisati:

a) rastavljeno – tada svaka riječi čuva svoj naglasak: prvi put, drugi put, stotinu puta

b) sastavljeno – tada riječ ima jedan naglasak: jedanput, dvaput, stoput.

Uz redne brojeve dolazi oblik put, npr. prvi put, drugi put, treći put, četvrti put, stoti put, tisućiti put…, a nije pravilno: prvi puta, drugi puta… Uz glavne brojeve, osim uz broj jedan (jedan put ili jedanput), dolazi oblik puta, npr. dva puta, tri puta, četiri puta, sto puta, tisuću puta…

• Brojevni prilog jedanput pravilno se piše jedanput, a ne jedamput.
• Broj 1 000 000 pravilno se izgovara milijun, a ne milijon, miljon... Broj 1 000 000 000 pravilno se piše i izgovara milijarda, a ne miljarda.
• Između cijeloga broja i desetinke broja piše se decimalni zarez. Taj se zarez pravilno čita ‘cijelo, cijela, cijelih’, npr. 1,2 (jedno cijelo dva, a ne jedno cijela dva...), 2,3 (dva cijela tri, a ne dva cijelo tri...), 5,4 (pet cijelih četiri, a ne pet cijela četiri...).

• Kad se brojevne imenice i brojevni pridjevi pišu brojkama, između brojke i nastavka dodaje se spojnica, npr. dvadesetak (20-ak), tridesetak (30-ak). Takvim se brojevima označava približna vrijednost. Uz te brojeve nije pravilno upotrebljavati prijedlog oko ili circa. Nije, dakle, pravilno oko dvadesetak, oko četrdesetak, circa dvadesetak, circa četrdesetak. Pravilno je dvadesetak, četrdesetak ili oko dvadeset, oko četrdeset jer se brojevima dvadesetak, četrdesetak označava približna vrijednost.
• Kada brojevi označavaju približne ili neodređene vrijednosti, pišu se sa spojnicom: dvatri, četveropetero, dandva, riječdvije.
• Imenice brojka i broj nemaju isto značenje. Brojka je znak kojim se broj (redni ili glavni) piše. Broj se može napisati brojkama (arapskim, npr. 100 i rimskim, npr. C) i slovima (sto, stotinu, jedna stotina...).
• Redni se brojevi mogu pisati arapskim ili rimskim brojkama, npr. 1. ili I., 10. ili X., 100. ili C. itd. Iza rednih brojeva napisanih rimskim brojkama pravilno je napisati točku.
• Kod pisanja brojeva slovima, uobičajeno odvajamo jedinice od desetica, desetice od stotica, stotice od tisućica itd., npr. tisuću devet stotina četrdeset i pet. Na računima, čekovima i općenito u novčanom poslovanju pravilno je i sve brojeve napisane slovima povezati u jednu riječ, npr. tisućudevetstotinačetrdesetipet.

Ponešto o eurima i centima!

Na službenim mrežnim stranicama Europske unije stoji da je naziv euro odabran 1995. na sjednici Europskog vijeća u Madridu. Taj naziv mora biti jednak na svim jezicima Europske unije, uzimajući u obzir različita pisma. Na grčkom pismu to glasi „‘ευρώ”, a na ćirilici „евро”.

Simbol € temelji se na grčkom slovu epsilon (Є) i prvom slovu riječi „Europa”, dok dvije paralelne crte simboliziraju stabilnost.

Oznaka ISO za euro je EUR, a upotrebljava se kada se odnosi na iznose u eurima bez uporabe simbola. Službena pokrata za euro u svim jezicima je EUR, za cent nema službene kratice, ali se razmišlja o korištenju „c“ ili „ct“.

Oblici za množinu prihvaćaju se pod uvjetom da se ne mijenja korijen „eur-”, dakle: euri, eura, eurima, eure, euri, eurima.

Ostali se načini pisanja prihvaćaju u pravnim tekstovima koji nisu na razini EU-a, primjerice u nacionalnom pravu.

Zasad na navedenoj službenoj stranici nema propisanoga načina pisanja za eure i cente u hrvatskome standardnom jeziku, dok su za slovenski jezik navedeni ovi oblici: jednina – euro/cent, 100 eurov/centov, množina – euri/centi. U hrvatskome standardnom jeziku ne nalazimo sličan oblik jednosložne riječi koji bi nam dao model sklanjanja, ali bi se mogao predložiti sljedeći način: jednina –euro/cent, množina – euri/centi; 2/3/4/5/6/7… eura, 2/3/4centa (ostatci dvojine u jeziku), ali 5/6/7… centi. Oblik centi mogao bi glasiti i centa, ali bi se ovako odvojila dvojina od množine, a može se primijetiti da se u komunikaciji, iako rijetko, pojavljuje i oblik cenata prema tvorbenom modelu studenata i akcenata.

Prefiksoidi u hrvatskome jeziku

U školskim smo klupama stekli temeljna znanja vezana uz mnoga područja pa tako i uz materinski jezik. Jezikom nikada nećemo ovladati potpuno jer je riječ o jezičnoj vještini, tako da ćemo i nakon školskih klupa njome nastaviti ovladavati. Što se budemo više jezikom služili, i u govoru i u pismu, i kritički analizirali što smo javno izrekli ili napisali, bit ćemo jezično kompetentniji, odnosno bolje ćemo upotrebljavati jezične mogućnosti kako bismo ostvarili djelotvornu komunikaciju. U jačanju jezične kompetencije uvelike nam mogu pomoći sustručnjaci koji nam mogu dati dobronamjernu povratnu informaciju na temelju koje možemo korigirati svoj govoreni ili pisani izričaj.

U razgovoru s nekolicinom liječnika saznala sam za nekoliko jezičnih dvojbi vezanih uz tvorbu pridjeva. Pitali su me je li ispravno predoperativna ili prijeoperacijska priprema, postoperativna ili poslijeoperacijska njega.

U koso napisanim riječima podvučen je prvi dio riječi koji je prefiks, odnosno prefiksoid. Prefiksi i prefiksoidi su tvorbene sastavnice koje imaju značenje cijele riječi i nalaze se ispred tvorbene osnove neke riječi. Za razliku od prefiksa, prefiksoidi su klasičnoga, grčkoga i latinskoga, podrijetla. Prefiksoidi su primjerice: aero-, anti-, arhi-, auto-, eko-, foto-, hidro-, kontra-, mini-, post-, sub-…

I prefiksi i prefiksoidi pišu se bez spojnice, odnosno spojeni s riječima koje iza njih slijede, npr. autocesta, ekodružina, videoigra, fotoćelija, hidrocefalus... Budući da umjesto prefiksoida post- možemo u istom značenju upotrijebiti hrvatski prefiks poslije-, gdje god je to moguće prednost treba dati hrvatskome prefiksu pa je tako bolje reći poslijeoperacijska njega, poslijediplomski studij, poslijediplomand… Parnjak tvoren prema istom modelu bio bi pridjev prijeoperacijski. Hrvatski prefiks pred- u tvorbi pridjeva ima isto značenje ‘koji biva, koji se događa, prije, ranije, koji prethodi čemu’. Unatoč tom značenju prefiksa pred-, koji je nastao od prijedloga pred,nije pravilno reći pred nekoliko dana došao je na pregled, nego prije nekoliko dana došao je na pregled.

Pridjev predoperativan pod utjecajem se engleskoga jezika (engl. preoperative) u jeziku medicine još pojavljuje u pogrešnom obliku preoperativan pa tako u struci možemo naići na obilje naziva tvorenih s pomoću toga nepravilnoga oblika: preoperativna obrada, preoperativna priprema, preoperativna rehabilitacija… Te oblike svakako treba, u skladu s normom hrvatskoga jezika, upotrebljavati s prefiksima prije- ili pred-.

Moramo još istaknuti kako postoji razlika u značenju između pridjeva predoperativan ili prijeoperacijski. Pridjevi na -ski odnosni su pridjevi što znači da se predoperacijski odnosi na imenicu operacija, dok je predoperativan neodređeni pridjev koji govori o tome o kojoj je pripremi, njezi i slično riječ. Razlikuje ih od ostalih vrsta pripreme, njege i sl.

Utjecaj oblika glagola na njihova značenja

Znamo da i mala promjena u obliku riječi kao posljedicu može imati veliku promjenu u njezinu značenju. To se odnosi i na glagole, odnosno riječi kojima iskazujemo radnju ili djelovanje, stanje i zbivanje. Postoji velik broj glagola koji su naizgled oblikom isti, pa ih govornici hrvatskoga jezika upotrebljavaju u istom značenju, a ustvari riječ je o istom korijenu glagola, ali o njegovu drugačijem obliku. Naizgled nam se može činiti kako glagoli istražiti, istraživati, istražiti/istraživati (se); glagolizahvaliti, zahvaljivati izahvaliti/zahvaljivati (se), kao i glagoli odgojiti i odgajati, a prema njima izvedene i druge vrste riječi poput imenica odgojitelj/odgojiteljica i odgajatelj/odgajateljica imaju isto značenje i da je svejedno koji ćemo od njih u kojem kontekstu upotrijebiti. Ponekad je riječ samo o razlikovanju svršene i nesvršene radnje, ali ne uvijek. U tim drugim slučajevima, upravo zbog toga što glagolima nerijetko ne razlikujemo značenje, može doći do nesporazuma u komunikaciji. Prema tome, pogledajmo njihova značenja s obzirom na oblik koji imaju.

Ponešto o sličnim, a različitim glagolima

Istražiti/istraživati i istražiti se / istraživati se

Glagol istražiti označava da je radnja izvršena i znači ‘proučiti, opisati’, a glagol istraživati da se radnja izvršava, tj. da traje, pa on znači ‘proučavati, opisivati’, a glagol istražiti se, uz koji se javlja čestica se, koja je dio morfološkoga i leksičkosemantičkoga ustrojstva glagola, da se radnja odvija na osobi koja govori, da osoba koja govori istražuje sebe.

Odmoriti/odmarati i odmoriti se / odmarati se

Kada te razlike, kao i činjenicu da u govoru i pismu moramo biti pažljivi, kako zbog pogrešnog oblika ne bismo uzrokovali i pogrešno razumijevanje, prihvatimo, neće nam biti čudno i neprihvatljivo da se i oblikom i značenjem razlikuju i glagoli odmoriti/odmarati i odmoriti se / odmarati se. I bit će nam posve razumljivo da u različitim rečenicama ne možemo, bez promjene značenja, jedan od tih glagola zamjenjivati drugim, odnosno da je u rečenicama: Odlučio sam danas malo odmoriti i otići u prirodu., Kad spavate, vaše srce ne odmara., Kako trebamo odmarati i na zdrav način vraćati snagu tijekom dana? glagol odmarati nepravilan. Umjesto njega u tim bi rečenicama pravilno trebalo upotrijebiti glagol odmarati se. Rečenice bi prema tome pravilno trebale glasiti: Odlučio sam se danas malo odmoriti i otići u prirodu.; Kad spavate, vaše se srce ne odmara.,Kako se trebamo odmarati i na zdrav način vraćati snagu tijekom dana?

Ako pokraj glagola odmoriti, kao i pokraj drugih glagola, zbog neznanja ili nepažljivosti, izostavimo zamjenicu se, rečenica koju smo izgovorili ili napisali neće biti pravilna, a možda ni razumljiva. Osoba kojoj smo tu rečenicu namijenili s pravom nas može zapitati: Koga to planiramo odmoriti?; Koga to srce odmara?; Koga to trebamo odmarati da bismo na zdrav način vraćali snagu tijekom dana?.

Dakle, glagoli odmoriti i odmoriti se ili odmarati i odmarati se nemaju isto značenje i nepravilno je jedan zamjenjivati drugim, odnosno u svim rečenicama, neovisno o njihovu značenju, upotrebljavati samo jedan od ta dva glagola. Glagol odmoriti pravilno ćemo upotrijebiti u rečenicama: Odmorio si me svojim blagim riječima; Nastojat ću te što više odmoriti; Legao sam i odmorio svoje umorne noge.

Glagol odmoriti se pravilno ćemo upotrijebiti u rečenicama: Nakon što sam se odmorio, osjećao sam se daleko bolje i ugodnije; Kad se odmoriš, moći ćeš bolje razmišljati; Nogometaši su se nakon teške utakmice morali odmoriti.

Odgojiti/odgajati i odgojiti se / odgajati se

Glagoli odgojiti i odgajati razlikuju se s obzirom na svršenost i nesvršenost radnje. Odgojiti znači odnjegovati, uzgojiti, pobrinuti se za potrebe djeteta (djece) i osigurati mu (im) tjelesni, duševni i društveni razvoj, dati kome potreban odgoj, a javlja se i u značenju obrazovati koga, na primjer odgojiti asistenta. Iako u rječnicima nećemo naići na povratni oblik tih glagola (odgojiti se / odgajati se), u stvarnom bi životu on mogao naći svoje mjesto budući da u našem odgoju ne sudjeluju samo drugi ljudi, nego i sami možemo raditi na svome odgoju. Dakle, možemo se i trebamo se odgajati tijekom cijeloga života, pa bismo mogli reći: Odgajam se i time postajem boljim čovjekom.

Prema tim se glagolima izvode i druge vrste riječi poput imenica odgojitelj/odgojiteljica i odgajatelj/odgajateljica koje imaju isto značenje i normativno su prihvatljive. Imenica odgojitelj/odgojiteljica, koja je zabilježena još polovinom 18. stoljeća, i u današnje je vrijeme više zastupljena u komunikaciji pa se tako pojavljuje i u zvanju odgojitelja predškolske djece, nastaje od svršenoga glagola odgojiti, a odgajatelj/odgajateljica od nesvršenoga glagola odgajati. Na isti se način od svršenih glagola tvore i imenice izvjestitelj prema izvijestiti i ocjenitelj prema ocijeniti.

Glagoli brinuti se / brinuti, odmarati se / odmarati, koristiti se / koristiti, skrbiti seikolebati se…

Poglavlje govori o glagolima koji uz to što vrše službu predikata u rečenici, otvaraju mjesto drugim vrstama riječi, npr. glagol pisati – pišem otvara mjesto objektu koji mora biti u akuzativu i koji odgovara na pitanje Što pišem? – Pišem (otpusno) pismo. Sjećamo se još iz škole da su glagoli promjenjive riječi kojima se izriču radnja (raditi, pisati, operirati…), stanje (mirovati, ležati, spavati…) i zbivanje (roditi se, bolovati, zaraziti se…).

Glagoli se prema predmetu radnje dijele u tri skupine – na prijelazne, neprijelazne i povratne. Prijelazni glagoli uza se imaju izravni ili pravi objekt, tj. objekt u akuzativu, npr. pisati (otpusno) pismo. Neprijelazni glagoli nemaju objekt u akuzativu, tj. mogu biti bez objekta ili imati neizravni objekt, npr. hodati ulicom, hodati po ulici. Povratni su glagoli oni koji uza se imaju se (se u povratnim glagolima može prema vrsti riječi biti čestica ili zamjenica koja znači sebe).

Prilikom pisanja i govorenja treba voditi računa o tome da glagoli mijenjaju svoje značenje s obzirom na to imaju li uza se česticu/zamjenicu se ili je nemaju. Isto tako, neke glagole treba rabiti isključivo bez čestice/zamjenice se, a neke samo u kombinaciji s njom.

 

Brinuti se / brinuti

Brinuti za roditelje. / Brinuti se za roditelje.

Brinuti o roditeljima. / Brinuti se o roditeljima.

Neki glagoli, poput glagola brinuti i brinuti se, pravilno se upotrebljavaju i bez povratne zamjenice se i s njom, ali uz sebe moraju imati objekt. U navedenim je rečenicama objekt riječ roditelji.

Razlika postoji u značenju između glagola brȉnuti (se) koji znači „osjećati uznemirenost zbog koga ili zbog čega, biti u brizi“ i glagola brȉnuti (se) (o kome, o čemu) u značenju „voditi brigu za koga ili za što; skrbiti se, starati se“. Dakle, uz glagole brinuti i brinuti se riječ dolazi u akuzativu (brinuti za koga ili za što i brinuti se za koga ili za što) ili u lokativu (brinuti o komu ili o čemu i brinuti se o komu ili o čemu).

Koristiti se / koristiti,
skrbiti se i kolebati se

Glagole koristiti se, skrbiti se i kolebati se ne treba upotrebljavati bez se. Nepravilno je koristiti računalo, a pravilno je koristiti se računalom;nije pravilnoskrbiti o djeci, nego skrbiti se za djecu...

Povratni glagoli – glagoli koji uz sebe imaju povratnu zamjenicu se

Povratnim glagolima nazivamo glagole uz koje dolazi povratna zamjenica se. Oni su i neprijelazni jer radnja koju izražavaju ne prelazi na objekt.

Uz glagole ustati, sjesti, plakati, razgovarati, trebati, spominjati, učiti nepravilno se upotrebljava povratna zamjenica se (ustao sam se, ustani se, sjedni se…). U hrvatskome standardnom jeziku oni nisu povratni i javljaju se bez povratne zamjenice se. Pravilno je: ustati, sjesti, plakati, razgovarati, trebati, spominjati, učiti, a nije pravilno ustati se, sjesti se, plakati se, razgovarati se, trebati se, spominjati se, učiti se.

Neki se glagoli često nepravilno upotrebljavaju bez povratne zamjenice se. Npr. pravilno je: klizati se, kolebati se, koristiti se, a nije pravilno klizati, kolebati, koristiti.

Treba pripaziti na ove
razlike u značenju!

• glagol zahvaliti znači ‘nekome za nešto iskazati hvalu’, a glagol zahvaliti se ‘ne htjeti nešto prihvatiti, odreći se neke funkcije ili časti, nekoga odbiti, dati ostavku’.
• glagoli upisati i upisati se nemaju isto značenje. Glagol upisati (što?) upotrebljavamo u ovim značenjima: unijeti što ili potaknuti da se što unese u neki popis, knjigu i sl., na primjer: upisati ocjenu, upisati kćer u školu, upisati baku i djeda na listu korisnika i sl. Glagol upisati se upotrebljavamo u ovim značenjima: upisati se (sebe) u školu (ako bismo rekli upisati školu, to bi značilo da školu negdje upisujemo), upisati se (sebe) na listu čekanja i sl.

Izrazi u vezi s/sa, s obzirom na

Izrazi u vezi s/sa, s obzirom na vrlo su česti u pisanoj poslovnoj komunikaciji. Najčešće se javljaju u uvodnome dijelu poslovnih pisama ili u dijelu koji predstavlja bitnu informaciju. Evo nekih primjera pravilne uporabe izraza u vezi s/sa i s obzirom na u pisanoj poslovnoj komunikaciji:

Zahvaljujem Vam na pismu koje ste nam poslali u vezi s našim novim proizvodom.

S obzirom na Vašu molbu obavještavamo Vas da je možemo prihvatiti.

U vezi s Vašim upitom želimo Vas obavijestiti o osnovnim uvjetima osiguranja.

Molim Vas da nam se javite u vezi s potpisivanjem novog ugovora.

Kao što možete vidjeti u primjerima, uz izraz u vezi s/sa dolazi instrumental (u vezi s našim novim proizvodima).Na početku izraza uvijek se javlja prijedlog u, a iza imenice u lokativnome obliku vezi dolazi prijedlog s ili sa (koji od ta dva oblika prijedloga dolazi, ovisi o slovu/glasu kojim počinje riječ iza njega).

Uz izraz s obzirom na dolazi akuzativ (s obzirom na Vašu molbu). Na početku izraza uvijek se javlja s ili sa, a nakon riječi u instrumentalnome obliku obzirom dolazi prijedlog na.

Umjesto izraza u vezi s/sa ili vezano uz nije pravilno upotrebljavati izraze: u svezi s/sa, vezano s/sa, vezano na, vezano za.

Umjesto s obzirom na nije pravilno upotrebljavati: obzirom (na) ili s obzirom.

Dakle nije pravilno npr. Pomoć mi je potrebna obzirom da još nisam samostalna ili Pomoć mi je potrebna s obzirom da još nisam samostalna. Pravilno je: Pomoć mi je potrebna s obzirom na to da još nisam samostalna.

Uz izraz u vezi s/sa pravilno dolazi riječ u instrumentalu pa je pravilno u vezi s čim(e),a ne u vezi čega.

Prostorna dimenzija u hrvatskome jeziku

Tema ovoga poglavlja zanimala je jezikoslovce još od antičkih vremena. Govorit ćemo o prostornoj dimenziji, bitnoj u čovjekovu životu od pamtivijeka, a koja se, poput svega ostaloga, odražava u jeziku. Jezik je uvijek taj koji prati život i mora moći opisati sve životne pojavnosti, kako bismo uopće s pomoću njega mogli međusobno komunicirati. Zato se jezik neprestano mijenja u skladu s promjenama vremena i prostora u kojem živimo. Te jezične promjene koje se odražavaju na svim jezičnim razinama nazivamo u znanosti unutarnjom poviješću jezika. Laici te promjene najlakše mogu uočiti na leksičkoj razini, razini riječi, jer je najlakše primijetiti nove riječi koje se pojavljuju u komunikaciji ili zamijetiti da su se neke riječi prestale upotrebljavati.

Izražavanje prostornosti u jeziku često je povezano s izricanjem vremena, tako da je te dvije dimenzije pri opisu teško odvojiti. Primjerice, kad kažemo „Kad sam bio u bolnici,…“, mislimo na vrijeme kada smo bili bolesni, ali i na sam prostor, mjesto u kojem se nešto odvijalo.

Izražavanje prostornosti u hrvatskome jeziku

U flektivnim se jezicima, kojima pripada i hrvatski jezik, prostorni odnosi, među ostalim, izriču svezom padeža i prijedloga. Flektivni jezici (prema lat. flectere: svijati; sklanjati po padežima) oni su jezici u kojima se gramatičke kategorije izražavaju pretežito fleksijom, odnosno promjenom oblika riječi po padežima.

Prostornost se u jeziku izriče različitim jezičnim sredstvima. U flektivnim jezicima izražavanja prostornih odnosa u bliskoj su vezi sa semantikom i sintaksom padeža, u čemu važan dio čine prijedložno-padežni izrazi, o kojima ćemo govoriti.

U hrvatskome se jeziku prostornost najčešće izražava prijedlozima, primjerice prijedlozima po, na, nad, iznad, unutar, izvan, ispod, pod, k…, prilozima gdjegdje, vani, dolje, mjestimice…, ali i imenicama, glagolima (poput glagola kretanja), zamjenicama i pridjevima tvorenima od pokaznih zamjenica (npr. tamošnji, ovdašnji, ondašnji) i, naravno, i samim padežima. U hrvatskome je jeziku čak pet padeža (lokativ, genitiv, akuzativ, dativ i instrumental) s pomoću kojih možemo izraziti prostorno značenje. Prijedlozi koji se pojavljuju uz te padeže određuju prostorne odnose. U izricanju prostornih odnosa potrebno je posebnu pozornost posvetiti kretanju kroz prostor, dakle biti svjestan razlike statičnoga prostora od kretanja kroz prostor, što ćemo uskoro vidjeti na primjerima. Ponajprije će biti objašnjena troperspektivna organizacija hrvatskoga jezika jer je ona prisutna u velikom dijelu naše komunikacije, a nerijetko nismo sigurni kako se pravilno izraziti s obzirom na to gdje se nalazi govorno lice i sugovornik.

Troperspektivna organizacija prostora u hrvatskome jeziku

Za izricanje prostornih odnosa važna je i troperspektivna organizacija prostora u hrvatskome jeziku (ovdje, tu, ondje) naspram dvojezične organizacije prostora u nekim jezicima, poput engleskoga here i there. Dakle, u hrvatskome jeziku, s obzirom na to prema kojem se licu uspostavlja odnos, razlikuju se:

• prilozi koji označavaju prostor u blizini govornika:Ovdje radim. (nepravilno je: Tu radim.); Dođite ovamo! (nepravilno je: Dođite tu!); Ovuda endoskopski uvedi sondu! (znači: kojim smjerom).
• prilozi koji označavaju prostor u blizini sugovornika: Sastanak je tu.; Tamo prolaze pacijenti.; Tuda se ne vozi.
• prilozi koji označavaju prostor udaljen i od govornika i od sugovornika: Ondje su pronašli mir za rad.; Onamo više ne odlaze.; Nismo ni prošli onuda.

Prilikom uporabe priloga treba pripaziti na to da prilozi ovdje, tu, ondje označavaju mjesto, prilozi ovamo, tamo, onamo cilj, a prilozi ovuda, tuda, onuda smjer. Nerijetko se pitamo kada nas netko prozove hoćemo li reći: „Ovdje!“ ili „Tu!“. Ovdje označava mjesto blizu govornika, a tu blizinu sugovornika, što možete vidjeti i u donjoj tablici (Frančić, A. i dr., 2005., 146). Dakle, pravilno bi bilo odgovoriti: „Ovdje!“ ili „Ovdje sam!“. Druga pogreška do koje često dolazi jest situacija u kojoj govornik postavlja pitanje o mjestu, a dobiva odgovor prilogom cilja. Primjerice: Gdje je tvoja ordinacija? Tamo. (umjesto ovdje, tu, ondje). Također je česta situacija da prilog tu ima značenje i mjesta i cilja – Stojim tu. (izricanje mjesta) i Idem tu do tebe. (izricanje cilja, pa bi pravilno trebalo glasiti: Idem tamo do tebe.)

U tablici možete vidjeti odnose na pregledan način.

Prostor	Pitanje	U odnosu sa zamjenicom
		ja	ti		on
mjesto	gdje	ovdje	tu	ondje
cilj	kamo	ovamo	tamo	onamo
smjer	kuda	ovuda	tuda	onuda

S obzirom na izricanje prostora, govornici hrvatskoga jezika često zamjenjuju upitne priloge gdje, kamo i kuda i to na taj način da pitanja gdje i kuda zamjenjuju pitanje kamo. Nerijetko se tako u komunikaciji može čuti pitanje: Gdje ideš? ili Kuda ideš? umjesto Kamo ideš? da bi se dobio točan odgovor vezan uz mjesto na koje se sugovornik uputio. Glagol kretanja uz priloge cilja i smjera uzrok je tome da govornici često na pitanje Kuda ideš?, dakle, pitanje o smjeru, pa se očekuje i odgovor koji će glasiti primjerice preko Like do Dalmacije i sl., daju odgovor o cilju Idem u Dalmaciju. ili Idem tamo., što bi trebali biti odgovori na pitanje o cilju: Kamo ideš?.

Prema tome, prilogom gdjeoznačava se mjesto na kojem se nešto događa ili se događalo. Njegovo je značenje u/na kojem mjestu, npr. Gdje si sada? U ordinaciji.; Gdje se skup održavao prošle godine? U Splitu, na Medicinskome fakultetu.

Prilogom kamooznačava se cilj kretanja. Njegovo je značenje na koje mjesto, u koje mjesto, npr. Kamo ćeš? Kamo ideš? Kamo si krenuo?, a odgovori su, npr. U grad. Na sastanak. U operacijsku salu. (Na pitanje kamo? odgovara se prilogom van, npr. Idem van, a ne prilogom vani. Prilog vani označava mjesto glagolske radnje, npr. Ivana je vani; Vani je lijepo.)

Prilogom kudaoznačava se smjer kojim se ide do cilja. Njegovo je značenje kojim smjerom, kojim putem, npr. Kuda se ide do hitne službe? Odgovor je, npr. Hodnikom ravno, pa onda desno.

Uporaba prijedloga kroz

Važnost shvaćanja prostora osobito dolazi do izražaja i kod prijedloga kroz prilikom čije se uporabe nerijetko griješi. Do čestih pogrešaka dolazi zato što najprije ovladavamo značenjem i uporabom prijedloga koji označavaju jasne mjesne oznake, npr. prijedlozima u, ispod, na, a tek poslije prijedlozima kroz, pokraj, iza, ispred i između. To je jedan od razloga zbog kojeg se prijedlog kroz u mlađoj dobi rjeđe upotrebljava i zbog čega su pogreške u njegovoj primjeni česte.

Osim prijedloga kroz,pravilan je i oblik kroza, s nepostojanim a. Upotrebljava se kada je riječ iza prijedloga jednosložna, npr. kroza nj.

Promotrite sada ove rečenice i uporabu prijedloga kroz u njima.

Kad smo prošli kroz tunel, osjetili smo olakšanje.

Obećali su da će pošta stići kroznekoliko dana.

Kroz pojačane aktivnosti možemo očekivati napredak.

kroz + tunel, nekoliko dana, pojačane aktivnosti

Prijedlogom kroz označava se kretanje nekim prostorom, prolaženje s jedne strane čega na drugu. Prijedlogom kroz označava se i način ili popratne okolnosti, npr. Na kraju je ipak pristao, kroz smijeh.

Prijedlog kroz nije pravilno upotrebljavati za označavanje roka. Nije pravilno, primjerice Naći ćemo se kroz tjedan dana. Umjesto prijedloga kroz u označavanju roka, npr. u rečenici: Naći ćemo se kroz mjesec dana, treba upotrijebiti izraz u roku od: Naći ćemo se u roku od mjesec dana.

Prijedlog kroz nije pravilno upotrebljavati ni za izražavanje sredstva. Zato nije pravilno, npr. Kroz pjesme je izrazio ljubav. nego U pjesmama je izrazio ljubav.

Uporaba prijedloga za

U hrvatskoj jezikoslovnoj literaturi ne nalazimo često agresivnost kao opis obilježja jezičnih jedinica, a zanimljivo je da upravo taj izraz jezikoslovci rabe kako bi opisali prijedlog za. Kada se promotre jezični opisi u kojima se navedeni prijedlog opisuje tim izrazom, može se zaključiti da se agresivnost toga prijedloga određuje u odnosu na učestalost njihove uporabe, osobito pri zamjenjivanju i potiskivanju drugih prijedloga. Ponekad je zamjena prijedloga drugim prijedlozima neophodna i opravdana kako bi se uspostavila jednoznačna komunikacija, ali prilikom svjesnih intervencija u jezik treba na umu uvijek imati to da jezik ne trpi nasilne i bezrazložne promjene te da takve promjene nikada nisu dobro prihvaćene od ljudi koji se tim jezikom služe u komunikaciji. U daljnjem ćemo tekstu na primjerima vidjeti gdje je opravdana zamjena prijedloga za drugim jezičnim konstrukcijama.

Prije nego pogledamo neke od čestih primjera uporabe prijedloga za, prisjetit ćemo se općenitoga opisa prijedloga u gramatici. U većini se hrvatskih gramatika prijedlozi opisuju kao riječi koje nemaju leksičko značenje te se naglašava njihovo gramatičko (sintaktičko) značenje koje kaže da prijedlozi izriču odnose među dijelovima sintagme (sintagma se definira kao spoj dviju ili više riječi u cjelinu s jedinstvenim značenjem, primjerice reforma zdravstva, medicinska sestra, paket mjera i sl.). No, usporedimo li značenja sintagmi sjedi za stolom i sjedi pod stolom u kojima se rabe dva različita prijedloga (za i pod), može se s lakoćom primijetiti da prijedlozi ipak mijenjaju značenje izraza. Prema tome, značenje izraza nerijetko ovisi o prijedlogu koji će u njemu biti upotrijebljen. Promotrimo sada nekoliko primjera pravilne i nepravilne uporabe prijedloga za.

1.

Sunce je zašlo za brdo. / Sunce je zašlo iza brda.

Stavio je to zauređaj za snimanje EEG-a. / Stavio je to iza uređaja za snimanje EEG-a.

Prijedlog za često se javlja u značenju „iza“, odnosno znači da se što nalazi s druge strane čega. Dakle, može se reći i Sunce je zašlo za brdo. i Sunce je zašlo iza brda.; Stavio je to za uređaj za snimanje EEG-a. i Stavio je to iza uređaja za snimanje EEG-a.

2.

Vlak je krenuo za Rijeku. > Vlak je krenuo u Rijeku.

Putujem za Zagreb. > Putujem u Zagreb.

Prijedlog za nije pravilno upotrebljavati u značenju cilja zbog toga što značenje prijedloga za u tome slučaju, kao što smo to već vidjeli u prethodnim primjerima, znači „iza“. Zato je nepravilno Vlak je krenuo za Rijeku.; Putujem za Zagreb. Pravilno je: Vlak je krenuo u Rijeku.; Putujem u Zagreb.

Ako se želi označiti samo pravac, a ne i cilj, onda je pravilno: Vlak je krenuo prema Zagrebu. Isto je tako pravilan izraz To je vlak za Zagreb. jer se misli na predmet, a ne i na cilj.

3.

Pogubno za zdravlje.

Opasno za život.

Loše za nas.

Prijedlog za upotrebljava se u izrazima sa značenjem koristi ili štete. U tome se značenju može zamijeniti i prijedlogom po: Pogubno po zdravlje., Opasno po život., Loše po nas.

4.

Operacija će biti kroz dva tjedna. > Operacija će biti u roku od dva tjedna.

U vremenskome značenju prijedlog za nepravilno se zamjenjuje prijedlogom kroz u primjerima sa značenjem vremenskoga roka: Operacija će biti kroz dva tjedna. → Operacija će biti u roku od dva tjedna. Dakle, operacija će biti jedan dan u sljedeća dva tjedna, a ako se kaže: Operacija će biti za dva tjedna., operaciju možemo očekivati točno za dva tjedna, odnosno za 14 dana od dana govorenja.

5.

Preuzeo je skrb za pacijente.

Preuzeo je skrb o pacijentima.

U ovim je primjerima dvostruka rekcija normativno prihvatljiva. Tako je ispravno i skrb za + imenica u akuzativu i skrb o + imenica u lokativu.

Kao što smo vidjeli, osnovno je značenje prijedloga prostorno, a iz prostornoga se značenja metaforičkim prijenosima i proširenjima značenja zatim razvilo vremensko značenje, a onda i druga apstraktnija značenja. Tako prijedlog za ima i ova značenja:

1. istodobnost s trajanjem (za života)
2. namjeru (roba za prodaju)
3. kretanje u prostoru ili vremenu (dolazi za njim, jedan za drugim)
4. mjesto (zamaknuli su za prvi ugao)
5. povezanost (brod je privezao za jedan kamen)
6. vrijeme (vrt je uređen za dva dana; za vladavine kralja Zvonimira)
7. uzrok (porječkali su se za sitnicu)
8. namjenu (kupili ste ormar za knjige)
9. mjeru (možeš kupiti za pet kuna)

Uporaba prijedloga nedaleko / nedaleko od

Nacionalni park Brijune čini otočna skupina smještena uz zapadnu obalu Istre nedaleko od Pule.

Prilog nedaleko znači „ono što nije daleko, na nevelikoj udaljenosti“, npr. Nedaleko je moja bolnica. Dolazi samostalno kada se njime označava udaljenost u odnosu na mjesto na kojem se nalazimo, npr. Klinika nam je nedaleko. Prijedložni izraz nedaleko od dolazi kada se navodi udaljenost nečega u odnosu na nešto drugo, npr. Vaša je kuća nedaleko od klinike.

Dakle, u prijedložnom izrazu nedaleko od nije pravilno izostavljati prijedlog od. Pravilan je, prema tome, samo prijedložni izraz nedaleko od, kao i slični prijedložni izrazi južno od, daleko od...

Uporaba prijedloga unatoč/usprkos/nasuprot

Nije pristao unatoč nagovaranja. > Nije pristao unatoč nagovaranju.

Kako usprkos svega ostati miran i bezbrižan? > Kako usprkos svemu ostati miran i bezbrižan?

Sjela je nasuprot mene. > Sjela je nasuprot meni.

U uporabi treba razlikovati različita značenja prijedloga unatoč, usprkos i nasuprot. Prijedlog unatoč znači „protivno čemu“, prijedlog usprkos „prkoseći čemu, unatoč nečijoj volji“, a prijedlog nasuprot „na suprotnoj strani“. Treba zapamtiti da riječ koja dolazi uz te prijedloge (unatoč, usprkos, nasuprot) treba biti u dativu.

Bezlične jezične konstrukcije u medicinskoj struci

U medicinskim se tekstovima može uočiti uporaba bezličnih jezičnih konstrukcija svojstvenih isključivo toj vrsti tekstova.

Promotrite primjere! Vjerojatno ćete se odmah sjetiti još pokojega sličnog primjera iz prakse.

Učini se(ili: učinjen je) MR mozga i nalaz upućuje na obostrano opsežne periventrikularne demijelinizacijske lezije.

Učini se(ili: učinjen je) kožni rez i prepariranje tkiva, te se pristupi(ili: pristupljeno je) arteriji od koje se uzme(ili: od koje je uzet) komadić tkiva za analizu.

Nema mogućnosti zamjene za preporučeni postupak. Ako se isti ne provede (ili: ako ne bude proveden), navedena dijagnoza može ostati neprepoznata.

Pasiv i aktiv u hrvatskome jeziku

Pasiv je naziv kojim se u jezikoslovlju označuje trpno glagolsko stanje. Dolazi od kasnolatinskoga passivum genus verbi, što doslovno znači trpni rod glagola. Stoji u opreci s aktivnim glagolskim stanjem. U hrvatskome se pasiv tvori od trpnoga glagolskog pridjeva (u rečenici koja slijedi to je gl. pridjev učinjen) i oblika glagola biti (u rečenici je to nenaglašeni oblik pomoćnoga glagola biti – je) – Učinjen je MR mozga. Aktivna bi rečenica tražila da se istakne vršitelj radnje, odnosno subjekt. Subjekt, na primjer, može biti liječnik, pa bi aktivna inačica navedene pasivne rečenice glasila: Liječnik je učinio MR mozga (pacijentu). Zato se kaže i da pasivna rečenica prikazuje radnju s gledišta trpitelja, a odgovarajuća aktivna rečenica prikazuje istu radnju s gledišta vršitelja. Upravo je zbog toga svojega svojstva zanimljiva uporaba pasivnih rečenica u nekim oblicima javne komunikacije. Odnosno, pasivne se rečenice redovito upotrebljavaju kada vršitelj radnje nije relevantan, ili se ne želi spomenuti. Javni govornici namjerno upotrebljavaju pasivne rečenice bez subjekta kada žele izbjeći izravnu odgovornost za radnje koje se u toj rečenicu spominju. Takve se rečenice najčešće mogu pronaći u administrativnome stilu, osobito u njegovu političkome podstilu.

Uporaba pasiva u hrvatskome jeziku

U hrvatskome se jeziku pasiv ne upotrebljava često kao u nekim drugim europskim jezicima, npr. engleskome. Pasiv bi trebalo u većini komunikacijskih situacija izbjegavati. Rekli smo da se u administrativnom stilu obilno upotrebljavaju pasivne konstrukcije koje su inače netipične za hrvatski jezik (npr. zastupano po direktoru umjesto koje zastupa direktor i sl.) jer one isključuju aktivno sudioništvo u određenoj radnji, a time i odgovornost. Dakle, svakako bi ga u takvim komunikacijskim situacijama trebalo zamijeniti aktivom.

Takvu upotrebu pasiva nikako ne treba miješati s uporabom pasiva u znanstvenome stilu u kojem je on jedna od njegovih osobina. Kao što znamo, znanstveni je stil određen svojom deskriptivnom funkcijom, tj. činjenicom da se njime opisuju pojave, događaji, istraživanja, znanstvena otkrića i teorije itd. Obilježen je zato težnjom za točnošću, jednoznačnošću, jasnoćom, preciznošću, nedvosmislenošću, zahtjevom za terminološkom ujednačenošću i ispravnošću; na leksičkoj je razini određen svojim nazivljem koje služi točnom utvrđivanju i prikazivanju činjenica, zato nazivi moraju biti ujednačeni, tj. u istome se tekstu ne bi smjeli pojavljivati različiti oblici istoznačnih termina (naziva), što se odnosi i na ujednačenu upotrebu brojeva, kratica, simbola itd. Ne smije se smetnuti s uma kako je znanstveni stil obilježen i uporabom 1. lica jednine i 1. lica množine (tzv. autorskomi ili mi skromnosti) i često i 3. lica jednine u bezličnim ili 3. lica množine u pasivnim konstrukcijama (Upotrijebljeni su sljedeći pristupi…, Rezultati istraživanja upućuju…, Smatra se da su nalazi…).

Izricanje pasiva i njegova pravilna uporaba

Pasiv se u hrvatskome jeziku može izreći na dva načina:

1. glagolskim pridjevom trpnim (slikan, slikana, slikano; upoznat, upoznata, upoznato; proveden, provedena, provedeno, učinjen, učinjena, učinjeno...) i odgovarajućim vremenom pomoćnoga glagola biti ili bivati, npr. Slika je slikana.; Bio je upoznat sa slučajem.; Analiza je provedena.; Učinjeno je dobro djelo.
2. povratnim glagolom (s povratnom česticom se), npr. Slika se prodaje u posebnoj trgovini.; Kuća se gradi od prirodnih materijala.; Krleža se dosta čita. Treba pripaziti jer imenska riječ (slika, kuća, Krleža) dolazi u nominativu, a ne u akuzativu. Zato nije pravilno: Sliku se prodaje u posebnoj trgovini. Kuću se gradi od prirodnih materijala. Krležu se dosta čita.

U upotrebi pasiva treba pripaziti na to da nije pravilno upotrebljavati prijedlog po umjesto prijedloga od. Zato nije pravilno: Gost je bio poslužen po glavnom konobaru., nego Gost je bio poslužen od glavnog konobara., ali komunikacijski bi najbolje bilo upotrijebiti aktivan oblik: Gosta je poslužio glavni konobar.

Pravilno je izbjegavati izraze od strane ili sa strane, npr. Željeli smo postići veće poštovanje od strane institucija.; Bili su proganjani sa strane institucija. Pravilno je: Željeli smo postići veće poštovanje od institucija.; Bili su proganjani od institucija.

Jedna od važnih sintaktičkih vježbi već od razredne nastave u osnovnoj školi jest preoblika aktivne u pasivnu rečenicu ili pasivne u aktivnu. Nerijetko takva preoblika stvara velik problem i visokoobrazovanim osobama.

U tablici se nalazi nekoliko primjera pravilnih preoblika pasivnih u aktivne rečenice. Takve su preoblike nužne pišete li znanstveni tekst.

Preoblika pasivne u aktivnu rečenicu

Pasivna rečenica	Aktivna rečenica
Kuća je sagrađena na obali jezera.	Kuću su sagradili na obali jezera.
Bili su viđeni od mnogih poznanika.	Vidjeli su ih mnogi poznanici.
Rublje je sušeno.	Rublje se suši.
U radu je analizirana morfologija. (znanstveni stil)	U radu su analizirali morfologiju. (znanstveni stil)